Za pregled je potreban Flash player!

        Dragi moji Livnjaci! Nađoh sasvim slučajno ovaj site surfajući netom. Malo sam čitao i odlučih napisat par riječi. Zovem se Jadran Periša, livanjskih sam korijena (rođen sam u Zenici) i proveo sam u Livnu najljepše godine svog života (bile su to ratne godine, ali najljepše). U Livnu sam stekao prve prave prijatelje, prijateljice. Upoznao sam mnoge drage ljude, prohodao s nekim lijepim curama (najmoralnije, najljepše, najvjernije, naj...naj..cure).

Bio je rat. Bilo mi je teško. Morao sam pobjeći iz Zenice. Došao sam u Livno, nastanio se kod strica. Pridružio se VP. Bilo je tamo super momaka, pravih ljudi koji su me prihvatili (iako nije bilo baš popularno biti bosanac u Livnu - tad se baš livnjaci nisu smatrali bosancima). Robert Brnić, Dukas, Rašeta, Đomla, Nedo Suša, Zdenko Andabak, Livada, Zdravko Berić (legenda), Gadafi, Tonći, pok. Šošić, pok. Rabo, Niko Ćurić, Brane Omazić...i mnogi drugi su me prihvatili i zajedno smo prošli te ratne godine....

       Izlazilo se tada u Amazon, Best, Lennon, 42, Hard Rock....Kad sam nedavno bio u Livnu (na proputovanju) vidio sam da nema više tih kafića... sve se promijenilo. Subotom poslije 23h se išlo u disco klub Mondeo u Podgradinu. Disco moje mladosti.... Prve cure u Livnu (Biljana, Ružica, Lidija... moja nesuđena Kristina)... najbolja prijeteljica Ankica iz Srđevića ( čuo sam da se udala, puno sreće)...   Najbolje godine života jednog mladog čovjeka (i mnogih mladih ljudi) zatočene u vihoru rata bile su podnošljivije sa takvim prijateljima. Jutarnje kave u „42“, burek u Zdravljaku, ćevapi u Huse (ili kako se već zvao vlasnik - Huso je tad samo pekao)...bilijar u Peytonu.. .Pazar srijedom, dernek u Vidošima.. kupanja u malom jezeru... Sjećam se dobro mog prvog „sila“...u Smričanima ( cura je udana pa ne spominjemo ime)..dečki iz VP mi rekli da je običaj na silo donijeti kesu ..i tako se ja pojavih sa kesom...smijeha na sve strane.... Prvo auto-stojka....prvi udes...prvi BMW (mladenački san)...gotovo sve prve stvari koje mlada osoba doživi doživio sam u Livnu....To su dani koje nikada neću zaboravit...

      O ratu i vojnikovanju neću pisat jer to nisu stvari za ovakve forume, ali bi se htio prisjetiti tih svih mladih ljudi koji su stali na branik svog rodnog kraja i domovine (ako nam je tada uopće bilo jasno koja je naša domovina). Htio bih se prisjetit svih onih mladih ljudi koji su poginuli tada. Mnogi su poginuli u borbi, neki u prometu ili kafanskim sukobima (što ne umanjuje njihove zasluge). Sjećam se dvojice mladića iz Prisoja koji su se sa nekim brzim autom „zabili“ u neobilježen traktor. Jedan je poginuo na licu mjesta (bio sam prisutan na uviđaju). Bila je to strašna slika...koliko sam shvatio bili su se vraćali s crte..i poginuo je dečko 12 km od kućnog praga... trebalo je ujutro izvjestit obitelji... jedan kolega i ja smo to obavili... .Jedan kolega iz VP se htio u kafiću ustrijeliti.. mlad momak.. tek se oženio...jedva smo mu oteli pištolj....

      Htio bih se prisjetit svih onih živih livanjskih branitelja koje danas viđam po Splitu, Kaštelima (gdje živim), Solinu, Šibeniku, uz magistralu prema Dubrovniku - kako rade na hrvatskim cestama i kućama. Ljudi koji su napustili svoje obitelji i otišli kao i njihovi stari u „tuđi svijet“ u potrazi za zaradom. Zar nije sramota da ti ljudi pored onakvih livanjskih prirodnih bogatstava (nažalost neiskorištenih) odlaze sa svojih ognjišta i rade u drugim zemljama (makar to bila i Hrvatska). Livno je jedan od najljepših i bogatstvom i konfiguracijom zemljišta najjači kraj u BiH. Zašto to nitko ne koristi? Zašto je Livno grad sa najviše kafića po glavi stanovnika? Zašto nema tvornica? Zašto zemlja nije obrađena? Pa tamo je livanjsko polje - zar o njemu treba govorit?! Što se to događa u Livnu? Osobno sam zainteresiran za neka ulaganja u livanjski kraj i pomoć u pokretanju posla i nekih privrednih aktivnosti (ne kafića i butika).

      Nažalost, situacija nije baš sjajna. Možda nekomu ne odgovara da Livno krene naprijed?!  Mislim da u Livnu ima puno obrazovanih, poduzetnih mladih ljudi koji nisu poslije faxa ostali u Zagrebu, Splitu i nekim drugim gradovima, mladih ljudi koji žive (ili životare) u Livnu, šetajući od kafića do kafića i čekajući nešto... Te mlade ljude (ja sam upoznao neke koji su studirali u Splitu) treba motivirati kvalitetnim poslom u državnoj i općinskoj upravi. Treba smjeniti one stare igrače koji već dugo godina sjede na stolicama u upravi i postaviti mladu ekipu koja će dignuti Livno iz letargije u koju je taj mali grad upao i iz koje neće još dugo izaći ako se nešto ne promijeni.

      Toliko od mene ovaj put...Dragi moji livnjaci, puno pozdrava ....želim vam svima puno zdravlja, prosperiteta, uspjeha, posla, pametnih upravitelja....do skorog viđenja.

