Početna Vijesti   Događaji  Zanimljivosti  Vjera                

 
 
 
 
 
 
 
 
        Ministar Galić primio predsjednika i članove Biciklističkog kluba Livno
Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče
Ministar znanosti, prosvjete, kulture i športa Hercegbosanske županije Petar Galić danas je u zgradi Vlade upriličio prijem članova i predsjednika Biciklističkog kluba Livno Maria Čondrića.

Biciklistički klub Livno koji je osnovan 2012. godine broji 50 članova i najtrofejniji  je klub u Bosni i Hercegovini pored mnogo starijih klubova.

Tijekom sastanka predsjednik BK Livno Mario Čondrić i članovi upoznali su ministra Galića sa radom i stanjem u klubu, te planiranim natjecanjima za naredni period među kojima su nastupi na Balkanskom prvenstvu u Skopju i Balkanskom cestovnom natjecanju u Nišu.    

Predstavljajući članove i osvajače medalja predsjednik kluba istaknuo je kako je zahvaljujući Antoniju Baraću prvaku države u cestovnom i brdskom biciklizmu i osvajaču Premijer lige Bosne i Hercegovine za ovu godinu Biciklistički klub Livno prepoznat van granica županije i države.

Prijemu su nazočili i Marina Mandušić državna prvakinja u kronometru, viceprvakinja države u brdskom biciklizmu, sa osvojenim 3. mjestom države u cestovnom biciklizmu i 2. u Premijer ligi, Ivan Deronja mlađi kadet, državni prvak u brdskom biciklizmu i 2. u cestovnom biciklizmu, Ivan Krželj mlađi kadet, državni prvak u cestovnom biciklizmu, Zvonimir Barišić mlađi kadet, viceprvak u brdskom biciklizmu i Luka Čondrić kadet, osvajač više medalja u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.

Ministar Galić poželio je članovim BK Livno puno uspjeha u daljnjem radu i natjecanju, naglasivši kako su ministarstvo i Vlada odobrili financijsku pomoć Biciklističkom klubu u iznosu od 2.000,00 KM, te je za naredni period obećao pojedinačnu pomoć Antoniju Baraću i Marini Mandušić u skladu s mogućnostima Ministarstva, na kraju susreta članovi BK Livno zahvalili su ministru na srdačnom prijemu.
     Načelnik otvorio sedmu izložbu Livanjskog sira

  

U Livnu je u organizaciji Udruge proizvođača autohtonog livanjskog sira Cincar otvorena sedma po redu izložba Livanjskog sira. Na izložbi su se okupili proizvođači s područja livanjske općine te prezentirali svoje proizvode. Predsjednik Udruge Jozo Baković u obraćanju je kazao kako je članovima udruge barem jednom godišnje potreban ovakav vid druženja na kojima mogu razgovarati i o problemima s kojima se susreću u radu te dobiti i neke odgovore.
Izrazio je zadovoljstvo što je izložba postala tradicijom te neizostavan dio događanja u mjesecu rujnu. „Za njezino održavanje zahvalnost upućujem Općini Livno i našem načelniku gospodinu Luki Čelanu, kao dugogodišnjem pokrovitelju ove naše izložbe  bez čije potpore ne bismo uspjeli“, kazao je Baković. Načelnik Čelan je okupljenima govorio o zajedničkim nastojanjima Općine i Udruge u zaštiti originalnosti autohtonog proizvoda zaštićenog zemljopisnog podrijetla. Kazao je kako su s lokalne razine poduzete sve potrebne mjere te se očekuje povratna informacija s viših razina vlasti. Uz riječi zahvalnosti svim sudionicima načelnik Čelan je sedmu izložbu Livanjskog sira proglasio otvorenom te izlagačima uručio zahvalnice.

       Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više tisuća Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče
Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče 15.09.2014 14:04 Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Bosanskohercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju u srpnju prošle godine otpočeo je još jedan val iseljavanja bosansko-hercegovačkih Hrvata. Tisuće nezaposlenih i socijalno ugroženih koji posjeduju hrvatske dokumente panično se pokušavaju domoći bilo kakvog posla u inozemstvu i izvući iz siromaštva i socijalne bijede. Još uvijek je najčešće riječ o pojedinačnim i privremenim odlascima, ali nije rijetkost da i cijele familije napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Nitko nema preciznih statističkih podataka o tome, ali broj bosansko-hercegovačkih Hrvata se u posljednjih godinu dana nezaustavljivo smanjuje. Nastavi li se ovakav trend, a ništa ne govori u prilog tome da neće, bosansko-hercegovački Hrvati će uskoro u brojčanom smislu biti svedeni na manjinu. Samo zahvaljujući strogim zakonima Europske unije i kontroli tržišta rada, inferiornoj obrazovanosti i stručnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, pa i nepoznavanju jezika (pogotovo njemačkog), broj odlazaka nije tako dramatičan kao što bi inače bio. Tema koja to nije Činjenica da sve masovniji odlazak bosansko-hercegovačkih Hrvata u posljednjih godinu dana nije uopće tema među hrvatskim političarima u BiH (uz rijetke izuzetke), ne čudi, jer tu politiku nikad nisu ni zanimali konkretni ljudi (pogotovo ne bosanski Hrvati), nego isključivo mali dio zapadno-hercegovačkog teritorija (odakle također ljudi odlaze!) pa makar bio pust, samo da je “hrvatski”. Ipak, iznenađuje da o ovome uglavnom šute i predstavnici Katoličke crkve u BiH iako, dugoročno gledano, ona ostaje bez svojih vjernika. Svećenici koji rade s ovim narodom svakodnevno bespomoćno promatraju kako im se broj vjernika smanjuje. To bi moralo zabrinuti predstavnike Katoličke crkve, posebno bosanske franjevce, jer su ionako mnogi dijelovi zemlje u kojima djeluju gotovo ispražnjeni od katolika: ostali su povijesni spomenici, sakralni objekti i simboli kao tragovi bogatog duhovnog, vjerskog i kulturnog života ljudi kojih više nema, ali i kao svjedočanstvo demonske hrvatske politike koja je svoj vlastiti narod zavela, izdala i prodala. Franjevačka provincija Bosna Srebrena, čije ime ističe tijesnu povezanost ove zajednice i zemlje u kojoj djeluje, odlaskom ljudi iz Bosne najviše gubi i, dugoročno gledano, dovodi u pitanje smisao svog postojanja. Bosanski franjevci su toga bili svjesni kroz cijelu povijest – od fra Anđela Zvizdovića (15. stoljeće) do fra Josipa Markušića (20. stoljeće) – i zato ni pod cijenu najvećih stradanja i u svim režimima, s onu stranu fanatičnog misionarstva, lokal-patriotizma i konfesionalne geografije, nisu odustajali od svoga naroda i svoje zemlje. Crkvena šutnja Točno je da je teško socijalno i ekonomsko stanje glavni uzrok sadašnjeg odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, i da je to sudbina većine građana u Bosni i Hercegovini, ali u slučaju bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata, to je prije svega posljedica hrvatske politike posljednjih desetljeća. Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Najprije tako što je u potpunosti odustala od ljudi i krajeva u Republici Srpskoj, ali i tako što je stalno slabila političku poziciju bosanskih Hrvata u mjestima i gradovima u kojima su ostali, pogotovo tamo gdje su bili u manjini, demonizirajući bosanske muslimane i propagirajući nemogućnost suživota s njima (što je odgovaralo i odgovara bošnjačkom nacionalizmu) kako bi ubrzala proces njihova odlaska. Istodobno, ta je politika stalno slabila i ekonomsku i socijalnu poziciju bosanskih Hrvata, služeći se pritom potkupljivim i gramzivim predstavnicima te politike među bosanskim Hrvatima, ali i pljačkajući svoj vlastiti narod u manjim mjestima i gradovima pod egidom jačanja “stolnog