Livno pod turskom upravom
Livanjsku nahiju Turci su osnovali i prije samog zauzeća grada Livna. U osmanskom popisu između 1470. i 1476. navodi se da se u sklopu ove novoosnovane nahije nalaze utvrđeni grad Hum (kod današnjeg Podhuma), te 14 sela smještenih uglavnom na području Buškog blata i Tribnja, poput Bile, Miša, Podhuma, Držanlija i Vučića (Golinjeva). Na popisu nema sela iz središnjeg dijela Livanjskog polja.

ZAUZEĆE LIVNA

Turci su osvojili grad Livno najkasnije 1482. godine, skupa sa svom Hercegovom zemljom. Te godine je umro ili poginuo knez Ivaniš Vlatković, gospodar Livna. Osmanlije su prvi put (1463.) osvojili Livno kao politički dio Bosne, a drugi put kao dio Hercegove zemlje. Međutim, Livno nije uključeno u Hercegovački sandžak nego u vilajet Kiral (Kraljeva zemlja) u Bosanskom sandžaku, vjerojatno zbog toga što je uoči prvog turskog osvajanja bilo pod izravnom vlašću bosanskih kraljeva.

Za osmansko osvajanje Livna vezano je nekoliko narodnih predaja. Jedna od njih govori o knezu Miroslavu Sučiću, koji se zajedno sa svojim bratom Vatroslavom borio protiv Turaka u Orguzu. Nakon poraza braća su pobjegla u Dalmaciju, a poslije se jedan od njih dvojice vratio i od njega potječu svi Sučići na Livanjskom polju. Uz livanjski starosjedilački hrvatski rod Marjanovića-Tadića vezane su dvije predaje. Jedna pripovijeda o nekom Tadiću, koji je po noći došao u turski tabor i savjetovao Vejs-agu kako zauzeti Livno. Druga govori o jednoj babi i dvoje djece – sinova Tade Marjanovića, po ocu prozvanima Tadići. Oni su jedini ostali u Livnu, nakon što su se svi kršćani razbježali pred Turcima. Ta baba je pokazala Turcima gdje je vrelo Milošnik, koje su kršćani zatrpali prije odlaska. Zbog te su usluge Marjanovići-Tadići bili oslobođeni plaćanja harača.

Nakon pada Klisa 1537. osnovan je novi Kliški sandžak, a u njegov su sastav ušle nahije Livno, Glamoč, Kupres i Grahovo, dok su nahije Duvno i Buško Blato ostale u Hercegovačkom sandžaku. Ta dva sandžaka, zajedno s još njih pet, 1580. uključena su u novi pašaluk nazvan po najvećem sandžaku – Bosanski.

NAHIJE

Nahija Livno obuhvaćala je gornje Livanjsko polje i sjeverozapadni dio Buškog blata, a sjedište joj je bio grad Livno. Do 1537. pripadala je neretvanskom kadiluku, a onda je pripojena skradinskom, u čijem je sastavu ostala do kraja 17. stoljeća. Vrlo brzo poslije osnivanja Kliškog sandžaka i skradinskog kadiluka njihovo je sjedište premješteno u grad Livno. Krajem 17. stoljeća kadiluk je preimenovan u livanjski, a njemu su pripadale nahije Livno, Sarumiševo, Glamoč i Grahovo. Hlivanjskoj su nahiji pripadale utvrde Prolog i Stržanj sa Šuicom, a prema popisu iz 1604. i sljedeća sela: Golinjevo, Grborezi, Grgurići, Lipa, Donji i Gornji Orguz, Podhum, Priluka, Vržerale i Žabljak.

Nahija Buško blato pripadala je prvo fočanskom, a od 1519. mostarskom kadiluku. Ta nahija nije obuhvaćala cijelo Buško blato, jer se Podhum i Golinjevo 1604. navode u sastavu livanjske nahije. Početkom 18. st. cijelo područje Buškog blata bilo je u sastavu hlivanjske nahije i kadiluka pa na taj način i u katoličkoj župi Livno.

Donje Livanjsko polje organizirano je u nahiju Sarumiše(vo) (što u prijevodu s turskog jezika znači žuti hrast), a spominje se od 1516. do 1711. Pripadala su joj sela Crni Lug, Pr(h)ovo, Kovačić, Sanković i Čaprazlije. Ta je nahija poslije 1711. ugašena, a njezino područje priključeno livanjskoj nahiji.

Nahija Glamoč obuhvaćala je Glamočko polje, a središte joj je bilo u Biogradu ili gradu Glamoču. Prvi se put spominje 1516., a od druge polovice 17. st. nalazi se u sastavu livanjskog kadiluka.

KAPETANIJA

Tijekom 17. st. osnovana je livanjska kapetanija kojoj je pripadala i Šuica. U važnijim poslovima sastajalo se po nekoliko kapetana i aga jednog kraja na dogovor. Ti su se zborovi nazivali mušavere i do njih je najčešće dolazilo zbog pograničnih sporova. Jednu takvu skupinu činili su kapetani Livna, Glamoča i Duvna.

(H)AJDUKOVIĆI

U prvoj polovici 17. stoljeća među porobljenim katolicima najveći otpor nasilju osmanske vlasti pružio je Mijat Tomić, rodom iz Brišnika na Duvanjskom polju. On je bio na čelu hajdučke družine koja je uglavnom djelovala na području Duvna, Livna, Kupresa i Rame. Napadali su bogate karavane i posjede osmanskih feudalaca, a plijen su dijelili sirotinji. Među članovima družine bilo je i muslimana. Poslije ubojstva Mijata Tomića i njegovog nećaka Marijana, rod Tomića bio je iz Brišnika preseljen u močvarni dio Livanjskog polja ispod Kablića, gdje žive i danas s dodanim prezimenom (nadimkom) Hajdukovići.

IZMEĐU MOSTARA I TRAVNIKA

Jean Chaumette des Fosse, francuski konzul u Travniku između 1807. i 1814., u svojem je izvještaju nabrojao kapetanije i kapetane u Bosanskom pašaluku i razvrstao ih u tri skupine: pravu Bosnu, Tursku Hrvatsku i Hercegovinu. Prema njegovim podatcima duvanjska i livanjska kapetanija pripadale su Hercegovini, a glamočka i kupreška Bosni.

Kada je zbog modernizacijskih reformi Osmanskog Carstva izbio ustanak muslimana u Bosanskom pašaluku, muslimani Hercegovačkog sandžaka sudjelovali su u gušenju ustanka na strani centralne osmanske vlasti. Livanjski muslimani na čelu s Ibrahim-begom II. Firdusom u početku su stajali na strani hercegovačkih muslimana, zatim prešli na stranu bosanskih da bi na kraju, poslije poraza, izravno priznali centralnu vlast.

Za odanost i velike zasluge hercegovačkih muslimana u borbama protiv ustanika dodijeljen im je 1833. zaseban Hercegovački pašaluk, u čiji sastav je ušla nakratko i livanjska nahija. Ivan Frano Jukić zabilježio je da je livanjska nahija bila podložena mostarskom veziru, ali da je tadašnji livanjski beg Firdus molbom isposlovao da ostane pod travničkim vezirom.

Polovicom 19. st. provedena je nova podjela Bosanskog i Hercegovačkog pašaluka. Uvedena je nova administrativna podjela na kajmakamluke (okruge) i mudirluke (srezove). Livanjski mudirluk (u kojem se nalazilo i Grahovo) pripao je travničkom kajmakamluku u Bosanskom pašaluku.

IZVOR: Darko Periša, Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču i Kupresu,

LIVANJSKI TRAGOVI

 
   
 
Baka iz Miša rukovala se sa budućim svecem!
Papa Ivan Pavao ll proglašen je svetim. Ta me je vijest asocirala na jednu zanimljivost koja se zbila 1980. godine u Mainzu u Njemačkoj. Naime, 1980 godine kod svojih sinova u Njemačku po prvi puta otišla je Iva Miloloža (Jozukina) iz Miša. Imala je sreću da je te godine u studenom papa Ivan Pavao II došao u posjet u Njemačku i među nekoliko gradova posjetio je Mainz koji blizu Heildeberga gdje su živjeli i radili Ivini sinovi.

Iva je saznala da u blizinu Heildeberga dolazi papa i pošto je bila velika vjernica žarko je željela sudjelovati na sv. misi i vidjeti papu, te je zamolila sina da joj ispuni tu želju. Za vrijeme sv. mise, odnosno prinošenja darova kako je i predviđeno protokolom, određene osobe išle su prema papi i nosile darove, ali odjednom se među njima bez ikakvog protokola i na zaprepaštenje papinskog osiguranja našla "žena u crnom" Iva Miloloža iz Miša.