 Jadran Periša,   jadran.marketing@post.t-com.hr

         Najtužniji dan mog života  (u spomen na Antonina Bralo)

Najgori Dan u mom životu bio je 29.08.2007.g i 20.30 minuta. Taj dan, mjesec, godina i sat, vječno će ostati urezani u moje srce i dušu. Samo jedan telefonski poziv uništio je sav moj dotadašnji život. 

Na taj dan bilo je sve normalno, obično i jednostavno, ali ipak malo drugačije. Ujutro sam se probudila, doručkovala i pričala s mamom o novoj školskoj godini. Sve je bilo uredu. Poslijepodne, nakon ručka izašla sam s prijateljicama vani. Zabavljale smo se slušajući glazbu i pomagajući susjedi oko unošenja drva. Nakon rada sjele smo i pričale. A ja nisam bila cijeli dan dobre volje, ali ipak nisam htjela širiti loše vibracije. Tu večer svojim prijateljicama hvalila sam se kako imam dobrog, pametnog i zgodnog tetkića, koji je završio gimnaziju odličnim uspjehom i upao na Medicinski fakultet u Zagrebu, svojim znanjem i trudom. Pričala sam o njegovoj volji, upornosti, sposobnosti. Sve što je radio, radio je savršeno. Nino je uvijek bio najbolji ili među najboljima. Živio je život kao da će nešto propustiti, zaboraviti. Na ulici mangup, u školi uzoran učenik, u kući divan sin i rođak. Željela sam biti kao on, puna života, nestašna i zaigrana. Uzimao je sve i davao sve. Moju tetku je frajerski pozdravljao s "Ćao Bella" ili bi joj, ljut kad je bio, rekao: "Mile ti si puk'o". Pričala sam i o njegovoj posebnoj smeđokosoj studentici iz Mostara. Vezala ih je kao "anatomija"...  Poljubio ju je i radovao se ponovnom susretu nadajući se da će nešto biti...  Moj Nino je bio zaljubljen... 

Pošla sam kući, istuširala se i sjela s mamom i tetkom, koje su pile kavu. Sve je bilo dobro, sve do poziva mog tetka. Rekao je: "Anda, Nino je nastradao!". Ja sam ustala i iz sve snage zaplakala, kao da sam znala, a moja tetka te večeri izgubila je osobu koju je voljela najviše na svijetu, mog Nina. Ja nisam vjerovala i ne vjerujem još ni danas, i dalje se pitam zašto nam je Bog kojem smo se molili i klanjali to učinio. Naša je kuća bila prije gnijezdo radosti, a sad samo tuga uz bolne jecaje i svijeću koja će vječno gorjeti. Strašno mi nedostaješ Nino... Nikad nećeš umrijeti! Dat ću sve od sebe i tvoj prekinuti put nastaviti. 

Obećavam ti!                                                                                                                                      

ime_274@net.hr 

   Pa zar baš na današnji dan, na dan kad kao slavimo ili plačemo zbog obrane Livna moram čitati morbidnu priču jednog Riste! Ako je sve to što piše istina, žao mi je zbog svega to je prošao, al' oprosti rat je rat i ako si bio Srbin i našao se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme...Žao mi te Risto... Al mi je još žalije mene, što sam zbog tih "divnih i krasnih" Srba bježala glavom bez obzira iz svoje kuće toga prokletoga travnja 1992. Bila sam 12-togodišnjakinja i sasvim normalno i djetinje vjerovala da sva gungula oko mene nemože utjecati na moje sretno djetinstvo... I toga lijepog i sunčanog dana nas pustiše ranije iz škole, a mi sretni - nema škole... a moja dobra i naivna majka vozi mog prijatelja iz razreda Srbina kući, i na povratku gle čuda, ženu zaustaviše i pred nju iskočiše neke bradate spodobe naoružane do zubi! I da ne bi te krasne žene Srpkinje koja u suzama moli spodobe da puste nevinu ženu koja joj doveze sina, (hvala joj do neba) ... 

I sad se kao čudite gospodine Risto zašto se prema vama tako postupalo! I da sigurno smo mi prvi krenuli toga dana da napadnemo Čaprazlije... onako iz dosade, zaigrali se momci pa ajmo malo napasti Srbe... malo sutra!!! Ne padam na te vaše tuguljave priče! Jasno se zna tko je koga prvi napao, Srbi nas Hrvate! I danas kao i prije šesnaest godina osjećam gorčinu, ne mrzim nikoga, al ne zaboravljam! Ne zaboravljam sve nevine sinove koji su pali da OBRANE moj dom i moj život! Ne zaboravljam tugu i bol majki kojima je srce probodeno! I hvala Risti što probudi u meni onaj već pomalo ugušeni inat, il' što bi mi ovdje u Dalmaciji rekli DIŠPET!  Da napišem, da se ne zaboravi! Mi smo se ljudi branili i zbog toga su životi padali, i ne mogu shvatiti da danas glavnu riječ ima jedan Risto. Što su naši zarobljenici u Srpskim logorima bili tretirani kao estradne zvjezde? Hotel, puni pansion itd....? Moš misliti! Hvala svim dragim i dobrim ljudima koji su BRANILI (a ne napadali) moj rodni dom !                                                     Rujančanka

– Jednog dana sam ugledao Milana Marelju kako sa još trojicom svojih drugova ulazi u moju ćeliju i na trenutak mi se učinilo da će stvari krenuti nabolje. Istina, svi smo znali kako je njegov otac Jure sa dva svjedoka dobio partizansku spomenicu, ali računao sam kako mu se kćerka othranila u našoj kući sa mojom kćerkom Verom. Što kažu, jele su iz istog tanjura. Brzo sam shvatio da od te moje naivne nade nema ništa. S njim je ušao Bolotin i  Andabak . Toliko su me isprebijali da mi je prsna kost pukla, a jedan me nožem pokušao brijati, a potom su nožem htjeli da izvade moje zlatne zube. Jedan od njih je prekinuo ovu strašnu scenu riječima: "Neka zuba, kad ga zakoljemo, lakše ćemo ih izvaditi."

