Dopustite mi da joj ovim tekstom  objasnim kako seljačina, ona prava hercegovačka izgleda.

Kršan je to momak onako 'ko od brda odvaljen. Plećata momčina sa velikim osmijehom iza kojega provori tek pokoji zub. Svaki od njih reći će vam da ih je izgubio u nekoj dobroj bitci u kojoj je on sam osobno na glavu izbacivao pola birtije. Svaki momak pa tako i ovaj moj zamišljeni, mora paziti na imidž pa stpga redovito posjećuje frizera. Kada nitko ne gleda čačkalicom počisti ono crni ispod noktiju, a tu i tamo ih malo pogricka. Higjena za njega nije primarna stvar u životu, ali znato zna sve lažnjake svih parfema na svijetu. Zna on i frajera koji šverca cigare, a nazivaju ga dilerom za Nokie.

Seljačina voli lakirane cipele, uske košulje, dobre cigare, pivo i hedonizam na njegov način. Pun novčanik jedna je od njegovih osobina, a zatakne ga u zadnji džep od hlaća da mu se onako fino ocrtava. Taj neki zamišljeni momak zatvara sve noćne klubove, a iz njih izlazi sa dvijema prsatim damama koje su oskudno odjevene bez obzira na elementarne nepogode.

Kada ide na večeru sa drugovima na njegovom meniju su ćevapi i ostala hrana životinjskog porijekla. Uz ćevape dakako naručuje puno luka. Umjesto salveta on koristi rukave, a prednost mu je to što zube nema pa ih nakon obroka ne mora ni prati.

Taj vam frajer voli brza kola. Ako se kojim slučajem njegov ljubimac pokvari zasukati će rukave, dignuti haubu, opsovati štogod, pljunuti sa strane i popravit mašinu.

Ovaj tip glavna je faca u vlastitom domu. Majka mu pegla košulju, a sestra je već isprogramirana svaki mig neka je druga želja.

No ne zaboravite! Kolika god seljačina bio on je dobar u duši. Kada nikoga nema plače na tužne filmove, igra se sa susjedovom mačkom, zaljubljen je u samo jednu djevojku kojoj se to ne usudi priznati, jedini posjećuje baku u bolnici, voli djecu i ne folira. Takav je kakav je. Kada treba posjeći će vam metar drva, popraviti cijevi i podignuti nešto teško velika frajerčina biti će tu. I kada ga jednom zavolite nećete moći bez njega.

Htjeli mi to priznati ili ne u jednom djelu seljačine može se prepoznati svatko, pa čak i oni samoprozvani urbani frajeri iz svih djelova svijeta. Samo smo mi Hercegovci toliko hrabri da to ponosno priznamo. Pa nema u tome ništa loše. Bolje biti poštena seljačina nego fejker koji isfurava nešto veliko, nešto iza čega stoji samo jedna velika maska. Čak i moja poznanica sa početka priče jednu seljačinu drži pod rukom, samo što još toga nije svjesna. (Iva)

30.11.2011.  Duže vremena pratim situaciju koja je se odvijala u vezi izgradnje Ćurčinice džamije koja je srušena tijekom rata u BiH. Bio sam u kontaktu sa nekim ljudima iz reda hrvatskog naroda koji direktno vode aktivnost protiv izgradnje džamije, a bio sam i sa onima koji su sve to kao i ja sa strane posmatrali. Nadmudrivali su se samoprozvani „čuvari" hrvatskog naroda kako će zaustaviti izgradnju džamije, naglašavajući i ističući džamiju kao glavni problem u gradu Livnu. Sigurno su mislili da će svi problemi Livna biti riješeni kad se zaustavi njena izgradnja. Tako će bolnica imati sredstva za normalan rad, nezaposleni će dobiti posao, gladni će postati siti i sreći kraja neće biti jer će Zmija dobiti posao. Svjesno ili nesvjesno napravljen je veliki problem ne samo džamiji već i hrvatskom narodu na ovom području. Kad dođeš u Travnik, Zenicu, Sarajevo, Bihać i kažeš da dolaziš iz Livna sljedeće pitanje je vezano odmah za Ćurčinicu džamiju. A sve to dalje ukazuje na zaključak da većina Bošnjaka ima mišljenje da su svi Hrvati protiv izgradnje džamije i da oni ne žele život sa muslimanima - Bošnjacima.

Nije se dalo prostora drugima Hrvatima koji ne misle kao Zmija kako bi se ukazalo i na one koji ne podržavaju njegove nastupe. Dovoljno je bilo vidjeti koliki broj Hrvata je potpisao peticiju, a koliko ih je došlo javno da podrži skup. Sve nam govori da netko u ovome hoće da prevari javnost i da se kaže da su Hrvati protiv izgradnje džamije. Svi Hrvati ne mogu nositi krivicu pojedinaca i ne mogu se vagati po nedjelima pojedinaca.

Ova situacija koja je se stvorila oko Ćurčinice džamije podsjeća me na priču o čovjeku koji je sjedio na mravinjaku. Jedan od mravi je ugrizao čovjeka, a on je iz želje da mu vrati spalio cijeli mravinjak. Tako su život izgubili i oni mravi koji nisu ujeli čovjeka, pa čak i oni koji ga nisu vidjeli. Po njegovom zaključku svi su bili krivi. Međutim, takav  njegov postupak je naišao na osudu od Boga i taj čovjek je kritiziran jer je ubio sve mrave samo zbog jednog. Ovaj čovjek je vidio kolektivnu krivicu samo zbog jednog mrava, a ona nikako i nikada nije moguća.

Zašto pišem ovaj tekst? Pišem ga sa željom da pokažem drugu stranu Livna. Pišem ga kao musliman - Bošnjak koji hoće i želi da pokaže ljudima dobru stranu katoličko - hrvatskog naroda. Velika je greška ako mislimo da su svi Hrvati protiv izgradnje Ćurčinice  džamije. Ne, to nije istina, a ja ću vam navesti i nekoliko primjera koji potvrđuju ovaj moj stav. Možda će biti neobično da baš, eto, jedan musliman piše o dobrim djelima katolika jer izgleda da živimo u vremenu kad je dobro i profitabilno biti loš, pa samo pišemo o lošim stvarima. Naučili su nas da samo istražujemo mane drugima i tako pušemo u jedra onima koji žele da se tako ponašamo dok vrline krijemo i prešućujemo. Ja sam se upravo odlučio na ovaj korak u duhu kur`anskog ajeta u kojem Bog kaže: "... I kad govorite - pravedno govorite, makar bilo i protiv vaše rodbine... Hoću da istaknem i ukažem na djela susjeda katolika koji su osudili ponašanje sljedbenika "Zmijića"„ te dali svoj doprinos kako izgradnji džamije tako i suživotu na ovom prostoru.

To je moj doprinos u isticanju dobra i to je jedini način da ja koji živim u Livnu kažem da nisu svi katolici - Hrvati protiv izgradnje džamije. Hoću da dobro djelo bude tretirano kao vrlina, a ne kao mana čovjeka i da ostane zapisano za sva vremena da nisu svi Hrvati "zmije". Ima njih itekako plemenitih.

U jednom  kur'anskom citatu Bog kaže: "A da Bog ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Božie ime. A Bog će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu - ta Bog je zaista moćan i silan."  Kao što vidimo, jasno je naglašeno da je Bog u svakom narodu odabrao pojedince koji će stati na stranu dobra i koji će se ponašati u duhu univerzalne poruke koja je zajednička muslimanima i katolicima, a koju su naglasili i naredili svojim sljedbenicima kako Isus (Isa) tako i Muhammed a.s., a koja glasi: "Čini drugom ono što želiš da se tebi čini i nemoj drugom činiti ono što ne želiš da se tebi čini."

Doista, da bi čovjek ove upute primijenio u životu nije potrebno imati puno pameti već samo veliko i dobro srce koje  će podržati ono što mu nalaže ova rečenica velikih ljudi. Oni koji su svjesni samo ove dvije posljednje upute svrstaće se u grupu onih koje Bog spominje u gore navedenom citatu, a to je grupa dobrih, grupa koja svojim djelima i riječima suzbija zlo i ne želi da se njegovom bližnjem čini ono što će ga povrijediti i učiniti nesigurnim. 

Ovakvih primjera ima dosta u Livnu ali im se ne pridaje pažnja jer prostor se daje pljačkašima, drogerašima, ubicama, autokradljivcima i „Zmijama". Pa jedan obični čovjek sebe zapita da li je itko ostao normalan u ovom društvu?!  Sve nam se nekako čini da su dobri ljudi napustili ovaj svijet i da je do dobrog čovjeka teško doći. Ali hvala Bogu nije sve loše! Ima još dobrih ljudi, ima još onih koji vjeruju da će jednog dana doista biti proživljeni / uskrsnuti i biti pitani za ono što su činili.

Evo nekoliko primjera kojima sam direktno svjedočio.

Jedan od Hrvata po imenu Z.Z. zaustavio me i rekao da daje podršku izgradnji džamije. Zatim je izvadio iz džepa 50 KM kao svoj doprinos njenoj izgradnji i naglasio da ne bi volio da se zna za njegovo ime. Kad sam ga upitao zašto da se ne zna za njegov doprinos. Odgovorio je da nije pogodno vrijeme i dodao da ako ne misliš kao oni (aludira na velikane koji upravljaju političkim životom)  odmah si na drugoj strani.

Sljedeći Hrvat sa kojim sam razgovarao je osobno došao na moja kućna vrata i dao 50 KM za održavanje mesdžida, a prošle godine je dao 50 EUR tijekom ramazana. Ove godine je naglasio da mu kažem za svakog muslimana koji je u teškoj financijskog situaciji i da je spreman da u ime njih plati njihove obveze za održavanje mesdžida.

Zatim jedan od Hrvata je došao u Medžlis IZ Livno i dao 50 KM za izgradnju Ćurčinice džamije. Zamjerajući na ponašanje Hrvata koji svojim besmislenim postupcima pokušavaju sve strpati u jedan koš i prikazati ih destruktivnim.

Nekoliko primjera ima i u školi u kojoj jedna od učiteljica koja je katolkinja - Hrvatica svom učeniku muslimanu - Bošnjaku kupi knjige jer njegovi roditelji to nisu u mogućnosti učiniti.

Druga učiteljica koja je Hrvatica bezrezervno se angažira zajedno sa ostalim osobljem škole da prikupi novac za operaciju srca novorođene bebe čijem bratu je ona učiteljica. Njeni roditelji su muslimani - Bošnjaci koji nisu imali sredstva za operaciju, a  morali su ići u Beč da bi je spasili. Toliko je energije ulagala da tako postupa samo roditelj prema svome djetetu.

Sljedeći primjer je također primjer učiteljice Hrvatice koja brine o ishrani svoje djece muslimana - Bošnjaka kad odu na izlet ili kad odu na ekskurziju. Prošle godine  je vodila djecu u Hrvatsku na ekskurziju i strogo podvukla osoblju jednog hotela da pripaze na hranu koju serviraju jer se među njima nalazi i učenika muslimana.

Sve ovo govori o ljudskim postupcima koji se trebaju istači i o njima govoriti kako bi se naglasila ta dobra strana suživota i poštivanja drugih i drugačijih. Svakako treba istaći i primjere mojih kolega vjeroučitelja katoličkog vjeronauka koji ne podržavaju ovaj oblik ponašanja pojedinaca iz hrvatskog naroda. Vidio sam u vrijeme održavanja skupa HVIDR-e da su neki učenici bili slobodni i stajali pred školom, a nisu išli na prosvjede protiv izgradnje džamije. Sve to govori o jednoj novoj generaciji ljudi koji razmišljaju svojom glavom i ne žele da budu zloupotrijebljeni za osobne interese političkih gubitnika.

Imamo i primjera fratara koji osuđuju ovo ponašanje "Zmijića" i na misama mole ljude da ne nasjedaju na ove poteze hrvatskih "dušebrižnika" te da podrže izgradnju džamije. I puno je primjera drugih Hrvata sa kojima kontaktiram u školi i na ulici, koji podržavaju izgradnju džamije i koji upućuju riječi podrške. Naravno, osuđuju ponašanje „Zmijića" i stide se njihovih postupaka.

Netko će pomisliti pa to je normalno da se pomaže i da se tako postupa. Da! I ja se slažem da je normalno, a svjedoci smo vremenu u kojem je malo ovakvih stvari. U nekim od ovih slučajeva imamo područje djelovanja koje je daleko od oka drugog čovjeka. To je prostor u kojem nastupa ono tvoje Ja i gdje čovjek može pokazati svoje pravo lice, odnosno gdje možeš biti čovjek ili nečovjek. Tu se pokaže veličina ili niskost čovjeka. U ovim slučajevima je bila pokazana ljudskost na djelu koja krasi jednog čovjeka, a koja se manifestira onda kad činiš dobro bez obzira tko je i kome ta osoba pripada.

Nisam navodio imena dobročinitelja i primijetit ćete da sam stavljao inicijale Z.Z. Najsretniji bi bio da sam ih mogao navesti imenom i prezimenom, ali oni će se prepoznati. Ne bih želio da ih ovim tekstom dovedem u neugodnu poziciju, ali sam želio poručiti da nisu svi isti i da znamo da postoji druga strana Livna. Neka ovaj tekst bude svjedok vremena u kojem se dobri ljudi kriju iza inicijala kao kriminalci, a kriminalci, prevaranti i manipulatori se punim imenom i prezimenom imenuju i predstavljaju kao junaci.   Edin Jašarević

Gradnja islamskog centra, kažu, ide redovno. Ima tjedan dana i kupolu su stavili, kao krunu na glavu jednog moćnika koji će se uskoro u punom sjaju rugati u centru Livna svakom livanjskom Hrvatu i vazda napominjati kako je biti Hrvat u BiH prokleta sudbina.. Slučaj gradnje islamskog centra (a ne obnova džamije, kako se stalno navodi ) čisti je, „ko po knjizi“, eklatantan primjer stanja odnosa između Bošnjaka i Hrvata u tzv. državi BiH. Kažu „Ko je jači – tlači.“, pa ga evo Bošnjaci tlače kolko te volja, 'oćeš na federalnoj ili lokalnoj razini, kao što je ovaj slučaj, ali Hrvati ni da zinu.