U to vrijeme strahovalo od terorističkog napada na papu, ali pokojnu Ivu nije mogao nitko zaustaviti. Vijest o "Majci u crnini" koja se bez protokola našla pred papom prenijele su sve njemačke i većina svjetskih medijskih kuća. Zanimljivu priču o "Majci u crnini" donosimo u cjelosti, ova reportaža napravljena od jednog svećenika, a pojavila se poslije u nekoliko vjerskih listova u Njemačkoj i Hrvatskoj. (www.selo-misi.com)

Tekst: MAJKA U CRNINI

 
Kotar Livno 1895. godine

Nakon 1879. i 1885., treći popis stanovništva u Bosni i Hercegovini načinjen je 1895. godine. Za razliku od prethodnih popisa, 1895. su na jednak način kao i domaće stanovništvo popisani i trajno nastanjeni stranci. Prije samog popisa obavljena je revizija, odnosno dopuna obilježavanja kuća kućnim brojevima. Svaki kotar bio je podijeljen na između 3 do 18 popisnih područja, ovisno o veličini kotara i broju stanovnika. Za svako područje kotarski ured postavio je po jednog popisnog povjerenika, koji je obavljao popis uz pomoć popisnog povjerenstva sastavljenog od općinskog načelnika (džematbaše, muktara ili kneza) i od duhovnika vjeroispovijesti zastupljenih u pojedinom mjestu.

Popis je započeo 22. travnja 1895. godine. Ovo vrijeme godine odabrano je za popis budući da zimi mnoga mjesta budu prometno izolirana zbog snijega, a ljeti jedan dio stanovništva, naročito u planinskim područjima, izbiva iz svog uobičajenog mjesta boravka. Livno se tada nalazilo u sklopu travničkog okružja, a kotar Livno dijelio se na uži kotar Livno i kotarsku ispostavu Grahovo. Na području užeg kotara Livno, koji se protezao od Crnog Luga do Šujice, popisano je ukupno 27.139 stanovnika, od čega 294 vojnika i 26.845 civila. Muškarci su činili 52,5%, a žene 47,5% civilnog stanovništva. U 53 naselja muškaraca je bilo više (u Vržeralima čak 58%), a u svega 7 mjesta je bilo više žena, dok je u Prispu bilo jednako i muških i ženskih osoba.

Najviše stanovnika imalo je Livno (5.273), a još 13 naselja imalo je preko 500 stanovnika.

Pri popisu 1895. bilježena je samo vjersko opredjeljenje, a ne i maternji jezik, kao na prethodnom popisu. Na području užeg kotara Livno najviše je bilo katolika – 16.437 (61%), potom pravoslavaca – 6.974 (26%) i muslimana – 3.412 (13%). Popisano je i 20 židova, te 2 evangelika. Ako bi se u obzir uzela samo naselja koja danas čine općinu Livnu, tada je 1895. bilo ukupno 23.714 stanovnika, od čega 288 vojnika i 23.426 civila. Muškaraca je bilo 52%, žena 48%, katolika 65%, pravoslavaca 21% i muslimana 14%. Većina stanovništva živjela je od poljoprivrede, njih 22.675 ili 84%. Kmetovi su činili većinu poljoprivrednog stanovništva (59%), dok je slobodnih seljaka bilo svega 17%. Kmetovi koji su ujedno imali i nešto vlastite zemlje činili su 19% poljoprivrednog stanovništva.

    Stanovništvo prema vjerskoj pripadnosti

Mjesto Muslimani Pravoslavci Rimokatolici Židovi
Baljci 0 150 63 0
Bastasi 0 368 0 0
Bila 0 15 416 0
Bogdaši 0 285 0 0
Bojmonti 0 215 0 0
Crni Lug 0 649 9 0
Čaprazlije 0 330 135 0
Čelebić 3 297 213 0
Čuklić 0 6 196 0
Ćaić 0 6 312 0
Ćosanlije 0 0 125 0
Dobro 10 0 435 0
Donji Rujani 0 185 460 0
Drinova Međa 0 0 145 0
Držanlije 1 3 241 0
Galečić 0 0 173 0
Golinjevo 234 146 358 0
Gornji Rujani 0 50 444 0
Grborezi 94 11 191 0
Grgurići 32 0 470 0
Gubin 0 458 0 0
Kazanci 0 418 0 0
Komorani 88 12 72 0
Kovačić 0 0 188 0
Lipa 0 0 246 0
Lištani 4 4 446 0
Livno 2047 966 1976 15
Lopatice 0 0 143 0
Lusnić 0 0 303 0
Ljubunčić 0 0 429 0
Mali Guber 114 10 86 0
Mali Kablići 19 0 97 0
Miši 0 0 399 0
Nuglašica 0 578 6 0
Odžak 0 0 392 0
Orguz 0 0 287 0
Podhum 160 2 498 0
Potočani 22 91 249 0
Priluka 28 16 474 0
Prisap 75 0 191 0
Prolog 0 0 676 4
Provo 0 365 0 0
Radanovci 0 171 0 0
Sajković 0 429 0 0
Smričani 25 52 253 0
Srđević 17 5 575 0
Strupnić 0 4 352 0
Stržanj-Bogdašić 1 3 235 0
Suhača 15 7 172 0
Šujica 143 0 623 0
Tribić 0 0 113 0
Veliki Guber 73 226 188 0
Veliki Kablići 42 6 272 0
Vidoši 29 0 186 0
Vrbica 0 236 0 0
Vržerale 18 0 665 0
Zabrišće 5 0 246 0
Zagoričani 0 0 375 0
Zastinje 23 127 41 1
Žabljak 62 72 449 0
Žirović 28 0 148 0
Ukupno 3412 6974 16437 20
   
Borbe za Livno krajem 1942. godine

Partizani su pod svojim nadzorom držali Livno od 5. kolovoza do 23. listopada 1942. kada su ga zauzele ustaše i Talijani. Talijanska vojska se dvadesetak dana kasnije povukla, a Livno je ostalo u nadležnosti V. ustaškoga stajaćega djelatnoga zdruga (Crna legija), pod zapovjedništvom bojnika Rafaela Bobana. Zdrug je operativno djelovao u kotarevima: Jajce, Bugojno, Kupres, Duvno i Livno, a u Livnu je bila smještena VII. ustaška bojna pod zapovjedništvom satnika Krunoslava Lovinčića. Prema podatcima od 22. studenog 1942., u sastavu bojne bilo je 736 ustaša naoružanih brzometnim puškama, a od automatskog oružja imali su 42 strojopuške i četiri teške strojnice.

Prema partizanskoj vojno-teritorijalnoj podjeli Livno je bilo područje djelovanja 4. operativne zone Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske (NOV i PO). Početkom studenog 1942. od 2. proleterske, 4. crnogorske i 2. dalmatinske brigade formirana je II. proleterska divizija, koja je u svome sastavu imala 3280 partizana. Zapovjednik divizije bio je Peko Dapčević, a politički komesar Mitar Bakić. Zapovjednik 2. proleterske bio je Ljubodrag Đurić, 4. crnogorske Radovan Vukanović, a 2. dalmatinske Ljubo Vučković.

Divizija je 25. studenog 1942. dobila zapovijed o napadu na Livno. Prema prvotnom planu 2. proleterska i 2. dalmatinska brigada trebale su zauzeti Livno do 29. studenog 1942. Budući da je posada u Livnu bila značajno jača od prvotnih procjena, napad je odgođen do dolaska 4. crnogorske brigade i haubica iz I. proleterske i III. udarne divizije.

U zapovijedi Štaba II. proleterske divizije od 3. prosinca procijenjeno je da Livno brani oko 1000 ustaša i 70 domobrana: “Odbrana grada je organizovana na sistemu spoljne odbrane, a osnovno uporište te odbrane je Bašajkovac i zapadni dio grada. Odbrana zapadnog dijela grada pojačana je žicom. Bunkeri i rovovi još nijesu izrađeni u jedan povezan sistem odbrane. Na istaknutim tačkama neprijatelj ima veće bunkere u kojima je uveo električno osvjetljenje i peći za ogrev, te isti mogu da prime 15-20 vojnika. Neprijateljska artiljerija, prema poslednjim podatcima, postavljena je negdje oko stočne stanice. Neprijatelj nema u unutrašnjosti grada organizovanih utvrđenja.”

2. proleterska brigada trebala je napasti grad sa zapada (Zastinje i Bašajkovac), 4. crnogorska s istoka (cesta Livno-Šujica i selo Brina), a 2. dalmatinska s juga (Žabljak, Rapovine).

Početak napada određen je u 24 sata 5. prosinca 1942. godine, a trebale su ga podržati dvije haubice s položaja u Kablićima. Zapovjedništvo divizije bilo je u košarama na Kruzima.

Posada Livna 3. prosinca 1942. izvijestila je nadređeno Zapovjedništvo u Bugojnu o prisustvu jakih partizanskih snaga u zapadnom dijelu Livanjskog polja. 4. prosinca iz Bugojna je u Livno stigao zapovjednik V. ustaškoga stajaćega djelatnoga zdruga bojnik Boban s 1. satnijom I. ustaške bojne jačine 90 ljudi. U Livnu je zatekao “strahovitu paniku. Kotarski predstojnik je pobjegao.“

Boban se odlučio za aktivnu obranu Livna, pa je 5. prosinca kod Ljubunčića i Žirovića došlo do borbi između interventne ustaške skupine iz Livna i 4. bataljuna 2. proleterske brigade.

Nakon poraza partizani su se povukli prema Lusniću i Vrbici uz gubitak od 4 poginula i 12 ranjenih boraca.

