Na današnji dan prije 22 godine započela je bitka za Livno
Na današnji dan 1992. godine napadom srpskih snaga na planinski prijevoj Koričinu između Livna i Glamoča započela je bitka za Livno.

Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve. Zaokružiti svoj plijen u BiH i istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split i Sinjsku krajinu.

Deset dana kasnije, u odlučujućoj bici, Srbi su udarili na Rujane i Čelebić.

Za obranu šireg područja Livna bio je zadužen (tada pukovnik) Gotovina koji je '92. bio postavljen za zapovjednika snaga HVO-a Općinskog stožera Livno.

 
        Kotar Livno 1895. godine

Nakon 1879. i 1885., treći popis stanovništva u Bosni i Hercegovini načinjen je 1895. godine. Za razliku od prethodnih popisa, 1895. su na jednak način kao i domaće stanovništvo popisani i trajno nastanjeni stranci.

Prije samog popisa obavljena je revizija, odnosno dopuna obilježavanja kuća kućnim brojevima. Svaki kotar bio je podijeljen na između 3 do 18 popisnih područja, ovisno o veličini kotara i broju stanovnika. Za svako područje kotarski ured postavio je po jednog popisnog povjerenika, koji je obavljao popis uz pomoć popisnog povjerenstva sastavljenog od općinskog načelnika (džematbaše, muktara ili kneza) i od duhovnika vjeroispovijesti zastupljenih u pojedinom mjestu.

Popis je započeo 22. travnja 1895. godine. Ovo vrijeme godine odabrano je za popis budući da zimi mnoga mjesta budu prometno izolirana zbog snijega, a ljeti jedan dio stanovništva, naročito u planinskim područjima, izbiva iz svog uobičajenog mjesta boravka.

Livno se tada nalazilo u sklopu travničkog okružja, a kotar Livno dijelio se na uži kotar Livno i kotarsku ispostavu Grahovo.

Na području užeg kotara Livno, koji se protezao od Crnog Luga do Šujice, popisano je ukupno 27.139 stanovnika, od čega 294 vojnika i 26.845 civila. Muškarci su činili 52,5%, a žene 47,5% civilnog stanovništva. U 53 naselja muškaraca je bilo više (u Vržeralima čak 58%), a u svega 7 mjesta je bilo više žena, dok je u Prispu bilo jednako i muških i ženskih osoba.

Najviše stanovnika imalo je Livno (5.273), a još 13 naselja imalo je preko 500 stanovnika.

Livno – 5.273
Šujica – 772
Golinjevo – 738
Prolog – 689
Vržerale – 683
Podhum – 660
Crni Lug – 658
Donji Rujani – 645
Srđevići – 597
Nuglašica – 584
Žabljak – 583
Čelebić – 518
Priluka – 518
Grgurići – 502

Pri popisu 1895. bilježena je samo vjersko opredjeljenje, a ne i maternji jezik, kao na prethodnom popisu. Na području užeg kotara Livno najviše je bilo katolika – 16.437 (61%), potom pravoslavaca – 6.974 (26%) i muslimana – 3.412 (13%). Popisano je i 20 židova, te 2 evangelika.

Ako bi se u obzir uzela samo naselja koja danas čine općinu Livnu, tada je 1895. bilo ukupno 23.714 stanovnika, od čega 288 vojnika i 23.426 civila. Muškaraca je bilo 52%, žena 48%, katolika 65%, pravoslavaca 21% i muslimana 14%.

Većina stanovništva živjela je od poljoprivrede, njih 22.675 ili 84%. Kmetovi su činili većinu poljoprivrednog stanovništva (59%), dok je slobodnih seljaka bilo svega 17%. Kmetovi koji su ujedno imali i nešto vlastite zemlje činili su 19% poljoprivrednog stanovništva.

Bogoštovne oblasti i zavodi

Muslimanski
Džamije -11

Pravoslavni
Parohijalni uredi (dušobrižne stanice) – 6
Parohijalne crkve – 5
Filijalne crkve i kapele – 1

Katolički
Župni uredi – 8
Župne crkve – 10
Filijalne crkve i kapele – 4
Samostani – 1

    Stanovništvo prema vjerskoj pripadnosti

Mjesto Muslimani Pravoslavci Rimokatolici Evangelici Židovi
Baljci 0 150 63 0 0
Bastasi 0 368 0 0 0
Bila 0 15 416 0 0
Bogdaši 0 285 0 0 0
Bojmonti 0 215 0 0 0
Crni Lug 0 649 9 0 0
Čaprazlije 0 330 135 0 0
Čelebić 3 297 213 0 0
Čuklić 0 6 196 0 0
Ćaić 0 6 312 0 0
Ćosanlije 0 0 125 0 0
Dobro 10 0 435 0 0
Donji Rujani 0 185 460 0 0
Drinova Međa 0 0 145 0 0
Držanlije 1 3 241 0 0
Galičić 0 0 173 0 0
Golinjevo 234 146 358 0 0
Gornji Rujani 0 50 444 0 0
Grborezi 94 11 191 0 0
Grgurići 32 0 470 0 0
Gubin 0 458 0 0 0
Kazanci 0 418 0 0 0
Komorani 88 12 72 0 0
Kovačić 0 0 188 0 0
Lipa 0 0 246 0 0
Lištani 4 4 446 0 0
Livno 2047 966 1976 2 15
Lopatice 0 0 143 0 0
Lusnić 0 0 303 0 0
Ljubunčić 0 0 429 0 0
Mali Guber 114 10 86 0 0
Mali Kablići 19 0 97 0 0
Miši 0 0 399 0 0
Nuglašica 0 578 6 0 0
Odžak 0 0 392 0 0
Orguz 0 0 287 0 0
Podhum 160 2 498 0 0
Potočani 22 91 249 0 0
Priluka 28 16 474 0 0
Prisap 75 0 191 0 0
Prolog 0 0 676 0 4
Provo 0 365 0 0 0
Radanovci 0 171 0 0 0
Sajković 0 429 0 0 0
Smričani 25 52 253 0 0
Srđević 17 5 575 0 0
Strupnić 0 4 352 0 0
Stržanj-Bogdašić 1 3 235 0 0
Suhača 15 7 172 0 0
Šujica 143 0 623 0 0
Tribić 0 0 113 0 0
Veliki Guber 73 226 188 0 0
Veliki Kablići 42 6 272 0 0
Vidoši 29 0 186 0 0
Vrbica 0 236 0 0 0
Vržerale 18 0 665 0 0
Zabrišće 5 0 246 0 0
Zagoričani 0 0 375 0 0
Zastinje 23 127 41 0 1
Žabljak 62 72 449 0 0
Žirović 28 0 148 0 0
Ukupno 3412 6974 16437 2 20
Kotar Livno 1895. godine
Litragovi.wordpress.com
 
 
 
 
 
      Muslimanski KUD-ovi u Livnu između dva svjetska rata
    SLOGA
Nakon HKUD  Dinare (1897.) i Sundečića (1907.), u Livnu je 1919. osnovano i Muslimansko kulturno-umjetničko društvo Sloga. Sjedište ovog društva, koje će djelovati petnaestak godina, najprije je bilo u kući Ejupa Žiške, a 1928. kupljena je zgrada od Nike Kaića, u kojoj je ranije bila tkaonica ćilima. Zbog premalo prostora, tu su bile smještene samo uprava, čitaonica i kavana, dok je društvo svoje nastupe imalo u prostorijama Hrvatskog glazbenog i pjevačkog društva Dinara i Srpskog pjevačkog društva Sundečić.
MKUD Sloga tridesetih godina 20. st.
Sloga je njegovala dramsku i glazbenu umjetnost, a posebno je bila poznata po svojem muškom i ženskom zboru. Članovi uprave ovog društva bili su uglavnom iz bogatijih obitelji. Zbog nesuglasica oko raspodjele stipendija, 1932. doći će do rascjepa u Slozi, te će ona 1936. biti i ugašena.
 
     MERHAMET
Osnivačka skupština Merhameta održana je u ljeto 1928. u prostorijama današnje kavane Milošnik. Osnovane su dramska, zborska i folklorna sekcija. Za razliku od Sloge, Merhametovi članovi bili su uglavnom iz radničkih i obrtničkih obitelji, pa je osim kulturne, Društvo imalo razvijenu i humanitarnu djelatnost. Održavana su predavanja iz područja kulture, odgoja mladih, položaja žena… Priređivane su zabave za vjerske blagdane, a glavna je bila drugog dana Ramazanskog bajrama.

Sjedište Društva do 1935. bilo je u kući Omera Žiške kada je na godinu dana prešlo u kuću Ejupa Žiške. Poslije raspuštanja Sloge 1936. godine, njene prostorije preuzet će Muslimansko kulturno i potporno društvo Merhamet.

1937. godine zgrada je preuređena, a u njenom vrtu, sjeverno od postojećeg objekta, sagrađena je dvorana.

Za predsjednika Upravnog odbora 17. veljače 1936. izabran je Smail Jarebica, a za tajnika Salih Piragić.

Aktivnosti Društva prekinuo je Drugi svjetski rat. U kolovozu 1942. instrumente limene glazbe oduzet će partizani (Kraljevački bataljun iz sastava Prve proleterske brigade), a ova glazbala će, skupa s onima izuzetim Dinari i Sundečiću, završiti u rijeci Vrbanji 1. veljače 1943. godine.

Poslije Drugog svjetskog rata Merhamet će naredbom Zaima Šarca biti preimenovan u Preporod i pod tim će imenom djelovati do 1948. godine. Nakon gašenja Preporoda, njegove prostorije koristit će KUD Radnik, sve do izgradnje Doma kulture (današnje Narodno sveučilište Livno) 1956. godine. Zgradu Preporoda jedno vrijeme je koristilo i sportsko društvo Partizan, a potom je služila kao skladište poduzećima Preslica i Opskrba. Danas je ova zgrada obnovljena i proširena, a njome se koriste Bošnjačka zajednica kulture Preporod i Muslimnsko dobrotvorno društvo Merhamet.

IZVOR: LItragovi
Dževadet Vrebac, Rapko Orman: Muslimanska kulturno-umjetnička društva – Sačekati mir i ponovno zapjevati, Livanjski vidici br 20., str. 6, Livno, 1993
 
      Livanjske kule
Livno, zbog blizine granice,  polovicom 17. stoljeća, u vrijeme intenzivnih sukoba između Turaka i Mletaka i čestih upada uskoka, postaje strateški važno vojno mjesto, te se u to vrijeme oko starog Livna gradi nova utvrda s kulama.
Veis kula
Veis-kula, najveća i danas najbolje očuvana, ali ipak u poprilično trošnom stanju, sagrađena je vjerojatno nešto prije ostalih. Sačuvana je do visine grudobrana, koji su srušeni. Unutarnji promjer kule je 3,5 metara, a zidovi su debeli i do 3,8 m. Prema gradu ima oveći prozorski otvor. Ovu kulu se ponekad naziva i kulom Starca Vujadina.
Klanac kula

Istočno od Veis-kule smještena je Klanac-kula, koja je zatrpana. Vanjski promjer joj je 13 m, a unutrašnji je nemoguće odrediti bez prethodnog otkopavanja. Na južnoj strani očuvan je zid visine 6 m, a na istočnoj 4 m. U dužini od petnaestak metara naziru se tragovi zida između Klanac i Veis-kule, dok preostalih tridesetak metara zida više nema ni u tragovima. Kule su prema skici iz 1795. godine imale na vrhu vijence iznad kojih su bili otvori za topove. Na kulama su bili i prozori.

Pri gradnji Klanac i Veis-kula je najvjerojatnije korišten materijal sa susjedne gradine Gradac iznad Kasalova gaja, a za Veis-kulu možda i sa Velike gradine na Teberu.

Kula Poletača sagrađena je na sjeveroistočnom kraju Crvenica, nešto sjevernije od Probikuka, iznad izvora Bistrice, zapadno od starog Livna. Okrugle je osnove, promjera oko 6 m i debljine zida oko 1,2 m. Prema narodnoj predaji, djevojke koje bi prije braka ostale trudne bile su zakivane u drvenu burad i otuda bacane s Tebera, niz najviše, najstrmije i najstrašnije stijene Crvenica. Sam naziv Teber vjerojatno potječe od turske riječi deba koja označava okruglu drvenu posudu s poklopcem.

Ćošak-kula, podignuta na prapovijesnom lokalitetu Maloj gradini ili Gradinici, danas je u potpunosti srušena. Za razliku od ostale 4 okrugle kugle, ova je imala je četverokutnu osnovu. Prostor oko kule bio je ograđen zidom debelim između 80 i 100 cm, sa stranicama duljine 13 metara. Poletača i Ćošak-kula izgrađene su najvjerojatnije od materijala s Male gradine.

Evrem-kula nalazi se na zaravni Teberu, na nasipima prapovijesne gradine. Promjer kule je 7,5 m, a debljina vanjskog zida oko 1 m. Danas je gotovo potpuno uništena. Na južnoj strani očuvan je zid do 2,5 m visine, u kojem je ulaz u kulu širine 105 cm. Sa zapadne strane Tebera nalaze se ostatci nazubljenog zida u dužini od 10 m i visini do 1,7 m.

Kule za stanovanje

U Bosni i Hercegovini u vrijeme turske uprave feudalci-spahije gradili su kule, stambeno-fortifikacijske objekte s pratećim stambenim dodatkom odžakom-konakom. Još početkom 20. stoljeća bile su u Livnu tri kule: Atlagića, Firdusova i Pirijina. Atlagića kula imala je tri kata, a stajala je ispod Atlagića tabije. Porušena je 1917. godine.

Firdusova kula
Firdusova kula sagrađena je oko 1750. i imala je prizemlje i četiri kata. Uz nju je bio i veliki odžak. Bila je ozidana od pomno tesanog kamena i imala visoki četverovodni krov na kvadratnoj osnovi s mašikulama i puškarnicama u potkrovlju. Dvorište je bilo ograđeno visokim zidom. Srušena je 1921. godine sa svim pratećim objektima.
Pirijina kula

Jedina do danas očuvana je Smailagića (Pirijina) kula. Kako Smailagići nisu bili kapetani, može se pretpostaviti da su bili zemljoposjednici ili vojni zapovjednici.

Kula je pravokutne osnove dimenzija 8,30 x 7,20 m i ima prizemlje i 3 kata. Visina krovnog vijenca s južne strane je 11,25 m, a sa sjeverne strane 5,20 m od razine tla. Visina do sljemena krova iznosi 13,35 m. Kameni zidovi u prizemlju su debeli 70-80 cm, a na 3. katu 55-65 cm. Krov je dvovodan, pokriven crijepom.

Pod prizemlja, koje je služilo kao ostava, izveden je nabijenom zemljom. Međukatna konstrukcija iznad prizemlja je od drveta.

Na 1. katu nalazio se zimski dnevni boravak zagrijavan kaminom smještenim u južnom zidu.

Na 2. katu su dvije spavaće sobe. Na sjevernoj strani kule na razini ovog kata dozidan je prizemni objekt u kojem je bio halvat, a vezu s kulom imao je preko vrata s podesta. Tu je bio jedini sanitarni čvor.

Na trećem katu nalazio se ljetni dnevni boravak i još jedna manja soba.

Velikim požarom 1911. godine uništeni su svi prateći objekti. Kula je korištena i poslije II. svjetskog rata za stanovanje, a danas je izvan uporabe i u derutnom stanju.

Sahat-kula

Sahat-kula

Livanjska sahat-kula nalazi se na Glavici, uz džamiju Hadži Ahmeta Dukatara. Sagrađena je poslije 1659. godine. Osnovica je kvadrat sa stranicom 4,40 m, a visoka je oko 15 m. Svoju funkciju mjerenja vremena izgubila je u vrijeme austrougarske uprave. 1879. godine Ivo Vujanović Cvrk i Jozo Kasalo s nje su skinuli crkveno zvono i predali ga franjevačkom samostanu, a prema predaji, u vrijeme Prvog svjetskog rata s nje je skinut satni mehanizam i odnesen u Austriju.

 Zvono izliveno 1479. godine danas se nalazi u Muzeju na Gorici. Teško je 46,5 kg. Na sredini obline zvona postavljena su dva medaljona u gotičkoj izradi. Prvi prikazuje Navještenje, a drugi Raspeće na Golgoti. Marijin monogram s krizmonom upućuje da je zvono posvećeno Bogorodici, pa se pretpostavlja da je pripadalo crkvi sv. Marije za koju predaja kaže da se nalazila u Livnu.

IZVORI:
Stipo Manđeralo, Na izvoru Bistrice i oko njega, Tragovi, Livno 1983.,str. 36-44
Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, 1954., str. 79
Hamdija Kreševljaković, Sahat kule u Bosni i Hercegovini, 1957., str. 25
Bono Mato Vrdoljak, Crkveno zvono na sahat-kuli, Livanjski vidici br. 3, 1992., str. 8-9
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, Stari grad u Livnu (Bistrički grad), povijesno područje
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, Pirijina (Smailagića) kula, povijesna građevina
   
       Borbe za Livno krajem 1942. godine
najprije-mjesto-Ustaške-vojnice-a-onda-i-partizanska-Komanda-mjesta-u-LivnuPartizani su pod svojim nadzorom držali Livno od 5. kolovoza do 23. listopada 1942. kada su ga zauzele ustaše i Talijani. Talijanska vojska se dvadesetak dana kasnije povukla, a Livno je ostalo u nadležnosti V. ustaškoga stajaćega djelatnoga zdruga (Crna legija), pod zapovjedništvom bojnika Rafaela Bobana. Zdrug je operativno djelovao u kotarevima: Jajce, Bugojno, Kupres, Duvno i Livno, a u Livnu je bila smještena VII. ustaška bojna pod zapovjedništvom satnika Krunoslava Lovinčića. Prema podatcima od 22. studenog 1942., u sastavu bojne bilo je 736 ustaša naoružanih brzometnim puškama, a od automatskog oružja imali su 42 strojopuške i četiri teške strojnice.