grada” i politike trećeg entiteta. Možda na tu politiku predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i nisu mogli bitno utjecati, ali ostaje gorka činjenica da mnogi od njih – od najviših instanci do župnika i kapelana – pristaju na tu politiku ili se povlače u šutnju i nijemo promatraju tragediju vlastitog naroda pod izgovorom da se ne može ništa učiniti. Istodobno dopuštaju da predstavnici te politike manipuliraju vjerskim simbolima i najvećim svetinjama, da uzurpiraju vjerske blagdane, da kumuju kod posvete kipova (Davor Ćordaš, kum iz Gornje Tramošnice), pa čak i da govore s oltara (Dragan Čović, propovjednik iz Lištana). Tek sad se – dvadeset godina nakon rata – zapravo vide zastrašujuće posljedice politike koja je trgovala vlastitim narodom. Točno je da su bosansko-hercegovački Hrvati, kao i cijela Bosna i Hercegovina, bili žrtve velikosrpske politike, točno je i to da su stradali i u hrvatsko-bošnjačkim sukobima u koje ih je hrvatska politika uvukla, ali ništa im nije nanijelo štete kao njihove vođe. Ta politika je od početka bila borba za vlast i teritorij – od Herceg Bosne do trećeg entiteta – i nju Hrvati, pogotovo bosanski, nikad nisu ni zanimali. I danas se ta politika uglavnom bavi teritorijem – hrvatskim entitetom u kojem nema drugih, a sve je manje i Hrvata – baš onako kako je taj politički projekt zamislila i kreirala Tuđmanova politika devedesetih godina. Toj politici mazohistički sekundiraju i mnogi predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini – koji su svoj vlastiti narod, što svjesno što nesvjesno, poveli Tuđmanovim putem nestajanja. Ako se nastavi iseljavanje Hrvata, bosanskohercegovačke biskupije će postojati još samo na geografskim kartama i u budućnosti služiti Vatikanu kao titularne (upražnjene) biskupije kod imenovanja novih biskupa. Svođenje na nacionalnu manjinu Proces koji je započeo na političkom i kulturološkom području – nijekanje povijesti, kulturalnih, jezičnih i duhovnih specifičnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, svodeći ih na “dijasporu” posve beznačajnu iz perspektive “matične domovine” i integralnog hrvatstva – a koji je nastavljen u ratu progonom, protjeravanjem i humanim preseljenjem čitavih zavičajnih zajednica, čini se da se posljednjih godina dovršava na ekonomskom i socijalnom području. Čak i ona najdramatičnija i najtraumatičnija povijesna iskustva bosansko-hercegovačkih katolika (Hrvata) nisu im nanijela toliko štete kao što su to učinili njihovi vlastiti politički predstavnici posljednja dva i pol desetljeća. Ako je u prvim godinama nakon rata još uvijek postojala nada, makar i krhka, da će se ova vjerska i etnička skupina obnoviti kao i toliko puta u povijesti, danas, dvadeset godina poslije rata, sve je izvjesnije da se nalaze u nezaustavljivom procesu svođenja na nacionalnu manjinu, posebno bosanski Hrvati, koji u mnogim sredinama to već jesu, a negdje su i posve iščezli. Iščezavanje Bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću. Na njihovoj se sudbini ostvaruju riječi Milana Kundere koji u Knjizi smijeha i zaborava govori o likvidiranju (malih) naroda. Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje i narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže. Tako je i započela tragedija bosansko-hercegovačkih Hrvata: najprije im je oduzeto sjećanje i zanijekano sve ono što oni jesu, a onda ih se ostavilo na cjedilu i prepustilo siromaštvu i neimaštini da dovrši započeti proces. Ono što je Tuđman započeo za vrijeme rata, dovršavaju njegovi sljedbenici u miru i kako stvari stoje, a na ruku im idu i sveukupni politički odnosi u BiH i ekonomsko stanje, sve su bliže konačnome cilju – Bosna (i Hercegovina) bez Hrvata! Zato se baš sada, više nego ikada, valja suprotstaviti takvoj politici i svima koji je zagovaraju i propagiraju, prije svega radi onih koji ostaju u ovoj zemlji. Možda to neće ništa bitno promijeniti, ali to je jedino časno, i iz građanske i iz vjerničke perspektive! Tekst preuzet iz magazina Dani. (Danas.info)