Ustaše nisu imale gubitaka, a nakon borbi su se bez zaustavljanja povukle u Livno, propustivši tako zaplijeniti dvije partizanske haubice koje su se nalazile u Priluci.

Zbog borbi kod Ljubunčića haubice su sa zakašnjenjem postavljene na paljbene položaje u Kablićima, pa je i topnička podrška kasnila tri sata u odnosu na dogovoreno vrijeme. Misleći da je napad otkazan, 2. dalmatinska brigada preko Drinove Međe povukla u Bilu i Gornje Držanlije, a pridodani bataljun 2. proleterske brigade u Smričane.

Dva bataljuna 2. proleterske brigade koja su imala zadatak zauzet Bašajkovac također nisu napala, jer su „zalutali u gustoj magli“, tako da je samo je 4. crnogorska brigada napala Livno u dogovoreno vrijeme. Brigada je s dva bataljuna zauzela tvornicu cementa i franjevački samostan Goricu, a bataljun koji je napao Bašajkovac ustaše su odbile. Spoznaja Crnogoraca da samo oni napadaju grad je porazno djelovala na moral i volju za napad. Ujutro su tri satnije ustaša odbacile brigadu od Livna, koja se potom povukla prema Glamočkom polju. U ovim borbama ustaše su imale jednoga poginulog i četvoricu ranjenih, a Crnogorci pet mrtvih i 12 ranjenih partizana. Tijekom napada na Livno poginula su i dva civila.

Štab II. proleterske divizije namjeravao je ponoviti napad u 19 sati istog dana. Štab 2. proleterske brigade je s 4. bataljunom došao do Zastinja i u hladnoj i kišnoj noći čekao topničku pripremu haubica iz Velikih Kablića. Priprema je počela u jedan sat nakon ponoći. Na Livno je, prema podacima obrane, “izbačeno 46 topovskih i 5 bacačkih granata. Četiri građanina poginula, a 7 ranjenih teško”. Kada je shvatio da nitko osim njih ne napada grad i zapovjednik 2. proleterske brigade odustao je od napada i ujutro je povukao brigadu u Žirović i Ljubunčić.

Bojnik Boban se 7. prosinca odlučio za napad prema Prisoju, što je iznenadilo dijelove 2. dalmatinske brigade, koji su se uz gubitke od četiri poginula i pet ranjenih partizana povukli prema Prologu i Odžaku. Odbacivanje partizana iz bliže okolice Livna ustaše su iskoristile za prebacivanje 40 teških ranjenika i bolesnika iz grada.

8. prosinca ustaše su nastavile pritisak na 2. dalmatinsku brigadu u akciji prema Prologu. Tijekom dana napravljen je spoj s posadom Tomislavgrada, a uz to je iz Bugojna u Livno stigla 2. satnija I. ustaške bojne.

9. prosinca ustaše su krenule u napad na smjeru Bila – Čuklić. Druga proleterska bila je u selima zapadno od Livna, 4. crnogorska u Glamočkom polju, a 2. dalmatinska je tijekom dana također počela prebacivanje u Glamočko polje.

10. prosinca bez većega partizanskog otpora ustaše su dospjele do sela Dolac u Glamočkom polju. Otuda su se povukle sutradan, jer je postojala opasnost od odsijecanja nakon što je Štab II. proleterske divizije poslao na Kruge dva bataljuna 2. proleterske.

11. prosinca bojnik Boban je vjerojatno zrakoplovom odletio u Bugojno po pomoć.

12. prosinca 1942. u Štabu 2. proleterske divizije napisana je nova zapovijed za napad na Livno. U zapovijedi je istaknuto da “Livno strategijski predstavlja vrata prema Dalmaciji i Hercegovini … Livno je postalo vojnička i politička brana prema Dalmaciji i Hercegovini, kao i prema gornjem dijelu Vrbaske doline te je zato njegova likvidacija danas od vrlo važnog političkog značaja, a da ne govorimo o vojničkoj važnosti zauzimanja i o perspektivama koje će biti otvorene pred nama. Politički značaj zauzeća Livna najbolje ćemo ocijeniti ako podvučemo zapovijest druga Tita koja glasi: ‘Livno mora pasti!’.”

Za napad na istočni dio grada bila je zadužena 4. crnogorska brigada ojačana jednim bataljunom 2. dalmatinske brigade, a za napad sa sjeverozapada 2. proleterska brigada. 2. dalmatinska brigada bila je u pričuvi na Kruzima, a trebala je intervenirati u slučaju protunapada ustaša iz grada.

Napad su trebale podržati dvije haubice 100 mm u Velikim Kablićima, a prodor u grad obilježavao se “paljenjem bunkera i pojedinih manjih objekata u gradu.”.

Kako bi se izbjegli problemi u komunikaciji iz prethodnih dana, Štab divizije naredio je uspostavu žičane veze tijekom 13. i 14. prosinca “po cijenu najvećih žrtava“.

Po zauzimanju Livna 2. proleterska brigada je zadužena za osiguranje grada i izvlačenje plijena u pravcu Glamoča, 4. crnogorska za prodor smjerom Livno – Smričani prema Tomislavgradu, a 2. dalmatinska prema Šujici.

Prema podacima logističara VII. ustaške bojne, Livno je branilo 1185 ljudi: 650 ustaša iz sastava VII. bojne; 170 iz 1. i 2. satnije I. ustaške bojne, 130 ustaša 3. satnije XX. ustaške bojne, 80 ustaša Obrambenog zdruga, 75 milicionara iz Glamoča, 15 milicionara iz Livna, 70 ljudi poručnika Salkaja i vod domobrana gorskih topnika. Od težeg oružja obrana je imala: dva gorska topa 75 mm, četiri minobacača 81 mm i četiri teške strojnice.

14. prosinca u 17.30, počela je trosatna topnička priprema napada, tijekom koje ispaljeno 187 haubičkih granata i nekoliko stotina mina po bunkerima. 2. proleterska brigada je uspjela iz smjera Zastinja prodrijeti u grad do Bistrice, na čijoj su istočnoj obali ustaše organizirale obranu. Ujutro 15. prosinca u brigadi je zaključeno da su samo oni ušli u grad, te su odlučili povući prema Zastinju. Tijekom povlačenja stigla im je obavijest da se jedan bataljun 4. crnogorske brigade nalazi u gradu.

Glavnina napada 4. crnogorske brigade je odbijena, a samo je njen 2. bataljun uspio s oko 180 partizana preko Gorice i Brine ući u grad i utvrditi se u kućama na Kaića raskršću nedaleko župne crkve.

Ponovni juriš na grad izvana okruženi partizani su iskoristili da napadnu i zaplijene gorske topove i zapale jedno oklopno vozilo.

15. prosinca zapovjednik VII. ustaške bojne izvijestio je Zapovjedništvo 6. pješačke divizije u Mostaru o dramatičnoj situaciji u Livnu. : “Nemamo streljiva ako nam se ne pošalje danas morat ćemo napustiti Livno”.

Tog jutra u središtu Livna vođene su teške borbe ustaša “sa mještanima i ubačenim partizanima potpomognutim sa topovskom vatrom. Te borbe trajale su do 15. 12. 1942. [u] 13 sati. … Partizani i mještani iz kuća davali su žestok otpor u čemu su postigli veoma dobar uspjeh gađajući naše jedinice sa prozora i krovova kuća iz strojnica lakih i teških. Tom prilikom ranjeno je oko 20 do 30 ustaša i izgubili smo jedna oklopljena kola koja su partizani zapalili”.

Iako je zrakoplov sa streljivom poslan iz Sarajeva, zbog borbi u samom Livnu nije se mogao spustiti, te su ustaše, nakon što su ostale bez streljiva, počele s povlačenjem iz Livna oko 13:30, skupa s mještanima.

Žurna pomoć bila je tražena od Talijana, a Livnu se pokušalo pomoći i slanjem tri satnije domobrana iz Imotskog preko Tomislavgrada.

S 310 ustaša iz Bugojna prema Livnu je krenuo bojnik Boban. Na Borovoj glavi su se sukobili s jednim bataljunom 2. dalmatinske brigade. Uspjeli su odbaciti partizane i probiti se sve do Fratarskog gaja, odakle su se povukli na Kruško polje nakon dolaska još jednog bataljuna 2. dalmatinske brigade. Pred ponoć su saznali da su partizani zauzeli Livno, pa su se povukli u Šujicu.

Kako su partizani pod strojničkom i topovskom vatrom držali sve prilaze Livnu, najviše ustaša i civila je poginulo prilikom povlačenja iz Livna.

U borbama za Livno II. proleterska divizija imala je 74 poginula i 210 ranjenih partizana. Najviše ih je bilo iz 4. crnogorske brigade: 40 mrtvih i 70 ranjenih boraca.

Točni gubici V. ustaškog zdruga u borbama za Livno nisu poznati. Prema ustaškim izvorima imali su između 50 i 100 poginulih i oko 200 ranjenih. Prema partizanskim podacima, u kojima nije navedena razlika između civila i vojske, gubici ustaša procijenjeni su u rasponu od 200 do 400 mrtvih, 120 do 210 ranjenih i 12 zarobljenih.