Prema partizanskoj vojno-teritorijalnoj podjeli Livno je bilo područje djelovanja 4. operativne zone Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske (NOV i PO). Početkom studenog 1942. od 2. proleterske, 4. crnogorske i 2. dalmatinske brigade formirana je II. proleterska divizija, koja je u svome sastavu imala 3280 partizana. Zapovjednik divizije bio je Peko Dapčević, a politički komesar Mitar Bakić. Zapovjednik 2. proleterske bio je Ljubodrag Đurić, 4. crnogorske Radovan Vukanović, a 2. dalmatinske Ljubo Vučković.

Divizija je 25. studenog 1942. dobila zapovijed o napadu na Livno. Prema prvotnom planu 2. proleterska i 2. dalmatinska brigada trebale su zauzeti Livno do 29. studenog 1942. Budući da je posada u Livnu bila značajno jača od prvotnih procjena, napad je odgođen do dolaska 4. crnogorske brigade i haubica iz I. proleterske i III. udarne divizije.

U zapovijedi Štaba II. proleterske divizije od 3. prosinca procijenjeno je da Livno brani oko 1000 ustaša i 70 domobrana: “Odbrana grada je organizovana na sistemu spoljne odbrane, a osnovno uporište te odbrane je Bašajkovac i zapadni dio grada. Odbrana zapadnog dijela grada pojačana je žicom. Bunkeri i rovovi još nijesu izrađeni u jedan povezan sistem odbrane. Na istaknutim tačkama neprijatelj ima veće bunkere u kojima je uveo električno osvjetljenje i peći za ogrev, te isti mogu da prime 15-20 vojnika. Neprijateljska artiljerija, prema poslednjim podatcima, postavljena je negdje oko stočne stanice. Neprijatelj nema u unutrašnjosti grada organizovanih utvrđenja.”

2. proleterska brigada trebala je napasti grad sa zapada (Zastinje i Bašajkovac), 4. crnogorska s istoka (cesta Livno-Šujica i selo Brina), a 2. dalmatinska s juga (Žabljak, Rapovine).

Početak napada određen je u 24 sata 5. prosinca 1942. godine, a trebale su ga podržati dvije haubice s položaja u Kablićima. Zapovjedništvo divizije bilo je u košarama na Kruzima.

Posada Livna 3. prosinca 1942. izvijestila je nadređeno Zapovjedništvo u Bugojnu o prisustvu jakih partizanskih snaga u zapadnom dijelu Livanjskog polja. 4. prosinca iz Bugojna je u Livno stigao zapovjednik V. ustaškoga stajaćega djelatnoga zdruga bojnik Boban s 1. satnijom I. ustaške bojne jačine 90 ljudi. U Livnu je zatekao “strahovitu paniku. Kotarski predstojnik je pobjegao.“

Boban se odlučio za aktivnu obranu Livna, pa je 5. prosinca kod Ljubunčića i Žirovića došlo do borbi između interventne ustaške skupine iz Livna i 4. bataljuna 2. proleterske brigade.

Nakon poraza partizani su se povukli prema Lusniću i Vrbici uz gubitak od 4 poginula i 12 ranjenih boraca.

Ustaše nisu imale gubitaka, a nakon borbi su se bez zaustavljanja povukle u Livno, propustivši tako zaplijeniti dvije partizanske haubice koje su se nalazile u Priluci.

Zbog borbi kod Ljubunčića haubice su sa zakašnjenjem postavljene na paljbene položaje u Kablićima, pa je i topnička podrška kasnila tri sata u odnosu na dogovoreno vrijeme. Misleći da je napad otkazan, 2. dalmatinska brigada preko Drinove Međe povukla u Bilu i Gornje Držanlije, a pridodani bataljun 2. proleterske brigade u Smričane.

Dva bataljuna 2. proleterske brigade koja su imala zadatak zauzet Bašajkovac također nisu napala, jer su „zalutali u gustoj magli“, tako da je samo je 4. crnogorska brigada napala Livno u dogovoreno vrijeme. Brigada je s dva bataljuna zauzela tvornicu cementa i franjevački samostan Goricu, a bataljun koji je napao Bašajkovac ustaše su odbile. Spoznaja Crnogoraca da samo oni napadaju grad je porazno djelovala na moral i volju za napad. Ujutro su tri satnije ustaša odbacile brigadu od Livna, koja se potom povukla prema Glamočkom polju. U ovim borbama ustaše su imale jednoga poginulog i četvoricu ranjenih, a Crnogorci pet mrtvih i 12 ranjenih partizana. Tijekom napada na Livno poginula su i dva civila.

Štab II. proleterske divizije namjeravao je ponoviti napad u 19 sati istog dana. Štab 2. proleterske brigade je s 4. bataljunom došao do Zastinja i u hladnoj i kišnoj noći čekao topničku pripremu haubica iz Velikih Kablića. Priprema je počela u jedan sat nakon ponoći. Na Livno je, prema podacima obrane, “izbačeno 46 topovskih i 5 bacačkih granata. Četiri građanina poginula, a 7 ranjenih teško”. Kada je shvatio da nitko osim njih ne napada grad i zapovjednik 2. proleterske brigade odustao je od napada i ujutro je povukao brigadu u Žirović i Ljubunčić.

Bojnik Boban se 7. prosinca odlučio za napad prema Prisoju, što je iznenadilo dijelove 2. dalmatinske brigade, koji su se uz gubitke od četiri poginula i pet ranjenih partizana povukli prema Prologu i Odžaku. Odbacivanje partizana iz bliže okolice Livna ustaše su iskoristile za prebacivanje 40 teških ranjenika i bolesnika iz grada.

8. prosinca ustaše su nastavile pritisak na 2. dalmatinsku brigadu u akciji prema Prologu. Tijekom dana napravljen je spoj s posadom Tomislavgrada, a uz to je iz Bugojna u Livno stigla 2. satnija I. ustaške bojne.

9. prosinca ustaše su krenule u napad na smjeru Bila – Čuklić. Druga proleterska bila je u selima zapadno od Livna, 4. crnogorska u Glamočkom polju, a 2. dalmatinska je tijekom dana također počela prebacivanje u Glamočko polje.

10. prosinca bez većega partizanskog otpora ustaše su dospjele do sela Dolac u Glamočkom polju. Otuda su se povukle sutradan, jer je postojala opasnost od odsijecanja nakon što je Štab II. proleterske divizije poslao na Kruge dva bataljuna 2. proleterske.

11. prosinca bojnik Boban je vjerojatno zrakoplovom odletio u Bugojno po pomoć.

12. prosinca 1942. u Štabu 2. proleterske divizije napisana je nova zapovijed za napad na Livno. U zapovijedi je istaknuto da “Livno strategijski predstavlja vrata prema Dalmaciji i Hercegovini … Livno je postalo vojnička i politička brana prema Dalmaciji i Hercegovini, kao i prema gornjem dijelu Vrbaske doline te je zato njegova likvidacija danas od vrlo važnog političkog značaja, a da ne govorimo o vojničkoj važnosti zauzimanja i o perspektivama koje će biti otvorene pred nama. Politički značaj zauzeća Livna najbolje ćemo ocijeniti ako podvučemo zapovijest druga Tita koja glasi: ‘Livno mora pasti!’.”

Za napad na istočni dio grada bila je zadužena 4. crnogorska brigada ojačana jednim bataljunom 2. dalmatinske brigade, a za napad sa sjeverozapada 2. proleterska brigada. 2. dalmatinska brigada bila je u pričuvi na Kruzima, a trebala je intervenirati u slučaju protunapada ustaša iz grada.

Napad su trebale podržati dvije haubice 100 mm u Velikim Kablićima, a prodor u grad obilježavao se “paljenjem bunkera i pojedinih manjih objekata u gradu.”.

Kako bi se izbjegli problemi u komunikaciji iz prethodnih dana, Štab divizije naredio je uspostavu žičane veze tijekom 13. i 14. prosinca “po cijenu najvećih žrtava“.

Po zauzimanju Livna 2. proleterska brigada je zadužena za osiguranje grada i izvlačenje plijena u pravcu Glamoča, 4. crnogorska za prodor smjerom Livno – Smričani prema Tomislavgradu, a 2. dalmatinska prema Šujici.

Prema podacima logističara VII. ustaške bojne, Livno je branilo 1185 ljudi: 650 ustaša iz sastava VII. bojne; 170 iz 1. i 2. satnije I. ustaške bojne, 130 ustaša 3. satnije XX. ustaške bojne, 80 ustaša Obrambenog zdruga, 75 milicionara iz Glamoča, 15 milicionara iz Livna, 70 ljudi poručnika Salkaja i vod domobrana gorskih topnika. Od težeg oružja obrana je imala: dva gorska topa 75 mm, četiri minobacača 81 mm i četiri teške strojnice.

14. prosinca u 17.30, počela je trosatna topnička priprema napada, tijekom koje ispaljeno 187 haubičkih granata i nekoliko stotina mina po bunkerima. 2. proleterska brigada je uspjela iz smjera Zastinja prodrijeti u grad do Bistrice, na čijoj su istočnoj obali ustaše organizirale obranu. Ujutro 15. prosinca u brigadi je zaključeno da su samo oni ušli u grad, te su odlučili povući prema Zastinju. Tijekom povlačenja stigla im je obavijest da se jedan bataljun 4. crnogorske brigade nalazi u gradu.

Glavnina napada 4. crnogorske brigade je odbijena, a samo je njen 2. bataljun uspio s oko 180 partizana preko Gorice i Brine ući u grad i utvrditi se u kućama na Kaića raskršću nedaleko župne crkve.

Ponovni juriš na grad izvana okruženi partizani su iskoristili da napadnu i zaplijene gorske topove i zapale jedno oklopno vozilo.

15. prosinca zapovjednik VII. ustaške bojne izvijestio je Zapovjedništvo 6. pješačke divizije u Mostaru o dramatičnoj situaciji u Livnu. : “Nemamo streljiva ako nam se ne pošalje danas morat ćemo napustiti Livno”.

Tog jutra u središtu Livna vođene su teške borbe ustaša “sa mještanima i ubačenim partizanima potpomognutim sa topovskom vatrom. Te borbe trajale su do 15. 12. 1942. [u] 13 sati. … Partizani i mještani iz kuća davali su žestok otpor u čemu su postigli veoma dobar uspjeh gađajući naše jedinice sa prozora i krovova kuća iz strojnica lakih i teških. Tom prilikom ranjeno je oko 20 do 30 ustaša i izgubili smo jedna oklopljena kola koja su partizani zapalili”.

Iako je zrakoplov sa streljivom poslan iz Sarajeva, zbog borbi u samom Livnu nije se mogao spustiti, te su ustaše, nakon što su ostale bez streljiva, počele s povlačenjem iz Livna oko 13:30, skupa s mještanima.

Žurna pomoć bila je tražena od Talijana, a Livnu se pokušalo pomoći i slanjem tri satnije domobrana iz Imotskog preko Tomislavgrada.

S 310 ustaša iz Bugojna prema Livnu je krenuo bojnik Boban. Na Borovoj glavi su se sukobili s jednim bataljunom 2. dalmatinske brigade. Uspjeli su odbaciti partizane i probiti se sve do Fratarskog gaja, odakle su se povukli na Kruško polje nakon dolaska još jednog bataljuna 2. dalmatinske brigade. Pred ponoć su saznali da su partizani zauzeli Livno, pa su se povukli u Šujicu.

Kako su partizani pod strojničkom i topovskom vatrom držali sve prilaze Livnu, najviše ustaša i civila je poginulo prilikom povlačenja iz Livna.

U borbama za Livno II. proleterska divizija imala je 74 poginula i 210 ranjenih partizana. Najviše ih je bilo iz 4. crnogorske brigade: 40 mrtvih i 70 ranjenih boraca.

Točni gubici V. ustaškog zdruga u borbama za Livno nisu poznati. Prema ustaškim izvorima imali su između 50 i 100 poginulih i oko 200 ranjenih. Prema partizanskim podacima, u kojima nije navedena razlika između civila i vojske, gubici ustaša procijenjeni su u rasponu od 200 do 400 mrtvih, 120 do 210 ranjenih i 12 zarobljenih.

Dio civila poginuo je u granatiranju i tijekom borbi u gradu, a dio je strijeljan poslije prestanka borbi. Nakon zauzimanja Livna partizani su strijeljali najmanje 28 osoba iz Priluke i 14 iz Kablića.

U kolovozu 1942., nakon prvog zauzeća Livna, strijeljane su zarobljene ustaše i državni činovnici, a u prosincu 1942. novost je bila masovno smaknuće civila. 1989. godine objavljen je dokument 4. crnogorske brigade u kojem je Politički odjel brigade u izvješću CK KPJ priznao kao pogrešku “slučaj strijeljanja jedne veće grupe seljaka koje je izvršeno u Livnu poslije njegovog zauzeća”. Da ulazak partizana u Livno nije protekao u miru i redu vidi se iz izvješća Političkog odjela 4. crnogorske brigade gdje se zamjera na pljački privatne imovine.

Za razliku od prvog, drugo partizansko zauzimanje Livna rijetko se spominjalo u poslijeratnim taktičkim raščlambama.

Izvori

D. Marijan, “Livno mora pasti”: borbe dijelova V. ustaškog stajaćeg zdruga s II. proleterskom divizijom za Livno u prosincu 1942. godine, Izvorni znanstveni članak, Zagreb, 2008.

www.litragovi.wordpress.com

       Kazo je igrao glavom...
 
       Bleiburška tragedija i Križni put Zagoričanaca
16.05.2013.  Prije više od šest desetljeća, na 15. svibnja 1945. godine, kod austrijskog mjesta Bleiburga, Hrvatska vojska i civili bili su prisiljeni predati se britanskim snagama koje su ih, potom, izručile postrojbama Jugoslavenske armije, odnosno novoj vlasti komunističke Demokratske Republike Jugoslavije. Tada se dogodio ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojega su počinile vlasti nove države. Započeo je 17. svibnja, a nastavio se i nekoliko narednih mjeseci. Postrojbe Jugoslavenske armije, pripadnici sigurnosne jugoslavenske službe Odjela za zaštitu naroda (OZN-a) i komunistički aktivisti, protivno Konvencijama o pravima ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika, masovnim i najokrutnijim zločinima na području Austrije i diljem bivše Jugoslavije na najzvjerskiji način poubijali su većinu zarobljenika. 

Tako je malo pitomo mjesto Bleiburg postalo simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Većina je zarobljenika, bez ikakvih sudskih postupaka, poubijana u kolonama smrti diljem Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije. Te kolone smrti su u iseljeničkoj hrvatskoj literaturi nazvane Križni put i označavaju stradanje pripadnika snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obujmu) bilo i kasnije.

ustase_ndhRijetki koji su preživjeli o tome nisu smjeli pričati ili su prvom zgodom prebjegli na zapad i o tome svjedočili. Naši jadni ljudi, roditelji nestalih, do smrti su se nadali da su im sinovi živi i da će se jednog dana javiti. Zbog toga nikada nisu ni misu htjeli platiti za mrtve. U selu se pričalo da su do 1950. dolazila neka pisma, ali su ih nove vlasti uz pomoć svojih sluga u selima (i danas se priča koji su to bili, ali zbog neprovjerenosti neću o tome pisati) zaustavljali, otvarali i nisu dali da dođu na odredište. Isto se po selu pričalo da su se prvim gastarbajterima u Njemačkoj znali obratiti nepoznati ljudi koji bi ih pitali nešto o selu, ljudima i sl. A kada bi ih priupitali nešto o njima ovi bi otišli i više se ne bi vraćali. Zbog toga su mislili da su to oni naši nestali koji su preživjeli, ali se zbog straha za svoj život i život svojih obitelji u domovini nisu htjeli javiti i pokazati da su živi.

