Snimili su i tri spota za BiH tržište ('Ugasit ću svjetla' 2001., 'Poslije tebe' 2002. i 'Drugi svijet' 2005.). Od 2010. godine sviraju u novoj postavi koju čine Iva Ivković (vokal), Darko Knežević (gitara), Tonči Trboglav (gitara), Nikola Džaja (bubnjevi), Goran Mihaljević (bas) i Roko Čekalović (klavijature). Nedavno je snimljen novi materijal od 12 pjesama koji je trenutno na miksanju. ViĄe o bendu pogledajte na: službenoj stranici. Singl 'Sjećanja' preuzmite na: radio.crorec.hr http://www.crorec.hr/crorec.hr/vijest.php?OBJECT_ID=679658

Oko 1978. godine u 6. razredu Osnovne škole „Đuro Pucar“ u Podhumu, kada smo bili na satu hrvatsko-srpskog jezika moj kolega je na svojoj ruci kemijskom olovkom nacrtao dvije crte u vidu križa. Nastavnik tog predmeta je to uočio, ustao ga i dao mu jedan dobar šamar, te rekao da ide u wc i obriše to s ruke. Iako ja nisam vidio što je napisao, po završetku sata pitao sam kolegu: „Zašto te je ošamario?“. On mi je odgovorio da je nacrtao križ kemijskom na ruci. 

Po završetku nastave, kad  sam stigao kući, vidio sam rođaka Draška (Jakova) Klišanina i u razgovoru s njim tražio da mi isto napravi križ. Draško je tada imao oko 14 godina i imao je križ na ruci, koji je sam sebi istetovirao. On mi je to odmah odradio na desnoj ruci. Uzeo je iglicu i tintu. Na toj iglici je navio malo konca i stavio u tintu pa me ubadao u prst nekih pola sata. Prst se crvenio oko 4-5 dana, a zatim je spala krasta i to je ostalo ovako.“  

Običaj sicanja bio je raširen među Hrvatima katolicima u BiH i nekim djelovima Hrvatske u Zagori, gdje su izbjegli pred Turcima. Iako su se ranije sicala i muška djeca, sicanje djevojčica je bilo raširenije, tako da je Jakov jedan od rijetkih koji danas nose križ na ovim prostorima: 

„To mi je predstavljalo da sam katolik i ništa drugo. Ja sam 'tio stavit nešto što se ne može skinut. I moja i Draškova baba Mila Pavlović je imala križ kao i većina starijih žena u našem kraju. To je ostalo od vremena Turske da bi se mogli prepoznat.“  Iako ta tradicija potječe još od Ilira, običaj sicanja je bio najizraženiji za vrijeme Turske okupacije Bosne i Hercegovine. Sicanje križa je bila jedna vrsta obrane od Turskih nedaća: "Tuci su pravili belaja, ubijali su i fratre pa ih je narod zato zvao „ujaci“ kako Turci ne bi prepoznali tko je fratar.“, veli Jakov.  Preuzeto sa selomisi.webs.com

Nedjelja, 18 prosinac 2011. ostat će zasigurno dugo u sjećanju mnogih mještana najstarije livanjske župe Vidoši. Do kasnih popodnevnih sati orila se pjesma, smijeh i veselje u prostorijama škole Vidoši. Franjevačka mladež (FRAMA) i gospođa Roberta Perković priredili su božićno druženje za osobe treće životne dobi te za one, kako rekoše mladi framaši, posebno nam dragocjene - osobe sa posebnim potrebama.

Ovoj izvrsno organiziranoj svečanosti prethodili su tjedni danonoćnog rada, od dijeljenja 450 pozivnica svakome uzvaniku do uređenja prostora, kontakta sa donatorima, organizacije samoga programa i domjenka. Poletna mladost vidoškoga kraja na čelu sa svojim duhovnim asistentom mr.sc. fra Božom Blaževićem, pretvorila je tako nedjelju u dan za pamćenje. Punih sat vremena pristizali su gosti sa svih strana i to ne samo seniori. Znatiželja ostalih župljana bila je očito velika. Od očekivanih 350 uzvanika broj se popeo na čak 600 posjetitelja među kojima smo uočili i prijatelje iz drugih župa. Svaki kutak vidoške škole preko hodnika pa sve učionica ispunila su ozarena lica. Vrijedne hostese i medicinske sestre su uz topao osmijeh ponudili gostima i čašicu doborodšlice.

