Početna Vijesti   Događaji  Zanimljivosti  Vjera                

 
 
 
 
 
 
 
 
       Održan predizborni skup SDA u Livnu

U prepunoj sali Bošnjačke zajednice kulture (BZK) “Preporod” u Livnu je održan predizborni skup Stranke demokratske akcije (SDA) na kojem su predstavljeni kandidati za predstojeće Opće izbore u BiH.

Kandidat SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je podsjetio na život i djelo predsjednika SDA Sulejmana Tihića. Istakao je da je on jedan od rijetkih političara koji je unosio smiraj, bio spreman oprostiti, te je poštovao sve ljude, bez obzira na naciju.

„Tihić je nacionalni program Bošnjaka definirao u tri riječi, a to su država Bosna i Hercegovina“, kazao je Izetbegović.

On je naglasio da će SDA pobijediti na predstojećim izborima zato što je svaki bitan historijski proces u BiH započela i završila.

„Imamo 39 načelnika u BiH. Sada nam treba 300.000 glasova da se vratimo u državnu strukturu“, kazao je Izetbegović, te najavio da će nastaviti borbu protiv aktivnosti entiteta Republika Srpska koja u svijetu lobira protiv BiH, da razvija dobre odnose u regionu i provodi ekonomsku diplomaciju.

Nosilac liste za Predstavnički dom Parlamenta FBiH Senad Šepić kazao je da će SDA pobijediti na predstojećim izborima, te da će realizirati data obećanja.

„U narednom periodu, uz kvalitetne vlade na federalnom i državnom nivou, te kantonalne vlade, učinit ćemo puno više za sve građane BiH“, kazao je Šepić.

Nosilac liste za Predstavnički dom Parlamenta FBiH Nermina Zahirović kazala je da će se boriti za prava žena i mladih osoba.

„Na izborima pokažimo jedinstvo, pokažimo snagu i da nas ima na ovim prostorima jer u jedinstvu je snaga“, kazala je Zahirović.

Delegacija SDA, koju je predvodio Izetbegović, prije Livna posjetila je i Općinsku organizaciju SDA Prozor. Nakon šetnje gradom, odata je počast i proučena fatiha na Šehidskom mezarju u Prozoru.
       Pomoć Gorskoj službi spašavanja - GSS

Na sjednici održanoj jučer, 25. rujna 2014. godine, Vlada Hercegbosanske županije je donijela Odluku o izdvajanju financijskih sredstava u iznosu od 10.000,00 KM za potrebe opremanja Udruge građana Gorske službe spašavanja potrebnom opremom za provedbu mjera zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara i za angažiranje u provedbi planinske obuke i vježbi.

Ova Odluka temelji se na prethodno donesenoj Odluci Vlade Hercegbosanske županije iz 2013. godine, kojom je Gorska služba spašavanja proglašena službom od županijskog interesa.

Na temelju ove Odluke potpisan je Ugovor o reguliranju međusobnih prava i obveza između Uprave civilne zaštite i Gorske službe spašavanja.

Županijska uprava civilne zaštite će i u buduće financijski pomagati Gorsku službu spašavanja, koja će po potrebi biti angažirana na provedbi mjera zaštite i spašavanja na području Hercegbosanske županije a i šire.

       Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više tisuća Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče
Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče 15.09.2014 14:04 Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Bosanskohercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju u srpnju prošle godine otpočeo je još jedan val iseljavanja bosansko-hercegovačkih Hrvata. Tisuće nezaposlenih i socijalno ugroženih koji posjeduju hrvatske dokumente panično se pokušavaju domoći bilo kakvog posla u inozemstvu i izvući iz siromaštva i socijalne bijede. Još uvijek je najčešće riječ o pojedinačnim i privremenim odlascima, ali nije rijetkost da i cijele familije napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Nitko nema preciznih statističkih podataka o tome, ali broj bosansko-hercegovačkih Hrvata se u posljednjih godinu dana nezaustavljivo smanjuje. Nastavi li se ovakav trend, a ništa ne govori u prilog tome da neće, bosansko-hercegovački Hrvati će uskoro u brojčanom smislu biti svedeni na manjinu. Samo zahvaljujući strogim zakonima Europske unije i kontroli tržišta rada, inferiornoj obrazovanosti i stručnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, pa i nepoznavanju jezika (pogotovo njemačkog), broj odlazaka nije tako dramatičan kao što bi inače bio. Tema koja to nije Činjenica da sve masovniji odlazak bosansko-hercegovačkih Hrvata u posljednjih godinu dana nije uopće tema među hrvatskim političarima u BiH (uz rijetke izuzetke), ne čudi, jer tu politiku nikad nisu ni zanimali konkretni ljudi (pogotovo ne bosanski Hrvati), nego isključivo mali dio zapadno-hercegovačkog teritorija (odakle također ljudi odlaze!) pa makar bio pust, samo da je “hrvatski”. Ipak, iznenađuje da o ovome uglavnom šute i predstavnici Katoličke crkve u BiH iako, dugoročno gledano, ona ostaje bez svojih vjernika. Svećenici koji rade s ovim narodom svakodnevno bespomoćno promatraju kako im se broj vjernika smanjuje. To bi moralo zabrinuti predstavnike Katoličke crkve, posebno bosanske franjevce, jer su ionako mnogi dijelovi zemlje u kojima djeluju gotovo ispražnjeni od katolika: ostali su povijesni spomenici, sakralni objekti i simboli kao tragovi bogatog duhovnog, vjerskog i kulturnog života ljudi kojih više nema, ali i kao svjedočanstvo demonske hrvatske politike koja je svoj vlastiti narod zavela, izdala i prodala. Franjevačka provincija Bosna Srebrena, čije ime ističe tijesnu povezanost ove zajednice i zemlje u kojoj djeluje, odlaskom ljudi iz Bosne najviše gubi i, dugoročno gledano, dovodi u pitanje smisao svog postojanja. Bosanski franjevci su toga bili svjesni kroz cijelu povijest – od fra Anđela Zvizdovića (15. stoljeće) do fra Josipa Markušića (20. stoljeće) – i zato ni pod cijenu najvećih stradanja i u svim režimima, s onu stranu fanatičnog misionarstva, lokal-patriotizma i konfesionalne geografije, nisu odustajali od svoga naroda i svoje zemlje. Crkvena šutnja Točno je da je teško socijalno i ekonomsko stanje glavni uzrok sadašnjeg odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, i da je to sudbina većine građana u Bosni i Hercegovini, ali u slučaju bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata, to je prije svega posljedica hrvatske politike posljednjih desetljeća. Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Najprije tako što je u potpunosti odustala od ljudi i krajeva u Republici Srpskoj, ali i tako što je stalno slabila političku poziciju bosanskih Hrvata u mjestima i gradovima u kojima su ostali, pogotovo tamo gdje su bili u manjini, demonizirajući bosanske muslimane i propagirajući nemogućnost suživota s njima (što je odgovaralo i odgovara bošnjačkom nacionalizmu) kako bi ubrzala proces njihova odlaska. Istodobno, ta je politika stalno slabila i ekonomsku i socijalnu poziciju bosanskih Hrvata, služeći se pritom potkupljivim i gramzivim predstavnicima te politike među bosanskim Hrvatima, ali i pljačkajući svoj vlastiti narod u manjim mjestima i gradovima pod egidom jačanja “stolnog