Crveni križ općine Livno obilježio  " Svjetski dan zdravlja "
Danas 07.04.2014.godine Crveni križ općine Livno obilježio je " Svjetski dan zdravlja ". Ove godine to je bilo pod sloganom : " Mala bića, velika prijetnja " poput komaraca, krpelji , stjenica i drugih organizama koji su prijenosnici niza bolesti od kojih obolijevaju ljudi i životinje.

U tu svrhu učenicima osnovne škole djelatnici i volonteri Crvenog križa su podijelili odgovarajuće brošure vezane uz ovu temu.

Predsjednik CK Livno Stjepan Vidović i Dr. Dijana Mamić-epidemiolog tim povodom bili su gosti na Radio Studio N Livno gdje je se govorilo o prevenciji, simptomima i načinima liječenja bolesti koje prouzročuju navedeni organizmi.

 
   
 
Učenici S.S.Š. "Silvije Strahimir Kranjčević"  posjetili zgradu RTV Doma u Sarajevu
Dana 27.ožujka 2014. Srednja Strukovna Škola „Silvije Strahimir Kranjčević“ organizirala je jednodnevni izlet u Sarajevo. Na incijativu učenika, a uz pomoć prof. Bože Perića i prof. Danijela Tabaka, 19 maturanata i 23 učenika imali su priliku obići cijelu zgradu RTV Dom-a u Sarajevu, danas sjedište BHRT-a.

Prilikom obilaska upoznati su sa cijelim postupkom emitiranja radio- televizijskog programa, čime su svoje teorijsko znanje, na nastavi u svojoj struci, vidjeli i u praksi. Uz prof. Tabaka, u pratnji učenika su bili i prof. Kristijan Kuliš te prof. Edin Džebo, te im u ime učenika ovim putem još jednom zahvaljujemo.

Naša škola ove godine je i domaćin Vl. Festivala rada srednjih tehničkih i stručnih škola BiH“, što je najveće i najmasovnije okupljanje srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini.
Glavni cilj Festivala je da se srednjoškolci upoznaju sa gradovima i općinama Bosne i Hercegovine, te da se potakne njihovo druženje i natjecateljski duh.

Petra Topić

 
Kreacija Olgice Đikić osvojila titulu najbolje haljine Balkana
U vremenu od 20 do 25. veljače održano je svjetsko natjecanje modnih dizajnera pod nazivom "Haljina Svijeta 2014." u Temišvaru u Rumunjskoj.  Bosnu i Hercegovinu je predstavljala livanjska dizajnerica Olgica Đikić sa svoje tri kreacije, a jedna njena kreacija je osvojila titulu "Najbolja haljinu Balkana".
 
 
       Pokojnika u Livno brže dovezu iz Frankfurta nego iz Splita
Znate li vi da je lakše i brže pokojnika u Livno dovesti iz Frankfurta ili Pariza nego iz Splita ili Dubrovnika? A brojni naši ljudi, Bosanci i Hercegovci, rade i žive u Hrvatskoj, većina se kupa u Brelima i Makarskoj, liječe se u splitskoj bolnici na Firulama... Normalno, neki od njih tu i umru, a onda pokojnika valja dovesti kući i u zavičaju ga pokopati. Mi ih dovozimo iz svih krajeva Europe, ali prava muka nastaje kada po njega idemo u Split, Zadar ili Dubrovnik. Obitelj misli Split je blizu, sto kilometara od Livna, a ne znaju da mi s pokojnikom moramo proći cijelu Hrvatsku tamo-amo i ukupno prevaliti tisuću kilometara! – započinju priču Ivica Baćak i Stipe Đapić Biber, pogrebnici iz Livna.

Ne smiješ kasniti

Savjetnici su u Pogrebnom društvu Baćak koje je Ivica osnovao prije 15 godina, a sada ga vode njegove kćeri. S pokojnicima u vozilu prokrstario je više puta cijelu Europu. Iskusan je i profesionalan u svom poslu i njihovo mu društvo ne predstavlja nikakav problem, međutim, na sto je muka zbog propisa i administracije koja ga prisiljava da s pokojnikom u vozilu krstari po Hrvatskoj od Splita do Livna – preko Zagreba pa ukupno putovanje put od 200 kilometara traje i pet puta dulje..

Mrtav čovjek ne može preko granice u Bosnu i Hercegovinu bez sprovodnice, podučavaju nas naši sugovornici, a nju u Hrvatskoj izdaje isključivo Veleposlanstvo BiH u Zagrebu, i to temeljem desetak drugih potvrda koje pogrebnik, s ovlaštenjem obitelji, mora donijeti.