Svečani program otvorili su šarmantni voditelji Anamarija Anić i Lovre Perković. Pjesmom "Tiha noć", mladi glazbenici frame: Tea, Iva, Krešimir Jozić, Mija Kaselj i Antonela Milorad, započeli su svečanost. Oduševljenju nije bilo kraja kad se na bini pojavila baka u pratnji staroga djeda koji se udvarao na sve načine nebi li dobio ples. Nakon mnogo truda baka je ipak završila u djedovu naručju. Od puste sreće djedu su pale hlače i duge bijele gaće sjevnule su a smijeh pristunih prolamao se vidoškom župom. Vesela baka pristala je biti Zora Beljan iz Lopatica, a tko je djed uzvanici su to saznali na kraju predstave. Pa tko li drugi nego biser ove župe – fra Božo.

Nazočnima se obratio i najstariji mještanin ovoga kraja Mirko Krivić iz zaseoka Krivića gaj, koji ima samo 97 godina. Nastupom Kulturno umjetničko društva Rudine nastalo je sveopće veselje. Stare pjesme, narodna kola i skečevi koji oslikavaju prošla vremena držali su 600 uzvanika bez daha. Nakon dvosatnoga  pjevanja Anamarija i Lovre pozvali su goste za pune stolove. Kolači, peciva i sokovi ovim mladim ljudima osigurali su donatori kojima i ovim putem zahvaljujemo a to su: trgovine Pavić, Ivanović i Ljubica, pekarne Brina i Li-pek te tiskara List Livno. Foto studio Kelava je dao svoj doprinos s tim što je sve uslikao i snimio.

Nakon okrepe mikrofon je uzeo naš fra Božo i zahvalio svima koji su došli kao i framašima na njihovom angažmanu te svim: plesačima, glumcima, pjevačima i sviračima. Posebno je zahvalio ravnateljima škole Miranu Šesti i Goranu Čeki na ustupljenom prostoru. Prisutne je ne samo pozdravio nego i zalio šampanjcem predsjednik frame Tomislav Mihaljević obećavši da će ovo druženje postati tradicija.

Mikrofon je nestrpljivo preuzeo glazbeni duo Best i Pere pa je tako fešta dostigla svoje usijanje. Plesali su svi, oni od 7 pa do 97 godina. Druženje je stiglo svome kraju u kasnim popodnevnim satima. Tako je zaštitno geslo ovoga druženja FRAMA VAS VOLI uistinu postalo stvarnost. (Josip P.)

Cilj je bio osposobljavanje hitne medicinske pomoći unesrećenih.  Pored teoretskog djela naglasak je bio na praktičnom radu gdje su polaznici pokazali izuzetnu ozbiljnost, marljivost i predanost. Posebice je važno naglasiti kako je ovo još jedna u nizu uspješno realiziranih suradnji između Hrvatske gorske službe spašavanja i Gorskih službi iz BiH. Naravno, spomenuta suradnja će se nastaviti jer je u siječnju planiran Zimski tečaj. Sudionici tečaja su se ovim putem zahvalili planinarskom društvu Pogorelica iz Kiseljaka. (Pogled)

06.10.2011.  Kako bi obilježili svoj dan - Svjetski dan učitelja, Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja HBŽ-a organizirao je ovih dana akciju darivanja krvi u Županijskoj bolnici u Livnu i Domu zdravlja Tomislavgrad, gdje se njihovoj humanoj gesti pridružio i dio uposlenika te ustanove. U ponedjeljak, 3. listopada, izvršen je pregled preko 300 pristiglih dječjih likovnih radova od 1. do 5. razreda, s područja cijele HBŽ-e. Izabrana su tri najbolja: kao prvi proglašen je likovni rad Teodore Ždero iz OŠ fra Lovre Karaule, slijedi rad Lamije Krilić iz OŠ Ivana Mažuranića i treće mjesto zauzeo je rad Leone Salapić iz OŠ Ivana Gorana Kovačića. U utorak, 4. listopada organizirana je svečana večera za sve sindikalne podružnice osnovnog školstva u restoranu Panorama u Livnu. Nazočne su pozdravili Ana Helena Jolić i Filip Čelar, dopredsjednik Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja HBŽ-a.

Ove godine prosvjeta obilježava svoj dan pod geslom „Jednaka prava i uvjete za sve učenike/ce i učitelje/ce!“ Svjetski dan učitelja je prigoda da se istakne važnost učitelja i nastavnika, kao i njihov utjecaj na razvoj društva,  važnost ove profesije, ali i samog obrazovanja, čiji su oni nositelji. Mjesto učitelja u društvu mora biti prepoznato kao mjesto plemenite misije u kojoj učitelji troše mnogo energije, volje, truda i zalaganja. Kako poticati mlade ljude da se obrazuju ako društvo bolje plaća neobrazovane od visoko obrazovanih radnika? Nije plaća sve, iako od plaće živimo, ali plaće odražavaju i status učitelja i obrazovanja u društvu. Zato se naš sindikat zalaže za dostojanstvo ovoga časnoga poziva i njegovo realno vrednovanje, za boljitak prosvjete i prosvjetara, za ulaganje u obrazovanje jer samo znanjem društvo može napredovati.