– Nešto kasnije počeli su da me udaraju pištoljima, a jedan od njih, koji je prije rata bio izbacivač u hotelu "Park", bjesomučno me je udarao električnom palicom. Ta tortura trajala je danima, a onda je došao u moju ćeliju Jozo Perić , bivši inspektor duvanjskog MUP-a. Nakon dugotrajnog mučenja prisilio me je da otkopam obiteljski nakit vrijedan više od dvadeset tisuća maraka. Kad sam otkopao taj nakit, prosto mi ga je istrgao iz ruku. Poslije su došle nove optužbe. Sada sam bio okrivljen da sam bio u pratnji dr. Jovana Raškovića i da sam minirao terene oko nekih hrvatskih kuća, a onda su me jednom prilikom golog proveli kroz Livno. Pri tom je uvijek išla ista rečenica – Priznaj, inače te siječemo na komade! Uhvatili smo ti ženu i sina! Priznaj, inače su oni gotovi! Ko je od vas zadužen za oružje?

To zlo je tako potrajalo cijela četiri mjeseca, a onda mi saopćavaju da dolazi Vojna policija HVO-a i HOS-a i da me vode da me ubiju. Na kraju je po mene došao moj sugrađanin Tomislav Garić , nekadašnji poznati komunista i policajac. Gotovo sam se obradovao, jer sam ga nekada častio kada je polazio u poznate jugoslavenske misije naše policije u umirivanju situacije na Kosovu. Kad smo došli u zgradu Osnovne škole "Ivan Goran Kovačić", nisam ni znao da je to već bio logor koji je bio veoma vješto sakriven od očiju javnosti. Normalno, tu mislim od naše javnosti, jer strana informativna sredstva su se veoma uspješno potrudila da svjetsku javnost bombarduju sasvim drugim informacijama.

Prvih dana mog boravka u tom i takvom logoru primijetio sam 12 ćelavih ljudi, ošišanih do kože, koji su bili smješteni u ćeliji preko puta naše. Po njihovom govoru odmah sam vidio da je riječ o Srbijancima. Poviše njihovih vrata bilo je ispisano veliko U i iscrtana šahovnica. Ti jadnici bili su potpuno modri od batina i išarani po tijelu flomasterima.

– Već prve noći došao je u našu ćeliju Jašarević i ljutito mi dao znak glavom da izađem iz ćelije. Doveo me je u jednu učionicu bogato namještenu opljačkanim namještajem. Tu je njihov načelnik Muhamed Ibrahimović , bivši kapetan JNA. Garić se razbaškario u drugom ćošku, a Jašarević odmah počinje sa čitanjem moje presude, jer sam "dokazano pripremao otpor Srba u Livnu", te da sam vršio naoružavanje Srba u Livnu, te da vlastima nisam predao svoj pištolj "smith-wesson". Na kraju me pitaju za posljednju želju. Tada sam pomislio da je stvarno došao kraj. Tražio sam da me zakopaju na mjestu gdje će me moći djeca i žena posjećivati. Oni mi na to kratko i nezainteresovano odvrate kako će me zakopati na đubrištu. Nakon toga me puštaju dva dana na miru, a onda me uzimaju na utovar opljačkanih stvari. Jedna Hrvatica, kojoj su dovezli te stvari, uvrijeđeno podvikne: "U moju kuću možete tuđu muku unijeti samo preko mene mrtve." U tom je naišao i njen sin i on je podržao majku. Razvoženje tih opljačkanih stvari uglavnom smo obavljali noću. Izvjesni vojnik sa nadimkom Kobra obrati mi se: "Ti si, Risto?! Kad se vratim iz Zagreba, bićeš moj pacijent." Srećom, nije se više vratio.

– Grupa Srbijanaca, sezonski radnici, u Livno su stigli iz Rijeke i Zagreba. Navodno nisu imali tzv. domovnice. Jedne večeri su završili u jamama oko Livna. Pokupio ih je Milan Bailo, zvani Grof. Blago njima, oni su razmijenjeni, mislio sam ja, a jedan vojnik mi kaže: "Naći će oni svoje najbliže brzo, ali u crnoj zemljici. Nikog oni više neće vidjeti." Posebna priča je kad bi dolazili tzv. europski promatrači, oni iz "Helsinki Watcha", pa oni iz Crvenog križa. Tamničari bi nas tada sakrivali u napuštenu školu u Vidošima, dok te komisije ne prođu. Poseban mučitelj bio je neki Švabo iz Frankfurta. On je čak ubio i dvojicu svojih kolega zbog nekih para.

– Jednog dana su počeli sa pravljenjem nekakvih spiskova ko hoće kući, a ko hoće u Jugoslaviju. Jedne prilike pokupe nas 53 i odvedu u Pakovo, selo kod Knina. Sedam sati čekamo. Ništa. Seljaci se na nas bacaju blatom. Vrate nas u splitsku "Loru". Sutradan se vraćamo u Livno. Muhamed Ibrahimović nas dočekuje sa još pedesetak drugih: "Eto, vidite, gospodo livanjski Srbi. Vas Srbi neće, jer kažu da u Livnu i nema Srba."  Oni u stvari nisu ni htjeli razmjenu, jer je trebalo da dovedu nas 120, a ne 53. (mr) 

– Meni je bilo najteže kada su mi za uši prikopčali električnu struju. Sjećam se: stojim uza zid sa podignutim rukama. Zid ne smijem dodirivati i ruke ne smijem spuštati. Ulaze petorica. "Je l' to taj", kao pitaju i jedan me udara pepeljarom u lice. U jednu prostoriju od desetak kvadrata nabijaju nas 53 sa rukama podignutim uvis. Nema WC-a i tu se uneredim. Opustimo se, ali ne možemo pasti jer nas toliko puno ima. Luđački se smijemo. Neki plaču. Kada svi popadamo u nesvijest, onda oni otvore vrata. Sjednem na jednu stolicu naopako okrenutu, naslonjen bradom na naslon stolice, i moram da gledam u jednu tačku na školskoj tabli, dodirujući istovremeno nosom tablu.