Pročitaj više na: http://tuzla.danas.info/2014/09/15/od-ulaska-hrvatske-u-eu-iz-bih-se-iselilo-vise-hiljada-hrvata-egzodus-koji-se-nikog-ne-tice/
Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče 15.09.2014 14:04 Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Bosanskohercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju u srpnju prošle godine otpočeo je još jedan val iseljavanja bosansko-hercegovačkih Hrvata. Tisuće nezaposlenih i socijalno ugroženih koji posjeduju hrvatske dokumente panično se pokušavaju domoći bilo kakvog posla u inozemstvu i izvući iz siromaštva i socijalne bijede. Još uvijek je najčešće riječ o pojedinačnim i privremenim odlascima, ali nije rijetkost da i cijele familije napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Nitko nema preciznih statističkih podataka o tome, ali broj bosansko-hercegovačkih Hrvata se u posljednjih godinu dana nezaustavljivo smanjuje. Nastavi li se ovakav trend, a ništa ne govori u prilog tome da neće, bosansko-hercegovački Hrvati će uskoro u brojčanom smislu biti svedeni na manjinu. Samo zahvaljujući strogim zakonima Europske unije i kontroli tržišta rada, inferiornoj obrazovanosti i stručnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, pa i nepoznavanju jezika (pogotovo njemačkog), broj odlazaka nije tako dramatičan kao što bi inače bio. Tema koja to nije Činjenica da sve masovniji odlazak bosansko-hercegovačkih Hrvata u posljednjih godinu dana nije uopće tema među hrvatskim političarima u BiH (uz rijetke izuzetke), ne čudi, jer tu politiku nikad nisu ni zanimali konkretni ljudi (pogotovo ne bosanski Hrvati), nego isključivo mali dio zapadno-hercegovačkog teritorija (odakle također ljudi odlaze!) pa makar bio pust, samo da je “hrvatski”. Ipak, iznenađuje da o ovome uglavnom šute i predstavnici Katoličke crkve u BiH iako, dugoročno gledano, ona ostaje bez svojih vjernika. Svećenici koji rade s ovim narodom svakodnevno bespomoćno promatraju kako im se broj vjernika smanjuje. To bi moralo zabrinuti predstavnike Katoličke crkve, posebno bosanske franjevce, jer su ionako mnogi dijelovi zemlje u kojima djeluju gotovo ispražnjeni od katolika: ostali su povijesni spomenici, sakralni objekti i simboli kao tragovi bogatog duhovnog, vjerskog i kulturnog života ljudi kojih više nema, ali i kao svjedočanstvo demonske hrvatske politike koja je svoj vlastiti narod zavela, izdala i prodala. Franjevačka provincija Bosna Srebrena, čije ime ističe tijesnu povezanost ove zajednice i zemlje u kojoj djeluje, odlaskom ljudi iz Bosne najviše gubi i, dugoročno gledano, dovodi u pitanje smisao svog postojanja. Bosanski franjevci su toga bili svjesni kroz cijelu povijest – od fra Anđela Zvizdovića (15. stoljeće) do fra Josipa Markušića (20. stoljeće) – i zato ni pod cijenu najvećih stradanja i u svim režimima, s onu stranu fanatičnog misionarstva, lokal-patriotizma i konfesionalne geografije, nisu odustajali od svoga naroda i svoje zemlje. Crkvena šutnja Točno je da je teško socijalno i ekonomsko stanje glavni uzrok sadašnjeg odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, i da je to sudbina većine građana u Bosni i Hercegovini, ali u slučaju bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata, to je prije svega posljedica hrvatske politike posljednjih desetljeća. Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Najprije tako što je u potpunosti odustala od ljudi i krajeva u Republici Srpskoj, ali i tako što je stalno slabila političku poziciju bosanskih Hrvata u mjestima i gradovima u kojima su ostali, pogotovo tamo gdje su bili u manjini, demonizirajući bosanske muslimane i propagirajući nemogućnost suživota s njima (što je odgovaralo i odgovara bošnjačkom nacionalizmu) kako bi ubrzala proces njihova odlaska. Istodobno, ta je politika stalno slabila i ekonomsku i socijalnu poziciju bosanskih Hrvata, služeći se pritom potkupljivim i gramzivim predstavnicima te politike među bosanskim Hrvatima, ali i pljačkajući svoj vlastiti narod u manjim mjestima i gradovima pod egidom