„Društvo koje jednu filmsku zvijezdu, pjevačicu ili nogometaša nagrađuje bolje nego trideset predanih školskih nastavnika, osuđeno je na propast.“ (Gray)

(Klaudija Klišanin; foto: Ante Klišanin)

U potrazi za Antišinom rodbinom u Podgradini pored Livna pronašli smo Peru Milana Vukadina (86), Antišina nećaka. „Moj stric otišao je u Beč 1929. godine i bio je trgovac. Pričao je kako je tamo upoznao majku Aloisa Mocka, Čehinju Katarinu, koja je bila čistačica i njenog supruga. Antiša je s njim bio dobar i nedugo nakon što su se upoznali Katarina je ostala udovica bez djece. Kako je htjela dijete, imali su vezu iz koje se rodio mali Alojs“ priča nam Pere. Da je to istina, potvrdio nam je i Stipe Bulić (67) iz Vancouvera čiji je pokojni otac bio prvi Antišin rođak.

Prije negoli će Katarina Mock roditi Aloisa, Antiša se vratio u Livno i tamo ostao sve do 1939. godine, kad je ponovno otišao u Beč iz kojeg se nije vratio sve do demokratskih promjena u Hrvatskoj i BiH. U Livnu je ostavio suprugu Maru i troje djece: pokojnu Ljubu, te Ivana i Stipu. Antiša je prije Austrije bio jako bogat. Imao je Livnu dvije kuće, od toga je jedna nacionalizirana, a u Zagrebu je za vrijeme NDH kupio kuću u Palićevoj 58. Prema pričanju moga oca, Antiša je odgajao i školovao Aloisa u Austriji i svoju djecu u Livnu. Najmlađi sin Stipe završio je medicinu i doktorirao je u Beču, a danas je liječnik u Zagrebu, a sin mu Ivan živi u Livnu“ tvrdi Bulić. Početkom devedesetih Antiša je došao u Zagreb gdje je najprije živio kod sina Stipe, a onda otišao u starački dom. „Umro je 2002. i pokopan na groblju u Vržeralima pored svoje supruge Mare“ kazao je Pere.

28.09.2009.  U današnjoj Obrtničkoj ulici vrlo je malo obrtnika, a prije šest desetljeća tu je bio dućan do dućana, ćepenak do ćepenka: obućar do terzije, kavedžija do samardžije, slastičar do limara, zlatar do komoćara... Živjelo se tu vrlo veselo, harmonično - bas susjedski.

Nekadašnji Konak plac (u Perkuša mahali), današnji omaleni Trg branitelja Livna (donedavno Trg narodnih heroja) uokviren je hotelom "Dinara", zgradom Pošte, Kujundžića kućom i zgradom u kojoj već duže od stoljeća stoluje livanjska vlast (u raznim razdobljima ovdje poznata kao "konak", "kotar", "srez" i "općina"). Na Trgu je 1916. godine podignut spomenik caru Franji Josipu I. Za Kraljevine Jugoslavije vlast mijenja ime trga (postaje Trg kralja Petra), s postolja skida cara i postavlja (1924. god.) kralja (kralja Petra), a za NDH (1941) nestaje i kralja i postolja na kojemu je stajao.

Stanemo li danas bas na to mjesto okrenuti prema istoku, za tren pogledom obuhvatimo gotovo cijelu današnju Obrtnicku ulicu. Kao i drugima, i ovoj je livanjskoj ulici svaka nova vlast davala ime po svome ukusu: za Austrije bila Wurtemberova, za Kraljevine kralja Aleksandra, za NDH Ante Pavelića, a poslije II svjetskog rata Vojina Zirojevića. Iako danas u njoj dotrajava samo još poneki obrtnik (1 staklar, 1 električar, 3 obućara, 1 limarska i 2 frizerske radionice), sadašnje joj ime (Obrtnička) bas pristaje, bolje od svih prethodnih - i to ne po tome kakva je danas, nego, mnogo više, po onome kakva je nekada bila: prepuna svakojakih zanatlija i sitnih trgovaca, načičkana ćepencima, na kojima bi vlasnici izlagali svoju robu i mamili mušterije. Bilo tu uvijek živo.