Do danas, više od 60 godina nakon tih događaja i više od 20 godina nakon rušenja komunizma, još ne postoje egzaktna istraživanja o broju žrtava ovih događaja, ali mi Zagorčanci skoro sa sigurnošću možemo znati koji su naši nastradali u tim zbivanjima. To su svi oni za koje se i sada umjesto „poginuo u ratu“ kaže „nestao poslije rata na Bleiburgu ili Križnom putu“ i oni koji su poubijani bez suđenja na livanjskom području do kolovoza 1945., a to su:

„Nestali“:

  1. Stipe Mihaljević, Ivana i Kate r. Bandov, rođen 1910. 
  2. Jakov Mihaljević, Paške i Ivke r. Brešić, rođen 1920. 
  3. Marko Mihaljević, Joze i Kate r. Erceg, rođen 1920.
  4. Ambroz/Abija Mihaljević, Ivana i Kate r. Bandov, rođen 1921. 
  5. Dragutin/Drago Mihaljević, Ante i Luce r. Perković, rođen 1922.
  6. Milutin/Milan Mihaljević, Ivana i Ivke r. Propadalo, 1922.
  7. Tadija Mihaljević, Paške i Ivke r. Brešić, rođen 1923. 
  8. Marko Mihaljević, Pere i Anice r.Baković, rođen 1905.
  9. Jakov Mihaljević, Pere i Anice r. Baković, rođen 1915.
  10. Spasoje/Zele Mihaljević, Stipana i Celije r. Ivković, rođen 1919. 
  11. Jozo/Jokan Mihaljević, Perice i Mare r. Ivković, rođen 1924.
  12. Jandre Ivković, Marka i Anđe r. Babić, rođen 1916.
  13. Rude Ivković, Ile i Janje Bandov, rođen 1920.
  14. Srićko Ivković, Mirke i Ruže r. Mihaljević, rođen 1923.
  15. Radoslav Ivković, Veseljka i Kate r. Pavičić-Šesto, rođen 1924. 
  16. Frano Ivković, Rafe i Ivke r. Ćubela, rođen 1925.
  17. Jozo/Jozina Ivković, Ilije i Ivke r. Bralo, rođen 1912.
  18. Tome Ivković, Nike i Cele r. Mihaljević, rođen 1919. 
  19. Marijan Ivković, Stipe i Ruže r. Ćavar, rođen 1924.
  20. Mate Suša, Ivana i Matije r. Brnić, rođen 1920.
  21. Jure Suša, Dane i Anđe r. Mihaljević, rođen 1922. (oca ubili partizani 1942.)
  22. Alojz Suša, Dane i Anđe r. Mihaljević, rođen 1924.
  23. Ante/Ćića, Joze i Anice r. Mihaljević, rođen 1920, 
  24. Jandre/Juso, Ivana i Mare r. Matić, rođen 1923, 

Ubijeni bez suda:

  1. Mate Mihaljević, Joze i Kate r. Erceg, rođen 1917., a 1945. strijeljan u Livnu 
  2. Nikica Mihaljević (Šulin), Ive i Anđe r. Mihaljević, rođen 1912. Ubili ga partizani 1945.
  3. Ivan Mihaljević (Šulin), Marka i Kate r. Ivković, ubili ga partizani 10.6.1945.
  4. Ivan Mihaljević (Pendić), Nike i Ruže r. Pištelek, rođen 1919. Ubili ga partizani 27.5.1945., iznad sela
  5. Pavo/Pauleta Mihaljević, Nikole i Janje r. Mladina, r.1888., ubili ga partizani 1945. na Vagancu povrh Dobrog
  6. Mirko Mihaljević, Jakova i Cvite r. Mihaljević, rođen 1906., ubili ga partizani 10.6.1945.
  7. Stipe Suša, Ivana i Janje r. Džeko, rođen 1926., ubili ga partizani 1945. u Drežnici
  8. Dragutin Krišto, Ivana i Mare r. Radić, rođen 1912., ubili ga partizani 27.5.1945, u šumi iznad Zagoričana 

www.zagoricani.com

   
       Fra Mijo Sučić, prvi bosanskohercegovački kirurg
02.05.2013.  U doba osmanske vlasti zdravstvena kultura bila je na samome dnu. Pred kraj osmanske uprave bila je sagrađena samo jedna bolnica u Bosni i Hercegovini. Ljudi su bili upućeni sami na sebe. Fra Mijo Sučić, znameniti liječnik i prvi kirurg u Bosni i Hercegovini, rodio se 1822. godine u Livnu u imućnoj obitelji. Nakon bogoslovnih nauka u Italiji završio je studij medicine u Padovi.

 Vratio se u svoj rodni kraj i počeo liječiti ljude. Hodao je tako sa štapom i torbom, u kojoj je nosio najnužnije instrumente. Većinu lijekova sam je spravljao, tražeći ljekovite trave po planinama. Bio je ne samo vješt liječnik već veseo i prijatan čovjek. 

Jedne oštre zime pozvali su ga u Šuicu da pomogne poroditi jednu muslimanku. Kako je do Šuice i natrag do Livna trebalo deset sati pješačenja po ljutoj zimi, prehladio se i morao je leći u postelju. Uskoro je izdahnuo u 43-oj godini života i bi pokopan na groblju u Gorici.

 
      Bitka za Livno - 23.t ravanj 1992. 
Tri dana nakon pada Kupresa 10.travnja 1992, Srbi su udarili na prijevoj Koričina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bici, na Rujane i Čelebić. S jednostavnom idejom - ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve. Zaokružiti svoj plijen u BiH i istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split i Sinjsku krajinu. Na južnoj strani Livanjskog polja nalaze se Gornji i Donji Rujani. Priljubljeni uz samu Dinaru, ispod vrha Poviruše.Za Gornje Rujane bio je to tih i miran dan. Ni psi se nisu čuli. Samo su oblaci nalegli na Dinaru. Na groblju se okupila jedino rodbina i suborci. Zbog straha od srpskih granata. Kao da se žure Bogu isporučiti još jednu dušu. Vrijeme je takvo. Ima ga jedino za čekanje. Pa kad smrt dođe, požuriš i opet čekaš. 

U 1992, pukovnik Gotovina je postavljen za zapovjednika snaga HVO-a Općinskog stožera Livno s zadaćom obrane šireg područja Livna.

Iliju Papića, osamaestogodišnjeg momka pogodila je granata tjedan dana ranije. Umirao je dugo i u mukama. Sad ga sahraniše i hvala Bogu da je tako. Ljudi su se razišli, gotovo bez riječi, jedino je netko tiho dobacio - Imali smo sreću!

Za to vrijeme u Čaprazlijama, Sajkovićima, Crnom Lugu, Vrbici, Bojmutu, sve tamo do Grahova, vladala je sajmišna užurbanost. Četnici su dovlačili teško naoružanje, šlepere, pekli odojke i pili rakiju. Bilo je tu i Belih orlova, Arkanovaca i pančevačkih specijalaca, ali glavnina ljudstva bili su domaći Srbi. Nije nedostajao ni general Mladić. Bio je sa svojim oficirima. Najprije je popio nekoliko ljutih, malo se šalio a onda zagrmio - Šaka ustaša! - Ponovi to još jednom, samo glasnije, pa drekne - Oću da sutra tu gamad pregazite kao govna! Ra-zumeš! Potraži pogledom pukovnika Lisicu i dometne - Bio si, bre, dobar na Kupresu, ali je tamo stvar usro onaj Galić! Trebalo je to brže, efikasnije. Ovde toga ne sme da bude. Čast otadžbine je u pitanju. I srpske vojske! - Prostrijeli ih očima i nastavi - Oću sutra da popijem kafu u Livnu. U hotelu Dinara! I nema pljačke prije nego se obavi poso! Lično ću da ... majku svakomu ko usere! Razumeš! 

Drugi dan ujutro, 23. travnja 1992., otpočela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova i to istodobno na Donje Rujane, na jugu, i na Čelebić, na sjeveru. Najprije topovima. Iz Pržine haubicama 155 mm i dalekometnim topovima 130 mm. A iz Vrbice haubicama 105 mm. Bila je to kanonada kakvu Livanjsko polje nije doživjelo. Izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, nije se imalo čime uzvratiti. 

VIDEO granatiranje Livna 1992:  http://www.youtube.com/watch?v=A99PZLJyoaw

Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu smrti, rat o kakvom nisu razmišljali. Strah i panika uvukli su se u kosti. Krenuše tenkovi, a za njima pješaštvo. Jedna tenkovska kolona išla je južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići- Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se valjala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte-Vrbica, udarajući na Čelebić. Nisu išli Poljem što se rastegnulo između te dvije komunikacije, jer ono nije dobro ni za napad, a ni za obranu. Premda je ravno i naoko pitomo, osobito u kasno proljeće kad se zažuti a rijetki šumarci zazelene, teško je i podmuklo. Močvarno, blatno, išarano ponornicama, a sada i minama. A ni sama širina polja nikome ne daje prednost. Doduše, Hrvati su iskopali nešto rovova, osobito kod Čelebića, ali to je više bilo iz revnosti i nedostatka vojnog iskustva, negoli iz operativno-taktičkih razloga.




Jure Granić je bio zapovjednik prvog sektora obrane -tamo od Poviruše, pa niz Dinaru do Vučje Glavice i tzv. pletenog rova, preko Podstrane, zaselaka u Donjim Rujanima, brdašca što se zove Kurića Glavica sve negdje do sredine Polja. Paralelno s rječicom Jarugom, no ponešto odmaknuto od nje. Imao je dvadeset dvije godine, ali je djelovao starije, jer je bio prava gromada od čovjeka. Prošao je sva hrvatska ratišta, od slavonskog do ličkog i zadarskog, a u prosincu 1991. ranjen je kraj Gospića, u selu Lipa. U bedro i stopalo. Mjesec dana se liječio, pa natrag u postrojbu. Poslije se vratio u svoje rodne Lištane, i sada je bio tu. Zdvojan u zapovjedništvu u Gornjim Rujanima. Iz Livna je stigla zapovijed da Donji Rujani ne smiju četnicima u ruke ni po koju cijenu. A izviđači s Poviruše dojavili da su Srbi krenuli s jednom tenkovskom bojnom i jakim pješaštvom ravno na prvu crtu. 

Istodobno je primio i izvješća da neki vojnici napuštaju rovove i bježe prema Sinju. Pa iza deset sati potvrdu od svog diverzanta-izviđača Zorana, da su prvi tenkovi već kod Jaruge, ispred Kurića Glavice. Što da radi? Znao je da Zoran ne paničari, da je iskusan i da poznaje Dinaru kao svoj džep. Iako je prije rata bio pomorac, planina je bila njegova opsesija. Snalazio se u njoj kao divljač. No sada ni to nije pomagalo. Neki Mladićev vezist ubacio se na njegovu frekvenciju i gotovo zapjevušio - Zoki, Zoki, znam ja gdje si, nabit ću te na kolac! 

Zoran dojavljuje da dio momaka u pletenom rovu ne djeluje, da samo viču - Ubit će nas, zaklat će nas! - i da je pitanje vremena kad će odmagliti. A onda i vijest da su četnici s tenkovima i transporterima već nadomak škole... Učini mu se da bi najbolje bilo da odmah izda zapovijed za opći juriš. Pa neka svi izginu, samo da ova agonija prestane. Da se riješi tog osjećaja nemoći što ubija strašnije i od granate i od četničkog noža. Jer izjeda dušu, i rastače fiziologiju. 
Glavom mu proleti - Mario Nađ! - i isto tako ispari, pa -Možda ipak? A što mogu izgubiti? - i on dreknu - Dovedite mi malog! Taj je sedamnaestogodišnji momak uoči Uskrsa došao ovamo zbog cure. Bila je iz nekog sela u okolici Buškog Blata. I on se na toj relaciji muvao. Navraćao je i u zapovjedništvo u Gornjim Rujanima, u kuću Bože Vidića. Rekao da je iz Osijeka, da je ratovao u Nuštru i da dobro rukuje maljutkom. I da sve ima sa sobom. - Ako vam zatreba, tu sam! Jure je klimnuo glavom, ali više iz ljubaznosti. Momčić je bio nizak, dječačkog lica, gotovo kao curica. Uz to još i sitan. Nije se ni brijao, pa se ovome činilo da bi mali prije trebao njega, negoli obrnuto. Ali sad nije imao što izgubiti. Mario je bio posljednja nada. Ili samo očajničko kupovanje vremena? Dok nešto pametnije ne smisli, dok se ljudi ne saberu i Bog ne pomogne? Mario dojuri u džipu, javi se Juri, pa s maljutkom na Dinaru. Autom dokle je išlo, a onda sa šoferom, koji mu pomogne nositi stvari, pješice do jedne kose udaljene zračnom linijom od središta Donjih Rujana kojih devet stotina metara. Selo je ležalo kao na dlanu, a s njim i tenkovi koji su udarali po hrvatskim momcima što su se još tukli. Transporter se već dovukao do same škole, a s njime i četničko pješaštvo. Za njima ostadoše mrtvi, a među ovima i Iko Jureta. Starac od sedamdeset godina. Preokrenutih džepova i prerezana vrata. Činilo se da je sve gotovo, da je bitka izgubljena, da je na redu još samo konačna egzekucija. 





Bilo je podne. Mario postavi lanser, kao da ga se sve to ne tiče. Mirno i koncentrirano. Ispali maljutku i spretnim pokretom ruke korigira putanju. I T-84 bi pogođen. Posada iskoči kao štakori iz broda koji tone, sukne plamen, a za nekoliko minuta odjekne i eksplozija. Smrtonosni čelik u hipu se pretvori u neupotrebljivu olupinu. Mario promrsi -Tako je! - potrči prema džipu, uskoči u nj, pa u zapovjedništvo. 






Opet nacilja i pogodi transporter koji samo što nije nalegao na školu. Ravno u najosjetljivije mjesto. Sukne plamen i u trenu proguta čelik i njegovu utrobu - svih dvanaest vojnika. 





U isto vrijeme, kojih stotinjak metara dalje, u Avliji bitka prsa o prsa. Tuku se domaći borci kojima je u pomoć dojurio jedan vod Druge gardijske brigade HV-a, te nekolicina Vinkovčana. Zapravo momci koji su porijeklom bili iz ovih krajeva. Mlate četnike i na juriš zarobljavaju tenk, koji se zapleo među kuće u blizini pravoslavnog groblja. Za nekoliko minuta na njemu je i hrvatska zastava, četnici posustaju i na kraju se u neredu povlače. Hrvati dobiše krila, crta se počela stabilizirati, u demoralizirane vraćati kuraža. Bitka se okrenula. 




Na uzvisini iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica nijemo su promatrali taj slom, tu vojsku što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i onaj golobradi momčić iz Osijeka. To hrvatsko srce kojemu se možda i Svevišnji umilostivio. 

zarobljeni srpski tenk T - 55 u Runjanima Donjim u travnju 1992. godine

U međuvremenu hrvatski su borci već na Kurića Glavici, na samom izlazu iz sela. Tjeraju posljednje četnike što u kamione ubacuju mrtve i ranjene i bježe u Čaprazlije i dalje za Grahovo. Neki hrvatski borac odmakne deku obješenu na ulazu u zemunicu, iskopanu na tom brdašcu, i ubaci bombu. Za svaki slučaj, ako je možda koji četnik zaostao. U trku, gotovo reda radi. Tu su inače bili dobro utvrđeni rovovi iz kojih se moglo lijepo kontrolirati cestu što je ulazila u selo, kao i dio polja ispred Jaruge. No kad su se pojavili srpski tenkovi, momci koji su bili tu, pobjegli su u zemunicu i tamo se pritajili. Njih šestorica. Mrtvi od straha i gotovo paralizirani. 

Četnici nisu ništa primijetili, samo su pretrčali preko brdašca i usput u zemunicu ubacili bombu. Za svaki slučaj, ako je koji ustaša zaostao. Nisu imali pojma da je zemunica iskopana u obliku slova L. I da bomba ne može dohvatiti nikoga ako je u drugom kraku. Oni unutra samo zacviliše - Sranje! - i još se tješnje stisnuše u kutu. Osluškivali su škripu tenkova, detonacije i štektanje mitraljeza, ne znajući što se događa, tko koga goni i gdje. Sati su prolazili, a oni nisu znali ni što bi ni kako bi. Kao poklopljeni ispod kazališnih dasaka. Sada, kad su i Hrvati ubacili bombu, jednom momku, koji je htio izvidjeti može li se u tom metežu išta razabrati, šrapnel je odnio uho. Počeo je krvariti, momci su se zabrinuli i nekako naslutili da je možda trenutak. I istrčali napolje s uzdignutim rukama, vičući - Mi smo vaši, ne pucajte! Vaši smo! Imali su sreću. A sreću je imao i Jure. U prvi je mah mislio da je poginulo petnaest momaka, jer je i ovu šestoricu iz zemunice računao u mrtve. Što se četnika tiče, može se samo nagađati. Svoje su mrtve odvezli sa sobom, no svakako ne manje od četrdesetak. A ranjenih barem dvostruko više .... 

Mali Cincar, 04.svibnja 1992. pripadnici TG 2.gbr. nose poginulog suborca Zlatka Planinca Patka.

Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage  uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nakon poraza na livanjskoj bojišnici i u dolini Neretve, Srbi mijenjaju svoje planove i okreću se Bosanskoj Posavini s idejom povezivanja prostora od Drine preko Posavine sve do Banje Luke iokupiranih hrvatskih područja.


 


 

Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište, te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine.

HR HB Livno
       Kronologija Vatrogasnog društva Livno    (označi banner i listaj)
AUTOR: Refik Jarebica
  
       Gdje se nalazi Livno? U Bosni? U Hercegovini? Ili...
Konačni odgovor na vječno pitanje: Livno – Bosna? Hercegovina? Nešto treće? Pa da krenemo redom:

1. KRITERIJ: VODNI SLIV
Neki kažu da je granica Bosne i Hercegovine vodni sliv. Drugim riječima, svaka kap kiše, svaki potok i svaka rijeka u Bosni doći će u Crno More. Svaka kap kiše, svaki potok i svaka rijeka u Hercegovini dospijet će u Jadransko more. Livno je u Jadranskom slivu.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno nije Bosna. Livno je Hercegovina.

2. KRITERIJ: GANGA
Kažu da je Hercegovina do tamo gdje se pjeva ganga. U župi Podhum u Livnu od pamtivijeka se pjeva ganga. Vjerujem da vrijedi tako i za druge župe u Livnu (Podhum navodim jer mi je poznat iz prve ruke).
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno nije Bosna. Livno je Hercegovina.

3. KRITERIJ: PUČKA ARHITEKTURA
Usporedimo obiteljske kuće u BIH uočit ćemo ogromne razlike. Kuće u Bosni uglavnom nisu od kamena. Velika je upotreba drveta kao građevnog elementa. Polukružni prozori i lukovi. Uglavnom su kvadratičnog presjeka. Krov na više od dvije vode, uglavnom na četiri vode, s gotovo obvezno izvučenom drvenom strehom. Izraženi orijentalni utjecaj. Takve su kuće u Bosni. Kuće u Livnu su potpuno drugačije. Kuće su građene od kamena, bez strehe, pravokutnog presjeka, gotovo uvijek s krovom na dvije vode. Bez lukova. Proporcije, dimenzije i nagib krova identičan onima u Hercegovini i Dalmaciji. Napomena: Ovo vrijedi za hrvatske obiteljske kuće u selima.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno nije Bosna. Livno je Hercegovina i Dalmacija.