I možda, čitajući ovo dosad, pomislite kako je ovaj tekst na (prožvakanu) temu o junačenju Bošnjaka nad Hrvatima i bošnjačkom izigravanju žrtve pred „međunarodnim pametnim facama“. E pa nije (uostalom to se dobro zna). U ovom tekstu kanim se fokusirati na nas bh. Hrvate, u kontekstu suvremenog slučaja sa islamskim centrom, na našu zamišljenost nad svim ovim šta se (ne) dešava oko nas u ovoj „lipoti“, ali i uspavanosti, pasivnosti, tromosti ...

24.10.2011., ponedjeljak - prosvjed protiv gradnje islamskog centra na livanjskom trgu, okupilo se ni više ni manje nego  300-tinjak ljudi. 300 ljudi koji neće mirno sjedit dok se dešava to što se dešava, zapalit će, virujem,  koju cigaru zbog toga il' popit koju ljutu (jer teško je to gledat); ma 300 ljudi u kojima još gori nešto hrvatsko, nešto čim se mogu identificirati...

Pa mi dođe, sve u finu materinu, di su ostali ... Imaju valjda prečeg posla – a posla svakako ima u ovom gradu, malo je reć... E da, ali opet reć će oni koju u birtijskim noćima ili onako filozofski, politički na kavi na Korzu objasnit prijateljima kako stoje stvari ...  Ali vala - „pomalo“, ko će protestirat, ko će se sekirat zbog nepravde, ...  I k'o da slušam riječi tipičnog hrvatskog Livnjaka - okrivit će malo Bošnjaka, malo EU, malo Ameriku, malo RH Vladu, a, naravno, di je problem, tu mora da su i iseljeni Livnjaci po Zagrebu i Njemačkoj (o da, oni su nam bolna točka) ...“.  Izvest će on razne poučke o tome tko je kol'ko kriv, razvit će i teorije zavjere (koje su možda i istinite),...  Ali srž onoga što želim reći je da malo pogledamo sebe. Što činimo mi da nam bude bolje? Ništa. Islamski centar je samo kap u moru, jer tipični Livnjak nabio je stereotipe da su svi drugi krivi za njegov „križ“ (zna to i fino objasnit), ali nikako on. Ne kažem da nas Bošnjaci ne teroriziraju svojim provokacijama poput Ćurćinice (to je bar jasno ko pekmez), ali to da Hrvat neće zagalamit na to, da neće osjetit šamarčinu na licu – to mi nije jasno.

 E, to je livanjski Hrvat po definiciji – flegma, fatalist, čovjek koji spava dok ga drugi gaze, čovjek koji nikad nije bio „muško do kraja“ i reko što misli pa makar „popio šaku“ na kraju, ... Na kraju krajeva, tipični Livnjak je Livnjak  samo rođenjem, svejedno mu je šta je – osim kad je utakmica il' kad svira Thompson - tad će razbit svakoga tko „nije Hrvat i ne diše hrvatski“, zapiva „Juru i Bobana“, „Jasenovac“ i to je sve... Svejedno, ujutro se opet probudi k'o bezlična jedinka. Sve ovo vrijedi za većinu BH Hrvata.

Ali, vjerujem da nas ima još zeru šta misle svetije, ponosnije, šta imaju u sebi žara da i ginu za ono što vole svim srcem.... (pod „ginu“ mislim da utroše svoje znanje, vrijeme i trud da se Livnjaku vrati ponos, ali i marka u džep). Isto tako, vjerujem da među pravim Li - Hrvatima ima i puno mladih (među ostalim i ovaj tekst piše jedan student). Prošlo je gotovo 20 godina od ratovanja, i još smo mi Hrvati, politički, nacionalno, kulturno, moralno i socijalno razbijeni ... Kaki HDZ, kaki HDZ 90, ili SDP, Radom za boljitak – oni će obećati ono što neće učiniti, a učinit će ono što ne žele obećati ...  Matematički, omjer onog koliko mare za sebe, a koliko za zajedništvo BH Hrvata (koje je ključan uvjet naše opstojnosti ) jednaka je, najmanje, omjeru broja različitih, raspršenih hrvatskih stranaka prema 1. Organizirajte se Livnjaci, izaberite bistru i karakternu „zvjerku“ za vođu, okupite domoljube i stručne ljude, jer ih ima, i spasite ovaj kraj. Politika jest kurva, ali i jedini način da vratite ponos nama Hrvatima, da se ne dogodi više ni Ćurćinica ni „Ćelanuša“ ni islamski centar ni Livno Bus ni cijela Li -propala industrija. Naoko, gradnja islamskog centra i propalo livanjsko gospodarstvo nije nešto usko povezano, ali samo naoko...jer i jedno i drugo su proizvodi pasivnosti Livnjaka – Hrvata da se odupre, da li muslimanima (džamija) ili sebi samima (livanjska industrija).

I poruka za kraj: Livnjaci moji, ako ne dignete glas protiv nepravde, ako ne spasite ovaj hrvatski kraj, sutra će ovu zemlju zaposjesti netko drugi, koji će preorati grobove vaših otaca, zatrti tragove vašeg bivstvovanja na ovoj zemlji i tvrditi da vas nikada ovdje ni bilo nije. Pa vi „mučite“...

 livnjak2011@net.hr

Želim naglasiti da bih volio, od tih medija i Medžlisa IZ, dobiti konkretan i barem jedan dokaz o ugroženosti bošnjačkog naroda u Livnu, a da bi on bio relevantan dokaz i podkrijepio ove svoje navode. Dokaze o neugroženosti i ravnopravnosti ne želim iznositi, jer oni ovdje nikoga čini mi se ne zanimaju. Ja samo želim reći da smo svi mi ugroženi kada uzmemo u obzir trenutnu geopolitičku situaciju, ekonomsku situaciju, i svaku drugu, a ne smo Bošnjaci. Meni osobno smeta šutnja i neoglašavanje aktualne vlasti na općinskoj i županijskoj razini, smeta mi šutnja crkve o ovom problemu, koji bi, nastavi li se ovako, mogao izazvati negativna događanja i tek tada dovesti do pogoršanja međunacionalnih odnosa u livanjskoj općini. 

Ovo pišem povrijeđen činjenicom da do sada nisam pročitao niti jedan članak niti priopćenje od pojedinaca, "intelektualaca" teologa, a kamoli od političkih stranaka, udruga ili bilo koga tko brani "hrvatske" i druge, a posebice nacionalne interese. Suživot: DA, džamija Ćurčinica: DA, ali uz poštivanje zakona, tradicije i na kraju bih rekao, ipak poštivanje GENERALNOG URBANISTIČKOG PLANA grada Livna. Navodeći ove činjenice želio sam naglasiti stvari kako ih vide ljudi "Iiznutra" kao što sam i sam pa možda i nevješt u pisanju ovakvih tekstova, zato molim one koji bi možda bolje, a nisu, i sve "Livnjake" da mi ne zamjere ako nisam u pravu. Pozivam sve prave Bošnjake: Podumčane, Grborežane, Guberane, Golinjevčane, Livnjake, Kablićane, Vidošane, ... da me demantiraju - za Livno.

Zrno po zrno - pogača, kamen po kamen – palača, dan po dan – godina dana bez Vlade. Upravo toliko se gospoda ne može dogovoriti tko će u koju fotelju sjesti. A Hercegbosanska županija tone. Ima li na vidiku kapetana koji će ovaj brod odvesti u mirnije vode? Čisto sumnjam.

            Od priče o trećem entitetu i Mostaru kao stolnom gradu spali smo na to da se „borci za svehrvatski interes“ ne mogu dogovoriti oko uspostave vlasti u županiji s hrvatskim stanovništvom kao većinom. Možemo mi upirati prstom u Pelivana ili u Rimca, ali pošteno govoreći riječ je o sitnim političarima koji igraju kako šefovi iz Mostara sviraju. Ili kao što reče Maček: „Kad se veliki tuku malima je mjesto pod stolom“. Možda Livno treba postati stolni hrvatski grad, jer političari i politikanti iz HBŽ i predugo čuče pod stolom i čekaju da se šefovi dogovore. I dok oni tako skriveni čekaju rasplet situacije, stanje u županiji je, blago rečeno, katastrofalno.

            Počnemo li od sporta vidjet ćemo da nemamo niti jednoga nogometnog kluba u Prvoj ligi Federacije. O Premijer ligi da i ne govorimo. Košarka, kao i odbojka, je na niskim granama, rukomet u povojima. Tek poneki taekwondoist ili kickboksač osvijetli mračno stanje našega sporta. Nema igara, dajte nam barem kruha! Prema podacima Zavoda za zapošljavanje HBŽ broj nezaposlenih je u porastu i kreće se oko 8.300. Da li ima Fabusovaca na tom popisu ne bih znao, ali nekako sam čvrsto uvjeren da nema.

            Jučer sam prolazio pored bolnice i zastao kod biste fra Mihovila Sučića, jednog od prvih kirurga u BiH. Srećom okrenut je tako da ne vidi bolnicu koja nosi njegovo ime. Ne vidi kako je Županijska bolnica (kako to moćno zvuči) kirurškom preciznošću, poput slijepog crijeva, odstranjena iz organizma zvanog financije. Zbog neformiranja Vlade oko 11 milijuna konvertibilnih maraka je blokirano, a među njima je i, kako navodi Darko Horvat, inače županijski ministar zdravstva u tehničkom mandatu, pola milijuna konvertibilnih maraka koje bi trebale doći na račun Županijske bolnice u Livnu. Ali ništa od toga dok Vlada (koje nema već godinu dana) ne donese takvu odluku.

Možda je dobro što novorođenčad prvo ugledaju napukle pločice i otužni izgled rodilišta. Čisto da se od prvoga dana naviknu na ono što ih čeka za 5, 18 ili 65 godina. Ne valja djecu razmaziti, pa makar bila riječ i o onoj djeci tek pristigloj od tamo gdje nas političari, svojim nemarom i borbom za vlastiti interes, tjeraju već godinu dana. Dok se šefovi dogovore nama ostaje vidjeti tko će zakucati posljednji čavao u lijes Županijske bolnice.

Tko preživi pričat će!

ivanovic.niko@gmail.com

Kada se u Americi, davne 1969. godine raspravljalo o budućnosti nacionalnog laboratorija Tevatron, koji je sadržavao slavni akcelerator, senator je upitao fizičara ima li što u tom laboratoriju povezano s nadama za poboljšanjem nacionalne sigurnosti. Fizičar je odgovorio da nema. Senator je začuđeno ponovio pitanje.

Fizičar opet odgovorio da nema takvu vrijednost, ali je dao i prošireni odgovor: ima veze samo s povećanjem međusobnog poštovanja, dostojantsva čovjeka, ljubavi prema kulturi. Ima veze s tim jesmo li dobri slikari, graditelji, pjesnici, znanstvenici. Nema veze s poboljšanjem obrane zemlje, to je ono što je čini vrijednim branjenja.

Livno je grad s tisućljetnom tradicijom (892. godine se spominje prvi put u povelji kneza Mutimira). Rezultat bogate povijesti je kulturološko bogatstvo u obliku povijesnih građevina, i očuvanje svake te građevine tiče se svakog stanovnika Livna, bez obzira na nacionalnost, religiju, i političko opredjeljenje.

Povijest je zajednička. Ta povijest, te građevine, ta kulturološka dostignuća jesu ono što povećava samopoštovanje građana jednog grada, ono što treba braniti. Prvi kulturocid bio je rušenje te džamije za vrijeme rata. To je barbarski čin koliko je barbarski čin granatiranje Dubrovnika. I ako smo se imalo opametili, trebali bismo svojim prioritetom učiniti obnovu tog objekta. Opet, jer je dio zajedničke povijesti.

Spomenik je, i kao spomenik mora biti obnovljen. Drugi kulturocid napravljen je planiranjem projekta obnove džamije, ali ne u izvornom obliku. Nove megalomanske objekte možeš graditi bilo gdje i bilo kada, one stare ne možeš. Masakrirajući stotinama godina stari spomenik betonom i PVC-om činiš kulturocid. Kulturocid br. 3 napravila je Općina Livno, odobravajući masakr spomenika. Moraš biti ili popriličan idiot ili primiti dobru šuškicu da odobriš izgradnju PVC objekta umjesto obnove stoljetne građevine.

Kao rezultat potpune nekulture, sve se dalje diže na razinu nekakve nacionalne netrepeljivosti, dok je istinsko pitanje samo ono vrijednosti povijesnog objekta. Kao rezultat potpunog nedostatka kulture i poštivanja povijesnih tekovina zaposlenika Općine Livno i islamske zajednice Livno, imamo potpuni nered. I potpuno pogrešnu prezentaciju problema u javnosti. Nemamo problem s nacionalnom netrepeljivosti. Jednostavno smo još uvijek - nekulturni. L. Lijović

Time je započela duga era podređenosti nižih nacionalnih interes(ić)a hrvatskih graničara HercegBosanaca višim interesima plavookih i plavokosih viših Hrvata, danas Pereca koji obitavaju etnički čišćoj i hrvatskijoj Lijepoj njihovoj. Lijepa naša HercegBosna od tada stenje pod teorijom viših interesa tzv. Matice. U praksi Maćehe. Prokletstvo Livanjskog pitanja nekako se ponavlja i danas. U Livnu se lomi koncept  hrvatske nacionalne ideje u BIH.

Sukob dvojice karijerista Pelivana iz HDZ-a BIH i Rimca iz HDZ-a 1990 doveo je u pitanje cijeli koncept jedva uspostavljenog jedinstva u državi, jedinstva koje nam nije trebalo budući da svako društvo treba pluralizam i demokraciju pod uvjetom da smo nastavili živjeti u normalnom društvu, no jedinstva koje svakako treba u okolnostima potpune ustavne diskriminacije u kojima te sila brojnijeg tjera da privremeno odustaneš od pluralizma. Što je ujedno i jedini učinak Lagumdžijine diktatre. Širenje jednoumlja među manjim narodom.