– Prvo, u Livnu, ili već odakle je pokojnik, moram podignuti potvrdu o državljanstvu, rodni list, vjenčani list, ako je vjenčan i potvrdu o ukopnom mjestu. Onda u Splitu dižem potvrdu od liječnika, na Patologiji na Firulama, umrli list u Matičnom uredu kod Općine, potvrdu sanitarne inspekcije na Bačvicama i potvrdu od policije. Trčim s kraja na kraj grada, sve mora biti gotovo prije podne jer do 15 sati moram biti u Zagrebu, u konzulatu, predati im originale, uplatiti 27 eura i podići sprovodnicu, bez koje ne mogu s pokojnikom preko granice – opisuje nam Baćak.

Sve bi bilo lakše kada bi BiH imala konzulat u Splitu, a ovako s papirima u ruci i pokojnikom u vozilu, Baćak mora odjuriti do Zagreba, dići potvrdu, pa natrag, preko Bihaća, odvesti ga u Livno.

Istina, ne voze svaki put i pokojnika iz Splita do Zagreba. Na splitskom Lovrincu znaju za njihove probleme pa im, kada ima mjesta, dopuste da tijelo ostave kod njih, dok skoknu do Veleposlanstva u Zagrebu i podignu sprovodnicu.

– Oni su korektni, ali ne može to svaki put. Koliko puta mi kaže: “Ne mogu ti pomoći” i što ćeš, s pokojnikom u auto i u Zagreb! – kaže Ivica.

A posao pogrebnika vrlo je delikatan, ne dopušta ni najmanju pogrešku.

– S pokojnikom ne smiješ zakasniti ni minutu. Sprovod je zakazan, tu nema šale. Moraš bit oprezan, kao mačka. Ne smije ti se ništa dogoditi, a uvijek se nešto može dogoditi. Evo na jednom od tih šaltera neki čovjek podivljao, bacio kompjutor kroz prozor. Nastala frka, došla policija, oni prestali raditi. Što sad, ti stoj i čekaj u redu, a rodbina misli što je to Split – Livno 100 kilometara evo ga za tri sata natrag. Vozio sam Dalmatinom 200 na sat, presretači su me zaustavljali, kazne sam plaćao, ali nikada nisam izigrao povjerenje obitelji – priča Baćak, a kada sve ovo čuješ postane ti jasniji slučaj šverca pokojnika preko granice, koji je prošlog ljeta dospio na naslovnice. Čovjek je na plaži u Makarskoj imao srčani udar i umro. Nećak, kada je shvatio koliko mu potvrda treba iz BiH, Makarske i Zagreba, posjeo ga je na zadnje sjedište auta, stavio mu naočale i šešir i na glavu i prešao s njim granicu kao da je živ. ”Stric spava”, rekao je carinicima i odvezao ga u Grude.

No, naši sugovornici se ježe na spomen te priče.

– Bože sačuvaj, mi imamo svoj ugled. Kod mene je sve po propisima. Posao je uvijek bio obavljen onako kako se mora. S poštovanjem i točno! – otklanja mogućnost bilo kakve improvizacije Baćak.

– Ljudima bi se znatno olakšalo kada bi se otvorio konzulat BiH u Splitu. U BiH Ministarstvu vanjskih poslova znaju za tu potrebu, ali eto, nemaju novaca – u razgovor se uključuje Stipe Đapić Biber, njegov nećak i desna ruka. Iako je vlasnik pizzerije, pomaže u obiteljskom pogrebnom biznisu. Vozi pokojnike.

– Ne mijenjamo se, vozim samo ja. Tetak Ivica spava pokraj mene cijelim putem, ja ionako ne bih mogao zaspati s pokojnikom u vozilu – iskreno će Stipe koji, unatoč godinama provedenim uz mrtvačke sanduke, kaže da osjećaj kako vozi mrtvo tijelo ni u jednom trenutku ne može potisnuti. No, kaže da nikada nije doživio nešto iz kategorije “na rubu znanosti” – paranormalno ili zastrašujuće.

– Ne, taj osjećaj o kojem govorim nema veze s tim. Vozim mrtvog čovjeka, a ne krumpire i normalno da sam toga svjestan cijelo vrijeme. Vozim iz Münchena, 4-5 sati je ujutro, tetak spava, nigdje nikog, o čemu drugo mogu razmišljati osim o pokojniku u sanduku otraga. Nema opuštanja, moraš biti profesionalac, i to sto po sto. Ovaj posao je takav, ako jednom pogriješiš, više ga nećeš raditi – kaže Biber, uz odobravanje Ivice Baćka, kojemu činjenica što vozi ili spava, a u blizini je mrtav čovjek, ni najmanje ne smeta.

No, na dugim i čestim putovanjima dogodovština uvijek ima. – Jedne prigode na Macelju carinik nas izdvoji. Ništa, ja parkirao sa strane, mi izašli iz vozila. Pregled. Dobro. Mi digli sanduk, ima otvor na limenom sanduku i kada je carinik vidio pokojnika unutra, problijedio i preznojio se u sekundi. “Zatvaraj” kaže, okrenuo se na peti i otišao – priča Biber.