"Hoćeš Jugoslaviju?" "Hoću!" "Aaa, hoćeš! Hoće četnik u Jugoslaviju!" I njih sedmorica navališe. Tada su mi polomljena rebra, oštećen bubreg i zglob desne noge. Još uvijek ne osjećam leđa na desnoj strani, niti osjećam desnu nadlakticu. Još jedan detalj ne smijem propustiti da kažem, a to su nedjeljne mise u Livnu. Kada nedjeljom pođu na misu sa svojom djecom, prvo ih dovedu do naših ćelija. To su naši bivši susjedi, kumovi. Djeca im u uniformama. "Vidi, sine, četnike!" Djeca nas gledaju kao da smo zvijeri, a do juče su od nas dobijali čokolade. Ta "ceremonija" usađivanja mržnje bila je redovna i imala je efekta, jer, jednostavno, nova mržnja se najlakše kalemi na staru i vješto zapretenu mržnju. Tu pogibeljnu vrstu "voćarstva" u našem višeimenom i jednojezičnom (a sada i mnogojezičnom) narodu naš nebeski vladika Rade je najbolnije ocijenio – Poturica gori od Turčina. No da ostavimo ovu našu "metafiziku" malo na stranu i da saslušamo još nekoliko "detalja" iz potresnog kazivanja Riste Marijana u njegovom prvom izbjegličkom domu u Bijeljini, gdje me je domaćinski dočekao i gdje se naš razgovor otegao do kasno u noć.

– Česti dolasci predstavnika Crvenog križa na kraju su učinili da se logor u Livnu konačno otkrije. Moja supruga Milena, za svih sedam mjeseci moga zatočeništva, neprekidno je obavještavala i međunarodnu javnost, kao i naše institucije. Čak je uspjela da uspostavi kontakt i sa Cyrusom Vanceom i obavijesti ga o livanjskom logoru. U hotelu "Park" i u jednoj privatnoj kući silovane su Srpkinje. Kad je supruga bila kod banjalučkog nadbiskupa Komarice, on joj kaže kako ne može vjerovati da se "to" radi Srbima u Livnu, te da tamo ima logor, da bi je odmah priupitao šta to naši rade oko Kotor Varoša. Milena mu kaže da je tamo rat, a u Livnu nije. Komarica onda konstatira da se Srbi drže u Livnu da ne bi Livno bilo bombardirano.

–Dok sam bio u logoru, mislim da je bukvalno pjesma o ponosnom Starcu Vujadinu, zatočenom u "prokletom Lijevnu", bila ona slamka koja me je očuvala. Zubar Duško Rosić u logoru je poludio. Međutim, ovom prilikom moram da kažem da je bilo i drugačijih Hrvata, kao što su bili Milan Radić Pućko i Berislav Brčić Čorap. Oni su nam davali cigarete i novce. Kad smo pošli, poljubili smo se s njima. Oni se nikog nisu bojali. U najljepšem sjećanju mi je ostao mudri fra Zlatko Sivrić. Neka mu je vječni pokoj njegovoj velikoj i blagodarnoj duši. On je spasio mnogo Srba. (Razgovor sa Ristom Marijanom vođen je krajem 1992. godine) (M. R.).

Dom. Kažu ljudi da je ljubav prema domu jača od svega. Kad te odmalena nauče da pripadaš nečemu, ta je veza neraskidiva do kraja života. I gledam ljude oko sebe. Oni što se gube u masi, gube identitet, jer se srame kraja, podrijetla i domovine, pa do onih koji su kao i većina nas Livnjaka otišli jer su morali, ali u srcu čvrsto čuvaju svoj dom! Da, gdje god da su otišli nisu zaboravili gdje ustvari pripadaju.
Pa ipak, gledajuć svoje Rujančane ne mogu a da ne primjetim nešto. U očima im sjeta, tuga, neka praznina. U riječima - Rujani. Jeste li ikada pričali s nekim iz Rujana a da vam u prvih par minuta nije spomenuo svoje selo podno Dinare? Nema takvoga! Znam, svaki pravi čovjek koji ima dušu voli svoje, ali moji Rujančani - eh, to su ljudi! Oni imaju dušu! Srce i ponos! Gdje god da se sretnemo, prepoznamo se. Dovoljan je jedan pogled, jedna riječ.
Često me ljudi pitaju otkud sam. Dignem glavu i kažem: -Iz Livna, iz Rujana! A onda slijedi pitanje jesam li baš rođena "doli", u Livnu. Nisam. Rođena sam i živim u Zagrebu. I tu nastane muk... Kako da im kažem: -"Ja sam iz Zagreba", kad su svi moji iz Rujana, a kad te krv, korijeni i odgoj vežu za nešto, protiv toga se ne može. I protiv toga se ne smije!
Tako sam igrom slučaja ovdje u Zagrebu upoznala prije par godina jednog Livnjaka. Razgovarajući sa mnom rekao mi je -"Otkuda si, po govoru ti vidim da nisi iz Zagreba." Odgovorim: -"Iz Livna. Iz Rujana!" Pružio mi je ruku i rekao da je i on iz Livna, točnije iz Žirovića. I tako smo opet došli na mjesto rođenja. Izvadio mi je osobnu, tamo mjesto rođenja - Livno. A kod mene - Zagreb. Nasmijao se i rekao da bi sve koje je dosad upoznao na mom mjestu bez razmišljanja rekle da su Zagrepčanke. A što znači mjesto rođenja...? Da sam rođena u avionu, na "ničijoj zemlji", zar bi rekla: -"Ja sam iz aviona!?"
Krv je krv, to nikad neću zanijekati. Neće mnogi to niti razumjeti, pogotovo u današnje vrijeme gdje ljudi gube svoje ja. Ne muči mene to nerazumjevanje, ima njih koji su rođeni ko zna gdje, ali žive 20 godina u Zagrebu i ponosno govore kako su "pravi Zagrepčani."
Znam ja tko će mene najbolje razumjeti i to mi je dovoljno.
Zar ne, moji Rujančani...? Pozdravlja vas Livanjka.                                                                          anna_livno@hotmail.com

Je dragi miškec, ali daj sad opravdaj ukazano ti povjerenje. Trebaš ispast puno pametni, ili čak duhoviti, možda ciničan, ili možda, ima toga još ... E moj bracek to i nije baš lako. DO RE MI FA SO LA TI DO ili obratno DO TI LA SO FA MI RE DO…miljun puta,…koja dosada.