grada” i politike trećeg entiteta. Možda na tu politiku predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i nisu mogli bitno utjecati, ali ostaje gorka činjenica da mnogi od njih – od najviših instanci do župnika i kapelana – pristaju na tu politiku ili se povlače u šutnju i nijemo promatraju tragediju vlastitog naroda pod izgovorom da se ne može ništa učiniti. Istodobno dopuštaju da predstavnici te politike manipuliraju vjerskim simbolima i najvećim svetinjama, da uzurpiraju vjerske blagdane, da kumuju kod posvete kipova (Davor Ćordaš, kum iz Gornje Tramošnice), pa čak i da govore s oltara (Dragan Čović, propovjednik iz Lištana). Tek sad se – dvadeset godina nakon rata – zapravo vide zastrašujuće posljedice politike koja je trgovala vlastitim narodom. Točno je da su bosansko-hercegovački Hrvati, kao i cijela Bosna i Hercegovina, bili žrtve velikosrpske politike, točno je i to da su stradali i u hrvatsko-bošnjačkim sukobima u koje ih je hrvatska politika uvukla, ali ništa im nije nanijelo štete kao njihove vođe. Ta politika je od početka bila borba za vlast i teritorij – od Herceg Bosne do trećeg entiteta – i nju Hrvati, pogotovo bosanski, nikad nisu ni zanimali. I danas se ta politika uglavnom bavi teritorijem – hrvatskim entitetom u kojem nema drugih, a sve je manje i Hrvata – baš onako kako je taj politički projekt zamislila i kreirala Tuđmanova politika devedesetih godina. Toj politici mazohistički sekundiraju i mnogi predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini – koji su svoj vlastiti narod, što svjesno što nesvjesno, poveli Tuđmanovim putem nestajanja. Ako se nastavi iseljavanje Hrvata, bosanskohercegovačke biskupije će postojati još samo na geografskim kartama i u budućnosti služiti Vatikanu kao titularne (upražnjene) biskupije kod imenovanja novih biskupa. Svođenje na nacionalnu manjinu Proces koji je započeo na političkom i kulturološkom području – nijekanje povijesti, kulturalnih, jezičnih i duhovnih specifičnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, svodeći ih na “dijasporu” posve beznačajnu iz perspektive “matične domovine” i integralnog hrvatstva – a koji je nastavljen u ratu progonom, protjeravanjem i humanim preseljenjem čitavih zavičajnih zajednica, čini se da se posljednjih godina dovršava na ekonomskom i socijalnom području. Čak i ona najdramatičnija i najtraumatičnija povijesna iskustva bosansko-hercegovačkih katolika (Hrvata) nisu im nanijela toliko štete kao što su to učinili njihovi vlastiti politički predstavnici posljednja dva i pol desetljeća. Ako je u prvim godinama nakon rata još uvijek postojala nada, makar i krhka, da će se ova vjerska i etnička skupina obnoviti kao i toliko puta u povijesti, danas, dvadeset godina poslije rata, sve je izvjesnije da se nalaze u nezaustavljivom procesu svođenja na nacionalnu manjinu, posebno bosanski Hrvati, koji u mnogim sredinama to već jesu, a negdje su i posve iščezli. Iščezavanje Bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću. Na njihovoj se sudbini ostvaruju riječi Milana Kundere koji u Knjizi smijeha i zaborava govori o likvidiranju (malih) naroda. Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje i narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže. Tako je i započela tragedija bosansko-hercegovačkih Hrvata: najprije im je oduzeto sjećanje i zanijekano sve ono što oni jesu, a onda ih se ostavilo na cjedilu i prepustilo siromaštvu i neimaštini da dovrši započeti proces. Ono što je Tuđman započeo za vrijeme rata, dovršavaju njegovi sljedbenici u miru i kako stvari stoje, a na ruku im idu i sveukupni politički odnosi u BiH i ekonomsko stanje, sve su bliže konačnome cilju – Bosna (i Hercegovina) bez Hrvata! Zato se baš sada, više nego ikada, valja suprotstaviti takvoj politici i svima koji je zagovaraju i propagiraju, prije svega radi onih koji ostaju u ovoj zemlji. Možda to neće ništa bitno promijeniti, ali to je jedino časno, i iz građanske i iz vjerničke perspektive! Tekst preuzet iz magazina Dani. (Danas.info)