Taj dvojac dakle, te dvije sukobljene taštine stavljaju vlastiti interes, karijere, taštinu iznad sveg ostalog. A šta rade blijede vođe? Čović i Ljubić? Umjesto da pokažu autoritet i jednog i drugog udalje iz stranke oni mirno promatraju kako sjecikese iz HSP-a i NSRZB-a krmče Livnom i rastakaju dogovor oko uspostave vlasti. Prema dogovoru Čović Ljubić mjesto premijera u ovom većinskm hrvatskom kantonu pripada HDZ-u 90. Stranke imaju dovoljno ruku za napraviti Vladu. I gdje je problem?

U personalnim odnosima. Umjesto da se taj problem rješi udaljavanjem persona koji imaju "odnose" iz  politike a iz stranke ,budući da kočenjem uspostave vlasti urušavaju puno širi koncept mirno se promatra borba dva livanjska pijetlića.

Je li Rimac iznad Hrvata u BIH? Nije. Čak je u predsjedništvu stranke koja je pozvala na potpuni prijezir i ignoriranje pristalica Platforme. Je li Pelivan iznad Hrvata u BIH? Nije. Ista stvar. Gdje je onda problem drugovi? Mičite fukare s javne scene. Ako Hrvate ponižava pravaško-mesarska buržoazija ne moraju oni koji od tog naroda traže potporu. Dosta je. Reciklirajte ih! (Poskok)

U zadnje vrijeme smo svjedoci burnih zbivanja u samom centru grada Livna izazvanih odlukom o takozvanoj „obnovi“ džamije zvane Ćurčinica. Obnova ove džamije, oštećene u ratu sa strane nekog vandala, ni u tadašnjem nesigurnom vremenu nije bila sporna – dapače, još prije 10 godina na tu se obnovu gledalo u pozitivnom svjetlu. Naime, negativne reakcije većine gradskog stanovništva izazvane su čudnovatim i nelogičnim uvjetima u kojima se odvija obnova ove džamije.

Problem se nalazi u tome što pojedine osobe očito drugačije definiraju pojam „obnova“ u smislu potpune preinake vizualnih i funkcionalnih svojstava, te umjesto vjerskog objekta pristojnih dimenzija namjeravaju izgraditi vjersko-poslovni objekt koji arhitektonski mnogo više odgovara središtu Istanbula nego li dotičnog malog grada. Zanimljiva činjenica da će minaret te džamije imati visinu od 25 m , već je potaknula raspravu o tome da bi se trebala prikupiti potrebna sredstva da se budućem  hodži osiguraju visinske pripreme zbog radnih uvjeta u rijetkoj atmosferi ili barem boca sa kisikom.

Nije poznato da li je ikome jasno zašto bi ovom malom gradu s većinskim katoličkim stanovništom bila potrebna ta dotična sveukupno 6-ta džamija po redu, kada većina u gradu ima na raspolaganju samo dva vjerska objekta. Omjer vjerskih objekata i stanovništa možda nije sporan nekim veličanstvenim vizionarima koji se primpremaju za jednu njima poželjnu budućnost.

Slijedi  čudnovati zaplet radnje: džamiju Ćurčinicu proglasili su ni više ni manje nego nacionalnim spomenikom kulture, no istrovremeno su izjavili da ona ne posjeduje nikakvu arhitektonsku vrijednost. Nadalje, tijekom obnove srušili su i odstranili sve ostatke tog kulturnog spomenika i započeli gradnju jedne sasvim nove džamije. Na isti bi se način mogla izvesti obnova kule iznad Livna, kada bi se ona najprije u potpunosti srušila i onda na novo izgradila sa izolacijom i podnim grijanjem.

No,  svašta se može postići kada imate dovoljno sredstava da pomjerite granice zakona malo lijevo ili desno, toliko dok se ljudima ne počne vrtiti u glavi. Lako se onda Hadžiću veličanstvenom ponositi činjenicom da je sve provedeno po zakonu. U zemlji gdje zakoni idu na dražbu, ljudi se kupuju na kilograme: pa tako i gradski načelnik, volonterski janjičar Čelan. Nekoliko se srebnjaka dokotrljalo u općinu, a iz nje je izletjela potrebna dozvola. Općinsko je vijeće primijetilo dim i zatražilo hitnu obustavu gradnje, međutim tu se umiješao kolektivni godišnji odmor pa su radije otišli tražiti vatru za svoje roštilje. Zatim su se na obranu javile braniteljske udruge pozivajući na prosvjede, no ipak su se makarski ugostitelji pokazali većom prijetnjom, te je bilo važnije pokazati kako nismo jednodnevni turisti. Na kraju, Livnjacima ostaje još jedna mutna priča za prepričavanje uz ognjišta koja se lagano gase.

Nemojmo se iznenaditi kada na sljedećim izborima veličanstveni bude tvrdio kako je osvojio Livno puno lakše i jeftinije nego 1463., a svi junaci koji sada nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše, pričati će o ugroženosti najmanjeg konstitutivnog naroda i tražiti naše glasove.

Možda nam se najbolje nadati uskrsnuću Franje Josipa I ...   (B.B.)

Navodno im nedorečeni Zakon o ugostiteljskim objektima F BiH dopušta, iako bi se moglo debelo diskutirati na tu temu, jer u Federaciji BiH postoji i Zakon o vlasničkim odnosima koji u nekim svojim članovima prijeći takvo ponašanje, a na snazi je još i Odluka o kućnom redu u etažnim objektima napravljena u bivšoj državi. 

Prisutni su bili malobrojni građani i zamjenici čelnika u mjesnoim zajednicama, pokoji vlasnik ugostiteljskog objekta te novinari. Loša informiranost od strane predstavnika medija i mjesnih zajednica je vjerojatno razlog tomu. Očekivano, kasnije niti riječi u medijima koji su bili prisutni. Rasprava je trajala skoro tri sata, i uglavnom se se svelo na Zakon o javnome redu i miru, buci koju emitiraju kafići u središtu grada i okolici (javna je tajna da su limitatori farsa i da su skoro svi ugostitelji angažirali stručnjake koji su premostili limitatore i da oni nemaju funkciju), te optužbama na račun policije koja kao ne radi svoj posao, kao da ostali nešto rade (!??) 

Bilo je prijedloga od strane nekih predstavnika ugostitelja da se radno vrijeme produži do jedan sat iza ponoći ljeti i do 24 sata zimi, a kao razlog su naveli da je Livno turistički grad. Počeo sam analizirati i pitati se koji je to turistički brend koji privlači turiste u naš lijepi grad, pa sam došao do informacija da je broj prijavljenih noćenja minoran, turistička zajednica grada živi na infuziji, posjete prelijepom muzeju na Gorici se na prste jedne ruke broje, kao i posjete ostalim kulturnim i povjesnim znamenitostima našega grada, pa sam bio slobodan donijeti zaključak da je glavni turistički brend našega grada alkoholni i drugi ovisnički turizam, a u prilog tomu govori broj prometnih nezgoda u rane jutarnje sate, nerijetko sa nažalost teškim pa i smrtnim posljedicama, a sudionici su prečesto pod utjecajem alkohola i tko zna čega sve još, te broj pekršaja u smislu remećenja javnoga reda i mira - tuče i uništavanje imovine. Dakle, ovo je još jedna tužna sličica u ionako tmurnome mozaiku našega grada.

Iz tog razloga bezrezervno podupiremo prijedlog Odluke Općinskoga vijeća Livno o budućem radu ugostiteljskih objekata.

Slučajni  stanovnik središta grada. Lijep pozdrav!

Kad je prije nekoliko godina postavljeno igralište u Ulici kralja Tvrtka bilo mi je iskreno drago. Majka sam, i želim da mi dijete ima igralište. Sada nakon par godina, nisam više sigurna da li mi je drago što je ikada postavljeno. Neću dužiti stoga imam par pitanja za općinske vlasti koje se tako zdušno brinu za opće dobro:

GDJE U NORMALNOM SVIJETU KRAJ IGRALIŠTA STOJI KONTEJNER S SMEĆEM? TAKO DA DJECA, BEBE I MAJKE PROVODE DANE UZ HRPE SMEĆA, KOJE LJUDI TU DONOSE IZ NAVIKE I ISKLUČIVO ZATO JER JE TU KONTEJNER. Zahtijevamo od komunalnog da maknu kontejner, na neko mjesto gdje neće biti blizu djeci! 

GDJE U NORMALNOM SVIJETU ISTO TO IGRALIŠTE JE MJESTO OKUPLJANJA ČOPORA PASA? Kao ljubitelj životinja srce me boli kad ih vidim napuštene, ali dječje igralište nije mjesto gdje se treba tolerirati ovakva nebriga prema životinjama. Svi stanovnici ulica: Kralja tvrtka, Stjepana II Kotromanića i područja oko OŠ IGK, zahtijevaju HITNO rješavanje problema pasa napuštenih pasa u gradu! Ukoliko ijedno dijete bude ugrizeno, općina će biti tužena! Očekujemo rješavanje problema pasa koje će biti u skladu za zakonom o zaštiti životinja i u skladu sa europskim civilazicijskim normama.

Ovo su samo neki od problema, ali trenutno nama najbitniji jer se naša djeca igraju tamo. U ovom području, živi najveći broj djece u livanjskoj općini!

Pa zaključujem:

Znamo da nemamo trgovinu za siromašne, znamo da nemamo zaposlenje za 55% radno sposobnog stanovništva, znamo da nemamo azil za pse, znamo da nam resursi poput turizma, prirodnih ljepota, zemljopisnog položaja, gastronomije, nisu iskorišteni niti će ikada biti uz ovakvu vlast, ali znamo npr da ćemo imati PARK OD 500.000 KM . Čiji su to interesi ostavljam nekom drugom da odredi ali nama svima je jasno da neka osnovna očekivanja i problemi ovoga grada nisu riješeni. Možda smo u ovoj godini mogli dobiti trgovinu za siromašne, možda smo mogli imati akciju promocije turizma predivnog livanjskog kraja, možda smo mogli imati riješeno pitanje sporta i gradske sportske dvorane koja godišnje ugošćuje tisuće sportaša iz cijele regije, možda, možda…ne, umjesto toga imat ćemo park.  Kao stanovnici ovoga grada, porezni obveznici, i glasači, javno pitamo općinsku vlast: da li ste sigurni da znate što su prioriteti grada ili vam je pamet pomućena vlastitim interesima? Što će se dogoditi na sljedećim izborima?! Da li ste sigurni da točno znate prioritete grada, i čime se vodite kada ih određujete?

Jedna majka i njeni susjedi                   Prilog : SLIKE

Nakon što smo protjerali sve krave i ovce iz ratnim vihorom zahvaćenih općina ubili smo prvu paru da bi mogli uvesti konzerve i hraniti iscrpljenu vojsku koja uredno plaća, a ne pitaju pošto je. I bi nam dobro. Ja kupio jahtu, platio čovjeka da nacrta starog dobro, mali slao šlepere cvijeća onoj poznatoj iz Srbije što pjeva one naše. Ali nisi se ni okrenuo para nestalo, navukao se crni minus na račune a i radnici zanovijetaju da im je dosta više bonova, stoka nezahvalna.

I što onda? Onda se Lijanović zapita tko ima najviše para u ovoj državi a da ne moraš ništa raditi za njih? Lijanović brzo shvati pa Država i njeni sastavni dijelovi imaju najviše besplatnih para!

Jednadžba je dalje jednostavna: Prvo osnuješ stranku, ali ne neku hercegovačku ili hrvatsku. Pa njima ne možeš ni kilometar kobasice prodati. Treba misliti široko. Osnuješ multinacionalnu stranku zvučna imena ono, rad, boljitak, težnja… Nađeš ljudi sličnih sebi, ljudi koji dijele tvoje stavove i moralna načela diljem ove trokutaste naše i imaš stranku. Nisi ni završio sa smišljanjem imena već ti je jasno, pošto si poslovni čovjek, da si otvorio tržište diljem naše BiH i samo ti od sebe dođe „Juneta“!

Ali nije to glavni cilj, glavni cilj je doći nekako do onih besplatnih para iz proračuna raznih!? Ali opet, kažemo mi iz NSRZB, moraš nešto i dati da bi mogao mnogo uzeti. Pred izbore radniku uz bon ubodeš stoju, obećaš tamo po onim siromašnim općinama i selima svima po stoju (ne onu što je mali sluša na jahti) da za nas glasaju.

E, to + Zvonko + proračun – poticaji nama *4 godine = - 13,2 milijuna KM. Kako dalje? Opet matematika: Zlaja + Gargamel + (Zvonko * Ja) + (17 / 3 = 5) na Inzku = federalni proračun

Dalje je jednostavno. Moja ekipa nastupa. I dok Karolina Platformaška grčevito brani prava Hrvata i piči u NATO i EU, meni ministarstvo poljoprivrede i razvojna banka. Mome Matkoviću iz Livna direkcija za ceste i uprava za ceste FBiH, a on taman, mudar čovjek, bez para kupuje asfaltersku firmu Livnoputovi da mu je zgodno prat pare (trebaju mu brate suh je ko šljiva zadnjih godina, nije jadan ni one stoje podijelio što sam mu poslao za izbore), i tako dalje i tako dalje.

Ako slučajno Inzkov teorem zakaže i to sam riješio! Šišović odnio Ćozi iz Duvna kilo ribe iz Buškog jezera i uvjerio ga da mu je boljitak trenutno da ne bude najveći Hrvat na svijetu. Tako vam se ljudi moji računa, meni lupa srce od sreće, a za vama me boli ćuna!   Jozo Mikulić

Tako je, a davno prije točno 19 godina u 9 sati i 20 minuta počeo je prvi napad na Livno. Napad je krenuo iz skoro svih pravaca prema Rujanima, Čelebiću, Korićini  - Priluci, Strmici... Sjećam se tih trenutaka kao da je danas, sjećam se momaka koji su od djece odjednom postali muškarci tvrdih crta lica. Bili smo mladi, nismo uopće znali šta nas čeka tih dana, hoćemo li uopće preživjeti, gdje su nam obitelji, šta nam je sa kućama!? Taj dan smo shvatili svu ozbiljnost rata, života, koliko je to to opasno. Mnogi koji su tada bili na livanjskim crtama bojišnice nisu među živima, mnogi su ostali invalidi, ali ima i nas koji smo ostali i među živima i još uvijek hvala Bogu zdrave pameti. 