Dio civila poginuo je u granatiranju i tijekom borbi u gradu, a dio je strijeljan poslije prestanka borbi. Nakon zauzimanja Livna partizani su strijeljali najmanje 28 osoba iz Priluke i 14 iz Kablića.

U kolovozu 1942., nakon prvog zauzeća Livna, strijeljane su zarobljene ustaše i državni činovnici, a u prosincu 1942. novost je bila masovno smaknuće civila. 1989. godine objavljen je dokument 4. crnogorske brigade u kojem je Politički odjel brigade u izvješću CK KPJ priznao kao pogrešku “slučaj strijeljanja jedne veće grupe seljaka koje je izvršeno u Livnu poslije njegovog zauzeća”. Da ulazak partizana u Livno nije protekao u miru i redu vidi se iz izvješća Političkog odjela 4. crnogorske brigade gdje se zamjera na pljački privatne imovine.

Za razliku od prvog, drugo partizansko zauzimanje Livna rijetko se spominjalo u poslijeratnim taktičkim raščlambama.

Kronologija Vatrogasnog društva Livno    (označi banner i listaj)
AUTOR: Refik Jarebica
Povijest fotografije u Livnu
40 godina poslije Daguerreova izuma i u Livno "dolazi" fotografija. Prvi fotograf u Livnu je bio livanjski apotekar Antun Kluczenko, a prvi fotoamater među rođenim livnjacima je bio Mato Kaić. Još 1903. godine kupio je prvu kameru u Beču. Do sada se nije ušlo u trag fotografiji sa motivom Livna iz Turske uprave, ali treba ostaviti i tu mogućnost. Da bi se otklonula ta dvojba valjalo bi prethodno istražiti mnogo muzejskih zbirki, fotografija o Livnu ima mnogo ali je dosta njih nedostupno i trebalo bi tragati za njima. Postoji mnogo starih slika Livna ali se nezna ime autora. Prve nama poznate fotografije koje su objavljene datiraju iz 1878. godine. To su fotografije: Panorama Livna - Pogled sa Juga, Livno - sa Zapada, s muslimanskim grobljem u prvom planu, Bustalijina džamija koje je objavio Jernej pl Andrejka. Treba se dosta raditi na identifikaciji mnogih nama poznatih fotografija Livna, kao što su recimo samostan na Gorici i crkva bez ijednog zvonika iz 1879. godine, Gradska vijećnica ( sa tek posađenim kestenom ispred nje), zatim fotografije sa otvaranja spomenika Caru Franji Josipu, Kralju Petru, Kralju Tomislavu...

40 godina nakon što je Dageuerreova kamera prvi put snimila francuze i livnjaci su stali pred foto objektiv. Bilo je to odmah nakon okupacije 1878. godine kada je u Livno došao splitski fotograf Franz Laforest i snimio na česmi Milošnik dobro poznatu fotografiju u kojoj je zabilježen izuzetan trenutak za livanjsku povijest. Na slici su se poredali jedan do drugog 28 najuglednijih livanjskih prvaka sve tri konfesije. Iz tog vremena je i njegova druga fotografija: Pogled sa Tebera na staro Livno i njegove bedeme.

Dolazila su nova vremena, pa ni u Livnu foto-kamera nije bila više čudo. Sve je više foto amatera, a kasnije i profesionalaca. Fotografije sa livanjskim motivima u svojim radovima objavljivali su mnogi poznati učenjaci: Veclav Radimsky, dr. Friedrich Katzer, dr. Mihovil Mandić, Dimitrije Sergejevski... U prvom desetljeću XX. stoljeća u Livno dolazi i bavi se fotografijom Milan Kokotović. 1930. godine iz Amerike dolazi Petar Gotovac i donosi fotoaparat koji ostaje u vlasništvu Stipe Gotovca. Poznati livanjski fotograf je i: dr. Vinko Zakarija, pred Drugi svjetski rat u Livnu radi S. Novaković. Jedno vrijeme će sa njim raditi i Ale Terzić koji je ujedno i prvi livanjski fotograf profesionalac koji će sa kamerom u ruci provesti cijeli radni vijek. On odlazi u Split a njegov sin Hajro Terzić ostaje u Livnu i vodi foto-atelje. U njegovom ateljeu zanat će izučiti Jakov Vrdoljak iz Grboreza koji otvara svoj atelje i radi dvije godine poslije čega odlazi u Solin. U ateljeu Hajre Terzića zanat će izučiti i Pero Mihaljević koji će otvoriti svoju radnju FoMi koja i danas radi, osim njega tu radi i njegov brat Nikola. Pored njih jos radi i Milan Mihaljević. Kratko vrijeme imao je atelje i matičar Muriz Dizdar. Za sve spomenute valjalo bi još dodati da je svaka njihova snimka zabilježeni neponovljivi trenutak koji su odabrali po svojoj sklonosti i potrebi. U svoje su kamere, moglo bi se reći pohranjivali zaustavljeno vrijeme. Tehnika i standard učinili su svoje... 

U Livnu je danas mnogo fotografa amatera i profesionalaca a fotografske radnje u Livnu su: Wedding photo & video studio Karadza, FoMi Livno, Foto Marin, Foto Kelava i dr. Livnograd.com

Livno za vrijeme Osmanlijskog carstva
Datoteka:Livno-Plan 1795.jpgTurska vojska ulazi u Livno 1463. godine, da bi se na jesen iste godine morala povući pred kontraofanzivom udružene koalicije Vukčića-Kosača i kralja Matijaša Korvina. Osmanlijska vlast će se učvrstiti u Livnu i na Balkanu ipak nekoliko godina kasnije i trajati će sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Osmanlijskim osvajanjem grad na izvoru Bistrice gubi svoju prvotnu fizionomiju. Na ruševinama naselja na Dumanu, kao i na obroncima Bašajkovca razvija se novo naselje, vjerojatno možda i vojnog karaktera, s karakterističnim orijentalnim obilježjima. U gradu Livnu su podignute najmanje četiri potkupolne džamije, jedinstvene u svojoj arhitektonskoj ljepoti uo vom dijelu Osmanlijskog carstva (tu se posebno izdvajaju džamije Balaguša i Glavica), gradski most na Bistrici, gradske kuće, čaršija sa dućanima, mektebi i medrese(vjerske muslimanske škole), česme, džebhana (oružarnica), a gradske su kapije i kule sastavni dio fortifikacijskog zida, koji je Livno štitio od stalnih upada hajduka iz pravca juga.  Livno je uz Klis sjedište Kliškog sandžaka, o čijoj šarolikosti i ljepoti za svojih putovanja Balkanskim poluotokom svjedoči i glasoviti putopisac Evlija Čelebija.

Tijekom 400 godina osmanlijskog prisustva u Livnu nastaje nekoliko čuvenih umjetničkih ostvarenja u ovom dijelu Osmanlijskog carstva. Najprominentniji Livnjak tog vremena, Hadži-Jusuf Livnjak, imam Beglučke džamije (sa sunčevim satom i položajem na jednom od meridijana), astronom i književnik, autor je prvog putopisa na Balkanu. Njegov je putopis jedan od najznačajnijih djela Alhamijado-književnosti, posebne vrste literarnog stvaralaštva bosansko-hercegovačkih muslimana zabilježenog orijentalnim pismima.

Dolazak Osmanlija u Livno u XV. stoljeću značio je i dolazak pravoslavnog življa na ove prostore, mahom u donje Livanjsko polje. Katolički dio stanovništva, uglavnom naseljen u rubnim selima Livanjskog polja iseljava se sve do XVII. stoljeća, a ovaj proces bio je uzrokovan ne samo islamizacijom, nego i lošim ekonomskim prilikama na veoma siromašnom, neplodnom, tvrdom i prilično vjetrovitom Livanjskom polju, koje je sve do gradnje Buškog jezera najveći dio godine bilo pod vodom.

Značajnu ulogu u očuvanju katoličkog identiteta u Livanjskom polju imaju franjevci, koji se potkraj turske vladavine zauzimaju za gradnju samostana Gorica s crkvom. Ovdje su danas smještene veoma vrijedne etnološke zbirke s  podacima o življenju sve četiri konfesije u livanjskom kraju. Uz franjevce u Livnu misioniraju djelimice i glagoljaši, no zbog neprikosnovene omiljenosti franjevaca kod katolika i drugih stanovnika Livna, njihova djelatnost ostaje nezapažena. Krajem osmanlijskog doba, 1859. godine, pravoslavni stanovnici Livna podižu u gradu Crkvu Uspenja Presvete Bogorodice, jednu od ljepših pravoslavnih crkava u Bosni i Hercegovini. 

Natpis popa Tjehodraga iz Lištana

Na lokalitetu Podvornice u Lištanima, uz starokršćanski kompleks, otkriveno je starohrvatsko i kasno srednjovjekovno grobište. Među nalazima s ovoga lokaliteta izdvaja se vapnenačka ploča s natpisom na ćirilici, s utjecajem glagoljice, otkrivena u kolovozu 2003.  Natpis je u cijelosti pročitan i objavljen krajem 2007.