Pitanje psihe

Ne može svatko ovaj posao raditi. Moraš biti psihički jak. Na koncu navikneš se na tiho društvo u zadnjem dijelu automobila, ali kontakti s ožalošćenom rodbinom, organizacija pogreba i hrvanje s administracijom zahtijevaju maksimalnu koncentraciju i čelične živce.

– Od početka do kraja sve mora biti vrhunski organizirano i odrađeno. Moraš imati dobro vozilo, ne možeš po pokojnika nekom kantom – priča Baćak, koji sve tajne zanata zna.

– Konzularno predstavništvo u Splitsko-dalmatinskoj županiji riješilo bi nas muka i troškova. Nakon prometnih nesreća u Hercegovini, kompliciraniji slučajevi idu za Split. Onda, ljudi tu često i umru. BiH u Njemačkoj ima četiri konzulata, a u Hrvatskoj samo jedan – žale se naši sugovornici i nadaju se da će vlasti BiH riješiti njihov problem. (Slavica Vuković, Večernji list)

Pokojnika u Livno brže dovezu iz Frankfurta nego iz Splita

 
Iz Splita na ukop u Livno preko - Zagreba; Pogrebnik Baćak: Kažu mi da preuzmem robu i gonim! Što ću?!

U sklopu aktualnih i žestokih socijalno – političkih prosvjeda u BiH jedna je Facebook grupa objavila osmrtnicu Livnu. No, imaju tamošnji pogrebnici posla i bez takvih osmrtnica. Svjedoči nam to i Ivica Baćak, savjetnik u Pogrebnom društvu “Livno”, koje vodi njegova kćerka Matea.

Ivica mi je ispričao kako Livnjaci žive diljem svijeta, ali se većina njih želi pokopati u zavičaju. Zbog toga je nastala prava jagma za mrtvacima, o čemu svjedoči podatak da u Livnu djeluje čak šest pogrebnih društava, tek tri manje nego u Zagrebu, dva manje nego u Splitu i jedno manje nego u Tomislavgradu.
 


      Rodijak se ne buni, a ja lajem ko ćuko

- Muka me uhvati kada me zovne mušterija i kaže da trebam dovesti mrtvaca iz splitske bolnice. Čovjek računa da je to blizu, ni sto kilometara, i da će biti jeftino. A ne zna moje probleme. Ja moram prikupiti sve podatke i potvrde o pokojniku – rodni list, smrtni list, policijsko izvješće, liječnički nalaz, potvrdu sanitetske inspekcije... A onda sa svim tim potvrdama otići u bosansko-hercegovački konzulat u Zagrebu da mi oni daju potvrdu da je pokojnik zaista umro i da može prijeći granicu.
Dakle, Ivica sa svim tim potvrdama “preuzme“ otpremnicu za pokojnika, ali zna da s tim ne može prijeći granicu dok ne dobije potvrdu svih potvrda, onu iz Konzulata u Zagrebu.

- Dobri su ljudi u splitskim bolnicama, znaju naše nevolje, pa nam ostave pokojnike u mrtvačnicama dok ne odemo u Zagreb do Konzulata BiH. Ali se nekada nađe i onih koji kažu: Preuzmi robu i goni! Što ću?! Onda moram s mrtvacem “skoknut“ do Zagreba i BiH Konzulata.

I zamisli, dodaje Ivica, u Konzulatu BiH u Zagrebu ne priznaju potvrde koje skeniram i pošaljem preko Interneta. Ne, moram doći kod njih s originalima. A mrtvaci ne biraju kad će umrit. Ljudi umiru i vikendom. Onda moraš čekat do ponediljka.

A ja krenuo s pokojnikom iz Splita u Zagreb. I šta ću, pokojni se “rodijak“ ne buni, ali ja lajem ko ćuko i državi i konzulatima i službenicima... iljadu kilometara ja moram obigrat s pokojnikom po Lijepoj našoj. Da barem mogu vidit kako je lipa. Lakše mi je dotrat mrtvaca iz Njemačke ili Austrije nego iz Splita. U Njemačkoj pet konzulata, u Münchenu, Hamburgu, Berlinu, Frankfurtu i Bonnu.

BiH ima 42 konzulata diljem svijeta. Od toga pet u Njemačkoj, tri u Turskoj (u Istanbulu, Izmiru i Ankari) i samo jedan u Hrvatskoj (u Zagrebu), premda BiH uopće nema fizičke veze s Turskom i Njemačkom, a ima više od tisuću kilometara granice s Hrvatskom (i EU). I stalni “protok ljudi i robe“.

A Dalmacija je naprosto fizički naslonjena na BiH. Split jer je Sarajevu (i Mostaru) najbliži veliki grad, a beha državljani svakodnevno prelaze granicu bilo da traže posao, uživaju u turističkim čarima Jadrana, švercaju… ili se pak liječe u splitskim bolnicama... i tu umiru.