Zašto Vam ovo zadnje kažem, jer bi mnogi od današnjih livanjskih moćnika bili najsretniji da nema nikoga od nas pa da mogu iskrivljivati priču o obrani Livna. Njima je najveći problem što oni nisu bili uopće u Livnu u to vrijeme ili su malo kasnije otišli na studiranje, posao itd., kao da je rat trajao samo par mjeseci. Često se puta zapitam kako ih nije sramota da se pojavljuju na televiziji, radiju, portalima, kao tobože ugledni stanovnici Livna, političari, direktori, poduzetnici, a za vrijeme obrane Livna samo su rijetki od njih bili cijelo vrijeme rata u obrani sa puškom. 

Branitelja Livna danas nema nigdje ili su se totalno povukli ili su odselili. Pogledajte tko danas obilazi crte livanjske bojišnice, znaju li oni gdje je to uopće!? Zašto jednom ne postroje livanjsku brigadu "Petar Krešimir IV", pa da vide koliko nas je tada bilo, tko je ustvari uopće bio. Sjećaju li se oni te slavne brigade koja je branila tog proljeća čak 85 km bojišnice Livna, koja je brojila, čini mi se, oko 2-2500 momaka, koja je uistinu opravdala naziv po slavnom hrvatskom kralju.Tako je, to je bila jedna od najboljih brigada u domovinskom ratu uopće, ali nitko od današnjih moćnika iz Livna ne želi razgovarati sa njenim pripadnicima. Pitaju li se danas livanjski moćnici kako branitelji Livna danas žive, šta im treba, jesu li se zaposlili, imaju li s čime djecu prehraniti, poslati u školu, na studij itd.. 

Ma, kako će se pitati, šta ih briga, oni su se danas "uhljebili" preko naših leđa, od 1996.godine do danas su zapošljavali su dezertere (vjerovatno ne besplatno), velike poslove su davali poduzetnicima koji su za vrijeme rata bili u Njemačkoj, ma mogao bih beskonačno pisati. Dragi moji branitelji, bi li ste danas uradili isto kao 1992. kada vidite da to nitko u Livnu ne cijeni. Bi ste li danas branili općinu Livno, koja je možda u tom trenutku bila možda strateški jedna od najvažnijh, tu se branila Hercegovina, Dalmacija, nije slučajno general Mladić tu izgubio prvu bitku, a ni danas ga cijeli svijet ne može uhvatiti. Sjećate li se pjesama kao npr.Viktorija, Zmija me za srce ugrizla, Jer ja noćas čuvam svoje Livno, Sturbu,Duman... Sjećate li se kako nas je malo bilo tada po Livnu itd.. 

Dalje ostavljam Vama, dragi moji prijatelji branitelji, da se prisjetite tih dana, ja najvjerovatnije neću ni na jednu od fešta ovih dana, a i nisam nikada ni bio, jer mi poniženje sjediti sa dezerterima, ratnim profiterima koji se mnogi kite kako su branili Livno. Birati ću i dalje društvo, samo mogu pričati sa istinskim braniteljima, njihovom djecom (barem one koje poznam) o obrani Livna, Hrvatske, Hercegovine i svih Hrvata u BiH.

Zato dragi moji prijatelji,glavu gore mi smo ipak najsposobnija generacija Hrvata, Livnjaka,mi smo pobjednici u ratu ali na žalost gubitnici u miru..  LT

Tko su ustvari ti Hrvati koji svojom pripadnošću SDP-u daju lažni štih multi –  kulti stranke? Nermin bi rekao „pravi ljudi i Hrvati“, oni koji danonoćno rade za blagostanje svih naroda (i ostalih) u BiH, vrijedne sluge ove zemlje, njeni najbolji sinovi, spremni na sva zla i odricanja za dobrobit svih naroda (i ostalih). Sjetih se priče jednog prijatelja o „pravom Hrvatu“,  SDP-ovcu iz Livna, izvjesnom Tihomiru Ćurku, dugogodišnjem činovniku u Pederalnoj vladi, čiji angažman u ovoj instituciji traje od „Alijanse“.

Hvalio je moj prijatelj godinama Ćurka kao vrijednog i marljivog čovjeka, idealistu, jednog od rijetkih koji je izbalansirao nacionalni osjećaj i socijaldemokratske vrijednosti, a posebno je naglašavo poštenje i nepodmitljivost ovog čovjeka – prava moralna vertikala, uvjeravao me.
Prije par dana slučajno se sretosmo na kavi, dotakosmo aktualne političke situacije i nepravde koja se godinama nanosi Hrvatima, a razgovor skrenu na SDP-ovske Hrvate. Dotakosmo se i Ćurka, a prijatelj mi, sav razočaran,  ispriča drugu stranu medalje o Idealisti Vertikalisti – naime, Vertikalista nije tako vertikalan kako je on mislio, bar što se plaćica i naknada tiče... Ćurak ima mjesečnu plaću oko 2 tisuće markica, plus naknade za odvojen život, stanarinu i put oko tisuću KM (neš ti plaće i primanja, reklo bi se, to ima svaka tajnica u boljoj firmi (čitaj Elektro, Telekomi...)  Ali nešto drugo je razočaralo prijatelja... Ćurkovi angažmani u upravnim i nadzornim odborima, raznorazne komisije i slično. Tu je Idealis Vertikalist kralj: u svim tim silnim odborima i komisijama Ćurak prima preko 35 tisuća markica...

Sračunah da godišnje čovjek ubire preko 70 tisuća markica!!!

Tek sam tad shvatio antikorupcijsku politiku SDP-a i „platformaša“ (koji pretencizno-pompozni naziv, k'o da su u pitanju Realovi „Galaktikosi“) – daš svojim hamalima 70 milja godišnje  i ne plašiš se da će ih netko podmititi – nema mita, nema korupcije, za par godina uživaš u blagodatima slodobe i demokracije, socijalne osjetljivosti i pravde... I to daješ svima, od običnih činovničića kakav je Vertikalist, do onih većih i najvećih! Još ako je u pitanju SDP-ov Hrvat, njemu daš i malo više, jebi ga, ipak su oni multi – kulti, zahvaljujući Vertikalisti i sličnima...

Povlačili smo onda paralele i dijagonale (k'o pravi tenisači): o broju nezaposlenih u Pederaciji, o proračunskim rupama, o investicijama, pravima obitelji poginulih i branitelja kojima nije do kraja isplaćena ni ona bijedna, potcjenjivačka naknada od 150 markica mjesečno za vrijeme provedeno u ratu... Usput, sračunao sam da godišnje primanje jednog, manje – više nevažnog činovnika kakav je Tihomir, iznosi oko 466 naknada za razvojačene branitelje. Pitam se kako bi taj isti čovjek objasnio tim braniteljima zašto i zbog čega on ima tolika primanja, a oni ne mogu dobiti ni tih jadnih, krvavo zarađenih 150 markica?

Kako bi taj čovjek objasnio nezaposlenima zašto oni ne mogu dobiti bar nekakvu socijalnu pomoć, a on može 70-ak milja godišnje?
Kako bi objasnio jadnicima koji prekapaju kontejnere tko ih je dotle doveo, a da zaobiđe sebe u toj priči? Hoće li Nermo na takvima primjerom pokazati kako se suzbija korupcija  i oduzeti im silna članstva u odborima, komisijama...ili će pustiti "svog Hrvata" da uživa u blagodatima socijaldemokracije?

Prava socijaldemokracija na bosanski način... Ili što prijatelj reče : „Ja socijaldemokracije i kurca...“.     Poskok Info

Nakon što si ispunio ove osnovne uvjete moraš izlaziti na „fancy“ mjesta (hahhahahahah morao sam se nasmijati kad povežeš pojam fancy i kafić kao što je Valentino) u kojima ćeš imati sa svojom ekipom (koja naravno mora biti kao i ti) stalno mjesto i moraš uvijek napraviti zavodnički pogled (je da obrve pate, al' šta'š) kad god prođe dobra riba i onda kad se jedna upeca idu oni signali iz daljine nakon čega slijedi spika koju joj moraš prosuti (o kojoj ćemo u nekoj drugoj kolumni). No, da bi bio bolji od svih drugih, najbolje rješenje da se zaposliš kao konobar tj. da nosaš tacnu i uslužuješ druge jer Livanjke opako padaju na ovo zaposlenje.
No, vratimo se mi na naslov ove naše kolumne a ona je: “ Niko se ne sexa, a dica se rađaju!!“
Da dođe netko sa strane i posmatra, rekao bi čovjek stvarno čedna bića ove vaše Livanjke, Bog vas je sam blagoslovio, na što se ti grohotom nasmiješ i objasniš jadniku o čemu se stvarno radi. Kad god se vratim u Livno nakon mjesec ili dva dana, uvijek na prvoj fuki sa ljudima koji se nisu makli iz Livna na pitanje: “i, šta ima novo?!!“ dobijem iste odgovore:“E, znaš onu što je hodala sa onim pa ga prevarila sa onim pa završila sa onim…(Ja, znam i šta sa njom)…E, pa udala se prošlog tjedna…(Ček, ona što je išla u Ekonomsku, godinu dana mlađa od nas)…Ja, ta treba….(Pa šta joj bi, jel iz ljubavi)….Ma, napump'o je neki lik hodali pola godine…i eto…(I šta ima još)…Ma nema ništa, standardica, dosadno k'o i uvik “

I tako svaki put kad dođem u Livno iznova, pa se grohotom nasmijem kad se sjetim mojih nekadašnjih uleta (dok su još hormoni radili sa mnom, a ne ja s njima) tim istim curama i njihove stalne spike: “Hej, šta to radiš, pa nisam ja tak'a, šta ti je, pijan si, bježi od mene!!!“  Onda je slučajno, nakon dugo vremena sretneš, svu „sretnu“ kako gura kolica i psuje sve živo sebi što je završila s neradnikom kojeg „čača i mater hrane, pa hrane i nju i njihovu djecu“, a on nije se promjenio ni sekunde i dan danas ganja maloljetnice ili ako je malo diskretniji ogavne konobarice, kojima sise vise do pupka u nekoj ogavnoj kavani „Bogu iza nogu“.
I onda čovjeku bude drago što je pred tobom glumila sveticu, shvatiš da te Bog u stvari voli i želi s tobom nešto više, iako kao si vjerojatno za livanjsku općinu veliki drkađija (iako imaš 26 godina, iako si sasvim normalan, imaš svoj stav, posao i životni cilj, boriš se bez ičije pomoći da osiguraš sebi i svojima bolje sutra), ti bolan nisi gubitnik,nego dapače pobjednik i možeš s pravom reči: “Lažite se, vodajte se, seksajte se, rađajte djecu,neg vas „rane“ svekar i svekrva dok vam muž s maloljetnicom u kasne sate ide na cajku, ja sam level iznad jer ipak nisam bio tako paglu!“

Eto, toliko od mene za ovaj put, čitamo se uskoro. Volite se i vodite ljubav, al' se pazite šuge, spolnih boleščura, a najviše dice, jer kad dođu dica ništa više nije isto. Reverse Livno

Ni "Komunistički manifest" ni "Mein kampf" ne priznaju ikakvu vrijednost ljudskoj savjesti. Stoga je njihov prezir prema onima koji se uzdaju u Boga bio neograničen. U idućem kolovozu Europa ce početi s komemoracijom 'Pakta Ribbentrop-Molotov' i posve novi pristup tim ideologijama koje su propale rugajući se ljudima vjere, stvorit će, nadajmo se, i u Hrvatskoj uvjete u kojima ce čovjek moći po savjesti govoriti o onome što je istina i što se točnim podacima može dokazati, a da ga ne napadnu službeni griziguzi kad se suoče s istinom u javnosti, a ne mogu ni hapsiti ni suditi ni mučiti ni ubijati svjedoke istine - u ime svojih strasti koje ne poznaju ni mjere ni vjere.

Jer, u zadnje vrijeme, i prije početka komemoracije solidarnosti izmedju crnog i crvenog zla, i u Hrvatekoj se osjeća da nas je bilo - svugdje i da nije pametno od sebe praviti anđele, a od onih koji nam se ne svidjaju đavle. Uz one koji slijepo slijede ideologiju i brane baštinu titoizma, odnosno bakarićluka, ima daleko veći broj onih koji se, u području 'historijskog materijalizma' osjećaju solidarnima hebrangovcima - patriotima, kojima je bio na srcu interes onih koji su kruh svoj zarađivali u znoju lica svoga.

No, ne lezi đavle, uz hrvatske patriote koji su se uzdali u Boga i u svoje oružje u obrani hrvatskih nacionalnih interesa baz obzira na vjeru ili nevjeru, javiše se u zadnje vrijeme i oni koji se ne skanjivaju ustvrditi da su - fašisti. Pa budući da su i jedni i drugi ekstremisti - isti, dobro je nadnijeti se na konkretne primjere šta to u našoj živoj stvarnosti ima značiti.

U Livnu je, i prije i za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata bilo - i jednih i drugih. Ono je istina da su najimĐnije livanjske obitelji, npr. Đogići, Kutleše, Dolići, Tadići, Kaići, Gotovci itd., bili za svo to vrijeme dokazani hrvatski patrioti, ali nije u Livnu bila jedina obitelj Sučić iz koje su izišli primjeri i svetih i prokletih.

Vladimir Nazor je prošao kroz Livno kao i Ivan-Goran Kovačić. U svojom dnevniku 'S partizanima', tiskanom prije konca rata u Moskvi, Nazor za Livno reče da je to 'najsjeverniji tipično dalmatinski gradić'. Kako i ne bi kad su tu, još prije dolaska Rimljana stolovali poglavari moćnog plemena Dalmata?!