jačanja “stolnog grada” i politike trećeg entiteta. Možda na tu politiku predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i nisu mogli bitno utjecati, ali ostaje gorka činjenica da mnogi od njih – od najviših instanci do župnika i kapelana – pristaju na tu politiku ili se povlače u šutnju i nijemo promatraju tragediju vlastitog naroda pod izgovorom da se ne može ništa učiniti. Istodobno dopuštaju da predstavnici te politike manipuliraju vjerskim simbolima i najvećim svetinjama, da uzurpiraju vjerske blagdane, da kumuju kod posvete kipova (Davor Ćordaš, kum iz Gornje Tramošnice), pa čak i da govore s oltara (Dragan Čović, propovjednik iz Lištana). Tek sad se – dvadeset godina nakon rata – zapravo vide zastrašujuće posljedice politike koja je trgovala vlastitim narodom. Točno je da su bosansko-hercegovački Hrvati, kao i cijela Bosna i Hercegovina, bili žrtve velikosrpske politike, točno je i to da su stradali i u hrvatsko-bošnjačkim sukobima u koje ih je hrvatska politika uvukla, ali ništa im nije nanijelo štete kao njihove vođe. Ta politika je od početka bila borba za vlast i teritorij – od Herceg Bosne do trećeg entiteta – i nju Hrvati, pogotovo bosanski, nikad nisu ni zanimali. I danas se ta politika uglavnom bavi teritorijem – hrvatskim entitetom u kojem nema drugih, a sve je manje i Hrvata – baš onako kako je taj politički projekt zamislila i kreirala Tuđmanova politika devedesetih godina. Toj politici mazohistički sekundiraju i mnogi predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini – koji su svoj vlastiti narod, što svjesno što nesvjesno, poveli Tuđmanovim putem nestajanja. Ako se nastavi iseljavanje Hrvata, bosanskohercegovačke biskupije će postojati još samo na geografskim kartama i u budućnosti služiti Vatikanu kao titularne (upražnjene) biskupije kod imenovanja novih biskupa. Svođenje na nacionalnu manjinu Proces koji je započeo na političkom i kulturološkom području – nijekanje povijesti, kulturalnih, jezičnih i duhovnih specifičnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, svodeći ih na “dijasporu” posve beznačajnu iz perspektive “matične domovine” i integralnog hrvatstva – a koji je nastavljen u ratu progonom, protjeravanjem i humanim preseljenjem čitavih zavičajnih zajednica, čini se da se posljednjih godina dovršava na ekonomskom i socijalnom području. Čak i ona najdramatičnija i najtraumatičnija povijesna iskustva bosansko-hercegovačkih katolika (Hrvata) nisu im nanijela toliko štete kao što su to učinili njihovi vlastiti politički predstavnici posljednja dva i pol desetljeća. Ako je u prvim godinama nakon rata još uvijek postojala nada, makar i krhka, da će se ova vjerska i etnička skupina obnoviti kao i toliko puta u povijesti, danas, dvadeset godina poslije rata, sve je izvjesnije da se nalaze u nezaustavljivom procesu svođenja na nacionalnu manjinu, posebno bosanski Hrvati, koji u mnogim sredinama to već jesu, a negdje su i posve iščezli. Iščezavanje Bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću. Na njihovoj se sudbini ostvaruju riječi Milana Kundere koji u Knjizi smijeha i zaborava govori o likvidiranju (malih) naroda. Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje i narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže. Tako je i započela tragedija bosansko-hercegovačkih Hrvata: najprije im je oduzeto sjećanje i zanijekano sve ono što oni jesu, a onda ih se ostavilo na cjedilu i prepustilo siromaštvu i neimaštini da dovrši započeti proces. Ono što je Tuđman započeo za vrijeme rata, dovršavaju njegovi sljedbenici u miru i kako stvari stoje, a na ruku im idu i sveukupni politički odnosi u BiH i ekonomsko stanje, sve su bliže konačnome cilju – Bosna (i Hercegovina) bez Hrvata! Zato se baš sada, više nego ikada, valja suprotstaviti takvoj politici i svima koji je zagovaraju i propagiraju, prije svega radi onih koji ostaju u ovoj zemlji. Možda to neće ništa bitno promijeniti, ali to je jedino časno, i iz građanske i iz vjerničke perspektive! Tekst preuzet iz magazina Dani.