Danas su u toj ulici samo tri osobe svjedoci njezina izgleda prije II svjetskog rata: Ljubica Kasalo, zvana Beba (kći Ivice Bezine) i Tidža, kći Abdulaha Dizdara, te najstariji, još uvijek aktivni, livanjski obućar Salih Mulić (sve troje rođeni iste - 1923. godine). Obućarski je zanat Salih izučio u toj ulici u radionici svoga oca Sulejmana, koju je on tu otvorio 3-4 godine poslije I svjetskog rata. Već šest desetljeća Salih iz dana u dan strpljivo i, na zadovoljstvo mušterija, uredno i čestito obavlja posao u svojoj skromno uređenoj radionici, koju sada vodi sin mu Mirsad. Rijetko ćete sresti čovjeka koji kao on začuđujuće detaljno poznaje povijest svoje ulice: ama baš svaku njezinu stopu, svaku osobu koja je tu živjela u zadnjih šest desetljeca. Radoznalce ce susretljivo provesti ulicom i pokazati im gdje je šta bilo i čime se tko tu bavio prije šezdeset godina, otkad tu radi u očevoj radionici kao kalfa (od 1935. godine).

Ako ste se odlučili s njim prošetati od Trga branitelja do Žitarnice, slušat ćete njegova sjećanja i neosjetno prijeći u jedno drugo vrijeme, u sasvim drukčiji ambijent, u kojemu gotovo da jasno vidite i ljude i predmete koji nezaustavljivo naviru iz toga doba. Odmah na početku ulice, s desne strane, u Kujundžića kuci kao da razabirete kako su u trgovini Rade Radete poredani konopi, plugovi, kace, metle, gravlje, lopari... (uglavnom proizvodi domaćih seoskih majstora). Zamišljate dalje kako u susjednoj knjižari Mirko Stević nudi sasvim drukčiju robu i drugoj vrsti mušterija, uz nju braću Pirije u njihovoj piljarnici i tik do njih u šimlatom dućanu Zaima Šeremeta, u kojega ste osim voća mogli i kruha kupiti. U prvoga mu susjeda Mahe Šeremeta na izbor je bilo šta god hoćete od rukodila livanjskih kovača: čavala, burgija, sklopača i kojekakvih drugih noževa, bradvi, srpova... U krojača Joze Popovića, velikog zafrkanta, mušteriji je moralo biti zabavno, kao i u susjednoj gostionici Ivica Bezine, koji je uz jelo i piće gostima nudio i obilje svojih zanimljivih šala. Do njega uz mesnicu Saliha Maslića bila pekara Mustafe (Muica) Đonlagića i magazin trgovca Vrdoljaka, te limarska radionica braće Vrebaca (Saliha, Sulejmana zvanog Ejke i Osmana), majstora na velikom glasu. Ljubitelje slatka tu do njih čekao je slastičar Albanac Šemso i sin mu Skender, a slabo obuvenima svoje proizvode na svojim su ćepencima nudili obućari Sulejman Mulić i Dane Rimac.

10.07.2009.  Depilaciju i ostale usluge koje podrazumijevaju njegu i uljepšavanje tijela, sve češće traže i muškarci. Iako je uvriježeno mišljenje da žene posjećuju kozmetičke salone više nego muškarci Olivera Marković, vlasnica jednog kozmetičkog salona u Livnu, kaže da muškarci ipak dolaze u manjem broju, nego što to čine žene, ali da se u posljednje vrijeme broj muških posjetitelja malo povećao. 

Kako saznajemo gužve u kozmetičkim salonima su veće u ljetnim, nego u zimskim mjesecima, kad su najčešći tretmani depilacija te njega kože lica i tijela. Što se tiče brazilske depilacije, gospođa Marković nam je rekla da je to jedna od traženijih usluga, koju uglavnom traže djevojke starije od 18 godina. Kako saznajemo, posjeti solariju su relativno česti, ali nema slučajeva da pojedinci pretjeruju u želji za tamnijim tenom. Muškarci, koji vode brigu o svom tijelu i redovito odlaze na tretmane u kozmetičke salone i, kako saznajemo, najčešće žele tretmane koji podrazumijevaju njegu kože lica i tijela, kao i razne masaže. Često dolaze na depilaciju tijela, a u posljednje vrijeme sve više traže usluge depilacije intimnih dijelova tijela. Očito je da i muškarci u Livnu počinju pratiti trend depiliranja tijela, koji je još davno pokrenuo David Beckham. Većina koz metičkih salona najčešće pruža brojne usluge, kao što su: pedikura, manikura, korištenje saune i solarija, šminkanje za posebne prigode, razni tretmani njege lica i tijela, kao i razne vrste masaža, depilacije i anticelulitnih tretmana. Ljeti žene najviše odlaze na tretm ane depilacije. 