Dok je Florijan Sučić bio jedan od najistaknutijih komunista, patizana i staljinista, njegov bratić fra Lovro Sučić je bio i ostao na dobru glasu kao - Božji čovjek. Kad su, npr. komunisti pohapsili preko stotinu muških glava u selu Priluka, doveli ih u Livno i tu ih, u bašči s lijeve strane 'Nove crkve' postrijeljali, samo je fra Lovro Sučić uspio izkamičiti od svog strica Florijana pravo da ih kršćanski pokopa u skupnu grobnicu pred Novom crkvom gdje se i sad može vidjeti.

No, i u tim segmentima ekstremni primjerci nisu rijetkost. Uza sve što je pobijeno, rastjerano, iseljeno, raseljeno i useljeno u nekoliko navrata savezničkim bombarderima razoreno Livno, u polaganom procesu obnove ruševina, najprije su osposobljene za javnu funkciju - gostionice.

Iz rata je u Livno izišlo i nekoliko ljudi pomućene svijesti. Jedan od njih, koji je bio i u ustašama, bio je 'ludi Mujo'. Njega smo, idući u školu i vraćajuci se iz škole, mogli vidjeti kako, u stanju 'totalnog autizma' hoda rubom ceste jer mu je to preporučio liječnik da ne bi pao u depresiju.

No, sasvim nasuprot 'ludom Muji', u Livnu je poslije rata bio jedan od najpopularnijih i najglagoljivijih ljudi 'Narodni heroj - Kelje'. Tako amblematičnu sliku Livno nije imalo otkad je umro pokojni livanjski lutalica 'Mate Čavka', čiji je portrait izradio Gabrijel Jurkić, više radi posve istrošene tipično narodne odore nego izbog njegovog ispaćenog lica koje je sličilo na suhu šljivu. Kelje je bio u partizanima. O tome kad je otišao u pratizanie i kud se je sve kretao dok se nije i on 'probio kod Jajca' i to za vrijeme - zasjedanja AVNOJ-a, bezbroj puta je u svojim specifičnim prodikama na Trgu kralja Tomislava, s onih par stepenica, pričao sam - Narodni Heroj - Kelje.

Naime, njegova priča je ujedno i koristan izvor za shvaćanje anamneze 'partizanske bolesti' (neka vrsta deliriuma tremens) - odjednom se druškan počme tresti, zvrkle mu oči i on galami koliko može da u neku ruku prolaznicima opravda svoje stanje osobe koja drhti, ne zato što se ikoga od prisutnih boji, nego što se obračunao s onima kojih se je smrtno strašio i od tog straha da se ne povukodlače, pa dođu k njemu u po burne crne noći, on se je od te psihoze - rakijom liječio. 

Kako je počela Keljina partizanska bolest? To je sam Kelje najbolje obrazložio:

"Kad je počelo zasjedanje slavnog AVNOJA u Jajcu, ja sam se dobrovoljno javio da držim stražu. Udarila je taka studen da drugi nisu mogli ostati na otvorenom više od sata. Ja sam odlučio ostati na slavnoj straži pa makar se sav smrznuo. I ostao sam sve do iza pola noći, kad je zasjedanje završeno. Nisam se više mogo ni okrenit od studeni. Drugovi su došli po mene i odveli me da mi daju specijalno za mene poslan - dar druga Tita: bocu rakije šljivovice prepečenice. I ja sam na licu mjesta, gdje sam drž'o stražu, popio sve do zadnje kapi. Nema toga ko je tu bio i tu mene vidio, koji nije rekao - ovoj je pravi heroj'. I svaki put kad je htio pokazati da je pravi heroj - naljoskao bi se u prvoj gostionici.

Svaki dan, kad bi se Kelje izvukao iz svoje smrdljive jazbine u Livnu, onako vonjav i bunovan, sišao bi u grad i otišao u prvu gostionicu, najviše 'Kod Gotovca'. Čim bi ga poslužitelji vidjeli da se bliži vratima gostionice, potrčali bi prema njemu s časom rakije, da je popije vani, jer ako uđe sve ce mušterije pobjeći - toliko je Narodni Heroj Kelje smrdio na deset metara i pet aršina oko sebe.

Nekoliko puta je, držeći govor u svoju slavu na stubištu spomenika kralja Tomislava, izgubio kontrolu nad svojim urinarno-probavnim organima, pak je sve pustio da iz njega iziđe. To je bio spektakl koji je zadavao velike brige i gradskim glavarima jer - nitko nije ni izbliza nanosio toliku štetu ugledu partizanskog pokreta u Livnu od - Narodnog Heroja - Kelje!

Ko je lud, ne budi mu drug?

VJEROVALI ILI NE: najsolidarniji u Livnu, u to poratno vrijeme, bila su ta dvojica nesretnika: Ludi Mujo i Narodni Heroj Kelje. Muji bi ljudi pružili po koji zalogaj kruha, jabuku, kolač pa i novčic, a Mujo bi to dijelio s Keljom. Nije htio Keljine rakije, jer to je šejtanski otrov i 'grijota od Boga', pa "bolje je i žedan biti nego li krmetinu jist i 'paščetiju pišaku' pit" ... Mirko Vidović, akademik

Ne znam je li to bila ideja Garonjina gospodara Mislava Sučića - donedavno zastupnika u Domu naroda, a od ovih izbora u Skupštini Hercegbosanske županije - ali ovaj je osebujni HSS-ovac iz Livna svojim originalnim modelom demokracije kao nitko dosad ogolio i raskrinkao tu pomodnu novotariju sa Zapada. Jednostavnom predizbornom kampanjom - svakome tko glasa za njega Mislavov će Garonja besplatno oploditi kravu - Sučić je prije četiri godine ušao u Dom naroda, a onda je istom taktikom na posljednjim izborima ušao i u Skupštinu HB županije. Shvatio Mislav da seks danas prodaje sve, od automobila do piva, pa što ne bi i politiku?

Ne znam, velim, je li mu to bila namjera - ako me baš pitate, osnovano sumnjam - ali vlasnik potentnog Garonje, najslavnijeg žigola Herceg Bosne, tim je svojim modelom potpuno promijenio tradicionalno poimanje zapadne demokracije. Glasačka stoka od sada, naime, ne delegira svoje predstavnike u tijela vlasti, jer to se u demokraciji pokazalo besmislenim - jebo ih je tko je stigao, i oni za koje su glasali, i oni za koje glasali nisu - pa od sada oni delegiraju svoje predstavnike, da budu jebani umjesto njih. Kako je, podsjećam, riječ o stoci, ničega prirodnijeg nije bilo nego da ih u toj, kako se zove, neposrednoj demokraciji zastupa obična domaća krava.

Ukratko: bikovi jebu umjesto svojih gospodara, krave su jebene umjesto vas. I svi zadovoljni. Zadovoljni glasači, jer neće više najebavati na izborima, još zadovoljniji jer će pritom konačno jednom najebati njihovi demokratski izabrani zastupnici, zadovoljni političari, jer to neće biti oni, zadovoljni bikovi, zadovoljne krave.

Jasnije vam je sad, zar ne, zašto je na posljednjim izborima u susjednom Kupresu nositelj koalicijske liste HDZ 1990 i HSP-a bio Boro Krišto, diplomirani veterinar. I zašto je kandidat konkurentskog HDZ-a bio veterinar Pavo Radić. I zašto je kandidat Dodikovog SNSD-a za Zastupnički dom bio veterinar Boro Rudić. I zašto je u Predsjedništvo svog Saveza za bolju budućnost BiH Fahro Radončić postavio veterinara Anera Begića. I zašto je sa svog položaja u Sarajevu morao otići i posljednji Hrvat na čelu neke javne ustanove - pogađate, direktor Veterinarske stanice. Nema, naime, svatko Garonju. Pa političarima valja - kako oni to kažu - zasukati rukave.

- A gdje je bik? - pitat će sutra na izborima zbunjeni čovjek, vodeći svoju raspomamljenu kravu na glasačko mjesto.
- Nema bika - odgovorit će nositelj liste, pa skinuti odijelo, zasukati desni rukav svoje bijele košulje i do lakta navući plastičnu rukavicu.
- Gotovo? - nepovjerljivo će trenutak-dva kasnije izustiti glasač.
- Gotovo - kratko će potvrditi kandidat skidajući rukavicu.
- I to je to?!
- A šta, tebi je prvi put, pa ne znaš?
- Bogami prvi - nevoljko prizna čovjek. - Nije mene nikad politika interesovala.

Ovaj model pokazat će se po svemu revolucionaran, jer cijeli tradicionalni mehanizam politike izmješta iz javnih prostora na široke zelene proplanke poput onoga pod Potočanima kraj Livna. Birači delegiraju svoje krave, političari delegiraju svoje bikove, nemaju stoka i vlast ni formalno više nikakvog kontakta, sve će biti prepušteno Garonji i Šarki, tako je najbolje za sve.

Tek svaka dva do tri mjeseca dovlačit će ljudi svoje krave na lokalne, parlamentarne ili predsjedničke izbore, izabrat će za svoju Šarku najboljeg jebača, i devet mjeseci kasnije - vidite kako je to kod svake stoke isto - eto nove teladi i goveda, neće nedostajati stoke u Bosni i Hercegovini. Plus što je vlast neće više moći jebati kad im se prohtije. Već samo kad je stoka topla i spremna za oplodnju.

Što, međutim, pitate se vi - i pitanje vam je, odmah da kažem, na mjestu - ako neki građanin nema kravu? Ima li on glasačko pravo? Ima demokratsko glasačko pravo - odgovorit će mu iz Izborne komisije BiH - ali nema demokratskog predstavnika. Ukratko: ili će apstinirati od izbora, ili je - najebao.

Na širokom nekom zelenom pašnjaku vezat će čovjek svoju kravu simentalku za drveni kolac, pa je blago potapšati po šiji. Trenutak kasnije, drugi će muškarac na debelom lancu dovesti golemog crnog bika: uputit će se Garavi ravno prema Šarovi, pa joj zabiti njušku pod rep. Onjušit će je mrki div kratko, pa se onda nezainteresirano okrenuti i mirno nastaviti ispašu. Niti je pogledati više neće.
- Šta je ovo bilo?!? - zaprepašteno će gospodar Garavog.
- Nemam pojma - slegnut će ramenima Šarovin. - Valjda nije topla.
- I što ćemo sad?!?
- Ništa - rezignirano će glasač otkopčati remen i spustiti hlače. - Izgleda da ćemo ipak morati demokratski. (Boris Dežulović)

29.09.2010.  Spadam, kako se to obično kaže, u one male obične ljude. I, hvala Bogu, iako je moj život težak, zadovoljan sam i sretan čovjek.  Vjerujem u Gospodina Boga, Životvorca, koji mi je dao tu privilegiju da ga ljubim  i da živim život čovjeka na hrvatski način. Dajem Bogu božje i caru carevo. Nikome ništa nisam dužan, a spreman sam i oprostiti dužnicima svojim. Sa svojom obitelji živim u jednom malom mjestu iz kojega se puno odlazilo, a rijetki su se vraćali. Klima nam nije baš povoljna, a ni priroda darežljiva. No, unatoč svemu tomu čvrsto vjerujem da se ovdje može živjeti životom dostojnim čovjeka. Uz malo dobre volje, kada bismo pobijedili razarajući egoizam, besmisleni antagonizam i glupu taštinu, mogli bismo postići pravedno jedinstvo našeg naroda u suživotu s drugima.

Ovih dana samo se priča o izborima, koji su tobože povijesni. Ja u to ne vjerujem. To su obični izbori, koji će zasigurno donijeti promjene. U njihovu povijesnost ne vjerujem iz razloga što me život naučio da postoji  povijesnih „5N“. a to znači da iz povijesti nikada nitko ništa nije naučio, jer da jeste ne bismo stoljećima prolazili kroz jedne te iste varijacije na temu tragedije. Politika me zanima i smatram je, prije svega, moralnom kategorijom.  Ne hodam po stranačkim skupovima. Ja sam još prije dvadeset godina odabrao svoju političku opciju. Po razumu i srcu to je HDZ BiH. Mediji me svaki dan upozoravaju kako je stranka kojoj sam poklonio povjerenje prevarantska i lopovska. Ne vjerujem takvim medijima u kojima očito rade ljudi koji ni jedan problem nisu u stanju sagledati cjelovito. U svim strankama, pa i u HDZ-u BiH ima lopova, prevaranata i raznih mutikaša, ali u svom temelju i svojoj izvornosti HDZ BiH je najrealnija politička opcija za naš narod. Neka mi oproste druge hrvatske političke stranke koje cijenim i poštujem, ali uz najbolju volju ne mogu za njih glasovati. Ne mogu glasovati za one Hrvate koji su se uhljebili u socijal – demokratsko – liberalnim strankama, jer me nazivaju članom tamo nekog plemena, kao da je moj narod amorfna masa koju bi oni oblikovali svojom bezbožničkom ideologijom.  Ne mogu glasovati ni za koalicije „ ne dao Bog da izgubimo vlast“,  koje se svim silama upinju  da nas zbratime i posestre s onima kojima nije ni u primisli da budu naša braća i sestre. Ne mogu ni iz razloga što su članovi i pristaše takvih koalicija  nekoć bili u HDZ-u BiH. Nisam im ja kriv što u toj stranci  nisu ostvarili svoje osobne ambicije, izgradili karijere ili u dovoljnoj mjeri ostvarili materijalnu dobit.  HDZ-u BiH ću pokloniti svoje povjerenje i iz razloga što od te stranke nikada nisam tražio ništa za sebe. Neću glasovati za one koji pod okriljem svemoćne Međunarodne zajednice svakodnevno mijenjaju stavove i ideje i u svojoj poltronskoj zaslijepljenosti nisu u stanju razlikovati politička lukavstva i životnu mudrost. Jadan je onaj tko misli da mu tuđinac može donijeti prosperitet, demokraciju i slobodu.