Uvijek se sjetim početaka i teorije….mrzio sam to. Hvala Bogu u glazbi ima puno ljepšega od teorije… Neka mjesta, situacije i neki ljudi vam obilježe i zacrtaju životni put, ili se isprepleću sa vama.

Harmoniku koju sam učio u rodnom Livnu, iskreno nisam volio. Ja mali, a ona povelika. Em što je moraš držat, još je trebaš i rastezat. Ponekad mi mlađi brat pomagao vući na jednu stranu basove. U tim godinama bi rađe rastezao neke druge stvari. Lakše je išlo, a i puno draže, barem se uživalo. Tata bi govorio da to nije zdravo….moš’ mislit livanjske teorije… No dobro, ovdje treba biti govora o glazbi, ali u stvari sve je glazba. Tek kasnije preko gitare (ne harmonike) se lakše dolazilo i do ‘onih’ stvari. Volile su cure tamburaše, a berdaše i cure i snaše…Shvatio je to ‘mali vlaj’ iz Livna čim je došao u najlipši grad na svitu. Hmhm ma koji li je to samo grad? Neka ostane moja mala tajna. U tom gradu tih godina ( a bome i sada), svi vam sviraju, svi pivaju, a i balun igraju. Znaju oni sve to. Uvalio se ‘mali vlaj’ u glazbenu metropolu. Tu je bilo dovoljno proći Prokurativama s gitarom, pa da upiješ svu glazbenu filozofiju…

Te 6o i neke godine u tom gradu nisi faca ako ne ideš na igranku u slavne ‘Podrume’. Vele da tamo ‘dame biraju’ i da svira slavna grupa Batali. Tad nisam ni znao šta ta riječ znači, ali nisu oni batalili, nego ozbiljno svirali. Gužva nemila, ali trpi li trpi ‘mali vlaj’ hoće faca bit, pogotovo što su se naučila tri akorda na gitari…. Bina daleko, triba ura do nje. Isplati se, tamo oko muzike se cure najviše motaju, a i od muzičara možeš nešto naučit. Gura li se gura ‘mali vlaj’, naučilo se to u Livnu, tako da se došlo do bine prije jedne ure. Nekako se ugurao među kršne i fetive domaće cure, tako da su mi samo njihove cice smetale pogledu prema bini. Al’ neka, ne smeta. U jednom trenutku kad se jedna cica pomakla nastupi šok nad šokovima.

Što je ovo, pobogu? Ko je ovo na bini, pobogu? Ko svira bass gitaru, pobogu? Ista je kao kod Paula iz Beatlesa. Ne to nije istina. Bolje gledam. Svojim lijepim plavim okama ne vjerujem (to su zaključile obje cure iz razreda, više ih nije bilo jer sam pohađao elektrotehničku školu). Ali vratimo se mi na binu.. Čujem žamor među fetivim curama. Ova što je razmaknula cicu da ja mogu vidit pita… “Ko je onaj visoki kršni basista”…. Ostale zgrožene ne mogu vjerovat šta ova glupača pita, pa to svi u podrumima znaju... Znao je i ‘mali vlaj’ itekako je znao…. Jednoglasno smo prozborili…”BENO TO JE DIKAN”… Kad je nastupio tajac ponosno sam izjavio da, da  on je, “to je moj profesor elektrotehnike”….  Fetive me čak i značajno s poštovanjem sve od reda pogledaše…. Rastao sam čak i iznad najviše cice…. Gledam ga ozdoli, a on ponosit gore visoko, ni mu dovoljno što je visok nego i sidi na visokoj barskoj katrigi (stolici)…. da, da, da, to je moj profesor…nedostižan…. Bormeć se nemre reć dober je bil…. Nije volio da se propada, pa ni nama kečeve nije dijelio…. Ženske su ga volile, da ne kažem i ludile za njim….. Hvala mu, tu veče ta sa razmaknutom cicom, konstatirajući čim znam Dikana, da sam i ja neka faca, zaplesa sa mnom….. Plesao se ‘stiskavac’, a ‘mali vlaj’ po prvi put nešto ozbiljnije i stisnu…. Hvala ti profesore, gdje god čuo i nečuo…

Prošle su godine ... Narastao ‘mali vlaj’, otišao u Sarajevo imao bendove COD i TEŠKU INDUSTRIJU, završio elektrotehniku, preselio u Zagreb, proslikao, oženio se i djecu dobio, napravio: Porine, Dore, HRF-ove, Turističke cvjetove, Thompsonu i Carerasu napravio bine…itd… Ponovo se vratio prvoj ljubavi - glazbi. Uzela se bass gitara i vratila Teška industrija…..

Došla i 2007. godina…opet se javi moj profesor ... slavan kao i prije, još slavniji…..rastura sve novine i naslovnice….žene i opet žene i samo žene, ali sad bez bine i bass gitare….Ali gle vraga, vole one njega i bez te rekvizite…. A ja opet po vlašku…..uhvatio se bassa u poodmaklim godinama, nebi li ponovo neka snaša zavolila tamburaša….

Ali kao i prije 40 godina ponosno izjavljujem…da, da, to je moj profesor….

Mnogi me gledaju s nevjericom i čude se otkud to? ….kako povezati nas dvojicu? Gdje je ta tanka nit iz srednje škole i Podruma…. Nisam ni ja više onj vlaj, a još manje ‘mali’….’Naraslo se’…..Često sam znao susretati profesora onako više u prolazu.