Stručnjaci ističu da su brijanje pomoću žileta i depilacijskih krema kratkotrajno rješenje, dok su bolnije metode bolje jer koža ostaje glatka i do tri tjedna. No brazilska depilacija i slične metode ne preporučuju se svima, jer postoji mogućnost pojave iritacije, zbog preosjetljivosti kože. Većina naših sugovornica, koje redovito odlaze na brazilsku depilaciju tvrde je prvi odlazak na depilaciju poprilično bolan, ali da je svaki sljedeći put lakše te da s vremenom bol postaje manja. U proljetnim mjesecima žene često odlaze na anticelulitne tretmane u namjeri da što bolje izgledaju u ljetnim mjesecima, kada je odjeća oskudnija te je pokazivanje tijela neizbježno. Piše: I. Čolak - Dnevni list

29.06.2009.  Livno se sve češće suočava s nedostatkom kulturnih sadržaja, koncerata i sličnih događanja. Osim nekoliko tradicionalnih manifestacija, koje se tradicionalno održavaju svake godine. Održavanje koncerata u Livnu je prava rijetkost. Posljednji koncert, ili bolje rečeno nastup, bio je prije otprilike mjesec dana. U zadnje vrijeme, nema čak ni najava da će netko gostovati u dva livanjska noćna kluba. Dolaskom ljeta, u Livnu boravi sve veći  broj ljudi, koji najčešće dolaze iz inozemstva na godišnje odmore. To je također vrijeme kada dolaze studenti, koji uz odmor traže i zabavu. Nastupi su nešto češći tijekom srpnja i kolovoza, ali ni tada većina ljudi nije zadovoljna, prvenstveno zbog repertoara. Tada najčešće gostuju folk pjevači i pjevačice. Kroz razgovor s mladima, saznajemo da su nezadovoljni ovakvom situacijom, jer su primorani, u potrazi za koncertima ići u druge gradove.

Svake godine se redovito održavaju koncerti livanjske glazbene škole, nastupi kulturno-umjetničkih društava, manifestacije koje organizira Turistička zajednica Livno te poneka predstava za osnovnoškolce, a još rjeđe za srednjoškolce.  Međutim, ljudi jednostavno nisu zadovoljni ovako malim brojem kulturnih događanja. Iako se ponekad i organizira neki koncert ozbiljne glazbe, Livnjaci bi željeli da ih ima više. Pojedini Livnjaci, najčešće u dobi od 15 do 20 godina i ne znaju što je to kino, jer kino u Livnu duži niz godina ne prikazuje filmove. Iznimka je bila prošla godina, kada su se održavali ''Dani europskog filma''. Mladi ljudi, ali i oni srednje starosne dobi, bi rado željeli pogledati neki film u livanjskom kinu, ali na žalost, to im nije omogućeno. Mladi u Livnu sve češće se vole zabavljati na zabačenim i mračnim mjestima, koja su na lošem glasu te su rezervirana samo za odabrane “ekipice”. Najčešća okupljališta su dvorište vrtića ''Pčelice'', dvorišta dviju osnovnih škola te iza Narodnog sveučilišta, odnosno na Kolodvoru, koji je usput rečeno smješten nasuprot policijske postaje. Mladi često, potaknuti znatiželjom posjećuju takva mjesta te na taj način pokušavaju izraziti svoj adolescentni bunt i pronaći zabavu.