Tekst glasi: "Se ležit p(o)p Tjehodrag. A je imel pet synov. Tere red edinim godi strije.", u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik: "Tu leži pop Tjehodrag. Imao je pet sinova. Svi su u jednoj godini bili ubijeni".  Prvi i drugi Lateranski koncil u 12. st. zabranili su svećenicima i đakonima suložništvo sa svakom ženom. Očito se Tihodrag nije držao odredaba celibata, što je bio običaj i u splitskoga klera tijekom 12. i 13. stoljeća.

 Livno za vrijeme Drugog svjetskog rata
Livno nakon bombardiranja 1944Dolazak II. svjetskog rata Livno dočekuje u sastavu NDH. Na širem prostoru Livna ne vode se neke značajnije borbe, nit iofenzive, izuzimajući bombardiranje Saveznika na Duhove 1944., no događaju se međusobna ubijanja - najprije četničko ubijanje katolika i muslimana, a onda hrvatska reakcija, masovno ubijanje srpskog naroda, koje je trajalo do 20. kolovoza 1941., kada je u Livno ponovno došla talijanska vojska.

Na obroncima Cincara i Šatora nalaze se partizanske brigade, a partizanske učiteljice rade i na prvom Bukvaru na slobodnom teritoriju Jugoslavije. U okolici Livna mladi je partizanski poeta Ivan Goran Kovačić dovršio svoju poemu "Jama", svojevrsan krik protiv svireposti rata.

  • 24. travnja 1941. Talijani preuzimaju vojnu i civilnu vlast u Livnu.
  • 2. srpnja 1941. Ulazak hrvatske vojske i preuzimanje uprave, povlačenje Talijana.
  • 20. kolovoza 1941. Ponovni ulazak talijanske vojske.
  • 5. kolovoza 1942. Prvi ulazak partizana u Livno nakon teških borbi u kojima je stradalo oko dvije stotine Livnjaka.
  • 7. kolovoza 1942. U Franjevačkom samostanu Gorica streljano 120 zarobljenih pripadnika 2. satnije XX. bojne Ustaške vojnice i nekoliko desetaka državnih i dužnosnika kotara i grada.
  • 23. listopada 1942. Nijemci, Talijani i ustaše ponovo preuzimaju vlast u Livnu. Partizanska se vojska povukla prema Glamoču.
  • 15. prosinca 1942. Partizanske jedinice II. divizije (Dapčevićeva divizija, Krajiška brigada, Dalmatinska brigada i Livanjski odred Zirojevića osvajaju Livno. Bobanov V. zdrug i Francetićeva Crna legija povlače se u pravcu Duvna. Prije toga su se krvave borbe vodile oko Ljubunčića (7. prosinca), Orguza (8. prosinca), iznad Bile, po Tribnju i na Cincaru.
  • 3. ožujka 1943. Nijemci s tenkovima ulaze u Livno.
  • 16. ožujka 1943. Dolazak ustaša s zapovjednikom Rafaelom Bobanom u grad.
  • 2. listopada 1943. Povlačenje ustaša s Nijemcima iz Livna prema Šujici. U Livno po treći put ulaze partizani s 5-6.000 boraca opremljenih raznim oruđem i oružjem uglavnom talijanskog podrijetla.
  • 6. prosinca 1943. Nijemci s ustašama i četnicima ponovno zauzeli Livno.
  • 19. svibnja 1944. Prvo bombardiranje Livna. Posljedice: nekoliko zapaljenih kuća i tri ubijene osobe.
  • 28. svibnja 1944. Na Duhove, popodne jaki zračni napad najprije 12, zatim 14 američkih i britanskih bombardera (B17 i Lancaster).
  • 29. svibnja 1944. Ponovno bombardiranje Livna od 42 zrakoplova. Grad totalno razrušen. Kroz oba napada na Livno i okolicu palo oko 1000 bombi. Poginulo prema različitim izvorima 60-100 osoba. Isključivo civilne žrtve.
  • Krajem kolovoza 1944. Povlačenje Nijemaca iz Livna u Mostar.
  • 10. listopada 1944. Napad i četvrto zauzeće Livna od partizana.

Ovaj se datum (10. listopada) u Livnu dugi niz godina obilježavao kao Dan oslobođenja, a njegovo je ime nosila i druga osnovna škola u gradu. Nakon zauzimanja grada partizani su u znak osvete počinili velike zločine nad civilnim stanovništvom, najviše su stradali mještani Priluke koji su izbjegli u grad, svi muškarci iz Priluke koji su pronađeni strijeljani su tu istu noć. U samom gradu je strijeljano 76 civila mještana Priluke.

Na području Livna u Drugom svjetskom ratu stradalo je 2.085 osoba.

Spomenik kralju Tomislavu u Livnu
Livanjski spomenik kralju Tomislavu, postao je jednim od simbola grada i jednog segmanta milenijske povijesti Livna. Prvi i donedavno jedini spomenik podignut nekom hrvatskom vladaru na području Bosne i Hercegovine.

Od 8.7. 1924., kada se prvi put u Livnu počelo govoriti o podizanju spomenika, za kratko vrijeme prikupljeno je 25.000 dinara i 150 metara žita. I dok je akcija prikupljanja sredstava za gradnju spomenika protekla u savršenom redu nastali su veliki problemi oko dobivanja suglasnosti za gradnju. Komesar gradskog vijeća u to vrijeme je bio Mustafa Mulalić koji je često isticao svoja srbofilska osjećanja, a u II. svj. ratu završio je u štabu Draže Mihailovića. Odbor za proslavu hiljadugodišnjice hrvatskog kraljevstva bio je uporan u svojoj namjeri da se spomenik postavi na trgu Zrinskih dok su gradske vlasti predlagale druge lokacije pod izlikom da će na tom mjestu ometati promet. Rješavajući sukob gradskih vlasti i Odbora, veliki župan Travničke županije Aleksandar Petrović odlučio je u korist Odbora. Upornost se isplatila.

Projekt su izradili Oto Munder i Ćiril Iveković. Spomenik je zamišljen u formi obeliska čije dimenzije simboliziraju obljetnicu. Ne računajući postolje, koje čine tri, odnosno četiri, stepenika, spomenik je visok 9,25 m, što upućuje na godinu krunjenja kralja Tomislava. Na visini između 3,5 i 5 m, na zapadnoj strani obeliska, postavljen je ovalni reljef (medaljon) u bronci, veličine 1,5x1 m. Izrada medaljona povjerena je Emeriku-Imbri Sunku, zagrebačkom kiparu. Reljef prikazuje kralja Tomislava kako jaši u krunidbenom ornatu. Na istočnoj strani obeliska uklesana su slova boje zlata: "U SPOMEN HILJADUGODIŠNJICE PRVOG HRVATSKOG KRALJA TOMISLAVA 925 - 1925 PODIGOŠE HRVATI SELA I GRADA LIVNA."
Hrvatsko kulturno društvo "Dinara" iz Livna održalo je tijekom 1925. godine nekoliko priredbi posvećenih tisućitoj godišnjici krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava. U subotu navečer 4. rujna 1926. godine, održana je veličanstvena bakljada i ophod gradskim ulicama, koji je završio pred zgradom "Dinare", nakon čega je održan koncert. U nedjelju 5.rujna budnica kaštelanske i domaće glazbe i plotuni iz mužara navijestiše svečani dan proslave. Poslije službe Božje na Gorici, krenula je velika povorka, sastavljena od konjanika, kočija i pješaka, u grad na trg Zrinskog. Na trgu se okupilo oko 10.000 građana. Nakon govora fra Jake Pašalića i A. Petrovića (čiji je kratki govor također u svakom pogledu bio korektan) i skidanja zavjese sa reljefa, zasvirale su glazbe hrvatsku himnu a vojska je ispalila počasne salve. U tom trenutku grad su nadlijetala i dva zrakoplova pristigla iz Mostara da uveličaju tu hrvatsku slavu. Svečanost je završena akademijom u "Dinarinom" domu, na kojoj je kaštelanska glazba svirala hrvatske davorije, a "Dinarin" zbor otpjevao nekoliko pjesama. Na kraju akademije M. Mayer održao je predavanje "Tomislav, njegovo doba i zasluge za ujedinjenje Hrvata." Gosti su, uz ispraćaj vrijednih domaćina, napustili Livno u ponedjeljak 6. rujna.

CRNI LIVANJSKI DATUMI : Najveće razaranje u povijesti
Livno nakon bombardiranja 1944Na Duhove 1944. godine (28. i 29. svibnja) Livno je pretrpjelo najveće razaranje u svojoj povijesti. Iako praktično nebranjeno (bez ikakove protuzračne obrane), američki (više) i engleski (manje) zrakoplovi, protivno svim međunarodnim konvencijama, istresli u ta dva dana svoj smrtonosni i razarajući teret na Livno. Teški bombarderi (četveromotorni  Iiberatoriu) tepisima velikih bombi bombardirali su naš grad s jedinim ciljem: Livno što više razoriti. Sreća u nesreći bila je što su mnoge bombe izbačene preuranjeno tako da su pale izvan grada.