4. KRITERIJ: PORIJEKLO STANOVNIŠTA
Veliki dio prezimena u Livnu porijeklom su iz Dalmacije (Bilić, Semren, Vrdoljak, Omazić, Velić, itd…). Migracije stanovništa su uglavnom iz Dalmacije u Livno i obratno, rijetki su slučajevi migracija stanovništa prema Bosni.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno je Dalmacija.

5. KRITERIJ: KRAJOLIK
Livno je kraški krajolik, ogromne količine kamena (vapnenca), s rijekama ponornicama karakterističe za kraška podneblja (npr. Sturba). Kraš je karakterističan za Hercegovinu i Dalmaciju, za Bosnu nije.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno nije Bosna. Livno je Hercegovina i Dalmacija.

6. KRITERIJ: JEZIK
U Livnu se govori ikavica, što nije karakteristično za Bosnu, nego za Dalmaciju i dio Hercegovine. Hrvati u Livnu ne izgovaraju glasove H i F (npr. ,"Rvatska”, ,"Vranjo”, , "Pilip” itd. ) što je također karakteristično za Dalmaciju i Hercegovinu. Jezik Sinjana, Livnjaka i Imoćana je skoro pa identičan.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno nije Bosna, Livno je Dalmacija i Hercegovina.

7. KRITERIJ: KULINARSTVO
Jeste li ikada čuli za bosanski pršut? Naravno da niste jer u Bosni nema niti uvjeta, niti običaja izrade pršuta. Za pršut je potrebna suha klima i bura i naravno narodni običaj izrade pršuta. Prušut se radi u Hercegovini i Dalmaciji. Također, pršut se od pamtivijeka radi i u Livnu. Čiji dida u Livnu nije radio pršut? Takvog nema.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno nije Bosna. Livno je Dalmacija i Hercegovina.

8. KRITERIJ: NARODNE IGRE
U Livnu se oduvijek igralo briškule, trešete, šijavice i kamena s ramena. Igralo se talijanskim kartama, mađarice su se pojavile tek nedavno. Karakteristično za Dalmatince.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno je Dalmacija

9. KRITERIJ: CRKVA
Crkva u BIH (Vrhbosanska nadbiskupija) dijeli se na Banjalučku, Mostarsko-Duvanjsku i Trebinjsko-Mrkansku biskupiju. Livno je u Banjalučkoj biskupji. U povijesti je Livno pripadalo i splitskoj biskupiji. Također, župa Livno je postala najveća župa u Banjaličkoj biskupiji, tako da je pitanje gdje će sjedište biskupije biti u budućnosti i kako će se sve to odigrati s obzirom na situaciju u BIH i iseljavanje Hrvata.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno je Bosna.

10. KRITERIJ: GLAVNI GRAD LIVNJAKA
Pitajte Hrvate u Livnu koji im je regionalni glavni grad (osim Zagreba), svi će reći da je Mostar, ne Sarajevo.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno je Hercegovina.

11. KRITERIJ: GRAVITACIJA STANOVNIŠTVA NA PODRUČJU OBRAZOVANJA I ZDRAVSTVA
Hrvati iz Livna idu na studij i liječenje u Split, Mostar ili Zagreb. Skoro nikada u Sarajevo.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno nije Bosna.

12. KRITERIJ: POVIJEST
Ovo je teško i opširno za definirati. Pojednostavljeno: Do dolaska Turaka, i za vrijeme Banovine Hrvatske Livno je bilo u sastavu Hrvatske. Ostalo je u sastavu Bosne i Hercegovine.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Pojednostavimo li i uzmemo da je stoljeće sedmo početak, onda je Livno oko 60% svog života Hrvatska (8 stoljeća), a 40% Bosna (6 stoljeća).

13. KRITERIJ: PODJELA U SFRJ
BIH je u Jugoslaviji bila podjeljena na na četiri oblasti: Sarajevska, Mostarska, Banjalučka i Tuzlanska. U Mostarsku oblast spadalo je i Livno.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno je Hercegovina.

14. KRITERIJ: ŠTO LJUDI KAŽU
Domaći stanovnici u Livnu kažu da nisu niti Bosna niti Hercegovina niti Dalmacija, nego Završje. Također se zna čuti i narodni naziv ,"Tromeđa” aludirajući na među Dalmacije, Hercegovine i Bosne. Stanovnici iz Bosne uglavnom će za Livno reći da je Hercegovina. Stanovnici iz Hercegovine uglavnom će za Livno reći da je Bosna.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno je Završje.

15. KRITERIJ: LOKALPATRIOTIZAM
U Hrvata iz Livna nikada nije bilo lokalnog patriotizma niti prevelike povezanosti niti prema Bosni, niti prema Hercegovini, niti prema Dalmaciji.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno nije niti Hercegovina, niti Bosna, niti Dalmacija.

16. KRITERIJ: BIH, ŽUPANIJA DANAS
Livno danas spada u Hercegbosansku županiju. Znači, i Bosna i Hercegovina, ili, niti Bosna, niti Hercegovina, svejedno.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno je i Bosna i Hercegovina.

17. KRITERIJ: MENTALITET
Definitivno ne bosanski, definitivno ne hercegovački.
REZULTAT PREMA KRITERIJU: Livno nije niti Bosna niti Hercegovina.

Sada neka svako prosudi sam gdje spada Livno!     (HR-HB Livno)

      I nikome nebi tijesno
Livno - dio danasnje Obrtnicke ulice izmedju dva svjetska rata28.01.2013. U današnjoj Obrtničkoj ulici vrlo je malo obrtnika, a prije šest desetljeća tu je bio dućan do dućana, ćepenak do ćepenka: obućar do terzije, kavedžija do samardžije, slastičar do limara, zlatar do komoćara... Živjelo se tu vrlo veselo, harmonično - bas susjedski.

Nekadašnji Konak plac (u Perkuša mahali), današnji omaleni Trg branitelja Livna (donedavno Trg narodnih heroja) uokviren je hotelom "Dinara", zgradom Pošte, Kujundžića kućom i zgradom u kojoj već duže od stoljeća stoluje livanjska vlast (u raznim razdobljima ovdje poznata kao "konak", "kotar", "srez" i "općina"). Na Trgu je 1916. godine podignut spomenik caru Franji Josipu I. Za Kraljevine Jugoslavije vlast mijenja ime trga (postaje Trg kralja Petra), s postolja skida cara i postavlja (1924. god.) kralja (kralja Petra), a za NDH (1941) nestaje i kralja i postolja na kojemu je stajao.

Stanemo li danas bas na to mjesto okrenuti prema istoku, za tren pogledom obuhvatimo gotovo cijelu današnju Obrtnicku ulicu. Kao i drugima, i ovoj je livanjskoj ulici svaka nova vlast davala ime po svome ukusu: za Austrije bila Wurtemberova, za Kraljevine kralja Aleksandra, za NDH Ante Pavelića, a poslije II svjetskog rata Vojina Zirojevića. Iako danas u njoj dotrajava samo još poneki obrtnik (1 staklar, 1 električar, 3 obućara, 1 limarska i 2 frizerske radionice), sadašnje joj ime (Obrtnička) bas pristaje, bolje od svih prethodnih - i to ne po tome kakva je danas, nego, mnogo više, po onome kakva je nekada bila: prepuna svakojakih zanatlija i sitnih trgovaca, načičkana ćepencima, na kojima bi vlasnici izlagali svoju robu i mamili mušterije. Bilo tu uvijek živo.

Danas su u toj ulici samo tri osobe svjedoci njezina izgleda prije II svjetskog rata: Ljubica Kasalo, zvana Beba (kći Ivice Bezine) i Tidža, kći Abdulaha Dizdara, te najstariji, još uvijek aktivni, livanjski obućar Salih Mulić (sve troje rođeni iste - 1923. godine). Obućarski je zanat Salih izučio u toj ulici u radionici svoga oca Sulejmana, koju je on tu otvorio 3-4 godine poslije I svjetskog rata. Već šest desetljeća Salih iz dana u dan strpljivo i, na zadovoljstvo mušterija, uredno i čestito obavlja posao u svojoj skromno uređenoj radionici, koju sada vodi sin mu Mirsad. Rijetko ćete sresti čovjeka koji kao on začuđujuće detaljno poznaje povijest svoje ulice: ama baš svaku njezinu stopu, svaku osobu koja je tu živjela u zadnjih šest desetljeca. Radoznalce ce susretljivo provesti ulicom i pokazati im gdje je šta bilo i čime se tko tu bavio prije šezdeset godina, otkad tu radi u očevoj radionici kao kalfa (od 1935. godine).

Ako ste se odlučili s njim prošetati od Trga branitelja do Žitarnice, slušat ćete njegova sjećanja i neosjetno prijeći u jedno drugo vrijeme, u sasvim drukčiji ambijent, u kojemu gotovo da jasno vidite i ljude i predmete koji nezaustavljivo naviru iz toga doba. Odmah na početku ulice, s desne strane, u Kujundžića kuci kao da razabirete kako su u trgovini Rade Radete poredani konopi, plugovi, kace, metle, gravlje, lopari... (uglavnom proizvodi domaćih seoskih majstora). Zamišljate dalje kako u susjednoj knjižari Mirko Stević nudi sasvim drukčiju robu i drugoj vrsti mušterija, uz nju braću Pirije u njihovoj piljarnici i tik do njih u šimlatom dućanu Zaima Šeremeta, u kojega ste osim voća mogli i kruha kupiti. U prvoga mu susjeda Mahe Šeremeta na izbor je bilo šta god hoćete od rukodila livanjskih kovača: čavala, burgija, sklopača i kojekakvih drugih noževa, bradvi, srpova... U krojača Joze Popovića, velikog zafrkanta, mušteriji je moralo biti zabavno, kao i u susjednoj gostionici Ivica Bezine, koji je uz jelo i piće gostima nudio i obilje svojih zanimljivih šala. Do njega uz mesnicu Saliha Maslića bila pekara Mustafe (Muica) Đonlagića i magazin trgovca Vrdoljaka, te limarska radionica braće Vrebaca (Saliha, Sulejmana zvanog Ejke i Osmana), majstora na velikom glasu. Ljubitelje slatka tu do njih čekao je slastičar Albanac Šemso i sin mu Skender, a slabo obuvenima svoje proizvode na svojim su ćepencima nudili obućari Sulejman Mulić i Dane Rimac.

Poredani jedan do drugoga dalje su sjedili: trgovac Đorđe Mitranić, mesar Havo Jeleč, ćevabdžija Dervo Klinac, trgovac Ibrahim Halulić (mjesovita roba), kavedžija Nasko Mulić, trgovac Dervo Krivić (mješovita roba), pekar Maho Hozo, mesar Mujo Lemo, a onda malo zivlji trgovac svakojakom robom Ejub Latifić, odmah do Perkuše džamije. Vakufskim dućanima s ćepencima završavala je ulica i prelazila u Žitarnicu, a svoje ćepenke još su tu imali obućar Tade Vujanović i piljar Salih Đeldum, zvani Đigaga. Stigli smo, dakle, na Žitarnicu, do samardžije Joze Špike, limara Mate i Ante Cvitana i obućara Matka Radnića Baje.

Da pogledamo sada s kim smo se mogli sresti uoči II svjetskog rata na lijevoj strani iste ulice i šta se to nudilo nasemu pogledu. Krenimo takodjer s današnjega Trga branitelja Livna. Najprije ste mogli svratiti u prodavaonicu željezne robe i oružja Živka Pavlovića, pa u Srpsku banku, a onda kod limara Josipa Kaića - potom u kavanu Ale Mulića. Koji su imali potrebe i novca svraćali su u susjednu zlatarnicu Pere Vujčića, a seljaci, radi konjske opreme, obvezno kod komoćara Ive Grgića, te kod susjeda mu Pere Markova (ako im je trebalo opute, kajase, kože za opanaka), a u Jake (Tomije) Mihaljevića radi voća i povrća, pa i kruha i sira.

Zanimljivo je bilo u Osme Mulića (od konjskih repova pravio četke, frče za krečenje, izrađivao nanule, pletitke igle, od žute žice savijao kukce za čakšire...). U Đulke Talića bilo šta i u Pere Markova, a u braće Vrdoljaka (Tomo, Dane, Ivo) u bogatoj trgovini bilo svega i svačega (kože đona, kalupa, tekstila, konca, igala, pribora za raznovrsne zanatlije...). Slijede jedan do drugoga dvojica terzija (Ruždija Trbić i Ahmo Fehimović, pa bakalin Ale Pivčić. Do obućarske radionice Stipe Bagarića, zvanog Vice bila Zemaljska banka, uz nju kožar Smail Jarebica (otkupljivao kože lisica, kuna i druge divljači), obućar Ivan Ćubela, terzija Jusuf Dizdar, zvani Turkuša, obućar Paso Tufekčić, prodavac kruha Maho Topal, te piljar Ćamil Burkic. Iza dviju trgovina mješovitom robom (Ljube Kaića i Alojzija Sučića) bila kavana Ahmeta Mulica, pa mali foto-atelje Ale Terzića i trgovina Tadije Tadića. I, eto, tko uz veliku uzbrdicu stigne do dvojice potkivača Safića (Sulje i Hase), vec je na Žitarnici.

Bilo je zabavno gledati kad bi oni najsnažniji odmjeravali snagu. Pamti se, tako, da bi vrlo snažnom Mahi Hozi znao doći gorostas Nediljko Franjičević - Vranac da se okušaju: sjeli bi jedan naspram drugom, ispružili noge, naslonili tabane, rukama čvrsto stegli željeznu ćuskiju iznad priljubljenih tabana i snažno potežući svaki pokušavao protivnika privući na svoju stranu (ne znamo pretjeruju li oni koji kazuju da se i ćuskija znala iskriviti među njihovim snažnim šakama).

U obućarskoj radionici Stipe Bagarića uvijek bilo veselo, pjesma kad tiša, kad vrlo glasna pratila je ritam kuckanja postolarskih čekica. Nije bilo rijetko, ni neobično, da se na sred ulice, na prašnjavom makadamu svirkom na usnoj harmonici oglasi obućar Sulejman Mulić i za tili čas eto veselja. Ugodno i besposlenima bilo proći Obrtničkom ulicom, ali bilo je i onih koji su je znali zaobići. To se dešavalo dužniku koji nije do dogovorenog vremena uredno vratio dug svome majstoru ili trgovcu. Takav bi prema Žitarnici obično krenuo zaobilazno: da bi izbjegao neugodni susret, krenuo bi današnjom Đačkom ulicom, koju su oni iz Obrtničke u šali prozvali Dužnička ulica.
Danas je u asfaltiranoj Obrtničkoj ulici sve drukčije. Obrtnici su gotovo izgurani. Istisnuli ih po temelju, nek im bar u imenu ulice ostane trag da se zna da su bili i gdje su bili.  Stipo Manđeralo(Iz knjige "ZLATNE RUKE")

       Je li Livno što je nekad bilo?
“Posebni ukrasi Livna dugo su bile i brojne, davno porušene kule livanjskih uglednika i kapetana, među kojima su najduže izdržale zidine posljednjih livanjskih kapetana Firdusa, koji su protjerani predajom Livna Austro-Ugarskoj, pa se u tuđini Ali-beg Firdus u pjesmi nostalgično zapitao: Je li Livno što je nekad bilo?

“Kad kauri Livno porobiše, porobiše vatrom zapališe/ zarobiše trista djevojaka, među njima Atlagića Fatu/ Progovara kaurski vojvoda: ču li mene Atlagića Fato/ deder uzmi turski abdest na se, kod mene ga uzimati nećeš/ Odgovara Atlagića Fata: stani malo kaurski vojvodo/ ako dođe Velagića Ahmo, zor delija a moj ašiklija i tebi će abdest trebovati”

Bedem

Livno je jedan od najstarijih gradova u BiH te stoga i jedan od kulturno-historijski najznačajnijih. Spominje se još u Povelji kneza Mutimira od 28.09.892.godine koju je potpisao i livanjski župan Želimir. Po mnogima i jedan od najljepših gradova, posebno u proljeće, kad je Duman najbučniji, a Bistrica najplahovitija, i kad okolno zelenilo i behari bašča uokvire kameno arhitektonsko biserje, podno strmih litica, uzdignutih do najplavljeg nebeskog svoda na kugli zemaljskoj sa kojih puca prekrasan vidokrug na prostrano zeleno polje s jezerima i rijekama, te  okolne masive Dinare, Tušnice, Cincara, Golije…

Mnoštvo je arheoloških tragova koji upućuju na njegovu burnu i, sa kulturološkog aspekta gledano, bogatu prošlost. Grad je smješten na sjeveroistoku najprostranijeg kraškog polja u Europi,  na stjenovitim i strmim padinama visoravni Krug,  uz bučni Duman s bazenom od 10 kvadratnih aršina na kojem su se svojevremeno okupljali učeni ljudi i derviši i u njega sa litica skakali odvažni Livnjaci, što i danas čine, premda je voda i ljeti hladna kao led. Grad se proteže na obje strane Bistrice, a zbog svog izuzetno povoljnog geostrateškog položaja i sjecišta puteva, bio je meta brojnim osvajačima: Dubrovčanima, Mlečanima, Hrvatima, bosanskim kraljevima, Turcima, Austro-Ugarima, Nijemcima… I svi su oni ostavili tragove svoje kulture, ili nekulture i barbarstva. Livno se više puta moralo, kao ptica feniks, dizati iz pepela i svaki put je bilo ljepše i raznolikije u svakom pogledu. 