Kako je moje zanimanje puno svaštarenja, tako radim i ‘ invente’…. Moj profesor ih isto voli, pa ih rado i posjećuje...

Nedavno sjedim ja sa Vajtom i ekipom iz Teške industrije  na jednom takvom ‘inventu’... U jednom trenutku ležernu atmosferu naruši opća panika, blesiću blicevi fotoaparata, kamere, novinari, žene se uzmeškoljiše…ljudi opći kaos….

Ulazi on, moj profesor sâm, gleda gdje bi se priklonio, kojoj ženskoj prišao, za koji sto sjeo?????

Ali gle čuda moj profesor dolazi za stol svog učenika,‘malog vlaja’ i njegovog reikarniranog banda….. Slobodno? ljubazno će moj profa… 'Koje pitanje', moji će ‘Sirotanovići’ prije nego sam ja išta uspio reći…..vide oni njega na TV-u , kako Vedo u Ljubljani, tako i Vajta u dalekom Homburgu… Slavan je moj profesor…

Razgovor se vodio u vrlo ugodnom zabavnom tonu, uz piće i obilni HLADNO-TOPLI I SLANO-SLATKI BUFFET…. Pila se skupa i fina pića… Moji su u neka doba osjetili potrebu za wc-om, i vrlo kulturno se ispričali i udaljili od stola……znaju oni kako se to radi, pa pobogu žive konačno u Europi…

Bez mojih se razgovor mogao voditi slobodnije, jer zaboga mi nismo od jučer. Protresli smo sve goruće teme, razmjenili mišljenja kako o ženama tako i svemu i svačemu. Kad sam mislio da je razgovor gotov, kod mog profesora odjednom proradi profesorski osjećaj za svog ‘starog’ učenika……

'Dok nema Vajte, a već duže vrijeme te želim to pitati, a nisam imao prilike… Ma reci mi iskreno koji će tebi k***c sve ovo oko Teške industrije?'

Hmhmhm zamisli se “mali vlaj”

“Zaboga kako se samo spotrefilo….. I ja tebe profesore već duže vrijeme želim nešto pitat, ali nikako da ulovim priliku”…. ”Ma reci mi iskreno koji će tebi k***c sve ovo oko Vlatke”…reći će njemu njegov učenik‘mali vlaj’….

Zamisli se ‘stari’ profesor…

“Znaš i mene su zvali dole iz ‘Batala’ okupili bi se i obilježili obljetnicu, jer su to ‘Mladi batali’ već učinili, ali se meni nekako neda…..reći će meni moj ‘stari’ profesor…

Ivica Propadalo, basista "Teške industrije"

    To je moja zemlja, tamo su moji korijeni i livanjka sam u srcu i svom svojom dušom. Nema dana da ne pomislim na zavičaj, dana, niti jednog jedinog dana!

Anđelo Vuletić u jednoj svojoj divnoj pjesmi, napisao je:

Očeva večernja molitva, njegov podnevni smijeh
te dvije splavi na kojima sam oplovio svijet

     Znati odakle si i to cijeniti, ne sramiti se svojih korijena to je bogatstvo, to je moć. U srednjoj školi imali smo u čitanci iz Hrvatskog pjesmu Stari Vujadin, znala sam je napamet, sva ponosna. Veselim se dolasku u bijelo Livno.
     Pozdrav moji livnjaci!
                                                                                                                         Ruža Čulo, rođ. Perić  ( ruzaculo@net.hr )

13.02.2008.  "Nepoznat netko" godinama baca kost među Livnjake i Duvnjake. I dok šale, nekada i neslane, traju kratko, igre oko gospodarskih projekata nisu bezazlene. Zdrava konkurencija, rivalitet, želja za prestižem između pojedinaca, susjeda, sela, gradova, do država i kontinenata dobrodošla je u svim ljudskim djelatnostima i svim društvenim poretcima, i znak je razvitka, napretka, boljeg života.

Konkurencija u svim oblastima godinama vlada između susjednih gradova u Hercegbosanskoj županiji: Tomislavgrada i Livna i o tomu su ispričane, ali i ispisane legende obveznog početka: došao Duvnjak u Livno ili Livnjak u Duvno, a poanta zavisi od naratora. Dakako, sve to ostaje na razini šale, iako često i neslane.

Međutim, kada netko ( a običan čovjek to nije) godinama pokušava „baciti kost“ među susjede, a razlozi mogu biti samo osobna korist, bilo materijalna, bilo politička, tada se ne može govoriti o šali. Primjera je više, a mi navodimo samo one aktualne i to s nesagledivim gospodarskim posljedicama za područje šire i od Tomislavgrada i Livna.

Primjer prvi: prije više od pola stoljeća ( neki kažu i za vrijeme austrougarske vladavine) počela je priča, a bome i neka istraživanja, o zalihama ugljena na Duvanjskom polju, najbliže selu Kongori. Od tada ne prestaju ni priče o izgradnji termoelektrane radno nazvane „Kongora“. Rađeni su projekti, nije bilo investitora, pa se uoči rata pojavio projekt o proizvodnji pogonskog goriva na bazi ugljena, sve su novine pisale o tom projektu. Nakon rata ponovno je aktualiziran projekt bio dizela, čak je i Federalna vlada i ministarstva ozbiljno shvatili taj projekt, tadašnji ministar Grabovac obećao je 20 Milijuna KM za sufinanciranje projekta , ali od toga u Tomislavgradu nije bilo ništa. Tada se netko dosjetio taj projekt ponuditi Livnjacima i oni su ga objeručke prihvatili:putovali političari po Europi, dolazili inozemni stručnjaci, tražili se i čak našli strani investitori, izvođači radova,danima se raspravljalo na najvišim političkim razinama o ovomu kapitalnom projektu koji će riješiti sve brige Livnjaka. Nedavno je objavljeno kako su prekinuti svi ugovori o ostvarenju ovoga projekta, odustalo se!? Netko je podobro zaradio na ovomu, ako ništa u dnevnicama i putnim nalozima, političari su trošili svoje vrijeme, mandati su prošli.