 

Žrtve bombardiranja bili su isključivo civili (starci, žene i djeca), tako da osim razaranja grada nije bilo nikakovih vojnih učinaka. Bombardiranje Livna izvedeno je protivno svim tada važećim međunarodnim konvencijama koje se odnose na pravila rata. Naime, još je u uvodu Petrogradske deklaracije (1868.) izrečeno da je jedini opravdani cilj borbe u ratu da se oslabe vojne snage neprijatelja. Ali kako povijest piše pobjednik, zaboravljaju se svi slučajevi kršenja ratnog prava s njegove strane. Ni najveći moralisti nisu previše raspravljali o bombardiranju Dresdena (u kojem nije bilo vojnih ciljeva), kad je poginulo oko 130.000 civila.

Livno nakon bombardiranja za Duhove 1944.godine.Među ostalima tada su poginuli: Ivka Vujanović (1870.), Pava Marjanović (1875.), Jozo Trboglav (1877.). Kata Liović (1886.) i kći (pronađene u ruševinama zagrljene), Stipo Bagarić (1884.), Jozo Konta (1885.), Ljuba Konta (1890.), Luca Bagarić (1887.) … Dakle, zaista, samo starci, žene i djeca. Apsurdno je, ali i za ovakve čine dodjeljivane su medalje za hrabrost.

„I on je zauzeo grad“, čitamo u Knjizi su-daca,  „i poklao ljude u njemu: a onda je sravnio grad i zasuo ga solju“. Svaka historijska civilizacija, kako je to već davno istakao engleski urbanist Patrck Geedes, počinje sa živom urbanom jezgrom, a završava sa zajedničkim grobijem praha i kostiju, Nekropolisom ili gradom mrtvih: zgarištima, razvalinama, masakriranim i porobljenim stanovništvom. Je li ta tragična perspektiva i naša perspektiva? Nadajmo se da nije. Livno je u povijesti previše razarano, ali još uvijek živi. Naš grad zaslužio je jedan veliki, dugi odmor. D. TADIĆ / Livanjski vidici broj 18 / 6.6.1993. 

Posljednji livanjski Šerijatski sud
25.06.2012. Livno kao jedan od najstarijih bh. gradova je, s obzirom na svoj izuzetno značajan geostrateški položaj, te prirodna bogatstva i ljepote, stoljećima bilo interesantno brojnim carstvima i osvajačima koji su se otimali za njega, paleći ga, pljačkajući, rušeći, ali i ostavljajući određene, često veoma vrijedne, kulturno-historijske znamenitosti u nasljeđe Livnjacima. Još se u gradu i okolini nailazi na mnoštvo tragova rimske, srednjovjekovne, otomanske, austrougarske, te kasnijih kultura. 

Turski sud

Uprkos nemaru Livnjaka i često svjesnom zatiranju ostataka najprisutnije osmanske kulture, počevši od austrougarske vlasti, preko vlasti monarhističke i socijalističke Jugoslavije, pa do današnje “hercegbosanske” vlasti u, od BiH zapostavljenom Livnu,  još je mnoštvo tragova iste kulture, posebno arhitektonske, kamo spadaju i potkupolne džamije, po kojima je Livno bilo odmah iza Sarajeva, potom tragovi nekadašnje Medrese, vodovoda, česmi, utvrda, vrijedni nišani na brojnim haremima, stari most na Dumanu, još dosta sačuvanih kuća iz turskog vakta, ili obnovljenih u tom stilu…

Među bar donekle sačuvanim arhitektonskim dragocjenostima je i posljednji livanjski Šerijatski sud, zapravo njegovi arhitektonski ostaci i lokacija u Velića kuli, koja se nalazi u Gornjem gradu, na spoju ulica Fra Anđela Kaića, Turbaša i Ante Starčevića i preko puta Činčilove (Jurkića) kule. Sud je smješten u prizemlju Velića kule, koje vlasnici koriste kao ostavu trudeći se da sačuvaju arhitektonske detalje suda što je moguće originalnijim, dok je na katu stambeni dio. Sud je davno prestao sa radom, a njegova arhiva je ili svjesno uništena, ili nesvjesno, odnosno nemarom, zagubljena. Zgrada u kojoj je nekada funkcionirao Šerijatski sud je znatno izmijenila svoj prvobitni izgled a pogotovo namjenu. “Turski sud” kako su ga svojevremeno Livnjaci zvali, zarobljen je u unutrašnjosti zgrade u dvjema prostorijama koje su činile sud i pritvor. Te prostorije danas služe za skladište drva, starih i suvišnih stvari, te za drugu ostavu obitelji Velić. Ni država, ni federalna, ni županijska, ni lokalna vlast ne vode brigu o ovom dragulju bošnjačke kulture i historije, premda je, prema našim saznanjima, pod zaštitom države. 

Zgrada je ostala bez originalnog krova i fasade, te originalnih prozora. Dvije velike arkade na tri stuba su zazidane i sastavni su dio podruma. Do danas se ulazi na originalna, velika kovana metalna vrata, koja imaju dva velika originalna ključa u funkciji. Stariji Livnjaci se sjećaju da su im preci pričali da je nakon odlaska Turaka zgrada jedno vrijeme služila kao trgovina, potom kao sirara, pa stambeni objekat, da bi danas bila pomoćna prostorija vlasnicima kuće, koja bi komotno mogla biti muzej, makar u prizemlju, kad bi se adaptirala i njena arhiva pronašla i složila. U unutrašnjosti nekadašnjeg suda su do danas ostali izrazito lijepo ukrašeni nosivi kameni stubovi, među kojima je i jedan drveni. Prostori oko vrata i stubova su i danas bogato ukrašeni cvjetnim motivima i biljnim ornamentima. Iznad vrata je sačuvana ploča sa natpisom: “Uzvišeni Bože, čuvaj ovu zgradu od požara, krađe i svih mogućih nedaća, blagoslovi je i napuni blagostanjem, 1274. h.g (1857/58.). 

”Premda je još uvijek u dobrom stanju, dio zgrade u kojoj je bio posljednji livanjski Šerijatski sud sami vlasnici i pored najbolje volje ne mogu stručno održavati, a to iziskuje određena sredstva, zbog čega postupno taj arhitektonski dragulj ipak propada. Uz natpis na ploči i spomenute ornamente, naziru se i drugi oslikani detalji, a sačuvan je i natpis  na arapskom pismu u kojem se kaže da “nema drugog Boga osim Allaha”, te da je “vlasnik objekta hadži Mehmedaga, sin hadži Ismail-age”.

Zadužbina aga Šćeta

Velića kuća, u kojoj je nekada bio Šerijatski sud, je njima došla u posjed 1939. godine kad su je kupili od Ive Tadića. Ne zna se kad su je Tadići kupili od livanjskih aga Šćeta čiji je predak bio i prvobitni vlasnik Hadži Mehmed-aga, koji je umro 1873./74. i koji je ukopan u livanjskom haremu džamije Ćurčinice, gdje su se inače ukopavale Šćete i druge ugledne livanjske obitelji, među kojima i vakifi spomenute džamije, koja se upravo obnavlja nakon miniranja u posljednjem ratu od strane ekstremista HVO-a. Posljednji livanjski Šerijatski sud, s obzirom na splet okolnosti, vjerovatno će na svoju restauraciju i konzervaciju još dugo čekati. Sva je sreća da je kuća privatno vlasništvo pa se održava, inače bi se sudu davno zameli tragovi, poput tragova brojnih livanjskih džamija, mekteba, medrese, kula i starih bosanskih kuća, kojih je iz dana u dan u Livnu sve manje, čak i u Staroj čaršiji - spomeniku kulture pod zaštitom države, u čijoj blizini je i Velića kula sa ostacima Šerijatskog suda. (Ale Kamber)

 
  
 Židovi u Livnu
S austrougarskom upravom u Livno dolaze Židovi - najprije trgovci i obrtnici, a poslije liječnici, veterinari, geometri, apotekari… S nestankom njihova malenog groblja nestalo je značajnog vidljivog znaka njihove jednostoljetne prisutnosti u ovome gradu. Na izlazu iz Livna prema Splitu (preko Gubera) s desne strane ceste su veterinarska stanica i stočno pazarište. Nekad je ondje bio rasadnik i uz rasadnik odmah uz put židovsko groblje. No, uzalud ćete mu danas ondje tražiti bilo kakva traga. Groblje je temeljito uništeno još 1949. godine, kada je livanjska Stočarska stanica za stanove svojih radnika ondje napravila tri jednostavne prizemne zgrade. Neodgovornost, nemar i nekultura učinili su svoje: groblje je pretvoreno u bašču, od 7-8 kamenih spomenika u obliku piramide spašen je samo jedan. Prenesen je u dvorište Brkića kuće (nekadašnjeg zavičajnog muzeja). Lijepo oblikovanim slovima na njemu je vješto urezano da ondje počiva Leopold Breiner, roden 24.4.1848., a umro 1.11.1903. Mir pepelu njegovu: "Hier ruhet Leopold Breiner, geb. am 24/41848. gest. am 1/111903. Fride seiner Asche".