Želio bih da na ovim izborima moja politička opcija pobijedi. Ali ako se to i ne dogodi neću dramatizirati, jer znam da će i nakon izbora Hrvati morati sjesti za zajednički stol i definitivno odrediti ključne nacionalne interese. Siguran sam da ćete se složiti sa mnom da smo mi Hrvati u svojim međuljudskim odnosima, za što su u velikoj mjeri krivi i naši politički subjekti, pali na dno.  To izgleda tragično, ali nije beznadno i poučno je.  Došlo je vrijeme kada možemo i moramo upregnuti zajedničke snage kako bismo isplivali na površinu i,  uzajamno se poštujući i uvažavajući, ostvarili cilj. A to znači konačno „biti svoji na svome“, biti istinski konstitutivan i ravnopravan narod u BiH. D.B.

23.09.2010.  Zastori su se razmaknuli i predstava je započela. Zaboravili smo na svoje uobičajene poslove i svu pažnju usredotočili na pozornicu predizborne kampanje. Iako smo ovu predstavu, s uvijek istim glumcima, gledali nebrojeno puta i znamo svaku rolu napamet, od A do Ž, nevjerojatna je količina sadomazohizma u nama koja nas tjera da to učinimo ponovo.

Jak huk vjetra donosi obećanja: Otvorit ćemo nova radna mjesta! Svi ćete biti zdravi! Ukoliko dođemo na vlast, učinit ćemo da budete svoji na svome, pametni, dobro odgojeni, obrazovani… Ukoliko ste, ne dao Bog siromašni, mi ćemo vam pružiti najbolju socijalnu zaštitu i sve, baš sve, ćemo raditi u zaštiti nacionalnih interesa…

Fijuče vjetar kojega, hvala Bogu, imamo dovoljno.  

Na pozornici se pojavi gospodin „hrvatski seljak“ po zanimanju. Nije važno što sa selom i seljacima nema nikakve veze. Ta, njegove su ruke gospodske. A svojim dugogodišnjim „radom - neradom“ stekao je žuljeve na mozgu i status najpouzdanijeg konfidenta Međunarodne zajednice i ideologije bosanluka. Pridružiše mu se braća, „kraljevi mesa“. Njihov idol je novac. Oni novcem kupuju medije i glasove i smatraju se Bogom danim gospodarima, samo imaju problem što su ih robovi prokužili, a oni koji nisu,  uskoro će. Sve su to ponizna i poslušna djeca Međunarodne zajednice. Ponašaju se kako hoće i sve im je dopušteno. A mi kao hipnotizirani slušamo njihova predizborna mantranja. Ali pitamo se, dokle?

-     Mi smo spasitelji hrvatskog naroda! Da nije bilo nas koji smo srušili „travanjski paket“ 2006., ne bi bilo ni vas… gromkim glasovima poručuju s pozornice ljudi kojima je „travanjski paket“ drvo od kojeg ne vidješe šumu. Imali su sve političke, društvene, pa i financijske prilike da postanu ozbiljna i jaka politička snaga, ali ući će u neprilike zbog propuštenih prilika.  

Upravo u trenucima dok ovo čitate, a predstava traje, netko je dobio posao, samo da bi se stekao koji glas više. Pogledajte njihova lica! Zabrinuta kao u Jehovinih svjedoka koja neprestance razmišljaju o sudnjemu danu. Užurbano koracaju mladi pripravnici, novopečeni šumari i ostali stranački depresivci u kraljevsku dvoranu ubitačnih sastanaka, pitajući se što će im šef u bijeloj kuti reći, je li 3. listopada možda sudnji dan.

Naravno da nije. Bit će to jedan lijep dan, bez obzira na to hoće li biti sunčan ili kišovit, i ništa se strašno neće dogoditi. Samo što će djeca Međunarodne zajednice imati zanemariv politički utjecaj, „Stranka propuštenih prilika“ žalit će za propuštenim prilikama, a Jehovinim svjedocima preporučujem osmijeh na lica, iako će se morati zamisliti zašto birači za njih nisu imali razumijevanja.

Iz ove predstave neki će izići kao pobjednici. Nisam prorok, niti posjedujem nadnaravne sposobnosti, ali znam jednu drevnu mudrost  koja kaže: „Pobijeđuju oni koji su zahvaljujući svom životnom iskustvu shvatili da se plod kupine bere kad je crn, jer je tada crven, a ne kad je crven, jer je tada zelen“. Tko ima uši neka čuje. Mario. K.

21.09.2010.  Dok sam kao dijete gledao kviz „Brojke i slova“ urednika Laze Goluže, sredinom 80-tih prošlog stoljeća, ni na kraj pameti mi nije bilo da će mi danas, sa 30-tak godina, „brojke i slova“, u obliku HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, uređivati život.

Ovo pišem kao osoba koja nije ni u jednoj stranci, koja je otvorenih pogleda prema svim ljudima različitih svjetonazora, te se ova razmišljanja odnose na sve nosioce stranačkog života u našem Livnu, ne samo na gore navedene. Mislim da nam je dosta politike i ljudi koji u politiku ulaze radi ostvarenja svojih egzistencijalnih pitanja. Političarima bi angažman u javnom životu trebao biti kruna karijere koju su ostvarili na nekim drugim poljima u životu. Dosta nam je političara kojima će stranački interesi biti ispred interesa zajednice i ljudi koje predstavljaju. Želimo političare koji će razmišljati svojom glavom, a ne one koji će biti marionete drugih, pa će po pozivu čitati unaprijed napisane govore, ili se prodavati tzv. poduzetnicima za Judine škude.

Sanjam o političarima kojima Livno neće biti poligon za potkusurivanje njihovih stranačkih središnjica nego da će svi zajedno: oba HDZ-a, SDP, SDA, HSS, HSP... zajedno u Sarajevu, Mostaru ili negdje drugdje promicati i boriti se zajedno za interese našeg Livna. Veselim se danu da ćemo na izborima moći glasati za ljude sa imenom i prezimenom, a ne za ljude koji se kriju iza stranaka, za ljude koji dolaze u fotelje postizbornim inžinjeringom sa raznim motivima, a ponajmanje služenja općem dobru.

Radujem se trenutku kada nakon izbora neće biti čistki nego će sposobni ljudi koji pošteno rade svoj posao i dalje nastaviti raditi na dobrobit sviju nas. Malo nas je, sportskim jezikom rečeno, nema nas ni za prvu postavu dovoljno, a kamoli da imamo nekoliko momčadi. Dopustite neka nam djecu čuvaju i odgajaju sposobni, a ne podobni, neka nas liječe sposobni a ne podobni, neka se o našoj sigurnosti brinu sposobni a ne podobni, bez obzira na stranku, vjeru ili naciju. Ponekad me današnje vrijeme podsjeća na prošlost o kojoj sam slušao gdje se prvo moralo ići u komitet i učlaniti u partiju da bi se dobio posao, dok danas moraš prvo otići u neku od stranaka da bi mogao raditi. Malo je onih sretnika koji su izabravši za životni poziv neko od deficitarnih zanimanja uspjeli izbjeći „zagrljaj“ neke od stranaka.

Zato moji dragi sugrađani, iziđite na sljedeće izbore jer oni su kruna demokracije, ako ni zbog čega onda zbog dvije stvari, boljitka naše djece i nas ali i zbog svih onih koji su poginuli za Livno, za nas da možemo u slobodi živjeti u našem lijepom Livnu. (MP)

Izjava Fikreta Sitnića (SDA), pomoćnika načelnika za gospodarstvo i inspekcijske poslove općine, o legalnosti ovog objekta, nije ništa drugačija. Zaključak koji slijedi - kome je potrebno da se dižu nacionalne tenzije između hrvatskog i bošnjačkog stanovništva? Odgovor - Islamskoj zajednici. Dževad Hadžić, glavni livanjski imam u svom interview-u toj postaji, svu stvar "opravdava" ramazanskim terminom, tj . dosadašnjom višegodišnjom ne mogućnoću obavljanja vjerske službe, i kako dalje navodi, "nisu htjeli dozvoliti da im se to opet ponovi" te "nevidi što je tu sporno". To znači ni manje ni više, prvo bi se napravio objekt, bez ikakvih suglasnosti mještana i neophodnih zakonskih odobrenja, a onda bi se pristupilo "papirologiji".

Imam nije ni znao da treba pitati i MZ, ali izgleda da mu ni to nije bilo bitno. Bitno mu je bilo krenuti u akciju, nepotrebno zaoštriti situaciju, a onda sve opravdavati "nesporazumom". Doista ne odgovoran postupak glavnog livanjskog imama i njemu sličnih, koji bi trebali znati da jedan takav potez bez suglasnosti i neophodnih dozvola nadležnih institucija, dovode cijeli projekt u pitanje. Da ne govorimo o stvaranju nepotrebne napetosti susjeda u Sturbi, pa i šire. Tolerancija i pozivanje na suživot islamskog čelnika su izgleda samo prazne parole namjenjene javnosti. Hrvati bi trebali ovakvu situaciju da stave u kontekst reciprociteta gradnje katoličkih vjerskih objekata u sredinama gdje je bošnjačka većina. Svima je poznato kako teče proces traženja dozvole za izgradnju crkve u sarajevskom naselju Grbavica, o čemu je kardinal Puljić dosta puta govorio. I ne samo tu.

I na kraju, kršćanska subraća, u zemljama poput Turske, S. Arabije ili Irana, mogu samo sanjati o gradnji svojih vjerskih objekata. Mnogi od njih prisiljeni su molitvu i službu Božju obavljati, kao kršćani prije 2000 godina u rimskim katakombama. A upravo iz jedne od ovih zemalja, najvjerojatnije dolaze neophodna sredstva za gradnju spornog objekta u Sturbi. Zaista, sami Bošnjaci bi se trebali znati da su prošla vremena kad se moglo raditi što se htjelo. Dogovor je jedina osnova na kojoj se temelji suživot, a nadajmo se da to stvarno i žele. CK

Bila jednom jedna škola. Zvala se Gimnazija i slovila je za respektabilnu instituciju u našem gradu, državi, pa i nekadašnjoj bivšoj Jugoslaviji. Tu su išla nadarena djeca i ona manje nadarena, ali spremna učiti i napredovati. Tako su u to vrijeme svi bili ponosni na svoje gimnazijalce i gimnazijalke. A danas? Što je danas gimnazija u našem Livnu? Danas vam je to zapravo nešto kao obdanište dječice od naših lokalnih političara, odvjetnika, doktora i ratnih profitera. Dakako, ima tu i pokoje zalutalo dijete iz okolnih sela, dijete anonimnih roditelja. E, na toj djeci se trenira strogoća, da bi naša gimnazija i dalje imala reputaciju najteže i najkvalitetnije škole u gradu, i šire. Od rujna do svibnja se marljivo skupljaju jedinice i neopravdani sati. Onda se približi kraj školske godine, petnaestak dana do kraja nastave. Od 30ak djece u razredu, barem pola ima upitan uspješan završetak godine. Tada na scenu stupaju roditelji onih učenika sa zvučnim prezimenima,dok se ovi ostali bore sami za sebe. Uglavnom, zadnjih  15 dana nastave izgleda ovako:

• 15.dan prije kraja: ponosni roditelji odlučuju posjetiti ustanovu u kojoj njihova djeca stječu znanja. Idu ravno do ravnatelja, da se ne bi zamarali tamo nekim sporednim ulogama kao što su profesori i nastavnici.
• 14., 13., 12., 11. i 10. Dan prije kraja: ponosni roditelji provode kvalitetno vrijeme s ravnateljom i profesorima bitnijih predmeta (fizika, matematika, kemija) i najbolji su prijatelji.
• 9., 8. i 7. dan prije kraja: genijalna djeca ponosnih roditelja, koja su imala nekih 10ak negativnih, čudom dobivaju prosvjetljenje i 10 jedinica pretvaraju u najviše dvije.
• 6., 5. i 4. dan prije kraja: genijalna djeca prolaze godinu, ali sada podižu prosjek. Dvojke se transformiraju u četvorke i pokoju peticu.
• 3. i 2. dan prije kraja: isti slave svoj uspjeh i uživaju u plodovima svoga desetodnevnog truda i rada, a ponosni roditelji se hvale sa svojim malim genijalcima, koji će, ako Bog da, preuzeti njihova (doktorska, politička i dr.) mjesta. 

U pozadini, tih 15ak dana djeca anonimnih roditelja kojima poneka ocjena visi o koncu, nemaju se čemu nadati, osim da će vrijedni uposlenici gimnazije presjeći i taj konac. Tako netko tko ne radi cijelu godinu ništa, uspješno završi istu (fenomen podobnog prezimena). A netko drugi ( s manje zvučnim prezimenom) prolazi po zaslugama( ako ima sreće), ali se obično zakida jer profesor ne vidi razloga zašto bi takvom djetetu pružio šansu. Pa svakako mu u imeniku stoji da mu je majka domaćica, otac radnik, a i prezime mu se teško pamti. Sve u svemu, neka ide stopama roditelja, na bolje nije ni naviklo.

Dakle, od ustanove sa velikim ugledom, gimnazija se pretvara u trećerazredni caffe bar, s osobljem sumnjiva morala, s cjenikom usluga (a na cjeniku možete naći sve, od vladanja, do prosjeka), te elitnim gostima. gimnazija.livno214@gmail.com 

Gotovo svakodnevno smo bombardirani vijestima u svim mogućim medijima o „bijeloj kugi“  koja posljednjih desetljeća hara Hercegbosanskom županijom. O povijesnim razlozima, posebice onima iz doba komunizma ne vrijedi ništa novo dodati - poznato je svima kakav je bio odnos tog sustava spram Hrvata ovog kraja, jasno je k'o dan da je cilj komunista bio Hrvate raseliti i protjerati iz ovog podneblja. Poslije grozota devedesetih i krvavo stečene slobode, nadali smo se da će se stvari konačno promijeniti na bolje, nadali smo se prosperitetu i razvoju koje nam svakodnevno obećavaju predstavnici ove naše lažne političke elite, koju smo, činjenica je, mi izabrali. Upravo taj obećani prosperitet trebao je biti jamstvo jačanja nacije u svakom, pa i u demografskom smislu.