Da bi se sve to ubrzalo, opet je u igri Nepoznat Netko koji ovih dana pušta vijest kako će se termoelektrana graditi u Čelebiću, na Livanjskom polju. Nastranu to što istodobno livanjski načelnik izjavljuje da je strategija razvitka livanjskog kraja u poljoprivredi i turizmu, a koji, jelte, ne idu uz termoelektrane. Namjera ove vijesti je očita: treba nešto ponuditi Livnjacima, kako bi se Duvnjaci polebedili za to, kako bi, u inat Livnjacima, oni pristali da se TE gradi u Duvanjskom polju! Što će biti od toga ostaje vidjeti, ali političari i umni planeri sebi nađu zabavu. Sve se to događa jer ni jedna od ovih općina, a ni županija, nemaju strategiju razvitka. To ovim vlastodršcima ne treba, planira se od danas do sutra:  novi vladar ( stranka na vlasti) -  novi planovi!

I još jedan aktualan primjer: izgradnja vjetroelektrana. Postoje projekti i za to i na duvanjskom i livanjskom području, iako još nitko ne vidje Zakon o vjetroelektranama. Jedan poduzetnik je prije tri godine izgradio dvije vjetro elektrane na duvanjskom području, stavio ih u funkciju, ali kako mu nije odobreno prodavati električnu energiju ( nema zakona o tomu), jedna vjetrenjača nije u funkciji, a druga proizvodi struju za poduzetnikove osobne potrebe.

No, to nije bila prepreka da Vlada HBŽ-a Livnu izda koncesiju za izgradnju vjetroelektrana na jednoj duvanjskoj gradini. Po kojem zakonu, komu i kojoj gradini, predsjednik povjerenstva za koncesije u županijskoj vladi već dva mjeseca nije nam u stanju odgovoriti, ali jest rekao kako je informacija o dodjeli koncesije greškom objavljena na Web stranicama vlade, a da je samo "zahtjev za koncesiju stavljen u proceduru“?! Tko će uopće ovlašten i po kojem zakonu davati koncesije za lokacije bilo za TE ili vjetroelektranu, ili za nešto deseto na određenom području? Je li to zakonom i kojim regulirano? Općina, županija, federacija, država? Na ovo pitanje nitko nema odgovora. Ovo su samo krupniji primjeri kako se „zavađaju“ Livnjaci i Duvnjaci, a za interes, za sada, nevidljivih osoba ili lobija. Treba vjerovati da će se čuti i glas naroda, kojemu je, čini se, još uvijek strah u kostima, pa i od demokratske ( kažu: narodne) vlasti. (TGcity)

Počeli smo razgovarati, ne sjećam se o čemu, ali je bilo dovoljno da mi glavom zavrti. Nisam mogla vjerovati: Pa ja se njemu sviđam! Njemu, koji može imati koju god poželi. Ej!  Ali, eto, čuda se događaju. Počeli smo izlaziti i sve je bilo savršeno. Jedno vrijeme. Onda sam počela primjećivati da moj anđeo i nije baš anđeo. Počeo me zvati svako sat vremena, govoriti mi kako sam ja jedina osoba u njegovom životu koju on voli, njegovo sve na svijetu. Naravno, to mi je laskalo. Ipak, on je savršen, a ja ne.

Svaki dan smo se viđali, tako je on želio. Počeli smo izlaziti samo na jedno mjesto. Tako je on želio. Ipak, on je savršen, a ja ne. Ne znam kako ni gdje, ali odjednom nisam viđala više svoje prijateljice. Nije mi to nikada zabranio, izravno, ali sve je činio da izlazim samo s njim. Često je znao planuti, ako bih poželjela izaći sa društvom. Govorio je da su mi one važnije od njega. Uslijedile bi svađe, a na kraju bi on izašao kao žrtva, a ja negativac. Počeo je i on zapostavljati svoje društvo, jer ako on može bez njih, mogu i ja bez svog društva. Ipak, on je savršen, a ja ne. Tako se vukla naša veza, a mene je sve više gušila. Bio mi je prva ljubav, i voljela sam ga. Ali, nažalost, i on je mene volio. Ispostavilo se – bolesno. Postajao je sve agresivniji i posesivniji. Ako bi prošao sat da mu se ne bi javila, doslovno bi poludio. Ako bi pozdravila, pazite, samo pozdravila prijatelja – čekala me svađa. Ipak, on je savršen, a ja ne.

U svemu tome, ja sam počela lagano venuti. Izgubila sam prijatelje, spala sam na to da sam morala odjeću kupovati na dječjem odjelu, bila sam živčana, nervozna, tužna. Osjećala sam se kao da je cijeli teret svijeta na meni. On je postajao sve ljubomorniji i agresivniji. Sada je govorio da će se ubiti ako ga ostavim, počeo mi prijetiti… Nisam mogla vjerovati. Gdje je nestao anđeo? Ili nikada nije ni postojao? Događaj koji me spasio iz ralja jadnog života je bio njegov udarac. U žaru svađe, ne znam ni ja koje po redu, gurnuo me u zid i udarao tako jako da sam mislila da ću umrijeti. Taj trenutak nikada neću zaboraviti. Nakon udaraca, počeo je plakati. Nisam to želio, ali sama si kriva, ti si me na to natjerala, govorio je. Oprosti... Ipak, on je savršen, a ja ne.