Pročitaj više na: http://tuzla.danas.info/2014/09/15/od-ulaska-hrvatske-u-eu-iz-bih-se-iselilo-vise-hiljada-hrvata-egzodus-koji-se-nikog-ne-tice/
Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče
 

Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru.

Bosanskohercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju u srpnju prošle godine otpočeo je još jedan val iseljavanja bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Tisuće nezaposlenih i socijalno ugroženih koji posjeduju hrvatske dokumente panično se pokušavaju domoći bilo kakvog posla u inozemstvu i izvući iz siromaštva i socijalne bijede. Još uvijek je najčešće riječ o pojedinačnim i privremenim odlascima, ali nije rijetkost da i cijele familije napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Nitko nema preciznih statističkih podataka o tome, ali broj bosansko-hercegovačkih Hrvata se u posljednjih godinu dana nezaustavljivo smanjuje. Nastavi li se ovakav trend, a ništa ne govori u prilog tome da neće, bosansko-hercegovački Hrvati će uskoro u brojčanom smislu biti svedeni na manjinu. Samo zahvaljujući strogim zakonima Europske unije i kontroli tržišta rada, inferiornoj obrazovanosti i stručnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, pa i nepoznavanju jezika (pogotovo njemačkog), broj odlazaka nije tako dramatičan kao što bi inače bio.

Tema koja to nije

Činjenica da sve masovniji odlazak bosansko-hercegovačkih Hrvata u posljednjih godinu dana nije uopće tema među hrvatskim političarima u BiH (uz rijetke izuzetke), ne čudi, jer tu politiku nikad nisu ni zanimali konkretni ljudi (pogotovo ne bosanski Hrvati), nego isključivo mali dio zapadno-hercegovačkog teritorija (odakle također ljudi odlaze!) pa makar bio pust, samo da je “hrvatski”. Ipak, iznenađuje da o ovome uglavnom šute i predstavnici Katoličke crkve u BiH iako, dugoročno gledano, ona ostaje bez svojih vjernika. Svećenici koji rade s ovim narodom svakodnevno bespomoćno promatraju kako im se broj vjernika smanjuje. To bi moralo zabrinuti predstavnike Katoličke crkve, posebno bosanske franjevce, jer su ionako mnogi dijelovi zemlje u kojima djeluju gotovo ispražnjeni od katolika: ostali su povijesni spomenici, sakralni objekti i simboli kao tragovi bogatog duhovnog, vjerskog i kulturnog života ljudi kojih više nema, ali i kao svjedočanstvo demonske hrvatske politike koja je svoj vlastiti narod zavela, izdala i prodala. Franjevačka provincija Bosna Srebrena, čije ime ističe tijesnu povezanost ove zajednice i zemlje u kojoj djeluje, odlaskom ljudi iz Bosne najviše gubi i, dugoročno gledano, dovodi u pitanje smisao svog postojanja.