No, što se u stvari dogodilo u zadnjih petnaestak godina, otkad uživamo u blagodatima demokracije i slobode, otkad nas vodi demokratski izabrana vlast? Upravo se u zadnjih petnaestak godina dogodio novi egzodus Hrvata iz ovih krajeva, a razlozi su manje politički, a puno više ekonomsko – egzistencijalni. Kakav je odnos današnje političke elite spram ovog ključnog pitanja nacionalne opstojnosti Hrvata u BiH? Opet dolazimo do početka teksta – svi mogući dužnosnici u našoj županiji svakodnevno kukaju i žale kako se smanjuje broj Hrvata, a ova priča postaje jedan od glavnih predizbornih aduta mnogih, bez obzira na stranačku pripadnost. A zapitajmo se što vlastodršci HBŽ-a rade po pitanju demografskog oporavka?

Za ilustraciju njihovog silnog zalaganja za demografsku obnovu Hrvata najbolje će poslužiti sljedeći pokazatelj - u našoj županiji na snazi je zakon koji propisuje sljedeće: ženi koja je uposlena u županijskim institucijama ili organima i tijelima koji se financiraju iz županijskog proračuna, a  koja uživa pravo korištenja porodiljnog dopusta, za vrijeme trajanja dopusta odbija se 20% od osnovne plaće. Prevedeno, to znači sljedeće: žene koje imaju djecu se praktično kažnjavaju zbog toga, te im se posredno sugerira da rađaju što manje djece.

Prevedeno u brojke, stvari izgledaju ovako: prosječna plaća u županiji je oko 800 KM, kad od tog iznosa odbijete 20%, žena na porodiljnom dopustu prima oko 640 KM plaće. U jednoj proračunskoj godini otprilike desetak žena koristi porodiljni dopust, pa se mjesečne uštede u županijskom proračunu svode na nekih 1.400 KM mjesečno.

Za usporedbu sjetit ćemo se sljedećih podataka o potrošnji goriva od strane ministra Vlatka Zrilića,  koji je u prosjeku dnevno službenim vozilom prelazio 300 kilometara, odnosno oko 9.000 kilometara mjesečno. Za prevaljivanje tolikog puta njegova službena „Škoda“ treba oko 650 litara dizelskog goriva, što županijski proračun košta oko 1.300 KM. Paradoksalno, zar ne? Od 10-ak majki otmeš 1.400 KM mjesečno, a Vlatko u svojim pustolovinama potroši 1.300 KM samo u gorivu. A gdje su Vlatkovi troškovi reprezentacije, službenih putovanja, dnevnica njemu i pomoćnicama, vozačima...

Isto tako na snazi je zakon koji vlasnicima junica omogućuje poticaj od 450 KM po junici godišnje. Paradoksalno, zar ne!? Stoga predlažem sljedeće rješenje za mlade majke: poslije poroda prijavite da ste se otelile, te ostvarite bar pravo na poticaj od 450 KM godišnje! Živjela Vlada HBŽ, Zele, Ćoza, Commo & company (do sljedećih izbora)!  Piše: Divna od Livna

Tako se završava ljeto, period kada se dijaspora nakratko vrati. Prekvarcani i prešminkani, izlaze iz svojih Bemveova ukrašenih križićima i grbovima RH. Momci odjeveni u usku odjeću, nakićeni lancima, djevojke sretno udate za «naše momke vani», djecu su ostavile zadovoljnim svekrvama kojima ne smeta što se djeca zovu Leo i Lea. Oni se pijani zanose u ritmovima neofolka, svaku pjesmu znaju napamet i svaka ih u srce dira. Grle se međusobno dok im križići s uljanih prsa bacaju odsjaje disko kugli.

Domicijelna omladina u isto vrijeme se gnuša i divi, a domicijelne djevojke pokušavaju saznati koji je od nabildanih slobodan da je uda u Austriju, Švedsku il' koju već kanalizacijsku rupu iz koje dolaze.

Otužna slika hercegbosanskog noćnog života obično završava početkom rujna. Pokoja zaostala svadba u kojim se još jedna naša cura probila do predgrađa Upsale ili Gratza, obilježava kraj sezone priljeva ojra.

Kakve su posljedice ovog, ne tako novog fenomena!? Pored demografskih, sociološke posljedice mnogo su teže. Prvenstveno za djevojke. Majke su ih već naučile da su domaći momci kreteni i da je najbolje udat se u Njemačku. Iako neobrazovane i zatucane, naše cure prirodno su inteligentne, pa su i same shvatile da je udaja u dijasporu najlakši put do lagodnog života bez rada.

Samo po sebi, ovo ne bi bio problem. Ali, obzirom na raširenost ovakvih shvaćanja, posljedice po društvo postaju alarmantne. Ne samo da se jedan dio djevojaka udaje vani, nego one koje se ne uspiju tako «sretno» udati, čekaju! Domaći momci im ne mogu ponuditi život kakav je na zapadu, pa ih stoga i ne zanimaju. One čekaju da naiđe pravi. Dijasporac. Takvi znaju ne naići godinama, pa djevojke ostare i postanu neinteresantne i onim domaćim. Tako i jedni i drugi postaju dio crne hrvatske statistike o nevjerovatnom procentu «starih cura i momaka». Naravno, fenomen «starih cura i momaka» mnogo je dublji i kompleksniji, a ovo je samo jedan od njegovih segmenata.

Dijasporci sa sobom donose i druge fenomene. Njihovo blještavilo pokazuje da su oni, tamo gdje već jesu, uspjeli. Svojim autima i nakitom pokazuju da i tako mladi mogu biti bogati. Kao što gangsteri zaokupljaju umove mladića, tako i udate nakvarcane bauštelke pokazuju da jedino što za uspjeh treba jeste suprug iz Austrije. Sama pojava dijaspore destimulira radne navike i odgađa sklapanje brakova u značajnom procentu.

Iako realno dijaspora ne živi ništa kvalitetnije nego mladi u HB, aura koju šire primamljiva je za većinu mladih u Herceg Bosni. Godine katastrofalnog edukacijskog sistema u HB onesposobile su mlade da misle svojom glavom i da analiziraju pojave oko sebe. Jer da znaju misliti shvatili bi da je cijela dijaspora ovdje ipak na samo na godišnjem odmoru. Oni su tu da potroše novac, da se dobro provedu i da ostvare pokoji jeftin seksualni užitak, ako ne i brak. O ostatku njihove godine mladi u HB ne znaju ništa.

Ono što dijaspora donosi u HB treba staviti na vagu. Pozitivna strana svakako su euri. I to mnogo eura. Negativna strana je sve ostalo. Vrijednosti koje donose razarajući su po naše društvo. Mahom su primitivni i zaostali u vremenu kada su njihovi roditelji otišli vani. Vulgariziraju religiju i nacionalne vrijednosti i nameću ih kao relevantne. Euri koji donose ne vrijede truleži koju rašire. Vaga bi prevagnula da je dijaspora štetna za HB.

Stoga skromno predlažem, svjestan nerealnosti želje, da se prema dijaspori ophodimo kao prema izbačenoj kanalizaciji: začepimo nosove i trpimo dok se ne povuče. (Tvrtko M.)

Sjetite se profesora u gimnaziji (o drugima ne mogu govoriti jer ih ne poznajem). Diktatura. Sve pasivno. Ne daju da se išta pomakne. Bila sam odlična učenica, ali imam gorko sjećanje na tu školu, na profesore, a i na većinu kolega. Svaki dan sam gledala kako se podsmjehuju drugima, bilo da su u pitanju nove cipele, hlače, frizura, način hoda ili ocjene. Sjedila sam u kutu učionice, šutila i mirovala. Nadala sam se da me tako neće ni primjećivati. Radila sam svoj posao, učila, družila se s mladima s FRAME. Tada mi se činilo da su možda ipak bolji ljudi. Neki sad pričaju da nisu, ali ja želim i dalje vjerovati da su bili bolji ljudi, jer su se bar trudili biti. I ja sam tada možda bila bolja osoba. U Livnu sam doživjela puno ružnih stvari, ne sjećam se ni 5 lijepih dana...
Kad sam otišla na fakultet u Zagreb, sve se promijenilo. Rodbina u Zagrebu je bila bitno drukčija i skoro svaki dan mi se javi bar netko od njih. Osjećam da me jako vole. To i pokazuju. Puno su učinili za mene dok sam bila u Zagrebu, nikad im ništa nije bilo teško. I cijenili su me. U Livnu to nisam nikad osjetila, ni ljubav, ni poštivanje. Ni od rodbine, ni od prijatelja. Na fakultetu su me volili i profesori i kolege. Svi su me stalno hvalili zbog ovog ili onog, zvali me gdje god su išli, uvlačili u svoje projekte. Čak i ljudi s kojima se nisam uopće družila, čak niti čavrljala na hodniku, uvijek su se trudili oko mene. Kad sam se udavala, poslali su mi dar na koji su se svi potpisali... Bila sam jako ugodno iznenađena. Kad sam bila trudna, slali su mi knjige o djeci, igračke... Ljudi s kojima se nisam družila šalju mom nerođenom djetetu igračke. Zašto? Oni nemaju apsolutno nikakvu korist od mene. A ja bome nisam ni lijepa, ni zgodna, ni popularna... Ja bih rekla za sebe da sam ja jedno veliko ništa, ali su me oni uvjerili da nisam... jer toliko truda oko nekoga.... ZAŠTO?
Svirala sam u orkestru. Bilo je to bome davno... ima nekoliko godina da sam prestala. A još me zovu da se vratim... na mom mjestu nitko ne sjedi. A nisam ni nešto predobro svirala... Nisam baš ni bila nešto smiješna, pa da sam ih zabavljala. Zašto me onda još čekaju?
Što je to u Zagrebu i tim ljudima koji su me prihvatili puno bolje nego u mom rodnom gradu? Ni sad mi nije jasno zašto su me volili. Nije mi jasno zašto mi se stalno netko od kolega i profesora javlja, zove. Obavještavaju me o poslovima na koje bih se u Zagrebu mogla prijaviti... Zašto su toliko drukčiji od ovih iz Livna?
Zar je čudno da se želim vratiti u Zagreb, gdje nisam morala šutiti i praviti se da ne postojim, da me ne bi uzeli na zub i izrugivali mi se?! Zar je čudno što me strah da sam i ja baš poput drugih Livnjaka, da i u meni postoji to sjeme koje može drugima zagorčavat život.  Livanjka

Od kad je svijeta i vijeka zna se da suđenog ne odabiremo razumom, već jednostavno duša zatreperi, srce prepozna ONO NEŠTO.  I to je to, ne razmišljamo previše i jedino u šta smo sigurni je da bez nje ili njega ništa ne bi imalo smisla. Eh da…I sve se desi tako brzo, spontano i tek poslije, dugo, dugo poslije, motamo film i  vidimo realnost.

Baš tako…kao da je jučer bila ta 2005. kad se ON pojavio u mojoj podstanarskoj studentskoj sobici sa prstenom u ruci.  "Ajmo" - samo je izustio ne skidajući pogled sa mog uplašenog lica. Upao je tako u moj život nakon 2 godine nejavljanja. Upao je tako u moj sređen život. Posao, momak, apsolventski staž…sve sam imala…osim njega. I bila sam sretna…dok se ponovo nisu pojavile te plave oči. Sledila sam se. Nisam ni plakala ni smijala se i zadnjim atomom snage izgovorila sam NE.   "Ne" za koje sam znala da će biti konačno. Razišli smo se bez riječi pozdrava. A šta i reći kad je toliko toga bilo među nama i kad je toliko toga rečeno, a još više toga ostalo neizrečeno. Mladi smo se upoznali, različite živote živjeli, voljeli se preko telefona i pisama, rijetko viđali…ma nije moglo potrajati…opravdavala sam svoju odluku.

Bila sam jaka i ponosna na sebe sve naredne dane. Život je tekao dalje…i bilo je emocionalnih padova, ali tekao je dalje…dan za danom. Slike su se smjenjivale u mojoj glavi, osjećaji mi pritiskali dušu…smiješila sam se sve manje. I znala sam…napravila sam životnu grešku. Odjednom je sve ono ružno izblijedilo, svi strahovi i zebnje su nestale. Sve što sam imala u svom "sređenom" životu je izgubilo smisao.

Bila je jesen, ružna i hladna,  kad sam sjela u autobus Sarajevo - Livno. Kako sam se samo gorko nasmijala kada me kondukter pitao želim li povratnu kartu ili u jednom smjeru. Povratnu molim…Eh…Put je trajao dugo, dugo, dugo…Nisam znala šta ću mu reći, nisam znala ima li nekoga, prošlo je ipak dosta vremena. I konačno Livno…pa korzo…pa Ulica zagrebačka…mala kuća…ON.

Danas, 4 ljeta poslije, moja povratna karta je neiskorištena na dnu ladice, moj suprug i mala curica spavaju u susjednoj sobi, a ja se evo prisjećam tog dana kada je ljubav pobijedila. I zasigurno znam…sve bih opet isto ponovila.  Zauvijek tvoja…M

        Dragi moji Livnjaci! Nađoh sasvim slučajno ovaj site surfajući netom. Malo sam čitao i odlučih napisat par riječi. Zovem se Jadran Periša, livanjskih sam korijena (rođen sam u Zenici) i proveo sam u Livnu najljepše godine svog života (bile su to ratne godine, ali najljepše). U Livnu sam stekao prve prave prijatelje, prijateljice. Upoznao sam mnoge drage ljude, prohodao s nekim lijepim curama (najmoralnije, najljepše, najvjernije, naj...naj..cure).

Bio je rat. Bilo mi je teško. Morao sam pobjeći iz Zenice. Došao sam u Livno, nastanio se kod strica. Pridružio se VP. Bilo je tamo super momaka, pravih ljudi koji su me prihvatili (iako nije bilo baš popularno biti bosanac u Livnu - tad se baš livnjaci nisu smatrali bosancima). Robert Brnić, Dukas, Rašeta, Đomla, Nedo Suša, Zdenko Andabak, Livada, Zdravko Berić (legenda), Gadafi, Tonći, pok. Šošić, pok. Rabo, Niko Ćurić, Brane Omazić...i mnogi drugi su me prihvatili i zajedno smo prošli te ratne godine....