Prolazeći ulicom, u kojoj je smješten dječji vrtić ''Pčelice'', u kasnim noćnim sat ima može se čuti buka i razbijanje, koje dolazi iz dvorišta dječjeg vrtića. Tijekom dana, tu borave djeca sa svojim odgajateljicama i roditeljima, a u noćnim satima igralište za djecu pretvara se u mjesto okupljanja osoba koje u enormnim količinama konzumiraju alkohol, a sigurno se tu nađe i nešto droge. Iako je nedavno u okolici vrtića postavljen reflektor, koji osvjetljava skoro čitavu ulicu, on nije spriječio okupljanje ''ekipa''. Noćni posjetitelji se mogu vidjeti posvuda, na klupama, na travi, pa čak i na krovu samog objekta. Uz nesnosnu buku, može se čuti razbijanje boca, a nisu rijetke prepirke i fizički obračuni. Prozori na vrtiću su bili razbijani više puta, a suvišno je i spominjati pisanje grafita po zidovima. Već duži niz godina, ''Kolodvor'' je postao sinonim za mladež, ko ja se želi skriti od nepoželjnih pogleda. Ime je dobio po popularnoj knjizi ''Mi djeca s kolodvora ZOO" koji opisuje život narkomanke, ko ja je bila ovisna o heroinu. Generacije su od rastale uz ''pijanke'' na Kolodvoru te na taj način obilježili jedno razdoblje svog života. Kroz duži niz godina, na navedenom mjestu su se, priča se, skupljali narkomani, a u zadnje vrijeme može se primijetiti da se njihov broj naglo povećao. Nekad je ''Kolodvor'' bio sinonim  za skrivanje od odraslih i mjesto gdje se mogao naći mir te nesmetano uživanje s društvom, a danas je sinonim za razuzdane pijanke i uživanje u drogama. Rano ujutro se mogu vidjeti šprice i igle, koje su ostale od proteklih noći.

Usprkos zabrani prodavanja alkoholnih i duhanskih proizvoda maloljetnim osobama, svakim danom raste broj maloljetnika koji konzumiraju alkohol. Kroz razgovor s trgovkinjom, u trgovini mješovite robe, saznajemo da djeca najčešće kupuju jeftina vina. Prodaja alkoholnih proizvoda vrlo je visoka vikendom, ali kako je nastava već odavno završila, prodaja alkoholnih pića je velika i običnim, radnim danima, i to naravno od strane maloljetnih osoba. U jednakom broju alkohol kupuju dečki i cure. U Livnu su česta i trovanja alkoholom, a koliko se takvih slučajeva dogodilo u ovoj godini, nismo uspjeli doznati, zbog nedostupnosti podataka. Stručnjaci tvrde da mladi konzumiraju alkohol zbog mnogih razloga, koji ovise o osobnim i društvenim sklonostima i okolnostima. Činjenica da se u Livnu povećava broj ovisnika o drogama je zabrinjavajuća. Ne radi se više samo o konzumaciji lakih droga, već se povećao broj ovisnika o teškim drogama. U ljekarnama se također povećala prodaja šprica i igala. Alarmantno stanje u Livnu, pokazuje i činjenica da mladi vikendom sve više konzumiraju tablete s alkoholom, a najčešće su u pitanju apaurini, a dobna granica konzumenata opojnih droga na području Livna sve je niža. I. Čolak i S. Ivanuš - Dnevni list

24.05.2009.  Već dugi niz godina u Livnu i okolici kruži priča o čudnoj ukletoj kući smještenoj u selu Prisap, koje je osam kilometara udaljeno od Livna.  Za ovo malo selo u livanjskom kraju se vjerojatno ne bi ni čulo u svijetu, da nije bilo brojnih ekipa novinara i znatiželjnika, koje su htjele istražiti misterij vezan uz “Kuću strave”.  Među mještanima kruže zastrašujuće priče o paranormalnim pojavama od kojih se ledi krv u žilama.  Noću se, navodno, iz napuštene, oronule kuće na osami čuju jezivi krici, koji kao da dopiru s tavana, dječji plač, koji dopire iz zidova, glasno lupanje, koje dolazi iz zidova, podova garaže… 

Na kući se nalazi veliki križ, na kojemu polupana crvena stakla od kojih je izrađen. Postojanje križa čini kuću još mističnijom, a Prisapljani su nam potvrdili da nikad nije postojao običaj postavljanja križeva na kuće u ovom kraju. Na kući su velika crvena vrata od željeza, koja su zaključana, no to ne može spriječiti znatiželjnike da uđu u kuću, jer su prozori koji su nekad bili zakovani daskama, kao i balkonska vrata na katu polupani. Posjetili smo kuću u poslijepodnevnim satima i djelovala nam je sablasno, ali ne toliko strašno kako izgleda u noćnim satima. Nalazi se odmah uz cestu, a do nje vode oštećene kamene stepenice. Raslinje uz kuću je visoko gotovo metar pa nas je uz strah dok smo se približavali ukletoj kući mučilo i to što je moguće da nam put prepriječe otrovne zmije. Kako smo mogli vidjeti kroz prozor, unutrašnjost je jako devastirana, a na kamenoj terasi ispred kuće su ostaci nekakve drvene građe. Vrata mistične garaže su bila poluotvorena, no zbog zapuštenosti terena i visokog raslinja nismo mogli prići. Zbog drveta čija krošnja kroz prozor dopire u unutrašnjost prostorije nismo uspjeli ući, pa nam se mještanin, koji je bio spretniji od nas, ponudio da fotografira kuću iznutra. Potpuno novi, ispravni fotoaparat s novim baterijama u jednom je trenutku mistično zatajio, a kako čujemo to se znalo dogoditi i drugim pa se pitamo radi li se o slučajnosti ili… 