Međutim, po mnogima je svoj najveći procvat doživjelo u vrijeme otomanske uprave, a posebno u 16. i 17. stoljeću kad je bilo sjedište Kliškog sandžaka i bedem bosanski, kao i u vrijeme bosanskih kraljeva, ili u posljednjem ratu, u kojem je imalo i svoje “ljiljane” i ima ih i dalje. Još je Evlija Čelebija zapisao da je ovaj lijepi bijeli grad, s kulama bijelim poput bisera na vrletnoj crvenoj stijeni (obronci Crvenica) sazidan od klesanog kamena u obliku badema. I danas su vidljivi tragovi  Poletače, Ćošek, Efrem i Klanac kule iznad grada dok Vejs kula (pogrešno nazivana Vujadinova) i dalje uspravna odolijeva, stražareći stoljećima iznad bijelog Livna koji je vremanom dobio sasvim nove konture, da bi u vrijeme socijalizma bile u obliku petokrake, proširene kracima izvan zidina Stare Čaršije, da bi najnovijim, postratnim prostorno-planskim protezanjem, gledano iz ptičje perspektive, grad počeo nalikovati na kakvu džinovsku kamenu letjelicu zabijenu u vrleti Bašajkovca iznad grada, ili na ogromnu stjenovitu pticu feniks, sletjelu da se napije Dumana i spremnu da se ponovo vine nebu pod oblake. 

“Posebni ukrasi Livna dugo su bile i brojne, davno porušene kule livanjskih uglednika i kapetana, među kojima su najduže izdržale zidine posljednjih livanjsih kapetana Firdusa, koji su protjerani predajom Livna Austro-Ugarskoj, pa se u tuđini Ali-beg Firdus u pjesmi nostalgično zapitao: Je li Livno što je nekad bilo? Izvanredno značajni ukrasi su bili i topovi Krnjo, Hajderbaba, Džaferbaba i Zelenko kod džamije Hadži Ahmeda Dukatara na Glavici, koje je Austro-Ugarska izmjestila u Beč, pa pet potkupolnih džamija (do danas sačuvane tri) po kojima je Livno u BiH bilo odmah iza Sarajeva, a imalo je  u gradu još 13 drugih džamija, mesdžida i mekteba, plus džamije i mektebi u selima Golinjevo, Podhum, Grborezi i Guber, te mekteb u Kablićima, u kojima je prije par godina izgrađen novi mesdžid kao i u Potkraju” svjedoči nam devedestogodišnji hadži Dževdet Vrebac, najstariji Livnjak koji još uvijek klanja svih pet vakata namaza i livanjska enciklopedija po pitanju pamćenja običaja i starina ovoga kraja, posebno bošnjačkih.

Po posljednjem popisu stanovništva u livanjskoj općini je živjelo 39.526 stanovnika od čega 28.456 ili 72% Hrvata, 5.927 ili 15% Bošnjaka, 3.782 ili 9,6% Srba i 1.361 ili 3,4% ostalih, među kojima je sigurno barem 2/3 njih tek kasnije shvatilo da su zapravo Bošnjaci. Dakle, prije rata je bilo oko 6.500 ili oko 17% Bošnjaka, od čega ih je tijekom i nakon rata raseljeno oko 1.000, ne računajući povratnike iz zapadnih zemalja, dok ih je 300-tinjak već bilo na dugogodišnjem “privremenom radu” u Njemačkoj i drugim zemljama, ali koji se nisu ispisali iz državljanstva, niti se odrekli rodnog mjesta. Trenutno je u Livnu najviše oko 5.000 Bošnjaka. Daleko su više desetkovani ovdašnji Srbi koji su tijekom rata ili otišli “za svojima” ili prognani, pa ih je sada jedva petstotinjak sa povratnicima u Donje Livanjsko polje. 

Međutim, crkveni podaci svjedoče da se sve više iseljavaju i livanjski Hrvati. Cijeni se da ih je iselilo najmanje 11-12.000, pa i njih trenutno nema više od 16.000 stalno nastanjenih u općini, ali su i dalje ubjedljiva većina i imaju apsolutnu vlast u općini i većinsku u županiji. Iz općinske vlasti su Srbi još od rata eliminirani, dok su Bošnjaci puki privjesci vladajuće HDZ i njenih hrvatskih partnerskih stranaka. Istina, u posljednjih nekoliko godina predsjednik Općinskog vijeća je Bošnjak, jer tako zakon propisuje, ali da je i najbolji i najpametniji ruke su mu vezane jer nema većinsku podršku u OV koje broji 31 vjećnika, od čega je samo 4 Bošnjaka (2 iz SDA i po jedan iz Narodne stranke radom za boljitak i SDP-a). 

Grad je gubio, pogotovo njegova najstarija gornjegradska jezgra, svoj izvorni izgled koji je nalikovao travničkoj, ili bilo kojoj drugoj čaršiji sa ostacima orijentalne arhitekture, kasnije obogaćene rijetkim austrougarskim zdanjima. U gradu su prije rata Bošnjaci bili većina, a pogotovo u staroj čaršiji gdje su Bošnjaci po broju dominirali, dok ih je podjednako sa Hrvatima bilo u dva južna donjegradska dijela, nešto manje u istočnom dijelu na Malti i Brini gdje su preovladavali neznatno Hrvati, te još manje u zapadnom dijelu prema Partizanskom groblju i Zastinju gdje su se bili koncentrirali Srbi. Nakon rata u ovaj zapadni dio naseljavaju se Hrvati umjesto Srba koji su im prodali kuće ili zgarišta, administrativne granice grada se pomjeraju do prigradskih naselja Suhača, Rapovine, Žabljak i Begovača, pa je sada u gradu Hrvata sigurno više nego Bošnjaka, zahvaljujući glasanju i bošnjačkih vijećnika u OV za ovakve granice grada, unutar kojeg postoje čak i farme ovaca, goveda i svinja, te više nijedan industrijski objekat. Posljednja je izdahnula Tvornica vunenih tkanina “Livtex” koja je prije rata zapošljavala i do 800 radnika i u kojoj je radilo barem 2/3 Bošnjaka slično kao i u uništenom Li-transu, Livno-busu, Modnoj odjeći, Opskrbi, Kožari, Pilani, Unimaxu, Irisu…

Ono što se nije postiglo ratom pokušavalo se pljačkom i devastiranjem potpuno zdravih proizvodnih kolektiva kako bi se “pretvorbom” pretvorili u privatne “hrvatske firme” i kako bi Bošnjaci ostavši bez radnih mjesta morali napuštati rodni kraj što su mnogi i učinili, a čine i danas. Ali, pošto nisu otvarani novi pogoni sve su više bez posla ostajali i Hrvati, koji su koristeći dvojno državljanstvo masovno prelazili sa onu stranu Dinare u potrazi za poslom. 

Diskriminacija 

Diskriminacija prema livanjskim Bošnjacima nije činjena samo u sferi zapošljavanja, već i u svim drugim oblastima, posebno u sferi obrazovanja, kulture i vjere. Srpske ratne granate su samo neznatno oštetile nekoliko gradskih stambenih i vjerskih objekata, među kojima i bošnjačkih, ne što nisu htjele, već što nisu bile u stanju, ali su zato posao temeljito odradile hrvatske “savezničke snage” nakon insceniranog sukoba sa Bošnjacima u srpnju 1993. godine, a koji su od 85 km ratne linije držali barem polovinu (?) iako ih je pet puta manje nego Hrvata. 

Ojačani sa 5-6 brigada iz Hercegovine i Hrvatske nakon razoružanja livanjskih Bošnjaka i njihovog zatvaranja svih punoljetnih muškaraca (oko 2.000) među kojima je bilo i nekolicina maloljetnih i ženskih osoba, livanjski HVO “bojovnici” su smogli snage da pljačkaju bošnjačku imovinu, pokretnu i nepokretnu, pale i ruše kuće i vjerske objekte, neke i do temelja, poput gradske džamije Ćurčinice, koja se napokon, nakon višegodišnje zabrane obnavlja, ili džamije u Podhumu čiji su i materijal bacili na nepoznatu lokaciju. Ali vremenom su livanjski Bošnjaci uz pomoć nekih donatora obnovili sve porušene džamije, sagradivši još ljepše i prostranije, a ponegdje po prvi put uopće napravili vjerski objekt kao u selu Potkraj, ili mesdžid u Sturbi, kojeg je inspekcija srušila navodno zbog neposjedovanja svih papira, uprkos činjenici da mnogi godinama nisu nikako radili, te da se dobar dio njih bavi stočarstvom i poljoprivredom u nedostatku radnih mjesta. 

Trebalo je proći dosta postratnih godina da se barem dio Bošnjaka vrati na radna mjesta u zdravstvu, školama i institucijama, ali procenat zaposlenosti ni izbliza ne odgovara procentu Bošnjaka koji svih ovih godina HDZ-SDA vladavine u Livnu i županiji nemaju nijedno ni zamjeničko, a kamoli rukovodno mjesto. Broj Bošnjaka zaposlenih u općini i županijskoj vladi i skupštini nije ni približan procentu Bošnjaka. Mnogi još i danas po sudovima traže svoja prava, a ako ko i dobije pozitivnu presudu ona se teško ili nikako ne izvršava. 

Diskriminacija je prisutna i u obrazovanju. Čak 346 bošnjačke djece u osnovnim školama i 118 u srednjim se čitavo vrijeme školuje isključivo po hrvatskim nastavnim planovima i programima i na hrvatskom jeziku, dobivajući i dokumente sa neustavnim pečatom (šahovnicom) i neustavnim nazivom županije (“Hercegbosanska županija”) jer je Ustavni sud FBiH još 1997. i 1998. godine kao neustavnim proglasio čak 65 od sedamdesetak članova Ustava tzv. “HBŽ” među kojima su osporeni i naziv “županija”, izgled grba (šahovnica) kao obilježje samo jednog naroda, naloživši usklađivanje istih što se nije desilo do danas uprkos “vječitim” kadrovicima iz SDA u Županijskoj skupštini gdje godinama imaju i potpredsjednika Skupštine i jednog ministra u Vladi, jedno vrijeme predsjednika OV, te instrument zaštite vitalnog nacionalnig interesa u Domu naroda FBiH što nije iskorišteno, a nije se pretrgao ni SDP-ovac Nijaz Golub kao prvi u Livnjaka da postavi pitanje diskriminacije djece u obrazovanju. 

Ovo je pitanje svojevremeno u Parlamentu FBiH pokrenuo autor ovog teksta sa kolegom Munibom Huseinagićom iz Šujice. Na njihovu inicijativu je i pokrenuta Tužba pred Ustavnim sudom FBiH i dobijena, ali se ne provodi punih 15 godina. Autor ovog teksta kao zastupnik u Županijskoj skupštini se zalagao i za prevladavanje diskriminacije u obrazovanju ishodivši od ministrice obrazovanja i napismeno da će se u praksi provesti odredbe novog Zakona o obrazovanju sa pravom bošnjačke djece da se obrazuju na vlastitom jeziku i po programima vlastite države, ali su roditelji ostali inertni, kao i aktuelni vječiti “predstavnici Bošnjaka”, a dijelom i IZ-e Livno koja se nije najenergičnije zauzela za otklanjanje ove diskriminacije, na koju su “predstavnici Bošnjaka” u lokalnoj i županijskoj vlasti postali imuni, kao i na zastavu Livna sa velikim bijelim križem na crvenoj podlozi i krunom tuđeg (hrvatskog) kralja umjesto bosanskog.

Bijela kuga

Uz svu nepravdu i bijela kuga odavno hara Livanjskim krajem odražavajući se i na ovdašnje Bošnjake. Samo je u Livnu, prema podacima koje vodi MIZ Livno, a koje nam je dao glavni imam Dževad ef. Hadžić, u prošloj godini bilo 68 dženaza, dok je sklopljeno svega 19 šerijatskih brakova, a rođeno 31 bošnjačko dijete, što je ipak ohrabrujuće u odnosu na 2010. godinu kad ih je rođeno svega 16. Ovaj trend traje godinama i smrt uveliko pretiče život, a sličan je i kod daleko brojnijih Hrvata i još porazniji kod najmalobrojnijih livanjskih Srba. Livno već mnogi upoređuju sa svijećom koja se postepeno gasi. Dobrim demografima nije teško izračunati za koliko godina neće biti Livnjaka ako se ovaj trend ubrzanog mortaliteta i smanjenog nataliteta ne promijeni. 

Od kada vode evidenciju šerijatskih brakova od prije nekoliko godina u Livnu su zaključena tek 152 braka a u pripremi je bio 153. Kao dokaz da se smanjuje broj bošnjačke djece u postratnom periodu u Livnu dovoljno je istaći da ih je u osnovnim školama 2003/4. bilo 368, prošle godine 324 a ove 346, dok je broj bošnjačkih srednjoškolaca sa 204 iz 2003/4. smanjen na 118 u ovoj godini. “Najmanje ih imamo u Ekonomskoj školi, svega desetak i jako je teško s obzirom na pedagoške standarde organizirati vjeronauku jer nisu svi iz istog razreda. Od 118 bošnjačkih srednjoškolaca njih 94% pohađa vjeronauku. 

U osnovnim školama gdje vjeronauku predaju Husein ef. Topalović i Omer ef. Omeragić vjeronauku pohađa njih 97% a mektepsku nastavu 232”, kaže nam profesor islamske vjeronauke i svršenik IPA i Pravnog fakulteta, magistrant Edin ef. Jašarević, imam u džematu Kablići i nosilac crnog pojasa u karateu, koji uz vjeronauku livanjsku i duvanjsku omladinu katkad trenira i borilačke vještine. U posljednjih desetak godina najzanimljivija je 2004. jer je tada bilo više bošnjačkih učenika u livanjskim školama nego prethodnih ili narednih godina, ali je u toj godini zabilježeno i najviše dženaza, čak 76, što je visoka brojka za malo Livno. Sjećam se da je nekoliko puta bilo i po dvije-tri dženaze za jedan dan, ili njih 6-7 zaredom, o čemu precizne podatke vode u MIZ posljednjih petnaestak godina. 

Nedostatak radnih mjesta i još uvijek snažna diskriminacija u svakom pogledu, te nedovoljna briga centralnih vlasti za rubna područja i otvorenost granica sigurno će doprinijeti još većoj migraciji iz ovih krajeva iz kojih se tradicionalno išlo u pečalbu. Ovo posebno vrijedi za mlade i obrazovane ljude koji sa znanjem engleskog i drugih stranih jezika, sa informatičkim vještinama i bosanskom upornošću sigurno mogu sebi osigurati bolju perspektivu u drugim zemljama nego u zapostavljenom Livnu, između ostalog i zbog toga što su im informacije daleko dostupnije nego starijim generacijama koje su se iseljavale. Ale Kamber

      Povijest fotografije u Livnu i njeni 
40 godina poslije Daguerreova izuma i u Livno "dolazi" fotografija. Prvi fotograf u Livnu je bio livanjski apotekar Antun Kluczenko, a prvi fotoamater među rođenim livnjacima je bio Mato Kaić. Još 1903. godine kupio je prvu kameru u Beču. Do sada se nije ušlo u trag fotografiji sa motivom Livna iz Turske uprave, ali treba ostaviti i tu mogućnost. Da bi se otklonula ta dvojba valjalo bi prethodno istražiti mnogo muzejskih zbirki, fotografija o Livnu ima mnogo ali je dosta njih nedostupno i trebalo bi tragati za njima. Postoji mnogo starih slika Livna ali se nezna ime autora. Prve nama poznate fotografije koje su objavljene datiraju iz 1878. godine. To su fotografije: Panorama Livna - Pogled sa Juga, Livno - sa Zapada, s muslimanskim grobljem u prvom planu, Bustalijina džamija koje je objavio Jernej pl Andrejka. Treba se dosta raditi na identifikaciji mnogih nama poznatih fotografija Livna, kao što su recimo samostan na Gorici i crkva bez ijednog zvonika iz 1879. godine, Gradska vijećnica ( sa tek posađenim kestenom ispred nje), zatim fotografije sa otvaranja spomenika Caru Franji Josipu, Kralju Petru, Kralju Tomislavu...

40 godina nakon što je Dageuerreova kamera prvi put snimila francuze i livnjaci su stali pred foto objektiv. Bilo je to odmah nakon okupacije 1878. godine kada je u Livno došao splitski fotograf Franz Laforest i snimio na česmi Milošnik dobro poznatu fotografiju u kojoj je zabilježen izuzetan trenutak za livanjsku povijest. Na slici su se poredali jedan do drugog 28 najuglednijih livanjskih prvaka sve tri konfesije. Iz tog vremena je i njegova druga fotografija: Pogled sa Tebera na staro Livno i njegove bedeme.

Dolazila su nova vremena, pa ni u Livnu foto-kamera nije bila više čudo. Sve je više foto amatera, a kasnije i profesionalaca. Fotografije sa livanjskim motivima u svojim radovima objavljivali su mnogi poznati učenjaci: Veclav Radimsky, dr. Friedrich Katzer, dr. Mihovil Mandić, Dimitrije Sergejevski... U prvom desetljeću XX. stoljeća u Livno dolazi i bavi se fotografijom Milan Kokotović. 1930. godine iz Amerike dolazi Petar Gotovac i donosi fotoaparat koji ostaje u vlasništvu Stipe Gotovca. Poznati livanjski fotograf je i: dr. Vinko Zakarija, pred Drugi svjetski rat u Livnu radi S. Novaković. Jedno vrijeme će sa njim raditi i Ale Terzić koji je ujedno i prvi livanjski fotograf profesionalac koji će sa kamerom u ruci provesti cijeli radni vijek. On odlazi u Split a njegov sin Hajro Terzić ostaje u Livnu i vodi foto-atelje. U njegovom ateljeu zanat će izučiti Jakov Vrdoljak iz Grboreza koji otvara svoj atelje i radi dvije godine poslije čega odlazi u Solin. U ateljeu Hajre Terzića zanat će izučiti i Pero Mihaljević koji će otvoriti svoju radnju FoMi koja i danas radi, osim njega tu radi i njegov brat Nikola. Pored njih jos radi i Milan Mihaljević. Kratko vrijeme imao je atelje i matičar Muriz Dizdar. Za sve spomenute valjalo bi još dodati da je svaka njihova snimka zabilježeni neponovljivi trenutak koji su odabrali po svojoj sklonosti i potrebi. U svoje su kamere, moglo bi se reći pohranjivali zaustavljeno vrijeme. Tehnika i standard učinili su svoje... 