Bosanski franjevci su toga bili svjesni kroz cijelu povijest – od fra Anđela Zvizdovića (15. stoljeće) do fra Josipa Markušića (20. stoljeće) – i zato ni pod cijenu najvećih stradanja i u svim režimima, s onu stranu fanatičnog misionarstva, lokal-patriotizma i konfesionalne geografije, nisu odustajali od svoga naroda i svoje zemlje.

Crkvena šutnja

Točno je da je teško socijalno i ekonomsko stanje glavni uzrok sadašnjeg odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, i da je to sudbina većine građana u Bosni i Hercegovini, ali u slučaju bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata, to je prije svega posljedica hrvatske politike posljednjih desetljeća. Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Najprije tako što je u potpunosti odustala od ljudi i krajeva u Republici Srpskoj, ali i tako što je stalno slabila političku poziciju bosanskih Hrvata u mjestima i gradovima u kojima su ostali, pogotovo tamo gdje su bili u manjini, demonizirajući bosanske muslimane i propagirajući nemogućnost suživota s njima (što je odgovaralo i odgovara bošnjačkom nacionalizmu) kako bi ubrzala proces njihova odlaska. Istodobno, ta je politika stalno slabila i ekonomsku i socijalnu poziciju bosanskih Hrvata, služeći se pritom potkupljivim i gramzivim predstavnicima te politike među bosanskim Hrvatima, ali i pljačkajući svoj vlastiti narod u manjim mjestima i gradovima pod egidom jačanja “stolnog grada” i politike trećeg entiteta. Možda na tu politiku predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i nisu mogli bitno utjecati, ali ostaje gorka činjenica da mnogi od njih – od najviših instanci do župnika i kapelana – pristaju na tu politiku ili se povlače u šutnju i nijemo promatraju tragediju vlastitog naroda pod izgovorom da se ne može ništa učiniti. Istodobno dopuštaju da predstavnici te politike manipuliraju vjerskim simbolima i najvećim svetinjama, da uzurpiraju vjerske blagdane, da kumuju kod posvete kipova (Davor Ćordaš, kum iz Gornje Tramošnice), pa čak i da govore s oltara (Dragan Čović, propovjednik iz Lištana).

Tek sad se – dvadeset godina nakon rata – zapravo vide zastrašujuće posljedice politike koja je trgovala vlastitim narodom. Točno je da su bosansko-hercegovački Hrvati, kao i cijela Bosna i Hercegovina, bili žrtve velikosrpske politike, točno je i to da su stradali i u hrvatsko-bošnjačkim sukobima u koje ih je hrvatska politika uvukla, ali ništa im nije nanijelo štete kao njihove vođe. Ta politika je od početka bila borba za vlast i teritorij – od Herceg Bosne do trećeg entiteta – i nju Hrvati, pogotovo bosanski, nikad nisu ni zanimali. I danas se ta politika uglavnom bavi teritorijem – hrvatskim entitetom u kojem nema drugih, a sve je manje i Hrvata – baš onako kako je taj politički projekt zamislila i kreirala Tuđmanova politika devedesetih godina. Toj politici mazohistički sekundiraju i mnogi predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini – koji su svoj vlastiti narod, što svjesno što nesvjesno, poveli Tuđmanovim putem nestajanja. Ako se nastavi iseljavanje Hrvata, bosanskohercegovačke biskupije će postojati još samo na geografskim kartama i u budućnosti služiti Vatikanu kao titularne (upražnjene) biskupije kod imenovanja novih biskupa.