Zar to nisu dovoljni razlozi za uspostavu konzularnog predstavništva?! Ne samo u Splitu, nego još barem u Osijeku. Inače ćemo imati situaciju da se Hrvatska ruga Hercegovcima da “švercaju“ mrtvace, što sladostrasno prenose bošnjački mediji (Hrvati svojih i nemaju). A stvar se jednostavno može riješiti. Naprosto, BiH mora otvoriti konzulat u Splitu. Ne samo radi mrtvih. (Petar Miloš, Slobodna Dalmacija)

 
 
        BENJAMIN PIRIJA: Žalopojka o Livnu
Evo dođoh u rodni grad, svuda pustoš, prosto me strah.
Nije to Livno što je nekad bilo, čim se smrkne nigdje nikog.

Oni koji imaju paru, većinom su u kakvom noćnom baru,
a ostali kod kuće sjede, dumaju kako da se riješe bjede.

Nije lako, posla nema, a još kažu i gore se sprema.
Livno naše - 5 miliona duga - prosto te obuzme tuga.

Gdje je otišla sva ta lova, a Preslica nema ni krova,

Bosna - Livno ne postoji više, u grudima steglo, ne može da se diše. 

Privredu su uništili cjelu, pa sad mnogi raduju se - jelu.
Peru pare na sve strane, neće Livnu još dugo da svane.

Rasprodali što se prodat moglo, ne osta ništa, dragi moj pobro!
Rasprodaše sve između sebe, ne misleći ni na mene ni na tebe.

Livno je u mraku, a još crnje nam se piše, Livnjak teško uspjeva i da diše.

Upališe svjetla samo sebi, a 20 godina tame - meni i tebi.

Obećavaju već dugo, a narodu sve teže, moja tugo!

 
 
       Sevdalije u Livnu sviraju u obućarskoj radnji

Za razliku od livanjskih Hrvata koji drže do svoje kulture i tradicije njegujući ih kroz desetine aktivnih društava kojih ima skoro u svakom selu i koji godinama nastupaju širom Europe osvajajući brojne nagrade, livanjskim Bošnjacima po tom pitanju baš ne cvjetaju ruže.

 

Ne zato što su antitalenti. Naprotiv. Ima ih dosta sa smislom i željom za rad u različitim kulturnim sekcijama, ali im je prostor Preporoda do sada nedostupan ne navuku li zeleno-bijeli dres SDA. Naime, obnovljena i nadograđena zgrada BZK “Preporod” sredstvima koja je dodijelio bivši ministar Stranke za BiH Gavrilo Grahovac  godinama je uzurpirana od lokalne i kantonalne SDA koja tu i stoluje.

 

BZK “Preporod” kao i Merhamet, koji je u istoj zgradi, su samo kraci SDA. Zgrada Preporoda je inače i dalje u vlasništvu općine Livno koja ju je nacionalizirala 70-ih godina prošlog stoljeća, te nakon rata prešutno darovala na korištenje partnerskoj SDA. U prenapucanom Preporodu tek za posljednji Dan nezavisnosti i Dan državnosti BiH Preporod je organizirao akademije, ali bez vlastitog sudjelovanja u istima, pa su ih izvlačili Hrvatsko KUD “Dinara”, članovi livanjske Glazbene škole i sarajevski gudači.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Salih Jarebica (lijevo):  Harmonika me odmara 
 
Više puta smo razgovarali sa predsjednikom Preporoda Harisom Jelečom i nudili se da vježbamo i pripremamo određene muzičke i folklorne koreografije, da sačuvamo sevdah u Livnu i našu tradiciju, ali do sada razumijevanja nije bilo. No, mi se snađemo. Redovno se okupljamo u mojoj obućarskoj radionici, ili po kućama i sviramo i pjevamo po par sati barem za svoju dušu. Ima nas sa dobrim iskustvima u raznim KUD-ovima,  ali što posebno veseli ima i mladih koji bi rado svirali, pjevali, igrali, učili, samo nam treba prostor. Naša djeca su izvrsna kao harmonikaši, flautisti, bubnjari, klavijaturisti, gitaristi, ima i dobrih pjevača kako narodne tako i zabavne muzike, ali valja uvježbavati i tvrdim da bismo za kratko vrijeme mogli nastupati da se ne zastidimo. U nedostatku uslova za rad mnoga naša djeca su već duži period članovi hrvatskih KUD. Ovih dana ćemo ponovo tražiti da nam dozvole prostorije Preporoda za vježbanje i nastupe”, izjavio je obućar i jedan od najsvestranijih livanjskih sevdalija Salih Jarebica Medo koji podjednako dobro svira harmoniku i gitaru, te ze nekoliko omladinaca u svojoj kući i na svojim instrumentima drži besplatno muzičku obuku.