U Livnu je danas mnogo fotografa amatera i profesionalaca a fotografske radnje u Livnu su: Wedding photo & video studio Karadza, FoMi Livno, Foto Marin, Foto Kelava i dr. Livnograd.com

       Livanjski pekari
Pekarstvo u Livnu se njeguje već stoljećima. U zadnjih stotinjak i više godina za to su zaslužne obitelji: Bilić, Tadić, Karin, Hozo, Čoban, Pivčić... koje su pekle kruh "što diše i miriše ko duša". Peklo se za svačiji ukus: pogače, okaluke, simite, lepinje, cahije, kifle, kajzerice...

Najstariji podatak o livanjskom pekarstvu zabilježen je u jednom turskom defteru iz 1604 god. Tu je evidentiran jedan pekar mahali mesdžida Husejna Etmekcizade. Na osnovu dostupnih podataka spomenut ćemo livanjske pekare iz 19. i 20. stoljeća.Najstariji među njima bio je Stipan Bilić. Živio je i imao pekaru u mahali Milošnik. 

Mlađoj generaciji pripada pekar sa Begluka Jakov Mioč. U Livnu odavno već nema nikog iz obitelji Karin. On je imao pekaru kod Perkuša džamije. Poslije je pripala Husi Duranu, a od njega će je kupiti Maho Hozo.

Najpoznatiji livanjski pekar bio je Ante Tadić. On je svoju pekaru registrirao 1891. godine. Ta stara pekara nalazila se na Feri odmah uz tadašnje pazarište na Turbaši. Poslije se preselio u Donji grad (1901) kupivši nešto kuće od Hasana Šabanovića i tu će napraviti modernu parnu pekaru..U današnjoj Gimnazijskoj ulici (stari Livnjaci je zovu Rimčev sokak) bila je pekara Ante Rimca, negdje oko 1860-tih. Kasnije pod zakup je drzao Omer Đonlagić, a poslije njega Juso Pivčić

Na pocetku ulice Milošnik svoju pekaru su imali braća Čoban, učenici Ante Tadića. Na Turbasi preko puta Čobanove pekare uz sami Piragića mesdžid držao je svoju pekaru Pero Ćubela.

Kod starog mosta u Dumanu (danas kuća Stipe Matkovića) svoju pekaru imao je Alija Brkić,a odmah nedaleko od njega, tu u blizini na Begluku bila je pekara Age Durana. Kod njega je cijeli radni vijek proveo Ibrica Borić,pa je i pekara kod Livnjaka bila poznata kao Ibricina pekara.

Na Kalajdžinici svoju pekaru je imao i Jovo Besara. U današnjoj kući Ante Mamuze na Žitarnici bila je Kaićeva pekara. Na samoj periferiji Donjeg grada svoju pekaru imao je Mijo Franić (u današnjoj Sinjskoj ulici). Tu je radio i pekar Toni Jazvo. Poslije Drugog svjetskog rata tu je pekaru osposobio Josip Ćubela, a njegovi učenici će biti Bogdo Kaić,Matko Tokić, Nedo Tičinović, Nasko Šehić...

Najviše pekara je prošlo kroz Tadićevu pekaru.Tu je između dva rata radio i jedan od najboljih livanjskih pekara Huso Hacam.Tu su jos radili: Dervo Pivčić, Arif Mrša, Blaž Propadalo, Juso Talić, Brkići, Tadija Vujeva, Mustafa Insanić, Marijan i Ivan Šeremet, Jakiša Vukadin, Pavo Balta...

Godine 1966. otvara se gradska pekara i nalogom gradskih vlasti sve se privatne zatvaraju i tu ce preći skoro svi tadašnji livanjski pekari. Livnograd.com

       Livno za vrijeme Osmanlijskog carstva
Datoteka:Livno-Plan 1795.jpgTurska vojska ulazi u Livno 1463. godine, da bi se na jesen iste godine morala povući pred kontraofanzivom udružene koalicije Vukčića-Kosača i kralja Matijaša Korvina. Osmanlijska vlast će se učvrstiti u Livnu i na Balkanu ipak nekoliko godina kasnije i trajati će sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Osmanlijskim osvajanjem grad na izvoru Bistrice gubi svoju prvotnu fizionomiju. Na ruševinama naselja na Dumanu, kao i na obroncima Bašajkovca razvija se novo naselje, vjerojatno možda i vojnog karaktera, s karakterističnim orijentalnim obilježjima. U gradu Livnu su podignute najmanje četiri potkupolne džamije, jedinstvene u svojoj arhitektonskoj ljepoti uo vom dijelu Osmanlijskog carstva (tu se posebno izdvajaju džamije Balaguša i Glavica), gradski most na Bistrici, gradske kuće, čaršija sa dućanima, mektebi i medrese(vjerske muslimanske škole), česme, džebhana (oružarnica), a gradske su kapije i kule sastavni dio fortifikacijskog zida, koji je Livno štitio od stalnih upada hajduka iz pravca juga.  Livno je uz Klis sjedište Kliškog sandžaka, o čijoj šarolikosti i ljepoti za svojih putovanja Balkanskim poluotokom svjedoči i glasoviti putopisac Evlija Čelebija.

Tijekom 400 godina osmanlijskog prisustva u Livnu nastaje nekoliko čuvenih umjetničkih ostvarenja u ovom dijelu Osmanlijskog carstva. Najprominentniji Livnjak tog vremena, Hadži-Jusuf Livnjak, imam Beglučke džamije (sa sunčevim satom i položajem na jednom od meridijana), astronom i književnik, autor je prvog putopisa na Balkanu. Njegov je putopis jedan od najznačajnijih djela Alhamijado-književnosti, posebne vrste literarnog stvaralaštva bosansko-hercegovačkih muslimana zabilježenog orijentalnim pismima.

Dolazak Osmanlija u Livno u XV. stoljeću značio je i dolazak pravoslavnog življa na ove prostore, mahom u donje Livanjsko polje. Katolički dio stanovništva, uglavnom naseljen u rubnim selima Livanjskog polja iseljava se sve do XVII. stoljeća, a ovaj proces bio je uzrokovan ne samo islamizacijom, nego i lošim ekonomskim prilikama na veoma siromašnom, neplodnom, tvrdom i prilično vjetrovitom Livanjskom polju, koje je sve do gradnje Buškog jezera najveći dio godine bilo pod vodom.

Značajnu ulogu u očuvanju katoličkog identiteta u Livanjskom polju imaju franjevci, koji se potkraj turske vladavine zauzimaju za gradnju samostana Gorica s crkvom. Ovdje su danas smještene veoma vrijedne etnološke zbirke s  podacima o življenju sve četiri konfesije u livanjskom kraju. Uz franjevce u Livnu misioniraju djelimice i glagoljaši, no zbog neprikosnovene omiljenosti franjevaca kod katolika i drugih stanovnika Livna, njihova djelatnost ostaje nezapažena. Krajem osmanlijskog doba, 1859. godine, pravoslavni stanovnici Livna podižu u gradu Crkvu Uspenja Presvete Bogorodice, jednu od ljepših pravoslavnih crkava u Bosni i Hercegovini. 

         Natpis popa Tjehodraga iz Lištana

Na lokalitetu Podvornice u Lištanima, uz starokršćanski kompleks, otkriveno je starohrvatsko i kasno srednjovjekovno grobište. Među nalazima s ovoga lokaliteta izdvaja se vapnenačka ploča s natpisom na ćirilici, s utjecajem glagoljice, otkrivena u kolovozu 2003.  Natpis je u cijelosti pročitan i objavljen krajem 2007.

Tekst glasi: "Se ležit p(o)p Tjehodrag. A je imel pet synov. Tere red edinim godi strije.", u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik: "Tu leži pop Tjehodrag. Imao je pet sinova. Svi su u jednoj godini bili ubijeni".  Prvi i drugi Lateranski koncil u 12. st. zabranili su svećenicima i đakonima suložništvo sa svakom ženom. Očito se Tihodrag nije držao odredaba celibata, što je bio običaj i u splitskoga klera tijekom 12. i 13. stoljeća.

       Livno za vrijeme Drugog svjetskog rata
Livno nakon bombardiranja 1944Dolazak II. svjetskog rata Livno dočekuje u sastavu NDH. Na širem prostoru Livna ne vode se neke značajnije borbe, nit iofenzive, izuzimajući bombardiranje Saveznika na Duhove 1944., no događaju se međusobna ubijanja - najprije četničko ubijanje katolika i muslimana, a onda hrvatska reakcija, masovno ubijanje srpskog naroda, koje je trajalo do 20. kolovoza 1941., kada je u Livno ponovno došla talijanska vojska.

Na obroncima Cincara i Šatora nalaze se partizanske brigade, a partizanske učiteljice rade i na prvom Bukvaru na slobodnom teritoriju Jugoslavije. U okolici Livna mladi je partizanski poeta Ivan Goran Kovačić dovršio svoju poemu "Jama", svojevrsan krik protiv svireposti rata.

  • 24. travnja 1941. Talijani preuzimaju vojnu i civilnu vlast u Livnu.
  • 2. srpnja 1941. Ulazak hrvatske vojske i preuzimanje uprave, povlačenje Talijana.
  • 20. kolovoza 1941. Ponovni ulazak talijanske vojske.
  • 5. kolovoza 1942. Prvi ulazak partizana u Livno nakon teških borbi u kojima je stradalo oko dvije stotine Livnjaka.
  • 7. kolovoza 1942. U Franjevačkom samostanu Gorica streljano 120 zarobljenih pripadnika 2. satnije XX. bojne Ustaške vojnice i nekoliko desetaka državnih i dužnosnika kotara i grada.
  • 23. listopada 1942. Nijemci, Talijani i ustaše ponovo preuzimaju vlast u Livnu. Partizanska se vojska povukla prema Glamoču.
  • 15. prosinca 1942. Partizanske jedinice II. divizije (Dapčevićeva divizija, Krajiška brigada, Dalmatinska brigada i Livanjski odred Zirojevića osvajaju Livno. Bobanov V. zdrug i Francetićeva Crna legija povlače se u pravcu Duvna. Prije toga su se krvave borbe vodile oko Ljubunčića (7. prosinca), Orguza (8. prosinca), iznad Bile, po Tribnju i na Cincaru.
  • 3. ožujka 1943. Nijemci s tenkovima ulaze u Livno.
  • 16. ožujka 1943. Dolazak ustaša s zapovjednikom Rafaelom Bobanom u grad.
  • 2. listopada 1943. Povlačenje ustaša s Nijemcima iz Livna prema Šujici. U Livno po treći put ulaze partizani s 5-6.000 boraca opremljenih raznim oruđem i oružjem uglavnom talijanskog podrijetla.
  • 6. prosinca 1943. Nijemci s ustašama i četnicima ponovno zauzeli Livno.
  • 19. svibnja 1944. Prvo bombardiranje Livna. Posljedice: nekoliko zapaljenih kuća i tri ubijene osobe.
  • 28. svibnja 1944. Na Duhove, popodne jaki zračni napad najprije 12, zatim 14 američkih i britanskih bombardera (B17 i Lancaster).
  • 29. svibnja 1944. Ponovno bombardiranje Livna od 42 zrakoplova. Grad totalno razrušen. Kroz oba napada na Livno i okolicu palo oko 1000 bombi. Poginulo prema različitim izvorima 60-100 osoba. Isključivo civilne žrtve.
  • Krajem kolovoza 1944. Povlačenje Nijemaca iz Livna u Mostar.
  • 10. listopada 1944. Napad i četvrto zauzeće Livna od partizana.

Ovaj se datum (10. listopada) u Livnu dugi niz godina obilježavao kao Dan oslobođenja, a njegovo je ime nosila i druga osnovna škola u gradu. Nakon zauzimanja grada partizani su u znak osvete počinili velike zločine nad civilnim stanovništvom, najviše su stradali mještani Priluke koji su izbjegli u grad, svi muškarci iz Priluke koji su pronađeni strijeljani su tu istu noć. U samom gradu je strijeljano 76 civila mještana Priluke.

Na području Livna u Drugom svjetskom ratu stradalo je 2.085 osoba.

     Spomenik kralju Tomislavu u Livnu
Livanjski spomenik kralju Tomislavu, postao je jednim od simbola grada i jednog segmanta milenijske povijesti Livna. Prvi i donedavno jedini spomenik podignut nekom hrvatskom vladaru na području Bosne i Hercegovine.

Od 8.7. 1924., kada se prvi put u Livnu počelo govoriti o podizanju spomenika, za kratko vrijeme prikupljeno je 25.000 dinara i 150 metara žita. I dok je akcija prikupljanja sredstava za gradnju spomenika protekla u savršenom redu nastali su veliki problemi oko dobivanja suglasnosti za gradnju. Komesar gradskog vijeća u to vrijeme je bio Mustafa Mulalić koji je često isticao svoja srbofilska osjećanja, a u II. svj. ratu završio je u štabu Draže Mihailovića. Odbor za proslavu hiljadugodišnjice hrvatskog kraljevstva bio je uporan u svojoj namjeri da se spomenik postavi na trgu Zrinskih dok su gradske vlasti predlagale druge lokacije pod izlikom da će na tom mjestu ometati promet. Rješavajući sukob gradskih vlasti i Odbora, veliki župan Travničke županije Aleksandar Petrović odlučio je u korist Odbora. Upornost se isplatila.

Projekt su izradili Oto Munder i Ćiril Iveković. Spomenik je zamišljen u formi obeliska čije dimenzije simboliziraju obljetnicu. Ne računajući postolje, koje čine tri, odnosno četiri, stepenika, spomenik je visok 9,25 m, što upućuje na godinu krunjenja kralja Tomislava. Na visini između 3,5 i 5 m, na zapadnoj strani obeliska, postavljen je ovalni reljef (medaljon) u bronci, veličine 1,5x1 m. Izrada medaljona povjerena je Emeriku-Imbri Sunku, zagrebačkom kiparu. Reljef prikazuje kralja Tomislava kako jaši u krunidbenom ornatu. Na istočnoj strani obeliska uklesana su slova boje zlata: "U SPOMEN HILJADUGODIŠNJICE PRVOG HRVATSKOG KRALJA TOMISLAVA 925 - 1925 PODIGOŠE HRVATI SELA I GRADA LIVNA."
Hrvatsko kulturno društvo "Dinara" iz Livna održalo je tijekom 1925. godine nekoliko priredbi posvećenih tisućitoj godišnjici krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava. U subotu navečer 4. rujna 1926. godine, održana je veličanstvena bakljada i ophod gradskim ulicama, koji je završio pred zgradom "Dinare", nakon čega je održan koncert. U nedjelju 5.rujna budnica kaštelanske i domaće glazbe i plotuni iz mužara navijestiše svečani dan proslave. Poslije službe Božje na Gorici, krenula je velika povorka, sastavljena od konjanika, kočija i pješaka, u grad na trg Zrinskog. Na trgu se okupilo oko 10.000 građana. Nakon govora fra Jake Pašalića i A. Petrovića (čiji je kratki govor također u svakom pogledu bio korektan) i skidanja zavjese sa reljefa, zasvirale su glazbe hrvatsku himnu a vojska je ispalila počasne salve. U tom trenutku grad su nadlijetala i dva zrakoplova pristigla iz Mostara da uveličaju tu hrvatsku slavu. Svečanost je završena akademijom u "Dinarinom" domu, na kojoj je kaštelanska glazba svirala hrvatske davorije, a "Dinarin" zbor otpjevao nekoliko pjesama. Na kraju akademije M. Mayer održao je predavanje "Tomislav, njegovo doba i zasluge za ujedinjenje Hrvata." Gosti su, uz ispraćaj vrijednih domaćina, napustili Livno u ponedjeljak 6. rujna.

      CRNI LIVANJSKI DATUMI : Najveće razaranje u povijesti
Livno nakon bombardiranja 1944Na Duhove 1944. godine (28. i 29. svibnja) Livno je pretrpjelo najveće razaranje u svojoj povijesti. Iako praktično nebranjeno (bez ikakove protuzračne obrane), američki (više) i engleski (manje) zrakoplovi, protivno svim međunarodnim konvencijama, istresli u ta dva dana svoj smrtonosni i razarajući teret na Livno. Teški bombarderi (četveromotorni  Iiberatoriu) tepisima velikih bombi bombardirali su naš grad s jedinim ciljem: Livno što više razoriti. Sreća u nesreći bila je što su mnoge bombe izbačene preuranjeno tako da su pale izvan grada.

Žrtve bombardiranja bili su isključivo civili (starci, žene i djeca), tako da osim razaranja grada nije bilo nikakovih vojnih učinaka. Bombardiranje Livna izvedeno je protivno svim tada važećim međunarodnim konvencijama koje se odnose na pravila rata. Naime, još je u uvodu Petrogradske deklaracije (1868.) izrečeno da je jedini opravdani cilj borbe u ratu da se oslabe vojne snage neprijatelja. Ali kako povijest piše pobjednik, zaboravljaju se svi slučajevi kršenja ratnog prava s njegove strane. Ni najveći moralisti nisu previše raspravljali o bombardiranju Dresdena (u kojem nije bilo vojnih ciljeva), kad je poginulo oko 130.000 civila.