Oprostila sam mu tako što sam ga izbacila iz kuće, promijenila broj mobitela. Vratila sam svoje društvo, njega zaboravila, ali ne i ono što mi je napravio. Jedino opravdanje što mi je toliko dugo trebalo da odem od njega je strah. Doslovno, bojala sam se što će mi napraviti ako odem. I naravno, voljela sam ga. I bila glupa. Uspio je utuviti mi u glavu da bolje ne zaslužujem. Da me nitko neće voljeti poput njega. Jer, ipak on je bio savršen, a ja ne. Ali, više i ne tražim savršenstvo. (im)

Prevara njega ili nje, zar je bitno? Više ih nije dvoje. A sve više od dvoje je previše i netko se treba povući. A ako se ne povuče bit će eliminiran, izbačen, bolno i okrutno. Gledam godine u kojima su dvoje ljudi (dobro, netko manje, a netko više) gradili svoje mostove, svoju budućnost i život i vidim samo rasulo koje je netko treći samom svojom pojavom napravio. Vidim spaljene mostove nekadašnje ljubavi, vidim prekršena obećanja, prolivene suze, prebolna razočarenja i neostvarene snove… Zar ne bi bilo pošteno da se iziđe iz tog kruga, ako ti već nije stalo, da se napravi mjesta nekome drugome? Zar ne bi bilo pošteno da onaj treći stane pred vratima jedne veze i sam sebi kaže- STOP? Jer tu nema što tražiti, bar u tom trenutku kada ih je već dvoje unutra. 

Gledam te veze oko sebe i vidim mrenu na očima tih cura, koje misle da imaju sve, a u stvari nemaju ništa, sve ono za što su se borile i molile neka druga im je uzela ispred nosa, a da toga nisu ni svjesne. A ta druga se sigurno nije borila, a niti molila… Njoj je bilo dovoljno samo da se pojavi i spali most koje je netko godinama gradio.

Moral se danas srozao na minimalac, poštenje je isto tu negdje, a o ljubavi neću niti pričati… Nje ovdje izgleda uopće nema. Žalosno je gledati kako u vezi koja je „na oči“ dobra, jedno drugo prave budalama, noći troše u zagrljaju nekih drugih, dane troše u razmišljanjima o drugima… Žalosno je iz razloga jer to nije ljudski niti pošteno, a potpuno nepotrebno. A opet kažu da je zabranjeno voće najslađe… Okanimo se zabranjenog voća! Ostanimo ljudi u cijelom ovom ludilu. I dajmo sebi priliku da se sutra možemo pogledati u ogledalo bez srama i osjećaja grižnje savjesti. Lutka@

No, kako će izgledati cijela ta parada, pretkvalifikacije i kvalifikacije postaje mnogima nebitno ukoliko mužjak iznese podatak da ispred imena posjeduje niz dodijeljenih mu slova poput dipl. dr. mr. sc. žnj. i da ne nabrajam dalje. Razlog tome leži u činjenici da svi želimo biti dio društvene elite, želimo biti cijenjeni, uvaženi, želimo što lagodniji život uz što manju muku, a obrazovani ljudi su oduvijek bili poštovani u društvu jer se nikad se ne zna kad ti može zatrebat njihova pomoć i veze.

Možda je i žalosno što nam mnogo predstavlja samo jedan bijeli papir smješten u običnu futrolu do kojeg se, realno, može doći na različite načine, ali diploma predstavlja svojevrsnu sigurnost za budućnost ili samostalnost tako da se rijetko za neku ženu udanu za autolimara ili fizičkog radnika kaže da se dobro udala. S druge strane, žene koje su obrazovane, imaju više mogućnosti za vlastitu financijsku sigurnost te se, ukoliko bude potreba, mogu samostalno prehranjivati i/ili uzdržavati i druge pored sebe.
Stoga oprez: sezona lova na fakultetski obrazovane neženje je otvorena. Mogu se očekivati navale stampeda i nemilosrdna borba svim sredstvima za što potkovanijeg "čovika".       (Ivana M.)

Ima i onih koji se usude da započnu samostalno bračni život, ali prava borba za opstanak počinje tek kada se rode djeca. Onda sve treba podrediti njima. Ne očekujem od života luksuz, samo elementarne uvjete da mogu stvoriti obitelj i posvetiti se djeci. O tome sam maštao sve ove godine sa djevojkom, ali će sve, izgleda, ostati samo pusta želja. Sa našim primanjima i "skupim" životom, kako iznajmiti stan ili kuću - pita se on, dodajući da ni mogućnost kupovine stana na kredit ne olakšava, ionako tešku, situaciju mladim parovima. U Livnu mladi sa roditeljima nerijetko dočekaju i starost, formirajući pod njihovim krovom i svoju obitelj. Razlozi su, opet, ekonomske prirode, a i neriješen stambeni status je otežavajuća okolnost. 
Sve bi lakše bilo, kaže on, da bar jedno od njih dvoje radi. Samo zdravlja da bude, za ostalo ćemo lako. Nadamo se boljim uvjetima, kao i svi ljudi u zemlji, jer se jako teško živi. Iako se plašim da moja unučad neće proživjeti lijepo
djetinjstvo, činimo sve da tako ne bude zaključio je on.

 Za razliku od BiH, u zemljama zapadne Europe je gotovo nemoguće naći mlade ljude koji sa navršenih 25 godina žive sa roditeljima. Primjera radi, većina mladih Švicaraca roditeljski
dom napušta već sa 20 godina. Istraživanje Eurostata pokazalo je da tri od četiri Danca svoju nezavisnost od roditelja stiče već u 20-oj godini života. Sličan problem kao u BiH izražen je i u susjednoj Hrvatskoj, gdje prema posljednjim istraživanjima, u Zagrebačkoj županiji čak 86,3 posto mladih do 29 godina živi sa roditeljima. Istraživanja navode da je loša ekonomska situacija glavni razlog za to, pa 66 posto mladih smatra da sebi ne može priuštiti samostalan život, što je i glavni razlog sve kasnijeg sklapanja braka. Zabrinutost zbog manje mobilnosti mladih i njihove veće zavisnosti od roditelja sve je više prisutna i u Europi. Posljednjih godina ta je pojava sve češća i u državama u kojima, inače, ne postoji kultura jačeg vezivanja roditelja za djecu.
 Autor:  liink@net.hr