Svođenje na nacionalnu manjinu

Proces koji je započeo na političkom i kulturološkom području – nijekanje povijesti, kulturalnih, jezičnih i duhovnih specifičnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, svodeći ih na “dijasporu” posve beznačajnu iz perspektive “matične domovine” i integralnog hrvatstva – a koji je nastavljen u ratu progonom, protjeravanjem i humanim preseljenjem čitavih zavičajnih zajednica, čini se da se posljednjih godina dovršava na ekonomskom i socijalnom području. Čak i ona najdramatičnija i najtraumatičnija povijesna iskustva bosansko-hercegovačkih katolika (Hrvata) nisu im nanijela toliko štete kao što su to učinili njihovi vlastiti politički predstavnici posljednja dva i pol desetljeća. Ako je u prvim godinama nakon rata još uvijek postojala nada, makar i krhka, da će se ova vjerska i etnička skupina obnoviti kao i toliko puta u povijesti, danas, dvadeset godina poslije rata, sve je izvjesnije da se nalaze u nezaustavljivom procesu svođenja na nacionalnu manjinu, posebno bosanski Hrvati, koji u mnogim sredinama to već jesu, a negdje su i posve iščezli.

Iščezavanje

Bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću. Na njihovoj se sudbini ostvaruju riječi Milana Kundere koji u Knjizi smijeha i zaborava govori o likvidiranju (malih) naroda. Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje i narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže. Tako je i započela tragedija bosansko-hercegovačkih Hrvata: najprije im je oduzeto sjećanje i zanijekano sve ono što oni jesu, a onda ih se ostavilo na cjedilu i prepustilo siromaštvu i neimaštini da dovrši započeti proces. Ono što je Tuđman započeo za vrijeme rata, dovršavaju njegovi sljedbenici u miru i kako stvari stoje, a na ruku im idu i sveukupni politički odnosi u BiH i ekonomsko stanje, sve su bliže konačnome cilju – Bosna (i Hercegovina) bez Hrvata! Zato se baš sada, više nego ikada, valja suprotstaviti takvoj politici i svima koji je zagovaraju i propagiraju, prije svega radi onih koji ostaju u ovoj zemlji. Možda to neće ništa bitno promijeniti, ali to je jedino časno, i iz građanske i iz vjerničke perspektive!

Tekst preuzet iz magazina Dani.

           DOS: Zadnji neka ugasi svijetlo


Zašto je Široki Brijeg postao grad, a cijela naša Županija se pretvara u pustoš pokazala je učinkovito zadnja sjednica Skupštine HBŽ-a.

Donesena odluka Skupštine o osnivanju "Zavoda za odgoj i obrazovanje" bila je potrebna i na mjestu, ali da je prije početka pregovora sa suosnivačima zacementirano, da njeno sjedište bude u Širokom Brijegu ili eventualno Mostaru je prosto neshvatljivo. Ovom odlukom naši zastupnici još jednom su pokazali da se ne znaju izboriti za potrebe ovoga naroda.
Zbog ovakvih odluka i neodgovornosti vladajućih našu Županiju su zaobišle sve institucije, javna poduzeća i druge investicije koja donose radna mjesta i protok ljudi i novca.
Upravo ovakve odluke su razlog zašto je naša Županija najnerazvijenija u cijeloj Federaciji i zašto je iz naše Županije najviše žitelji napustilo svoje domove.

Da naši vladajući moraju plesat po volji voljenog vođe je razumljivo, ali da toliko ignoriraju narod koji ih je birao i koji ih masno plaća prosto je neshvatljivo.

Demokratska obiteljska stranka, kao prva domaća stranka oštro se protivi daljnjoj centralizaciji institucija i investicija kao i daljnjoj marginalizaciji Hercegbosanske Županije.

DOS- Demokratska obiteljska stranka                                                                                                               tomislavcity.com