Livno nakon bombardiranja za Duhove 1944.godine.Među ostalima tada su poginuli: Ivka Vujanović (1870.), Pava Marjanović (1875.), Jozo Trboglav (1877.). Kata Liović (1886.) i kći (pronađene u ruševinama zagrljene), Stipo Bagarić (1884.), Jozo Konta (1885.), Ljuba Konta (1890.), Luca Bagarić (1887.) … Dakle, zaista, samo starci, žene i djeca. Apsurdno je, ali i za ovakve čine dodjeljivane su medalje za hrabrost.

„I on je zauzeo grad“, čitamo u Knjizi su-daca,  „i poklao ljude u njemu: a onda je sravnio grad i zasuo ga solju“. Svaka historijska civilizacija, kako je to već davno istakao engleski urbanist Patrck Geedes, počinje sa živom urbanom jezgrom, a završava sa zajedničkim grobijem praha i kostiju, Nekropolisom ili gradom mrtvih: zgarištima, razvalinama, masakriranim i porobljenim stanovništvom. Je li ta tragična perspektiva i naša perspektiva? Nadajmo se da nije. Livno je u povijesti previše razarano, ali još uvijek živi. Naš grad zaslužio je jedan veliki, dugi odmor. D. TADIĆ / Livanjski vidici broj 18 / 6.6.1993. 

      Livanjski mlinovi
Na livanjskim rijekama i potocima dosta je brzaka povoljnih za gradnju mlinova. Na rijeci Bistrici u Livnu bilo ih je i po pedeset (1604. godine 24 aktivna mlina i 12 stupa). Osim na Bistrici mnogo je mlinova bilo na rijeci Sturbi. Mlinovi na ovim rijekama bili su najpouzdaniji - radili su tokom cijele godine. Vlasnici su im bili begovi i age, koji ih osobito poslije Prvog svjetskog rata prodaju. Iste preuzimaju trgovci (livanjski, dalmatinski) i bogati povratnici iz Amerike. Žito se dopremalo na Sturbu iz Glamoča, Duvna, sela oko Buškog blata, Kamenskog, Kupresa, itd. U Lopatincu nekad je potočni mlin imala obitelj Pervan, a na postojanje mlina u Grgurićima upućuje toponim Mlinište - kod Kaldrme ispod Borovca. Većina današnjih mlinova ostala je bez posla, jer su su se prilike u mlinarstvu iz temelja promijenile.
        Od Livna do Sarajeva: Dvije Bentbaše, obje opjevane

02.07.2012.  Riječ Bentbaša dolazi od dvije turske riječi: “bent” što znači “brana”, “nasip”, “pregrada rijeke ili potoka” i riječi “baša” što znači: “čelo”, “glava”, “starješina”, “glavni”…pa bi se mogla prevesti kao “glavni bazen”. Prije pojave hidroelektrana brane su se pravile radi navodnjavanja ali u prvom redu i radi nakupljanja zaliha vode za potrebe pića, pranja pokućstva i kupanja ljudi, ali i za napajanje stoke, a nerijetko i radi stvaranja prekrasnih slapova i ugodnog huka vode. Negdje su brane pravljene odmah na samom izvoru, poput izvora Dumana u Livnu i Bune, ili, pak, na naseljenom toku rijeke poput brane Bentbaša na Miljacki u Sarajevu ili vodopada Plive u Jajcu. Voda je zaustavljana da oko nje brže i kvalitetnije poteče život u svakom pogledu, i materijalnom i duhovnom.

Za razliku od sarajevske Bentbaše, koja je zapravo ulaz u grad i njegova najljepša gradska vrata, livanjska “Bentbaša”, zapravo plahoviti izvor ledenog, uspjenušanog bijelog Dumana, predstavlja kraj grada, podno strmih litica Bašajkovca ispod kojih izvire. Da biste ušli u Sarajevo sa paljansko-romanijske visoravni morate proći kroz vrata Bentbaše, dok u Livnu da biste došli do livanjske “Bentbaše” iz bilo kojeg pravca morate proći prethodno kroz grad, ili barem jedan njegov dio, kao kad dolazite na veoma slično Vrelo Bune. 

A kao i Buna i Bentbaša i livanjska je “Bentbaša” imala svojevremeno tekiju oko koje su se okupljali učeni ljudi, ali su se kao i na sarajevskoj okupljale i djevojke koje su prale rublje i ćilime, nosile vodu, a odvažni se mladići kupali ljeti u izuzetno hladnoj vodi, u bentu ispod žgliba, iznad Rimčevih kuća i mlinova u koje su muškarci na konjima donosili mljeti žitarice. I na ovom bentu se teferičilo i hladilo voće i piće. Događali su se slični sadržaji kao na sarajevskoj Bentbaši. Bent u Dumanu je isklesan 1573. godine povodom osvajanja Klisa i utemeljenja Kliškog sandžaka sa sjedištem u Livnu. Dubok je oko 3 metra i u njega i danas sa okolnih stijena i žgliba smjelo skaču livanjski skakači na noge i slijeću livanjske “laste”. Livanjskom “Bentbašom”, odnosno prekrasnim izvorom Dumana, koji je najljepši u proljeće, kad okolo sve ozeleni i probehara, a on postane najsnažniji, najmaglovičastiji i najbistriji, oduševljen je bio i putopisac Evlija Čelebija koji je u vrijeme j p p j posjete Livnu 1660. godine zapisao: “Pred pećinom iz koje izvire ova bistra voda postoji veliki bazen (bent/ havz) od 10 kvadratnih aršina. To je mjesto gdje se sastaju učeni ljudi i derviši. Svi mladići ovog šehera ulaze u ovaj bistri bazen kao vile i plivaju vješto kao ribe. Na ovom čistom bazenu postoji natpis. Iznad bazena na stijeni koja kao da se s nebom spaja, uspeli su se pomoću ljestava savršeni majstori i na jednom četverougaonom bijelom mramoru izgravirali, uklesali i pismom dželisulus napisali taj natpis i mramor lijepo obojili. Ali pošto je natpis jako visoko bilo ga je teško pročitati. Ja sam, siromašni putnik, uspio da ga pročitam pomoću durbina. U blizini ovoga natpisa ima još natpisa na latinskom i grčkom jeziku.”

Na natpisu (kojeg nažalost, odavno više nema) je pisalo na arapskom jeziku: “Ovu građevinu podigao je Mustafa-aga za ljubav Bogam, Gospodara svjetova. Neka mu Allah podari najviše mjesto u Džennetu/ raju. I neka Bog udvostruči nagradu najboljim dobrotvorima. Allah nam nadahnu njen kronostih: “Stjecište dobrih ljudi i otkrovenje geomanta. Godina 944. (1537)”. 

Poznati češki muzikolog, slikar, etnolog i profesor Ljudevit Kuba je za vrijeme četveromjesečnog zapisivanja pjesama i napjeva širom BiH i Sandžaka 1893. godine zabilježio preko 1.100 pjesama i notnih zapisa, među kojima i pjesmu “Kad ja pođoh  na Bentbašu…”, kako tekstualno, tako i notno. Dugo je radio na sređivanju ovih zapisa da bi ih po dogovoru objavio u Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo kao protuuslugu za podršku tadašnjih vlasti njegovom istraživačkom radu. Djelo je objavio u više brojeva Glasnika počevši od 1906. godine kad je u broju 4/1906 na stranici 505 pod rednim brojem 101 objavio i pjesmu sa notnim zapisom “Kad ja pođem na Bendbašu na vodu…” Dakle, kod Kube stoji “Kad ja pođem…” dok se u pjesmi vezanoj za sarajevsku Bentbašu pjeva: “Kad ja pođoh…” što je u brojnoj literaturi također preneseno u istom  obliku, između ostalih i u knjizi Muhameda Žere “Sevdah u Bošnjaka” j gdje on na str. 126 i 127 daje dvije notne verzije ove pjesme koje tekstualno počinju sa “Kad ja pođoh…” a ne kako je zapisao Kuba. Iz ove činjenice Mirsad Đulbić koji se bavi ovom tematikom je izveo zaključak da je ova pjesma vjerovatno nastala u Livnu i da je vezana za izvor Dumana, za livanjsku “Bentbašu”, odnosno na bent u rijeci Bistrici, te da se tematika iz pjesme odnosi na ovaj grad i njegovih dvoje zaljubljenih mladih. 

U Livnu se u vrijeme nastanka ove sevdalinke i prije izgradnje vodovoda voda nosila iz spomenutog benta, u fučijama na leđima, što su uglavnom radili muškarci kao jači, a u tu svrhu su koristili i magarce i konje ko je imao, dok su ih sa okolnih pendžera i iza vrata kapija promatrale livanjske  djevojke. Đulbić se prisjeća da se u njegovom djetinjstvu često, posebno uvečer, za vrijeme akšamluka, u Livnu pjevala pjesma “Kad ja pođem na Bentbašu…

” Pjevala se na samom izvoru, u baščama i kućama oko Dumana i Bistrice gdje su se okupljale cure da peru rublje i ćilime a momci da se kupaju i akšamluče. Da je Đulbić u pravu to potvrđuje i činjenica da se i danas među livanjskim Bošnjacima, pa i među kršćanima, često zapjeva i ova pjesma u određenim prilikama. Draga je zbog teksta, ali i zbog lahkoće horskog pjevanja. Ona uz izvor Dumana posebno odjekuje,odbijajući se od visoke i strme, polukružne litice, koje upregršćuju grad i odašilju maglu Dumana u visine, a bistre vode Bistrice u daljine prostranog zelenog Livanjskog polja, osvođenog najplavljim nebom na svijetu. 

Đulbić tvrdi da se pjesma “Kad ja pođoh na Bentbašu…” pjevala u Livnu najmanje tridesetak godina prije nego u Sarajevu. Po njemu se livanjska i sarajevska verzija i razlikuju, posebno notno. On kaže da se sarajevska verzija pjeva na melodiju hebrejsko safardske molitvene pjesme “Seder Alel” (Oda hvale), dok je, po Đulbiću, kod Kube notni zapis drugačiji, a djelimično i sam tekst. Po Đulbiću se nekada u Livnu pjevala originalna  Kubina verzija “Kad ja pođem na Bentbašu…” dok se u sarajevskoj pjeva “Kad ja pođoh na Bembašu…”, a riječ “Bembaša”po Đulbiću zapravo ne znači ništa, ili ne znači bar ono što bi trebala značiti.  Ale Kamber

        Posljednji livanjski Šerijatski sud
25.06.2012. Livno kao jedan od najstarijih bh. gradova je, s obzirom na svoj izuzetno značajan geostrateški položaj, te prirodna bogatstva i ljepote, stoljećima bilo interesantno brojnim carstvima i osvajačima koji su se otimali za njega, paleći ga, pljačkajući, rušeći, ali i ostavljajući određene, često veoma vrijedne, kulturno-historijske znamenitosti u nasljeđe Livnjacima. Još se u gradu i okolini nailazi na mnoštvo tragova rimske, srednjovjekovne, otomanske, austrougarske, te kasnijih kultura. 

Turski sud

Uprkos nemaru Livnjaka i često svjesnom zatiranju ostataka najprisutnije osmanske kulture, počevši od austrougarske vlasti, preko vlasti monarhističke i socijalističke Jugoslavije, pa do današnje “hercegbosanske” vlasti u, od BiH zapostavljenom Livnu,  još je mnoštvo tragova iste kulture, posebno arhitektonske, kamo spadaju i potkupolne džamije, po kojima je Livno bilo odmah iza Sarajeva, potom tragovi nekadašnje Medrese, vodovoda, česmi, utvrda, vrijedni nišani na brojnim haremima, stari most na Dumanu, još dosta sačuvanih kuća iz turskog vakta, ili obnovljenih u tom stilu…

Među bar donekle sačuvanim arhitektonskim dragocjenostima je i posljednji livanjski Šerijatski sud, zapravo njegovi arhitektonski ostaci i lokacija u Velića kuli, koja se nalazi u Gornjem gradu, na spoju ulica Fra Anđela Kaića, Turbaša i Ante Starčevića i preko puta Činčilove (Jurkića) kule. Sud je smješten u prizemlju Velića kule, koje vlasnici koriste kao ostavu trudeći se da sačuvaju arhitektonske detalje suda što je moguće originalnijim, dok je na katu stambeni dio. Sud je davno prestao sa radom, a njegova arhiva je ili svjesno uništena, ili nesvjesno, odnosno nemarom, zagubljena. Zgrada u kojoj je nekada funkcionirao Šerijatski sud je znatno izmijenila svoj prvobitni izgled a pogotovo namjenu. “Turski sud” kako su ga svojevremeno Livnjaci zvali, zarobljen je u unutrašnjosti zgrade u dvjema prostorijama koje su činile sud i pritvor. Te prostorije danas služe za skladište drva, starih i suvišnih stvari, te za drugu ostavu obitelji Velić. Ni država, ni federalna, ni županijska, ni lokalna vlast ne vode brigu o ovom dragulju bošnjačke kulture i historije, premda je, prema našim saznanjima, pod zaštitom države. 

Zgrada je ostala bez originalnog krova i fasade, te originalnih prozora. Dvije velike arkade na tri stuba su zazidane i sastavni su dio podruma. Do danas se ulazi na originalna, velika kovana metalna vrata, koja imaju dva velika originalna ključa u funkciji. Stariji Livnjaci se sjećaju da su im preci pričali da je nakon odlaska Turaka zgrada jedno vrijeme služila kao trgovina, potom kao sirara, pa stambeni objekat, da bi danas bila pomoćna prostorija vlasnicima kuće, koja bi komotno mogla biti muzej, makar u prizemlju, kad bi se adaptirala i njena arhiva pronašla i složila. U unutrašnjosti nekadašnjeg suda su do danas ostali izrazito lijepo ukrašeni nosivi kameni stubovi, među kojima je i jedan drveni. Prostori oko vrata i stubova su i danas bogato ukrašeni cvjetnim motivima i biljnim ornamentima. Iznad vrata je sačuvana ploča sa natpisom: “Uzvišeni Bože, čuvaj ovu zgradu od požara, krađe i svih mogućih nedaća, blagoslovi je i napuni blagostanjem, 1274. h.g (1857/58.). 

”Premda je još uvijek u dobrom stanju, dio zgrade u kojoj je bio posljednji livanjski Šerijatski sud sami vlasnici i pored najbolje volje ne mogu stručno održavati, a to iziskuje određena sredstva, zbog čega postupno taj arhitektonski dragulj ipak propada. Uz natpis na ploči i spomenute ornamente, naziru se i drugi oslikani detalji, a sačuvan je i natpis  na arapskom pismu u kojem se kaže da “nema drugog Boga osim Allaha”, te da je “vlasnik objekta hadži Mehmedaga, sin hadži Ismail-age”.

Zadužbina aga Šćeta

Velića kuća, u kojoj je nekada bio Šerijatski sud, je njima došla u posjed 1939. godine kad su je kupili od Ive Tadića. Ne zna se kad su je Tadići kupili od livanjskih aga Šćeta čiji je predak bio i prvobitni vlasnik Hadži Mehmed-aga, koji je umro 1873./74. i koji je ukopan u livanjskom haremu džamije Ćurčinice, gdje su se inače ukopavale Šćete i druge ugledne livanjske obitelji, među kojima i vakifi spomenute džamije, koja se upravo obnavlja nakon miniranja u posljednjem ratu od strane ekstremista HVO-a. Posljednji livanjski Šerijatski sud, s obzirom na splet okolnosti, vjerovatno će na svoju restauraciju i konzervaciju još dugo čekati. Sva je sreća da je kuća privatno vlasništvo pa se održava, inače bi se sudu davno zameli tragovi, poput tragova brojnih livanjskih džamija, mekteba, medrese, kula i starih bosanskih kuća, kojih je iz dana u dan u Livnu sve manje, čak i u Staroj čaršiji - spomeniku kulture pod zaštitom države, u čijoj blizini je i Velića kula sa ostacima Šerijatskog suda. (Ale Kamber)

 
  
       Židovi u Livnu
S austrougarskom upravom u Livno dolaze Židovi - najprije trgovci i obrtnici, a poslije liječnici, veterinari, geometri, apotekari… S nestankom njihova malenog groblja nestalo je značajnog vidljivog znaka njihove jednostoljetne prisutnosti u ovome gradu. Na izlazu iz Livna prema Splitu (preko Gubera) s desne strane ceste su veterinarska stanica i stočno pazarište. Nekad je ondje bio rasadnik i uz rasadnik odmah uz put židovsko groblje. No, uzalud ćete mu danas ondje tražiti bilo kakva traga. Groblje je temeljito uništeno još 1949. godine, kada je livanjska Stočarska stanica za stanove svojih radnika ondje napravila tri jednostavne prizemne zgrade. Neodgovornost, nemar i nekultura učinili su svoje: groblje je pretvoreno u bašču, od 7-8 kamenih spomenika u obliku piramide spašen je samo jedan. Prenesen je u dvorište Brkića kuće (nekadašnjeg zavičajnog muzeja). Lijepo oblikovanim slovima na njemu je vješto urezano da ondje počiva Leopold Breiner, roden 24.4.1848., a umro 1.11.1903. Mir pepelu njegovu: "Hier ruhet Leopold Breiner, geb. am 24/41848. gest. am 1/111903. Fride seiner Asche".