 

 

Priznanja u radionici

Voljni su svoje iskustvo prenijeti i veterani harmonikaši Sulejman Jarebica, član sarajevskog KUD-a “Gajret”, harmonikaš Merzuk Velagić Brico, gimnazijalac Mahir Milak koji je završio i muzičku školu te uspješno svira u svom bendu bubnjeve, klavijaturu i harmoniku, pjeva u gimnazijskom zboru...

 

“Radimo i na pripremi solo pjevača, ali i zborskog pjevanja. Cilj nam je za početak oformiti najmanje pjevački kvartet, a onda i oktet, a radimo i na uvježbavanju tamburaša nakon čega nam je u planu oformiti i tamburaški orkestar, makar vježbali i dalje po kućama i avlijama” , odlučan je u namjeri obućar i muzičar Medo za šta ima sve veću podršku livanjskih zaljubljenika u sevdah i svog neformalnog orkestra. Avaz

  
 
        Livnjak zaprosio djevojku porukom na semaforu
Livnjak Ivica Šarušić je na poluvremenu nogometnog derbija između Hajduka i Dinama na Poljudu porukom na semaforu zaprosio svoju djevojku Ivanu Boko. Naravno, Ivana je rekla "da", a pao je i poljubac na poljudskom sjeveru... "Ivana, udaj se za mene", pisalo je na semaforu, bila je to prošnja pred tridesetak tisuća gledatelja...
 
    
       Vabec dovodi u Livno Ukrajinke i Bjeloruskinje
18.02.2013.  Selo Podhum pokraj Livna vjerovatno se ni po čemu ne bi razlikovalo od ostalih mjesta u Hercegbosanskoj županiji da nije neobičnog običaja njihovih muškaraca i mladića koji ne žele da se žene! Nije  to nešto što stanovnici ovog pitomog mjesta u kojem velikom većinom žive Hrvati odmah neće priznati. Štaviše, pokazuju neobičan ojsećaj ponosa zbog činjenice da ih ''nitko nije uspeo da prevari''.

Shvaćaju, kako vele, da taj njihov ponos mogu razumjeti i mnogi danas oženjeni muškarci širom svijeta. Kada smo Miroslava Perkovića zvanog Babo pitali da li je Podhum, zaista, mjesto s toliko neženja, spremno je prihvatio razgovor:

„Na pravom ste mjestu. Točno je da ovdje ima toliko neoženjenih muškaraca. Većina mještana nekada je radila u Njemačkoj i Austriji i tako su izdržavali obitelji. Očevi današnjih neženja bili su sinovi tih ljudi. I svi su živjeli od tih plaća, a kasnije i mirovina. Neženje i njihovi očevi zbog toga nemaju nijednog dana radnog staža“, pojasnio je Babo.

livno

Vlasnik „Tri ruže“ Vlado Perković kaže da je problem nastao početkom rata u BiH. Perković tvrdi kako muškarci u selu, kao i u drugim dijelovima BiH, danas ne vide perspektivu, a mentalitet Podhumljana je da ukoliko sebi nije osigurao egzistenciju, neće ni da se ženi.

"Neće da stvaraju sirotinju. Ovdje ima puno više muških nego ženskih. Nema žena dovoljno, a problem je i ekonomske prirode. Ne traže žene nigdje drugo, jer ne znaju dalje od kuće. Znaju do Splita. Sve je to neuko i neškolovano. Većina školovanih ide dalje, vani“, tvrdi Perković. Žene su, napominje, ipak, snalažljivije pa se udaju. Neke u Bosni, a neke u Dalmaciji.

''Za 20 godina u selu će ostati 500-600 ljudi. I ovako, po posllednjem popisu, u selu ima 2.200 ljudi. Od tih 2.200, najmanje ih je 1.000 staraca. A od mlađih je preko 350 neoženjenih. Imamo školu koja je ranije imala više od 900 učenika. A sad ih ima 250, te kombinirana odjeljena. Čak i po dva razreda zajedno idu u jednu smjenu. Područne škole se zatvaraju, jer nema djece“, upozorava Vlado Perković.
On je dodao da je ove godine u prvi razred upisano samo 13 djece.

Ali, možda za selo, ipak, ima nade. Boreći se za egzistenciju Perkovićev
prijatelj Zdravko Velić zvani Vabec tijekom rata je iznajmio lokal i otvorio kavanu. Malo po malo, ljudi su počeli dolaziti na druženje i muziku. Velić je u Kaštelima upoznao djevojku iz Bjelorusije, koja je došla kod njega. Zaljubio se i oženio ju. Potom je ona u Podhum dovela još 11 svojih prijateljica iz Bjelorusije koje su se udale za mještane. Danas Velić ima misiju da na sličan način spase svoje selo. Osnovaće agenciju za spajanje parova.

„Namjeravam otvoriti agenciju. Dovodiću nevjeste iz one države koja se nekom sviđa. Sve legalno. Gledaćemo da te djevojke udamo za one koji su bolje situirani i imaju kuće, da ih ne bi unesrećili“, pojasnio je Velić.