Vlasnik ove kuće, koja budi veliki interes je Marko Marčenko, rodom iz Prnjavora, koji je oženio djevojku iz Prispa, a kuću je kupio davno prije rata. Mještani tvrde da je njegova obitelj vrlo kratko živjela u toj kući te da se odselila u Njemačku. Priča se da sad žive u Kaštelima te da vrlo rijetko dolaze u Prisap. Tijekom rata, u na prvi pogled jezivoj kući, utočište su pronašle izbjeglice iz Jajca, koje su se nakon mjesec dana odselile zbog strašnih i neobjašnjivih pojava.  Međutim, mještani koje smo pronašli u seoskoj gostionici, tvrde da su često boravili u kući s izbjeglicama i navode da su se odselili zbog velikog broja neobično velikih zmija, a ne zbog neobjašnjivih pojava. “Dica su se pripala zmija i zato su oni otišli u kuću na drugom kraju sela” rekao je jedan od mještana, koji nas je otpratio do “Prnjavorkine kuće”, kako je u selu zovu. Tvrdi da je znao i prenoćiti tu, ali navodno nikad ništa neobično nije čuo, vidio ili doživio te da su izbjeglice bile nezadovoljne smještajem u kući, koja je u vidno lošem stanju pa da su zato pričali strašne priče o kući, ne bi li na taj način od općine dobili bolji smještaj. Na naš upit gdje je ta druga kuća, u koju su bili smješteni, rukom nam je pokazao na suprotni kraj sela dok smo stajali pred vratima uklete kuće, da bi nakon par minuta rekao da izbjeglice tu više na žive. Nakon izbjeglica tu su privremeno bili smješteni vojnici, koje je u kuću pustio njezin vlasnik, kako bi opovrgnuo sablasne priče. No ni oni nisu dugo izdržali. Mještanima su rekli da više nisu mogli podnijeti užasne krikove, stravično lupanje i dječji plač, koji ih je dovodio do ruba živčanog sloma! Dva vojnika, koja su tu boravila su tragično završila… Na ime, jedan od njih se nedugo nakon odlaska iz uklete kuće ubio, a drugog je ugrizla zmija, zbog čega je preminuo. Međutim mještani s kojima smo razgovarali ne vjeruju ovim pričama, tvrde da su to sve izmišljotine. Svaki naš upit o neobičnim pojavama izazvao je reakciju paničnog opovrgavanja bilo kakvih čudnih događaja, što je u nama dodatno probudilo sumnju…Dodali su i to da je vlasnik, navodno, htio prodati kuću i premda je bilo zaint eresiranih kupaca, od te namjere je odustao. 

 Kuća na groblju 

Dugi niz godina s generacije na generaciju se prenosi legenda da je kuća sagrađena na židovskom groblju, kao i to da su na tom mjestu u prošlosti djevojke i žene zakopavale izvanbračnu djecu, koju bi pobacile. Naši sugovornici tvrde da su te priče izmislile “dokone” babe da bi uplašile djecu te da su jedina neobična pojava u “kući strave” velike, debele zmije. Kažu da se ni najstariji mještani, navodno, ne sjećaju nikakvog židovskog groblja te da uz katoličko postoji još samo tursko groblje, smješteno nedaleko od kuće. Odlučno tvrde da je cijela priča preuveličana te su nas pozvali da se vratimo navečer i da se nakon pića u seoskoj gostionici, uputimo prema ukletoj kući, kako bismo se mogli uvjeriti da se tu ne događa ništa strašno. Odlučile smo se ipak same vratiti u noćnim satima. Vozeći se do kuće po “mrklom” mraku, parkirali smo kraj spomenutih kamenih stepenica i čule zvuk, koji je djelovao kao da se nešto srušilo. Hrabrost nas je napustila pa nismo mogli provjeriti je li bila riječ o posjeti divlje životinje, urušavanju zida u kući ili o nekoj drugoj pojavi…  Pišu: I. Čolak, S. Ivanuš - Dnevni list