Nikad nećemo, možda, saznati kome su sve bili podignuti ti uništeni spomenici, ali iz nekih drugih izvora i na temelju sjećanja starih Livnjaka znamo za mnoge druge Židove iz njihove livanjske zajednice. Da im se ne bi izgubio svaki trag, pokušajmo evidentirati bar one za koje znamo, zasad, da su u Livnu živjeli. Prvi do danas nam poznati Židovi stižu u Livno posljednjih desetljeća 19. stoljeća, s austrougarskom upravom, i to najprije kao trgovci i obrtnici. Tek kasnije kao državni službenici dolaze i intelektualci, vijećnici, veterinari, geometri…), i to uglavnom iz Bosne (Travnika, Sarajeva, Jajca, Fojnice, Bugojna, Bijeljine). Stoljeće prije toga, navodi jedan izvor, bilo je pokušaja splitskih Židova, bogatih trgovaca, da se nametnu livanjskim trgovcima. Ondje se kaže da su oni na jednom dogovoru (1807. g.) raspravljalo tome zašto ni jednoga trgovca Židova nema u Livnu. Kao objašnjenje naveo je Elia Jesum svoj primjer: On je u Livno radi otvaranja trgovine poslao svoga sina Jakova (i još ga preporučio svome prijatelju begu Firdusu), no sin mu u trgovini nije uspio, jer da se nije mogao održati uz okretne i sposobne trgovce Livnjake, koji "kao da su završili sve židovske trgovačke škole, (ostavimo postrani to ima li i koliko, možda, pretjerivanja u ovoj pohvali livanjskim trgovcima). 

Početkom 20. stoljeća, po statističkim pokazateljima, u Livnu je bilo 15 Židova (što austrijskih, što španjolskih), a 1940. godine svega sedam. U nedostatku izvora mnogi od njih će ostati nezabilježeni, kao i onaj anonimni što ga spominje autor knjižice "Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo 'Dinara' u Livnu" (objavljenoj u Zagrebu 1909. g.). Govoreći kako je kotarski predstojnik barun Lazarini zabranjivao okupljanje Hrvata po sijelima i pjevanje hrvatskih pjesama, bilježi: "Hrvatska pjesma bijaše dakle pod globu, pa tako treći dan Božića godine 1884. hrvatski mladići bijahu kroz čaršiju tjerani redarima u ured i moradoše platiti 110 forinti globe. Među njima bijaše i jedan židov, koji na njega otpadajući dio (5 forinti) iz obijesti donesao sve u samim novčićima, da se makar tim osveti Lazariniu"

STIŽU TRGOVCI I OBRTNICI

Među prvima poznatim nam stigao je u Livno Mojses Drei (trgovac), čija osmogodišnja kći Sofija (rođena u Sarajevu) ide u I. razred osnovne škole 1879/80. godine. O prvom poznatom livanjskom uraru Samuelu Livajiću iz matičnih knjiga župe Livno saznajemo da je živio na Milošniku - br. 182, da je u 40. godini umro od sušice (6.3.1896.), da je pokopan na groblju u Rapovinama, te da je rođen u Sarajevu, i to u braku Ivana Livajića i Livanjke Janje Kostoević. U Livnu će mu se iz incestuozne veze s Anđom Sučić roditi više kćeri i sinova: prvo Janja (1874. g.), te po redu Ivan, Zakarija, Ivana, Zorka. U livanjskim maticama je upisan kao katolik (sarajevske nismo mogli konzultirati), ali s velikom vjerojatnošću pretpostavljamo da s očeve strane potječe iz židovske obitelji (ni u jednoj livanjskoj matici 18. i 19. stoljeća nismo naišli na primjer da je nekom katoliku ime Samuel, niti, pak, Zakarija, koje ima njegov sin). 

Trgovac Haim Jakob Montilja od 1891. g. u Livnu ima registriranu svoju firmu. Imao je tri sina (Sumbul, Jedika i Mošo) i tri kćeri (Mazalta, Rahela i Blanka). Stanovao je u kuci Pave Jazve, pokraj Bistrice, nedaleko od spomenika kralju Tomislavu (u istoj ce kući kasnije stanovati kapelnici u "Dinari", najprije Prohaska, a poslije njega Julije Las). Jakova Breinera nalazimo upisana kao kuma na vjenčanju cipelara Imbre Kozme i Jozefine Kurt (3.3.1907.), a zanačiju Josefa Breinera kao kuma na vjenčanju Frane Laštre i Draginje Erceg (7.11.1910).

BEZ MINJANA I SINAGOGE

Za Austrije su u Livnu službovali sudac Talj, kotarski liječnik dr. med. Siegfried Diamand te veterinar (živinar) dr. Isak Nachmias. Isakova žena je iz ugledne bugojanske židovske obitelji Graf (vlasnici hotela u Bugojnu). Uz lijecenje stoke bavio se uspješno i humanom medicinom. U gradu bio omiljen, posebno bio miljenik ženskog svijeta, volio vesela društva i zabave. On i žena mu neizostavno bi sudjelovali na pokladnom maskirnom plesu i često dobivali nagrade za najoriginalnije napravljenu masku. Imao je sina Jakova. I drugi mu sin kasnije u Italiji postao hotelijer. Iz Livna su odselili u Sarajevo. Poslije I. svj. rata na mjesto šefa katastra postavljen je nadgeometar Herman Fischler. Fischlera je zamijenio marljivi, pedantni, gotovo neprimijetni češki Židov Jozef Alerhand, kao viši kotarski inspektor. Došao je iz Duvna 1929. i sa ženom će (djece nisu imali) u Livnu ostati dugo, proživjet će i II. svjetski rat. Poslije rata umro je u Livnu, a pokopan je u Židovskom groblju u Splitu, jer je livanjsko već bilo uništeno. 

Godine 1938. jedan je Židov u Livnu otvorio prvu trgovinu stakla u Pervanovoj kući (danas ulica kneza Mutimira, danas vlasništvo Ante Markova). Kratko je ostao u Livnu i nismo mu uspjeli doznati ime. Šumarski inženjer Leo Alkalaj u Livnu je na službi prvih godina poslije II. svjetskog rata. Vrlo je aktivan u KUD-u "Radnik". Kao ljubitelj teatra, amaterski je na livanjskoj sceni režirao Krležine drame. Ovdje se i oženio Livanjkom Finom (Jozefinom) Vrdoljak. Poslije nekoliko godina odselili su u Sarajevo, a odande, sa sinom Isakom i kćerkom Vesnom, u Beograd. U Livnu su stanovali u velikoj Vidovića kući iza Stare općine. 

Pedesetih godina u Livnu je kao apotekar službovao mr. Samuel Elazar, intelektualac ogromnog znanja i svestranog interesa: objavio je mnogobrojne znanstvene radove o narodnoj medicini, ljekovitom bilju, običajima bosanskih Roma, židovskim običajima, o književniku Isaku Samokovlij.  Idejni je začetnik osnivanja Muzeja Židova u Sarajevu, objavio je izuzetno vrijedno djelo "Židovsko-španjolski romancero", za koje je gradu sakupljao, može se reci, cijeloga života. Utkano je u nju, prema tome, ponešto i iz njegova livanjskog razdoblja istraživanja stvaralaštva židovskog naroda. 

Jedan od posljednjih Židova koji su živjeli i radili u Livnu je liječnik dr. Lazar Vajnberger, koji poslije proživiljene golootočke golgote dolazi u livanjsku bolnicu pedesetih godina i poslije koju godinu će odatle u Zagreb, a potom u Izrael. Zubarica Vjekoslava Landau iz Sarajeva je došla u Livno 1959. godine. Kao posljednji Židov napustila je Livno poslije nekoliko godina. Kasnije odselila u Švicarsku. U Livnu su je svi zvali samo Slavicom. U uništenom livanjskom židovskom groblju nije bilo ležećih sefardskih spomenika. Bili su samo uspravni aškenaski. No to ne znači da uz Aškenaze u Livnu nije bilo isto tako i Sefarda. O načinu života u židovskoj zajednici ne znamo mnogo, ali ga je karakteriziralo, sigurno, ono što je i drugdje bilo tipično za male židovske zajednice, gdje se nije mogao sastaviti minjan (najmanje deset odraslih muškaraca na okupu). Bez minjana nije se moglo ni pomišljati na gradnju sinagoge. 

Vedrana Gotovac, vrstan poznavalac života bosanskih Židova, kaže da su livanjske židovske obitelji bile uključene u bugojansku židovsku općinu. U tim malim zajednicama, kaže ona, svakodnevna bogoslužja su se održavala u kućama i po sobama u kojima su stanovali: "Obredi su se obavljali tiho i skromno, a u prvom planu je bilo sastajanje i očuvanje tradicije. Po sjećanju Mile Perića-Kikića, subotnje molitve livanjski su Židovi obavljali u kući Jakova Montilja. Danas u Livnu nema Židova, ni groblja im nema. Ostao je tu i tamo o njima zabilježen samo poneki podatak. Svakim danom sve je manji broj Livnjaka koji čuvaju bilo kakvu uspomenu na te ljude što tako tiho ovamo dodoše i isto tako tiho odoše. Trebalo im je barem groblje sačuvati. (Stipo Manđeralo)

 
      Sjećanje na staro livanjsko kino
19.03.2012. Za duhovnu razinu ljudi u malim mjestima važnu ulogu ima kino. Što zbog slabog materijalnog stanja u općinskim proračunima, što zbog zapostavljana čovjekovih potreba, kino je postalo zamjenom za knjižnicu, kazalište, galeriju, muzej, balet, filharmoniju... Bez obzira što Livno posjeduje neke od spomenutih institucija, kino "Cincar" je utisnulo duboku brazdu u duhovnom habitusu Livnjana starije i srednje generacije. Za moje mladosti ova se institucija od najranijih dana zdušno i s dragošću posjećivala, da bi u novije vrijeme, nažalost, prava poplava videorekordera i videoklubova gotovo sasvim potamnila njen sjaj. Spadam u generacije koje su odrastale u livanjskom kinu i ritam svojih godina pratile količinom i žanrovima odgledanih filmova. i u čijim sjećanjima žive mnogi značajni naslovi vezani za njegove stare i novije prostore. I sada kada je kino "Cincar" zbog općih i zračnih opasnosti na svojevrsnom "čekanju" ne mogu a da se sa nostalgijom sjetim mnogih desetljeća kada je kino bilo gotovo jedina vrsta "duhovne nadogradnje" u našem gradu i kada se redovno za svaki film tražila karta više. Bila su to zlatna vremena i za ovdašnje "tapkaroše" i druge i znane i neznane koji su šezdesetih godina svakog dana od jutra do kasnog popodneva stajali u redu čekajući da prvi kupe ulaznice za večernju projekciju.

U mojoj generaciji vladalo je nadmetanje tko će novi film gledati u prvoj projekciji (mi smo govorili predstavi) i tko će isti film gledati dva ili više puta. Više puta odgledan isti film značilo je i bolji "rejting" u međusobnom nadmetanju, ali i izvjesnu zavist među "filmadžijama". Današnjim mladim generacijama će zvučati smješno: doček Nove godine u kinu. Moja je generacija godinama imala takvu mogućnost, a na repertoaru za novogodišnju noć obično su bila tri bolja filma. U salu bi ušli u 19 ili 20 sati i u jednom dahu odgledali sva tri filma. Sala je uvijek bila puna, a dolazak Nove godine bio bi označen kratkotrajnim prekidom projekcije radi čestitanja. 

Nezaboravna je bila i atmosfera koja je podgrijavana danima unaprijed plakatiranom najavom "sljedećih" filmova i filmova koji će se "uskoro" prikazivati u našem kinu. Gledali smo tada kaubojske filmove, "navijali" za "Džon Vejna" i "Gari Kupera", divili se nenadmašnom "Tarzanu Džoniju Vajsmileru" i aplaudirali "Pjer Brisu", koji je uspješno igrao "Karl Majeva Vinetus". Zatim smo dugo i u detalje prepričavali viđeno. Već tada je bilo jasno "da pravda uvijek pobjeđuje na kraju" u provicijskom kinu, kako će poslije reći A.Dedić u jednoj svojoj pjesmi. U ta vremena, dok još nismo dobivali džeparac od roditelja, sakupljali smo sitniš za ulaznicu od poznanika, a nerijetko se švercali ljepljenjem kupona na stare iskorištene ulaznice. Nije bilo pri tome nikakva stida, jer u pitanju je bila prava, "sveta" stvar. Sjećam se i komšije nesšto starijeg od mene, mog dobrog prijatelja, koji je bio najvještiji u pravljenju lažnih ulaznica, ali i najokretniji da "skuca" novac za ulaznicu...

... Nešto kasnije kada je došlo vrijeme momkovanja, kad smo se duže počeli zadržavati pred ogledalom, kada su količine vode kojom smo kvasili kosu kako bi je složili u pravilne redove bivale sve veće - gledali smo ljubavne filmove: "Prohujalo s vihorom", "Kazablanka", "Sjaj u travi"... Onda su na red dolazili i ozbiljniji filmovi: "Ko se boji Virdžinije Vulf", "Doručak kod Tifanija"; i to je bilo pouzdanim znakom našeg odrastanja. A onda je početkom osamdesetih izmišljen videorekorder, kino u vlastitoj kući i film po izboru. Bio je to ozbiljan udarac gradskom kinu od kojeg se nije oporavio, jer nema filma koji je u stanju napuniti kino-salu. Posljednji film koji sam gledao bio je "Dom za vješanje" onda je počeo rat. Kino je stavilo ključ u bravu, a stari filmadžija Ejko Jahjefendić zvani Sebura, nepopravljivi optimist i zaljubljenik u film, čovjek po čijim se komandama celuloidna vrpca u kinu "Cincar", otišao je na "čekanje". Kad bi zimi često nestajalo struje, što je dovodilo do prekida projekcije filma, on je znao, sjesti ispred filmskog platna i zabavljati raju sve "dok ne stigna struja u sepetima" kako je šeretski govorio. Ja bi volio da prođe ovaj rat i da kino opet otvori svoja vrata . Da pogledam još koji dobri stari film i na platnu vidim svoje ljubimce, koji vječno žive na celuloidnoj vrpci, onakvi kakve sam davno upoznao i zavolio.  (Li vidici)

 
       Livanjski rimski vodovod
13.03.2012. Da je Livno i u vrijeme rimske uprave bilo značajno naselje, svjedoče, pored ostalog, i ostatci rimskog vodovoda, koji su otkriveni prilikom kopanja kanala za gradski vodovod 1909. godine. Tada je ispod Atlagića tabije otkopano nekoliko desetina tomruka (kamenih cijevi) kojima je tekla voda ispod Kasalova gaja prema Glavici. A znatan broj takvih tomruka otkopanih na Begovači svjedoči o još jednom rimskom vodovodu u ovom kraju. Nekoliko od tih tomruka sačuvano je i nalaze se u muzuje samostana Gorica, četiri su uzidana u staru Kaijića pojatu u zaseoku Avlija (kasnije vlasništvo Abdurahman-bega Firdusa, a sada obitelji Matić), jedan je uzidan u sučića mličak u Sučića Hrastim, a ima ih i u zbirci Izeta Alića-Kelje. Bilo ih je ranije dosta ugrađenih u zidove kuća po Gornjem gradu, a služili su kao "prolivače" (cijevi kroz koje je iz kuće prolijevana prljava voda). 
 
       Stari livanjski instrumenti
11.03.2012.Stanovnici livanjskog polja upotrebljavali su razne glazbene instrumente uz čije su se zvukove okupljali, zabavljali, igrali...Postojale su dvije vrste instrumenata: gudački i puhački. Od puhački i danas se mogu naći gusle, a od puhački-dvojnice,kaval,diple i razne trube. Pjevanje uz gusle je najstariji oblik pjevanja u Livanjskom polju i guslari su, nema sumnje, uživali ugled u narodu i bili izuzetno cijenjeni. Danas je guslara i guslarskog pjevanja sve manje. Uz stare junačke pjesme, oni pjevaju i šaljive,rugalice, ali i novije pjesme koje u duhu epskih pjesama sami sastavljaju. Po kazivanju stanovnika Livanjskog polja, dvocijevni narodni puhački instrument-dvojnice bile su nekada vrlo popularno pastirsko glazbalo. Na njima su se svirale čobanske melodije a ponekad i kola na svadbama i sijelima. U omiljene pastirske instrumente spadao je i kaval-frula sa jednom šupljom cijevi na kojoj ima 6 ili 7 rupica za prebiranje. Na njemu su čobani svirali svoje melodije. Na teritoriju Livanjskog polja nekada su i diple bile  u upotrebi. Danas ih je vrlo teško pronaći, pogotovo sa jehom(mišićem), koji se pravi od ovčije kože. One imaju dva piska koji se oglašavaju pod pritiskom zraka iz mijeha, a na otvorima dipala svirač prstima "dogoni" i oblikuje njihov zvuk. Na ovom glazbalu sviralo se na sijelima, svadbama, kod ovaca, ali i parafrazirali razni oblici pjevanja-između ostalih i ustresanje. U sjećanjima starijih mještana Livanjskog polja živi i je jedna grupa instrumenata koje su oni u proljeće pravili od kore drveta ili (u svako doba godine) od rogova. Riječ je o trubama koje su imale samo jedan ton kojim su se davali signali, upozorenja, njihov zvuk mogao je imati i magijski značaj. Možda bi magijski zvuk truba jedino mogao utjecati na Livnjake da sačuvaju narodne instrumente od propadanja i zaborava.
  
        Prva suknja u Livnu
Za vrijeme austro-ugarske uprave i livanjske kršćanke su se sasvim bile privikle na dimije. Nosile su ih sve do pred Prvi svjetski rat, a neke i mnogo kasnije. No, kad se iz Sarajeva, kamo je 1914. godine otišla na krojački tečaj, vratila Marica Badrov (poznatija po nadimku Mudra), uznemirio se grad (isto kao kada je Maru Perić vidio u dimijama).

Uznemirila ih je Marica kad se kao prva Livanjka prošetala gradom u suknji skrojenoj po europskoj modi. Za njom mnoge mlade Livanjke poskidaše dimije. Europa je i u odjevanju Livnu nagovijestila svoj dolazak.