On tvrdi da su za veliki broj neoženjenih mladića krive i njihove majke. Mame su ih, rekao je Velić, razmazile. Koji se ne oženi, mama mu dadne nadimak "Braco". Dio krivice, istakao je Velić, pripada i onim majkama koje su birale nevjeste.

''A kada zađu u godine onda je daj šta daš. Muškarci nemaju posla i boje se žena. Ima ih, koje ja poznajem, pod stare dane imaju simpatiju i ne smiju da im priđu. Nemaju iskustva iz mladih dana. A sa agencijom im planiram dosta pomoći“, tvrdi Velić.

Dio odgovornosti je, vele naši mjesni ''sociolozi'', i na današnjim djevojkama. Perković kaže da više piju nego muškarci. I to je jedan razlog.

''Momci neće da se žene ženama koje konzumiraju alkohol i cigarete. E, tako će sad naš Zdravko, zvani Vabec, otvoriti tu agenciju i te Ukrajinke i Bjeloruskinje da usreći tu, da nas ne pobije ta bijela kuga, kako je moderno nazivaju. Ta bijela kuga je sam đavo“, zaključuje Vlado Perković.

 
      Vruće popodne u Livnu
18.07.2010.  Strašne vrućine prisiljavaju ljude na pronalaženje kreativnih načina rashlađivanja, jer si klimatiziran prostor rijetki mogu priuštiti. Aleksandra Grdić i sestra Stefany Hohnjec, Matea, nisu mogle izdržati nalet vrućine u Livnu pa su se bez imalo ustručavanja, rashladile na središnjem trgu. Manekenke su iskoristile hladan mlaz vode iz vodoskoka na trgu pa se odlučile osvježiti, praćene brojnim znatiželjnim pogledima. Matea je lagano zadigla haljinu kako bi se osvježila vodom po leđima te je pritom pokazala šarene gaćice i dobar dio guze. Aleks je bila u ružičastom grudnjaku i kratkoj suknji te se polijevala po tijelu. Iako su iz okolnih kafića svi doslovno zurili od njih, nitko se nije pridružio djevojkama. Jedino je hrabri dječak zastao u prolazu i zagledao atraktivne starlete. Stefany Hohnjec nam kaže kako su njena sestra i Aleks otišle na otvaranje jednog kluba u Livno, a ona im se nije pridružila, jer je u Dubrovniku gdje se priprema za oproštajni party uoči puta u Papuu Novu Gvineju.
 
        Livanjska djeca s kolodvora ZOO

29.06.2009.  Livno se sve češće suočava s nedostatkom kulturnih sadržaja, koncerata i sličnih događanja. Osim nekoliko tradicionalnih manifestacija, koje se tradicionalno održavaju svake godine. Održavanje koncerata u Livnu je prava rijetkost. Posljednji koncert, ili bolje rečeno nastup, bio je prije otprilike mjesec dana. U zadnje vrijeme, nema čak ni najava da će netko gostovati u dva livanjska noćna kluba. Dolaskom ljeta, u Livnu boravi sve veći  broj ljudi, koji najčešće dolaze iz inozemstva na godišnje odmore. To je također vrijeme kada dolaze studenti, koji uz odmor traže i zabavu. Nastupi su nešto češći tijekom srpnja i kolovoza, ali ni tada većina ljudi nije zadovoljna, prvenstveno zbog repertoara. Tada najčešće gostuju folk pjevači i pjevačice. Kroz razgovor s mladima, saznajemo da su nezadovoljni ovakvom situacijom, jer su primorani, u potrazi za koncertima ići u druge gradove.

Svake godine se redovito održavaju koncerti livanjske glazbene škole, nastupi kulturno-umjetničkih društava, manifestacije koje organizira Turistička zajednica Livno te poneka predstava za osnovnoškolce, a još rjeđe za srednjoškolce.  Međutim, ljudi jednostavno nisu zadovoljni ovako malim brojem kulturnih događanja. Iako se ponekad i organizira neki koncert ozbiljne glazbe, Livnjaci bi željeli da ih ima više. Pojedini Livnjaci, najčešće u dobi od 15 do 20 godina i ne znaju što je to kino, jer kino u Livnu duži niz godina ne prikazuje filmove. Iznimka je bila prošla godina, kada su se održavali ''Dani europskog filma''. Mladi ljudi, ali i oni srednje starosne dobi, bi rado željeli pogledati neki film u livanjskom kinu, ali na žalost, to im nije omogućeno. Mladi u Livnu sve češće se vole zabavljati na zabačenim i mračnim mjestima, koja su na lošem glasu te su rezervirana samo za odabrane “ekipice”. Najčešća okupljališta su dvorište vrtića ''Pčelice'', dvorišta dviju osnovnih škola te iza Narodnog sveučilišta, odnosno na Kolodvoru, koji je usput rečeno smješten nasuprot policijske postaje. Mladi često, potaknuti znatiželjom posjećuju takva mjesta te na taj način pokušavaju izraziti svoj adolescentni bunt i pronaći zabavu.