Nikad nećemo, možda, saznati kome su sve bili podignuti ti uništeni spomenici, ali iz nekih drugih izvora i na temelju sjećanja starih Livnjaka znamo za mnoge druge Židove iz njihove livanjske zajednice. Da im se ne bi izgubio svaki trag, pokušajmo evidentirati bar one za koje znamo, zasad, da su u Livnu živjeli. Prvi do danas nam poznati Židovi stižu u Livno posljednjih desetljeća 19. stoljeća, s austrougarskom upravom, i to najprije kao trgovci i obrtnici. Tek kasnije kao državni službenici dolaze i intelektualci, vijećnici, veterinari, geometri…), i to uglavnom iz Bosne (Travnika, Sarajeva, Jajca, Fojnice, Bugojna, Bijeljine). Stoljeće prije toga, navodi jedan izvor, bilo je pokušaja splitskih Židova, bogatih trgovaca, da se nametnu livanjskim trgovcima. Ondje se kaže da su oni na jednom dogovoru (1807. g.) raspravljalo tome zašto ni jednoga trgovca Židova nema u Livnu. Kao objašnjenje naveo je Elia Jesum svoj primjer: On je u Livno radi otvaranja trgovine poslao svoga sina Jakova (i još ga preporučio svome prijatelju begu Firdusu), no sin mu u trgovini nije uspio, jer da se nije mogao održati uz okretne i sposobne trgovce Livnjake, koji "kao da su završili sve židovske trgovačke škole, (ostavimo postrani to ima li i koliko, možda, pretjerivanja u ovoj pohvali livanjskim trgovcima). 

Početkom 20. stoljeća, po statističkim pokazateljima, u Livnu je bilo 15 Židova (što austrijskih, što španjolskih), a 1940. godine svega sedam. U nedostatku izvora mnogi od njih će ostati nezabilježeni, kao i onaj anonimni što ga spominje autor knjižice "Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo 'Dinara' u Livnu" (objavljenoj u Zagrebu 1909. g.). Govoreći kako je kotarski predstojnik barun Lazarini zabranjivao okupljanje Hrvata po sijelima i pjevanje hrvatskih pjesama, bilježi: "Hrvatska pjesma bijaše dakle pod globu, pa tako treći dan Božića godine 1884. hrvatski mladići bijahu kroz čaršiju tjerani redarima u ured i moradoše platiti 110 forinti globe. Među njima bijaše i jedan židov, koji na njega otpadajući dio (5 forinti) iz obijesti donesao sve u samim novčićima, da se makar tim osveti Lazariniu"

STIŽU TRGOVCI I OBRTNICI

Među prvima poznatim nam stigao je u Livno Mojses Drei (trgovac), čija osmogodišnja kći Sofija (rođena u Sarajevu) ide u I. razred osnovne škole 1879/80. godine. O prvom poznatom livanjskom uraru Samuelu Livajiću iz matičnih knjiga župe Livno saznajemo da je živio na Milošniku - br. 182, da je u 40. godini umro od sušice (6.3.1896.), da je pokopan na groblju u Rapovinama, te da je rođen u Sarajevu, i to u braku Ivana Livajića i Livanjke Janje Kostoević. U Livnu će mu se iz incestuozne veze s Anđom Sučić roditi više kćeri i sinova: prvo Janja (1874. g.), te po redu Ivan, Zakarija, Ivana, Zorka. U livanjskim maticama je upisan kao katolik (sarajevske nismo mogli konzultirati), ali s velikom vjerojatnošću pretpostavljamo da s očeve strane potječe iz židovske obitelji (ni u jednoj livanjskoj matici 18. i 19. stoljeća nismo naišli na primjer da je nekom katoliku ime Samuel, niti, pak, Zakarija, koje ima njegov sin). 

Trgovac Haim Jakob Montilja od 1891. g. u Livnu ima registriranu svoju firmu. Imao je tri sina (Sumbul, Jedika i Mošo) i tri kćeri (Mazalta, Rahela i Blanka). Stanovao je u kuci Pave Jazve, pokraj Bistrice, nedaleko od spomenika kralju Tomislavu (u istoj ce kući kasnije stanovati kapelnici u "Dinari", najprije Prohaska, a poslije njega Julije Las). Jakova Breinera nalazimo upisana kao kuma na vjenčanju cipelara Imbre Kozme i Jozefine Kurt (3.3.1907.), a zanačiju Josefa Breinera kao kuma na vjenčanju Frane Laštre i Draginje Erceg (7.11.1910).

BEZ MINJANA I SINAGOGE

Za Austrije su u Livnu službovali sudac Talj, kotarski liječnik dr. med. Siegfried Diamand te veterinar (živinar) dr. Isak Nachmias. Isakova žena je iz ugledne bugojanske židovske obitelji Graf (vlasnici hotela u Bugojnu). Uz lijecenje stoke bavio se uspješno i humanom medicinom. U gradu bio omiljen, posebno bio miljenik ženskog svijeta, volio vesela društva i zabave. On i žena mu neizostavno bi sudjelovali na pokladnom maskirnom plesu i često dobivali nagrade za najoriginalnije napravljenu masku. Imao je sina Jakova. I drugi mu sin kasnije u Italiji postao hotelijer. Iz Livna su odselili u Sarajevo. Poslije I. svj. rata na mjesto šefa katastra postavljen je nadgeometar Herman Fischler. Fischlera je zamijenio marljivi, pedantni, gotovo neprimijetni češki Židov Jozef Alerhand, kao viši kotarski inspektor. Došao je iz Duvna 1929. i sa ženom će (djece nisu imali) u Livnu ostati dugo, proživjet će i II. svjetski rat. Poslije rata umro je u Livnu, a pokopan je u Židovskom groblju u Splitu, jer je livanjsko već bilo uništeno. 

Godine 1938. jedan je Židov u Livnu otvorio prvu trgovinu stakla u Pervanovoj kući (danas ulica kneza Mutimira, danas vlasništvo Ante Markova). Kratko je ostao u Livnu i nismo mu uspjeli doznati ime. Šumarski inženjer Leo Alkalaj u Livnu je na službi prvih godina poslije II. svjetskog rata. Vrlo je aktivan u KUD-u "Radnik". Kao ljubitelj teatra, amaterski je na livanjskoj sceni režirao Krležine drame. Ovdje se i oženio Livanjkom Finom (Jozefinom) Vrdoljak. Poslije nekoliko godina odselili su u Sarajevo, a odande, sa sinom Isakom i kćerkom Vesnom, u Beograd. U Livnu su stanovali u velikoj Vidovića kući iza Stare općine. 

Pedesetih godina u Livnu je kao apotekar službovao mr. Samuel Elazar, intelektualac ogromnog znanja i svestranog interesa: objavio je mnogobrojne znanstvene radove o narodnoj medicini, ljekovitom bilju, običajima bosanskih Roma, židovskim običajima, o književniku Isaku Samokovlij.  Idejni je začetnik osnivanja Muzeja Židova u Sarajevu, objavio je izuzetno vrijedno djelo "Židovsko-španjolski romancero", za koje je gradu sakupljao, može se reci, cijeloga života. Utkano je u nju, prema tome, ponešto i iz njegova livanjskog razdoblja istraživanja stvaralaštva židovskog naroda. 

Jedan od posljednjih Židova koji su živjeli i radili u Livnu je liječnik dr. Lazar Vajnberger, koji poslije proživiljene golootočke golgote dolazi u livanjsku bolnicu pedesetih godina i poslije koju godinu će odatle u Zagreb, a potom u Izrael. Zubarica Vjekoslava Landau iz Sarajeva je došla u Livno 1959. godine. Kao posljednji Židov napustila je Livno poslije nekoliko godina. Kasnije odselila u Švicarsku. U Livnu su je svi zvali samo Slavicom. U uništenom livanjskom židovskom groblju nije bilo ležećih sefardskih spomenika. Bili su samo uspravni aškenaski. No to ne znači da uz Aškenaze u Livnu nije bilo isto tako i Sefarda. O načinu života u židovskoj zajednici ne znamo mnogo, ali ga je karakteriziralo, sigurno, ono što je i drugdje bilo tipično za male židovske zajednice, gdje se nije mogao sastaviti minjan (najmanje deset odraslih muškaraca na okupu). Bez minjana nije se moglo ni pomišljati na gradnju sinagoge. 