01.08.2008.  Obitelji Barun, koji su rodom iz Odžaka, Čaića, Rujana, Lusnića i Lištana, a danas žive razasuti po cijelom svijetu, okupili su se nedavno na tradicionalnoj Barunijadi u Lištanima kraj Livna. Ideju na ovakvo okupljanje dao je pokojni Mijo Barun iz Lištana, koji je želio da se Baruni raseljeni po “bilom svitu” barem jednom godišnje susretnu i od tada je na Barunijadama prodefiliralo više od četiri stotine Baruna. Ove je godine Barunijada započela svetom misom koju je predvodio vlč. Stipe Balatinac, magistar sp litskog isusovačkog novicijata. U sklopu druženja održana su i sportska natjecanja u trci u vrećama, djevojačkom nogometu, potezanju klipa, trkama, skoku u dalj, bacanju kamena s ramena, veteranskom balotanju i natjecanju u spravljanju najbolje pite. “Voljeli bis mo da naša Barunijada bude poticaj i primjer drugim rodovima livanjskog kraja da se počnu sastajati. Nudimo im svoju pomoć i iskustvo u organizaciji”, rekao je Josip Barun, jedan od organizatora Barunijade.

 - Odmah sam vidio da je to moja pjesma i obradovao se. Cetinskom sam, naime, preko jednog zajedničkog prijatelja poslao stihove te pjesme, a koju sam posvetio svojoj kćerki, koja je bila na operaciji, i svojoj slijepoj nećakinji za koju sam iznimno vezan. One su bile nadahnuće za ovu moju pjesmu. Osjetio sam da je vrijedna uglazbljenja pa sam je poslao Cetinskom, a on je to zloupotrijebio. Možda u prvi mah nesvjesno, jer mu je zatrebala na oproštaju od dragog prijatelja, pa i nije bilo nužno da kaže tko je autor pjesme. Međutim, kada se pjesma počela pojavljivati u novinama i pripisivati Cetinskom, to me naljutilo. Našao sam se s njim na kavi i on je rekao da će demantirati, zapravo da će objaviti kako je autor pjesme Stjepan Crnjak. Vrijeme je prolazilo, a on to nije uradio. U tekstu su objavljeni moji stihovi ali dopunjeni Tonyjevim. Nazvao sam ga ponovno s ciljem da se ispravi tekst i objavi pravi autor pjesme, na što mi je njegova majka rekla da će me Tony nazvati. Još me nije nazvao. Arena

"Osjetio sam da je pjesma vrijedna uglazbljenja pa sam je poslao Cetinskom, a on je to zloupotrijebio. Možda u prvi mah nesvjesno, jer mu je zatrebala na oproštaju dragog prijatelja, pa i nije bilo nužno da kaže tko je autor pjesme. Međutim, kad sam nakon dva dana u novinama vidio bitno izmijenjen tekst bio sam neugodno iznenađen. Našao sam se s njim na kavi i on je rekao da će objaviti tko je autor pjesme", tvrdi Stjepan Crnjak, vlasnik fotografskog studija koji u slobodno vrijeme piše pjesme.

"Vrijeme je prolazilo, a on to nije uradio. Više mi se ne javlja na pozive, a njegova supruga Ivana uputila mi je vrlo ružnu, uvredljivu poruku. Na telefon mi se javila njegova majka i rekla da će me potpisati kao koautora. Koautora, a pjesma je moja!", rekao je Crnjak za tjednik Arenu. Ivana Nobilo Cetinski, pak, ima potpuno drugačiju priču - priznaje da je pjesma isprva zabunom plasirana kao samostalni rad njezinog supruga, no Crnjak ispravkom, prema njenim riječima, nije bio zadovoljan. "Pitavši ga kako mogu to ispraviti, rekao je 'novcima' i to da mu 'dam toliko novaca da se on totalno povuče iz koautorstva' (što god to značilo). Sastala sam se s njim nekoliko puta, ali on je stalno izbjegavao odgovor koliko novaca bi izliječilo njegov povrijeđeni ego. Na kraju priče, on je počeo s ucjenama da će novinarima reći da mu je pjesma ukradena i slične svinjarije, ako mu ne platimo nerazuman iznos. To maltretiranje traje već tjednima", kaže Tonyjeva supruga.

"Prestrašna je spoznaja da se netko može baviti ucjenama i željeti steći „slavu“ na mrtvom čovjeku. Mislim da vam ne moram reći koliko je ta priča potresla Tonyja i to u trenutku koji je sam po sebi za njega bio vrlo težak, obzirom da je izgubio prijatelja i kolegu. Ova pjesma je nastala kao oproštajno obraćanje Toši, bez intencije komercijalnog iskorištavanja, te mi je deplasirano uopće reći da je Tony u ovoj priči žrtva jednog nemoralnog čovjeka upitnog psihičkog zdravlja", tvrdi Ivana Nobilo Cetinski.