Prolazeći ulicom, u kojoj je smješten dječji vrtić ''Pčelice'', u kasnim noćnim sat ima može se čuti buka i razbijanje, koje dolazi iz dvorišta dječjeg vrtića. Tijekom dana, tu borave djeca sa svojim odgajateljicama i roditeljima, a u noćnim satima igralište za djecu pretvara se u mjesto okupljanja osoba koje u enormnim količinama konzumiraju alkohol, a sigurno se tu nađe i nešto droge. Iako je nedavno u okolici vrtića postavljen reflektor, koji osvjetljava skoro čitavu ulicu, on nije spriječio okupljanje ''ekipa''. Noćni posjetitelji se mogu vidjeti posvuda, na klupama, na travi, pa čak i na krovu samog objekta. Uz nesnosnu buku, može se čuti razbijanje boca, a nisu rijetke prepirke i fizički obračuni. Prozori na vrtiću su bili razbijani više puta, a suvišno je i spominjati pisanje grafita po zidovima. Već duži niz godina, ''Kolodvor'' je postao sinonim za mladež, ko ja se želi skriti od nepoželjnih pogleda. Ime je dobio po popularnoj knjizi ''Mi djeca s kolodvora ZOO" koji opisuje život narkomanke, ko ja je bila ovisna o heroinu. Generacije su od rastale uz ''pijanke'' na Kolodvoru te na taj način obilježili jedno razdoblje svog života. Kroz duži niz godina, na navedenom mjestu su se, priča se, skupljali narkomani, a u zadnje vrijeme može se primijetiti da se njihov broj naglo povećao. Nekad je ''Kolodvor'' bio sinonim  za skrivanje od odraslih i mjesto gdje se mogao naći mir te nesmetano uživanje s društvom, a danas je sinonim za razuzdane pijanke i uživanje u drogama. Rano ujutro se mogu vidjeti šprice i igle, koje su ostale od proteklih noći.

Usprkos zabrani prodavanja alkoholnih i duhanskih proizvoda maloljetnim osobama, svakim danom raste broj maloljetnika koji konzumiraju alkohol. Kroz razgovor s trgovkinjom, u trgovini mješovite robe, saznajemo da djeca najčešće kupuju jeftina vina. Prodaja alkoholnih proizvoda vrlo je visoka vikendom, ali kako je nastava već odavno završila, prodaja alkoholnih pića je velika i običnim, radnim danima, i to naravno od strane maloljetnih osoba. U jednakom broju alkohol kupuju dečki i cure. U Livnu su česta i trovanja alkoholom, a koliko se takvih slučajeva dogodilo u ovoj godini, nismo uspjeli doznati, zbog nedostupnosti podataka. Stručnjaci tvrde da mladi konzumiraju alkohol zbog mnogih razloga, koji ovise o osobnim i društvenim sklonostima i okolnostima. Činjenica da se u Livnu povećava broj ovisnika o drogama je zabrinjavajuća. Ne radi se više samo o konzumaciji lakih droga, već se povećao broj ovisnika o teškim drogama. U ljekarnama se također povećala prodaja šprica i igala. Alarmantno stanje u Livnu, pokazuje i činjenica da mladi vikendom sve više konzumiraju tablete s alkoholom, a najčešće su u pitanju apaurini, a dobna granica konzumenata opojnih droga na području Livna sve je niža. I. Čolak i S. Ivanuš - Dnevni list

 
      Jezivi krici u "Prnjavorkinoj Kući Strave"

24.05.2009.  Već dugi niz godina u Livnu i okolici kruži priča o čudnoj ukletoj kući smještenoj u selu Prisap, koje je osam kilometara udaljeno od Livna.  Za ovo malo selo u livanjskom kraju se vjerojatno ne bi ni čulo u svijetu, da nije bilo brojnih ekipa novinara i znatiželjnika, koje su htjele istražiti misterij vezan uz “Kuću strave”.  Među mještanima kruže zastrašujuće priče o paranormalnim pojavama od kojih se ledi krv u žilama.  Noću se, navodno, iz napuštene, oronule kuće na osami čuju jezivi krici, koji kao da dopiru s tavana, dječji plač, koji dopire iz zidova, glasno lupanje, koje dolazi iz zidova, podova garaže… 