Vedrana Gotovac, vrstan poznavalac života bosanskih Židova, kaže da su livanjske židovske obitelji bile uključene u bugojansku židovsku općinu. U tim malim zajednicama, kaže ona, svakodnevna bogoslužja su se održavala u kućama i po sobama u kojima su stanovali: "Obredi su se obavljali tiho i skromno, a u prvom planu je bilo sastajanje i očuvanje tradicije. Po sjećanju Mile Perića-Kikića, subotnje molitve livanjski su Židovi obavljali u kući Jakova Montilja. Danas u Livnu nema Židova, ni groblja im nema. Ostao je tu i tamo o njima zabilježen samo poneki podatak. Svakim danom sve je manji broj Livnjaka koji čuvaju bilo kakvu uspomenu na te ljude što tako tiho ovamo dodoše i isto tako tiho odoše. Trebalo im je barem groblje sačuvati. (Stipo Manđeralo)

 
Sjećanje na staro livanjsko kino
19.03.2012. Za duhovnu razinu ljudi u malim mjestima važnu ulogu ima kino. Što zbog slabog materijalnog stanja u općinskim proračunima, što zbog zapostavljana čovjekovih potreba, kino je postalo zamjenom za knjižnicu, kazalište, galeriju, muzej, balet, filharmoniju... Bez obzira što Livno posjeduje neke od spomenutih institucija, kino "Cincar" je utisnulo duboku brazdu u duhovnom habitusu Livnjana starije i srednje generacije. Za moje mladosti ova se institucija od najranijih dana zdušno i s dragošću posjećivala, da bi u novije vrijeme, nažalost, prava poplava videorekordera i videoklubova gotovo sasvim potamnila njen sjaj. Spadam u generacije koje su odrastale u livanjskom kinu i ritam svojih godina pratile količinom i žanrovima odgledanih filmova. i u čijim sjećanjima žive mnogi značajni naslovi vezani za njegove stare i novije prostore. I sada kada je kino "Cincar" zbog općih i zračnih opasnosti na svojevrsnom "čekanju" ne mogu a da se sa nostalgijom sjetim mnogih desetljeća kada je kino bilo gotovo jedina vrsta "duhovne nadogradnje" u našem gradu i kada se redovno za svaki film tražila karta više. Bila su to zlatna vremena i za ovdašnje "tapkaroše" i druge i znane i neznane koji su šezdesetih godina svakog dana od jutra do kasnog popodneva stajali u redu čekajući da prvi kupe ulaznice za večernju projekciju.

U mojoj generaciji vladalo je nadmetanje tko će novi film gledati u prvoj projekciji (mi smo govorili predstavi) i tko će isti film gledati dva ili više puta. Više puta odgledan isti film značilo je i bolji "rejting" u međusobnom nadmetanju, ali i izvjesnu zavist među "filmadžijama". Današnjim mladim generacijama će zvučati smješno: doček Nove godine u kinu. Moja je generacija godinama imala takvu mogućnost, a na repertoaru za novogodišnju noć obično su bila tri bolja filma. U salu bi ušli u 19 ili 20 sati i u jednom dahu odgledali sva tri filma. Sala je uvijek bila puna, a dolazak Nove godine bio bi označen kratkotrajnim prekidom projekcije radi čestitanja. 

Nezaboravna je bila i atmosfera koja je podgrijavana danima unaprijed plakatiranom najavom "sljedećih" filmova i filmova koji će se "uskoro" prikazivati u našem kinu. Gledali smo tada kaubojske filmove, "navijali" za "Džon Vejna" i "Gari Kupera", divili se nenadmašnom "Tarzanu Džoniju Vajsmileru" i aplaudirali "Pjer Brisu", koji je uspješno igrao "Karl Majeva Vinetus". Zatim smo dugo i u detalje prepričavali viđeno. Već tada je bilo jasno "da pravda uvijek pobjeđuje na kraju" u provicijskom kinu, kako će poslije reći A.Dedić u jednoj svojoj pjesmi. U ta vremena, dok još nismo dobivali džeparac od roditelja, sakupljali smo sitniš za ulaznicu od poznanika, a nerijetko se švercali ljepljenjem kupona na stare iskorištene ulaznice. Nije bilo pri tome nikakva stida, jer u pitanju je bila prava, "sveta" stvar. Sjećam se i komšije nesšto starijeg od mene, mog dobrog prijatelja, koji je bio najvještiji u pravljenju lažnih ulaznica, ali i najokretniji da "skuca" novac za ulaznicu...

... Nešto kasnije kada je došlo vrijeme momkovanja, kad smo se duže počeli zadržavati pred ogledalom, kada su količine vode kojom smo kvasili kosu kako bi je složili u pravilne redove bivale sve veće - gledali smo ljubavne filmove: "Prohujalo s vihorom", "Kazablanka", "Sjaj u travi"... Onda su na red dolazili i ozbiljniji filmovi: "Ko se boji Virdžinije Vulf", "Doručak kod Tifanija"; i to je bilo pouzdanim znakom našeg odrastanja. A onda je početkom osamdesetih izmišljen videorekorder, kino u vlastitoj kući i film po izboru. Bio je to ozbiljan udarac gradskom kinu od kojeg se nije oporavio, jer nema filma koji je u stanju napuniti kino-salu. Posljednji film koji sam gledao bio je "Dom za vješanje" onda je počeo rat. Kino je stavilo ključ u bravu, a stari filmadžija Ejko Jahjefendić zvani Sebura, nepopravljivi optimist i zaljubljenik u film, čovjek po čijim se komandama celuloidna vrpca u kinu "Cincar", otišao je na "čekanje". Kad bi zimi često nestajalo struje, što je dovodilo do prekida projekcije filma, on je znao, sjesti ispred filmskog platna i zabavljati raju sve "dok ne stigna struja u sepetima" kako je šeretski govorio. Ja bi volio da prođe ovaj rat i da kino opet otvori svoja vrata . Da pogledam još koji dobri stari film i na platnu vidim svoje ljubimce, koji vječno žive na celuloidnoj vrpci, onakvi kakve sam davno upoznao i zavolio.  (Li vidici)

 
 Livanjski rimski vodovod
13.03.2012. Da je Livno i u vrijeme rimske uprave bilo značajno naselje, svjedoče, pored ostalog, i ostatci rimskog vodovoda, koji su otkriveni prilikom kopanja kanala za gradski vodovod 1909. godine. Tada je ispod Atlagića tabije otkopano nekoliko desetina tomruka (kamenih cijevi) kojima je tekla voda ispod Kasalova gaja prema Glavici. A znatan broj takvih tomruka otkopanih na Begovači svjedoči o još jednom rimskom vodovodu u ovom kraju. Nekoliko od tih tomruka sačuvano je i nalaze se u muzuje samostana Gorica, četiri su uzidana u staru Kaijića pojatu u zaseoku Avlija (kasnije vlasništvo Abdurahman-bega Firdusa, a sada obitelji Matić), jedan je uzidan u sučića mličak u Sučića Hrastim, a ima ih i u zbirci Izeta Alića-Kelje. Bilo ih je ranije dosta ugrađenih u zidove kuća po Gornjem gradu, a služili su kao "prolivače" (cijevi kroz koje je iz kuće prolijevana prljava voda). 
 
Stari livanjski instrumenti
11.03.2012.Stanovnici livanjskog polja upotrebljavali su razne glazbene instrumente uz čije su se zvukove okupljali, zabavljali, igrali...Postojale su dvije vrste instrumenata: gudački i puhački. Od puhački i danas se mogu naći gusle, a od puhački-dvojnice,kaval,diple i razne trube. Pjevanje uz gusle je najstariji oblik pjevanja u Livanjskom polju i guslari su, nema sumnje, uživali ugled u narodu i bili izuzetno cijenjeni. Danas je guslara i guslarskog pjevanja sve manje. Uz stare junačke pjesme, oni pjevaju i šaljive,rugalice, ali i novije pjesme koje u duhu epskih pjesama sami sastavljaju. Po kazivanju stanovnika Livanjskog polja, dvocijevni narodni puhački instrument-dvojnice bile su nekada vrlo popularno pastirsko glazbalo. Na njima su se svirale čobanske melodije a ponekad i kola na svadbama i sijelima. U omiljene pastirske instrumente spadao je i kaval-frula sa jednom šupljom cijevi na kojoj ima 6 ili 7 rupica za prebiranje. Na njemu su čobani svirali svoje melodije. Na teritoriju Livanjskog polja nekada su i diple bile  u upotrebi. Danas ih je vrlo teško pronaći, pogotovo sa jehom(mišićem), koji se pravi od ovčije kože. One imaju dva piska koji se oglašavaju pod pritiskom zraka iz mijeha, a na otvorima dipala svirač prstima "dogoni" i oblikuje njihov zvuk. Na ovom glazbalu sviralo se na sijelima, svadbama, kod ovaca, ali i parafrazirali razni oblici pjevanja-između ostalih i ustresanje. U sjećanjima starijih mještana Livanjskog polja živi i je jedna grupa instrumenata koje su oni u proljeće pravili od kore drveta ili (u svako doba godine) od rogova. Riječ je o trubama koje su imale samo jedan ton kojim su se davali signali, upozorenja, njihov zvuk mogao je imati i magijski značaj. Možda bi magijski zvuk truba jedino mogao utjecati na Livnjake da sačuvaju narodne instrumente od propadanja i zaborava.
  
 Prva suknja u Livnu
Za vrijeme austro-ugarske uprave i livanjske kršćanke su se sasvim bile privikle na dimije. Nosile su ih sve do pred Prvi svjetski rat, a neke i mnogo kasnije. No, kad se iz Sarajeva, kamo je 1914. godine otišla na krojački tečaj, vratila Marica Badrov (poznatija po nadimku Mudra), uznemirio se grad (isto kao kada je Maru Perić vidio u dimijama).

Uznemirila ih je Marica kad se kao prva Livanjka prošetala gradom u suknji skrojenoj po europskoj modi. Za njom mnoge mlade Livanjke poskidaše dimije. Europa je i u odjevanju Livnu nagovijestila svoj dolazak.