       Izlazilo se tada u Amazon, Best, Lennon, 42, Hard Rock....Kad sam nedavno bio u Livnu (na proputovanju) vidio sam da nema više tih kafića... sve se promijenilo. Subotom poslije 23h se išlo u disco klub Mondeo u Podgradinu. Disco moje mladosti.... Prve cure u Livnu (Biljana, Ružica, Lidija... moja nesuđena Kristina)... najbolja prijeteljica Ankica iz Srđevića ( čuo sam da se udala, puno sreće)...   Najbolje godine života jednog mladog čovjeka (i mnogih mladih ljudi) zatočene u vihoru rata bile su podnošljivije sa takvim prijateljima. Jutarnje kave u „42“, burek u Zdravljaku, ćevapi u Huse (ili kako se već zvao vlasnik - Huso je tad samo pekao)...bilijar u Peytonu.. .Pazar srijedom, dernek u Vidošima.. kupanja u malom jezeru... Sjećam se dobro mog prvog „sila“...u Smričanima ( cura je udana pa ne spominjemo ime)..dečki iz VP mi rekli da je običaj na silo donijeti kesu ..i tako se ja pojavih sa kesom...smijeha na sve strane.... Prvo auto-stojka....prvi udes...prvi BMW (mladenački san)...gotovo sve prve stvari koje mlada osoba doživi doživio sam u Livnu....To su dani koje nikada neću zaboravit...

      O ratu i vojnikovanju neću pisat jer to nisu stvari za ovakve forume, ali bi se htio prisjetiti tih svih mladih ljudi koji su stali na branik svog rodnog kraja i domovine (ako nam je tada uopće bilo jasno koja je naša domovina). Htio bih se prisjetit svih onih mladih ljudi koji su poginuli tada. Mnogi su poginuli u borbi, neki u prometu ili kafanskim sukobima (što ne umanjuje njihove zasluge). Sjećam se dvojice mladića iz Prisoja koji su se sa nekim brzim autom „zabili“ u neobilježen traktor. Jedan je poginuo na licu mjesta (bio sam prisutan na uviđaju). Bila je to strašna slika...koliko sam shvatio bili su se vraćali s crte..i poginuo je dečko 12 km od kućnog praga... trebalo je ujutro izvjestit obitelji... jedan kolega i ja smo to obavili... .Jedan kolega iz VP se htio u kafiću ustrijeliti.. mlad momak.. tek se oženio...jedva smo mu oteli pištolj....

      Htio bih se prisjetit svih onih živih livanjskih branitelja koje danas viđam po Splitu, Kaštelima (gdje živim), Solinu, Šibeniku, uz magistralu prema Dubrovniku - kako rade na hrvatskim cestama i kućama. Ljudi koji su napustili svoje obitelji i otišli kao i njihovi stari u „tuđi svijet“ u potrazi za zaradom. Zar nije sramota da ti ljudi pored onakvih livanjskih prirodnih bogatstava (nažalost neiskorištenih) odlaze sa svojih ognjišta i rade u drugim zemljama (makar to bila i Hrvatska). Livno je jedan od najljepših i bogatstvom i konfiguracijom zemljišta najjači kraj u BiH. Zašto to nitko ne koristi? Zašto je Livno grad sa najviše kafića po glavi stanovnika? Zašto nema tvornica? Zašto zemlja nije obrađena? Pa tamo je livanjsko polje - zar o njemu treba govorit?! Što se to događa u Livnu? Osobno sam zainteresiran za neka ulaganja u livanjski kraj i pomoć u pokretanju posla i nekih privrednih aktivnosti (ne kafića i butika). Nažalost, situacija nije baš sjajna. Možda nekomu ne odgovara da Livno krene naprijed?!  Mislim da u Livnu ima puno obrazovanih, poduzetnih mladih ljudi koji nisu poslije faxa ostali u Zagrebu, Splitu i nekim drugim gradovima, mladih ljudi koji žive (ili životare) u Livnu, šetajući od kafića do kafića i čekajući nešto... Te mlade ljude (ja sam upoznao neke koji su studirali u Splitu) treba motivirati kvalitetnim poslom u državnoj i općinskoj upravi. Treba smjeniti one stare igrače koji već dugo godina sjede na stolicama u upravi i postaviti mladu ekipu koja će dignuti Livno iz letargije u koju je taj mali grad upao i iz koje neće još dugo izaći ako se nešto ne promijeni.

      Toliko od mene ovaj put...Dragi moji Livnjaci, puno pozdrava ....želim vam svima puno zdravlja, prosperiteta, uspjeha, posla, pametnih upravitelja....do skorog viđenja. Jadran Periša, jadran.marketing@post.t-com.hr

Ima i onih koji se usude da započnu samostalno bračni život, ali prava borba za opstanak počinje tek kada se rode djeca. Onda sve treba podrediti njima. Ne očekujem od života luksuz, samo elementarne uvjete da mogu stvoriti obitelj i posvetiti se djeci. O tome sam maštao sve ove godine sa djevojkom, ali će sve, izgleda, ostati samo pusta želja. Sa našim primanjima i "skupim" životom, kako iznajmiti stan ili kuću - pita se on, dodajući da ni mogućnost kupovine stana na kredit ne olakšava, ionako tešku, situaciju mladim parovima. U Livnu mladi sa roditeljima nerijetko dočekaju i starost, formirajući pod njihovim krovom i svoju obitelj. Razlozi su, opet, ekonomske prirode, a i neriješen stambeni status je otežavajuća okolnost. 
Sve bi lakše bilo, kaže on, da bar jedno od njih dvoje radi. Samo zdravlja da bude, za ostalo ćemo lako. Nadamo se boljim uvjetima, kao i svi ljudi u zemlji, jer se jako teško živi. Iako se plašim da moja unučad neće proživjeti lijepo
djetinjstvo, činimo sve da tako ne bude zaključio je on.

 Za razliku od BiH, u zemljama zapadne Europe je gotovo nemoguće naći mlade ljude koji sa navršenih 25 godina žive sa roditeljima. Primjera radi, većina mladih Švicaraca roditeljski dom napušta već sa 20 godina. Istraživanje Eurostata pokazalo je da tri od četiri Danca svoju nezavisnost od roditelja stiče već u 20-oj godini života. Sličan problem kao u BiH izražen je i u susjednoj Hrvatskoj, gdje prema posljednjim istraživanjima, u Zagrebačkoj županiji čak 86,3 posto mladih do 29 godina živi sa roditeljima. Istraživanja navode da je loša ekonomska situacija glavni razlog za to, pa 66 posto mladih smatra da sebi ne može priuštiti samostalan život, što je i glavni razlog sve kasnijeg sklapanja braka. Zabrinutost zbog manje mobilnosti mladih i njihove veće zavisnosti od roditelja sve je više prisutna i u Europi. Posljednjih godina ta je pojava sve češća i u državama u kojima, inače, ne postoji kultura jačeg vezivanja roditelja za djecu. liink@net.hr 

Toliko kristalno jasna o svojoj pripadnosti i podrijetlu bila je 22-godišnja Andrea Čečura, nova Miss sporta Hrvatske, inače plesačica, za koju hrvatska javnost nije znala dok nije ponijela laskavu titulu najljepše hrvatske sportašice. Djevojka je dočekala svojih pet minuta slave, ne treba joj zamjeriti na tome, ali treba je žaliti zbog toga što je tu slavu i kratku pozornost medija iskoristila da zaniječe svoje podrijetlo, svoj rođeni grad i kraj. Zašto ta nepoznata djevojka ima toliku potrebu da zaniječe svoje podrijetlo? Jadnica, možda misli da će joj ono odnemoći u karijeri plesačice i nositeljice jednogodišnje titule misice sporta. Možda nije ona kriva, nego njezin odgoj u kojemu joj nitko nije pričao o rodnom kraju i usadilo joj mrvicu pristojnosti da se odriče onoga odakle su joj korijeni. Ne mogu to dokučiti iz njene kratke i jasne izjave o svojoj pripadnosti, ali mislim da me osjećaj ne vara i da se ta djevojka poplašila svoga podrijetla koje bi joj, kako misli, moglo odmoći u karijeri. Zamislite naslov u novinama -Livanjka Miss sporta! Koje li sramote, kojeg li poniženja, koje li neugodnosti, sigurno razmišljaju ta ljepotica i njezin stožer. Zagreb je sinonim svega najboljeg među Hrvatima, ali živjeti u metropoli i biti ponosan Livnjak, Duvnjak, Gruđanin, Širokobriježanin, Mostarac, Ljubušak, nije ništa manje vrjednije nego biti Zagrepčanin. Niti su svi Zagrepčani idealni, a niti su svi Hercegovci i Livnjaci krkani. Druga je stvar to što su neki godinama željeli stvoriti sliku o dvije vrste jednog naroda - na jednoj strani poštenjaci, a na drugoj lopovi. Da je u životu sve crno i bijelo lako bi se bilo odrediti. Život je šaren poput livade pune cvijeća, u kojoj ima i korova. Znam dosta uspješnih ljudi iz Livna, Duvna i cijele Hercegovine u Zagrebu koji se nikada nisu postidjeli svoga podrijetla, dapače, kad su god mogli istaknuli su ga, smatrajući to vrijednosti koja im je pomogla u životu. Iz toga našeg kraja, kojega se kao okuženoga odriče mlada plesačica, došli su i stasali mnogi puno uspješniji sportaši od Andreje, Pa nikad nisu zanijekali svoje podrijetlo. Jednako su ponosni na njega kao i na to da žive u Zagrebu, Munchenu, Berlinu. Nije Zagreb samo Trg bana Jelačića, nego i svi njegovi kvartovi koji su po kvaliteti života i svega što imaju puno lošiji od Livna, Duvna, Gruda, Širokoga Brijega. Nije bitno gdje tko živi i gdje je tko rođen, nego je bitna njegova ljudska kvaliteta. A ona se jednako mjeri u Hercegovini i u Zagrebu. (Petar)

U nedjelju je naša Nada organizirala dječji maskembal. Uspješno ona to organizira već niz godina. Nije baš da naš grad nudi nešto sadržaja tijekom godine pa ženi svaka čast što jednom godišnje organizira happening za naše mališane. Izuzme li se par dosjetki voditelja nepriličnih većinskom uzrastu posjetitelja, sama organizacija maskembala bila je na zavidnoj razini. Nina i njena mama su se stvarno zdušno pripremile za maskembal. Uložile su puno truda da Nina to večer postane lik iz omiljene bajke. Od malih nogu nas filaju bajkama i time kako je poanta života biti prelijepa princeza, koju će spasiti, probuditi ili što već ne princ na bijelom konju i živjet ćemo do kraja života sretne i zadovoljne. Moš' mislit. No da se vratim na moju priču. Uvjerena da će dobiti nagradu žirija, jer stvarno je utjelovila lik u koji se maskirala i bila najljepša princeza od svih princeza, Nina se prijavila na izbor za najbolju masku. I tad se Nina suočila sa životnom zbiljom, onim što bajke prešućuju, možeš ti biti najljepša od svih princeza, trudit se do besvijesti, ali ako ti mama ili tata ne sjede u žiriju ništa od nagrade.

Lekcija broj jedan: Drage mame, ako želite da vam djeca ne budu razočarana i dobiju nagradu, potrudite se da budete „face“ ili se bar sprijateljite s lokalnim „facama“ i izborite se za svoje mjesto u žiriju.

A kad već tako lijepe, dobre i vrijedne, kako su nas putem bajki već uputili da trebamo biti, završimo, recimo, pedagoški fakultet i dobijemo zvanje profesorice, upoznamo svog princa i ostanemo u „blaženom stanju“, a naše mame i tate nisu naučili lekciju broj jedan i nisu nas uspjeli zaposliti, nastaju pravi problemi- nitko neće zaposliti lijepu, dobru i vrijednu princezu zbog njenog „blaženog stanja“. Naravno, ako nismo fiškalova nevjesta. Onda nije bitno ni „blaženo stanje“, ni obrazovni proces u kojem će djeca koja pohađaju srednju školu u dva-tri mjeseca promijeniti nekoliko profesora, jer ćemo mi zbog „blaženog stanja“ za mjesec-dva na porodiljno, ni to što drugi kandidati imaju više radnog iskustva i položene stručne ispite.

Lekcija broj dva: Kad birate princa na bijelom konju vodite računa o tome tko mu je tata.

Da se vratimo Nini i njenoj mami. Tjedan dana nakon maskembala Nina je slavila rođendan i za rođendanski poklon je poželjela Nokiu. Nema veze što je tek peti razred, pa sva djeca u razredu imaju mobitel. Mama, naravno, nije željela da se Nina razlikuje od druge djece u razredu, ili ne daj Bože da razvije kompleks manje vrijednosti, jer jedina u razredu nema mobitel, pa je otišla pravo u poštu kupiti mobitel. U pošti, naravno, zatiče prazan šalter. Mama je nazvala osobu koja je trebala popunjavati prazan prostor za šalterom i saznala razočaravajuću činjenicu- trenutno u pošti nema ni jedne Nokie. Ima jedan model Samsunga, a Nokie stižu tek iza nedjelje. Sva tužna zbog toga što Nina neće dobiti rođendanski poklon na vrijeme mama se uputila kući. Putem je srela poznanika i njemu se požalila. On joj je ponudio pomoć, nazvao osobu koja je trebala popunjavati prazan prostor za šalterom u pošti i rekao kako njegovom prijatelju treba Nokia, neki noviji model s kamerom i ima li on kakvu. Na to je osoba koja je trebala popunjavati prazan prostor za šalterom u pošti odgovorila da ima nekoliko modela Nokia s kamerom, dođi s prijateljem za deset minuta će ona biti na poslu.

Lekcija broj tri: Budite u dobru s ljudima koji su dobri s osobom koje povremeno popunjavaju prazan prostor za šalterom.                                                                                                    Do iduće lekcije, vaša Kata.