Postojanje križa čini kuću još mističnijom, a Prisapljani su nam potvrdili da nikad nije postojao običaj postavljanja križeva na kuće u ovom kraju. Na kući su velika crvena vrata od željeza, koja su zaključana, no to ne može spriječiti znatiželjnike da uđu u kuću, jer su prozori koji su nekad bili zakovani daskama, kao i balkonska vrata na katu polupani. Posjetili smo kuću u poslijepodnevnim satima i djelovala nam je sablasno, ali ne toliko strašno kako izgleda u noćnim satima. Nalazi se odmah uz cestu, a do nje vode oštećene kamene stepenice. Raslinje uz kuću je visoko gotovo metar pa nas je uz strah dok smo se približavali ukletoj kući mučilo i to što je moguće da nam put prepriječe otrovne zmije. Kako smo mogli vidjeti kroz prozor, unutrašnjost je jako devastirana, a na kamenoj terasi ispred kuće su ostaci nekakve drvene građe. Vrata mistične garaže su bila poluotvorena, no zbog zapuštenosti terena i visokog raslinja nismo mogli prići. Zbog drveta čija krošnja kroz prozor dopire u unutrašnjost prostorije nismo uspjeli ući, pa nam se mještanin, koji je bio spretniji od nas, ponudio da fotografira kuću iznutra. Potpuno novi, ispravni fotoaparat s novim baterijama u jednom je trenutku mistično zatajio, a kako čujemo to se znalo dogoditi i drugim pa se pitamo radi li se o slučajnosti ili… 

VVlasnik ove kuće, koja budi veliki interes je Marko Marčenko, rodom iz Prnjavora, koji je oženio djevojku iz Prispa, a kuću je kupio davno prije rata. Mještani tvrde da je njegova obitelj vrlo kratko živjela u toj kući te da se odselila u Njemačku. Priča se da sad žive u Kaštelima te da vrlo rijetko dolaze u Prisap. Tijekom rata, u na prvi pogled jezivoj kući, utočište su pronašle izbjeglice iz Jajca, koje su se nakon mjesec dana odselile zbog strašnih i neobjašnjivih pojava.  Međutim, mještani koje smo pronašli u seoskoj gostionici, tvrde da su često boravili u kući s izbjeglicama i navode da su se odselili zbog velikog broja neobično velikih zmija, a ne zbog neobjašnjivih pojava. “Dica su se pripala zmija i zato su oni otišli u kuću na drugom kraju sela” rekao je jedan od mještana, koji nas je otpratio do “Prnjavorkine kuće”, kako je u selu zovu. Tvrdi da je znao i prenoćiti tu, ali navodno nikad ništa neobično nije čuo, vidio ili doživio te da su izbjeglice bile nezadovoljne smještajem u kući, koja je u vidno lošem stanju pa da su zato pričali strašne priče o kući, ne bi li na taj način od općine dobili bolji smještaj. Na naš upit gdje je ta druga kuća, u koju su bili smješteni, rukom nam je pokazao na suprotni kraj sela dok smo stajali pred vratima uklete kuće, da bi nakon par minuta rekao da izbjeglice tu više na žive. Nakon izbjeglica tu su privremeno bili smješteni vojnici, koje je u kuću pustio njezin vlasnik, kako bi opovrgnuo sablasne priče. No ni oni nisu dugo izdržali. Mještanima su rekli da više nisu mogli podnijeti užasne krikove, stravično lupanje i dječji plač, koji ih je dovodio do ruba živčanog sloma! Dva vojnika, koja su tu boravila su tragično završila… Na ime, jedan od njih se nedugo nakon odlaska iz uklete kuće ubio, a drugog je ugrizla zmija, zbog čega je preminuo. Međutim mještani s kojima smo razgovarali ne vjeruju ovim pričama, tvrde da su to sve izmišljotine. Svaki naš upit o neobičnim pojavama izazvao je reakciju paničnog opovrgavanja bilo kakvih čudnih događaja, što je u nama dodatno probudilo sumnju…Dodali su i to da je vlasnik, navodno, htio prodati kuću i premda je bilo zaint eresiranih kupaca, od te namjere je odustao. 

 Kuća na groblju 

Dugi niz godina s generacije na generaciju se prenosi legenda da je kuća sagrađena na židovskom groblju, kao i to da su na tom mjestu u prošlosti djevojke i žene zakopavale izvanbračnu djecu, koju bi pobacile. Naši sugovornici tvrde da su te priče izmislile “dokone” babe da bi uplašile djecu te da su jedina neobična pojava u “kući strave” velike, debele zmije. Kažu da se ni najstariji mještani, navodno, ne sjećaju nikakvog židovskog groblja te da uz katoličko postoji još samo tursko groblje, smješteno nedaleko od kuće. Odlučno tvrde da je cijela priča preuveličana te su nas pozvali da se vratimo navečer i da se nakon pića u seoskoj gostionici, uputimo prema ukletoj kući, kako bismo se mogli uvjeriti da se tu ne događa ništa strašno. Odlučile smo se ipak same vratiti u noćnim satima. Vozeći se do kuće po “mrklom” mraku, parkirali smo kraj spomenutih kamenih stepenica i čule zvuk, koji je djelovao kao da se nešto srušilo. Hrabrost nas je napustila pa nismo mogli provjeriti je li bila riječ o posjeti divlje životinje, urušavanju zida u kući ili o nekoj drugoj pojavi…  Pišu: I. Čolak, S. Ivanuš - Dnevni list