Pročitaj više na: http://tuzla.danas.info/2014/09/15/od-ulaska-hrvatske-u-eu-iz-bih-se-iselilo-vise-hiljada-hrvata-egzodus-koji-se-nikog-ne-tice/
Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče 15.09.2014 14:04 Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Bosanskohercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju u srpnju prošle godine otpočeo je još jedan val iseljavanja bosansko-hercegovačkih Hrvata. Tisuće nezaposlenih i socijalno ugroženih koji posjeduju hrvatske dokumente panično se pokušavaju domoći bilo kakvog posla u inozemstvu i izvući iz siromaštva i socijalne bijede. Još uvijek je najčešće riječ o pojedinačnim i privremenim odlascima, ali nije rijetkost da i cijele familije napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Nitko nema preciznih statističkih podataka o tome, ali broj bosansko-hercegovačkih Hrvata se u posljednjih godinu dana nezaustavljivo smanjuje. Nastavi li se ovakav trend, a ništa ne govori u prilog tome da neće, bosansko-hercegovački Hrvati će uskoro u brojčanom smislu biti svedeni na manjinu. Samo zahvaljujući strogim zakonima Europske unije i kontroli tržišta rada, inferiornoj obrazovanosti i stručnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, pa i nepoznavanju jezika (pogotovo njemačkog), broj odlazaka nije tako dramatičan kao što bi inače bio. Tema koja to nije Činjenica da sve masovniji odlazak bosansko-hercegovačkih Hrvata u posljednjih godinu dana nije uopće tema među hrvatskim političarima u BiH (uz rijetke izuzetke), ne čudi, jer tu politiku nikad nisu ni zanimali konkretni ljudi (pogotovo ne bosanski Hrvati), nego isključivo mali dio zapadno-hercegovačkog teritorija (odakle također ljudi odlaze!) pa makar bio pust, samo da je “hrvatski”. Ipak, iznenađuje da o ovome uglavnom šute i predstavnici Katoličke crkve u BiH iako, dugoročno gledano, ona ostaje bez svojih vjernika. Svećenici koji rade s ovim narodom svakodnevno bespomoćno promatraju kako im se broj vjernika smanjuje. To bi moralo zabrinuti predstavnike Katoličke crkve, posebno bosanske franjevce, jer su ionako mnogi dijelovi zemlje u kojima djeluju gotovo ispražnjeni od katolika: ostali su povijesni spomenici, sakralni objekti i simboli kao tragovi bogatog duhovnog, vjerskog i kulturnog života ljudi kojih više nema, ali i kao svjedočanstvo demonske hrvatske politike koja je svoj vlastiti narod zavela, izdala i prodala. Franjevačka provincija Bosna Srebrena, čije ime ističe tijesnu povezanost ove zajednice i zemlje u kojoj djeluje, odlaskom ljudi iz Bosne najviše gubi i, dugoročno gledano, dovodi u pitanje smisao svog postojanja. Bosanski franjevci su toga bili svjesni kroz cijelu povijest – od fra Anđela Zvizdovića (15. stoljeće) do fra Josipa Markušića (20. stoljeće) – i zato ni pod cijenu najvećih stradanja i u svim režimima, s onu stranu fanatičnog misionarstva, lokal-patriotizma i konfesionalne geografije, nisu odustajali od svoga naroda i svoje zemlje. Crkvena šutnja Točno je da je teško socijalno i ekonomsko stanje glavni uzrok sadašnjeg odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, i da je to sudbina većine građana u Bosni i Hercegovini, ali u slučaju bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata, to je prije svega posljedica hrvatske politike posljednjih desetljeća. Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Najprije tako što je u potpunosti odustala od ljudi i krajeva u Republici Srpskoj, ali i tako što je stalno slabila političku poziciju bosanskih Hrvata u mjestima i gradovima u kojima su ostali, pogotovo tamo gdje su bili u manjini, demonizirajući bosanske muslimane i propagirajući nemogućnost suživota s njima (što je odgovaralo i odgovara bošnjačkom nacionalizmu) kako bi ubrzala proces njihova odlaska. Istodobno, ta je politika stalno slabila i ekonomsku i socijalnu poziciju bosanskih Hrvata, služeći se pritom potkupljivim i gramzivim predstavnicima te politike među bosanskim Hrvatima, ali i pljačkajući svoj vlastiti narod u manjim mjestima i gradovima pod egidom jačanja “stolnog grada” i politike trećeg entiteta. Možda na tu politiku predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i nisu mogli bitno utjecati, ali ostaje gorka činjenica da mnogi od njih – od najviših instanci do župnika i kapelana – pristaju na tu politiku ili se povlače u šutnju i nijemo promatraju tragediju vlastitog naroda pod izgovorom da se ne može ništa učiniti. Istodobno dopuštaju da predstavnici te politike manipuliraju vjerskim simbolima i najvećim svetinjama, da uzurpiraju vjerske blagdane, da kumuju kod posvete kipova (Davor Ćordaš, kum iz Gornje Tramošnice), pa čak i da govore s oltara (Dragan Čović, propovjednik iz Lištana). Tek sad se – dvadeset godina nakon rata – zapravo vide zastrašujuće posljedice politike koja je trgovala vlastitim narodom. Točno je da su bosansko-hercegovački Hrvati, kao i cijela Bosna i Hercegovina, bili žrtve velikosrpske politike, točno je i to da su stradali i u hrvatsko-bošnjačkim sukobima u koje ih je hrvatska politika uvukla, ali ništa im nije nanijelo štete kao njihove vođe. Ta politika je od početka bila borba za vlast i teritorij – od Herceg Bosne do trećeg entiteta – i nju Hrvati, pogotovo bosanski, nikad nisu ni zanimali. I danas se ta politika uglavnom bavi teritorijem – hrvatskim entitetom u kojem nema drugih, a sve je manje i Hrvata – baš onako kako je taj politički projekt zamislila i kreirala Tuđmanova politika devedesetih godina. Toj politici mazohistički sekundiraju i mnogi predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini – koji su svoj vlastiti narod, što svjesno što nesvjesno, poveli Tuđmanovim putem nestajanja. Ako se nastavi iseljavanje Hrvata, bosanskohercegovačke biskupije će postojati još samo na geografskim kartama i u budućnosti služiti Vatikanu kao titularne (upražnjene) biskupije kod imenovanja novih biskupa. Svođenje na nacionalnu manjinu Proces koji je započeo na političkom i kulturološkom području – nijekanje povijesti, kulturalnih, jezičnih i duhovnih specifičnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, svodeći ih na “dijasporu” posve beznačajnu iz perspektive “matične domovine” i integralnog hrvatstva – a koji je nastavljen u ratu progonom, protjeravanjem i humanim preseljenjem čitavih zavičajnih zajednica, čini se da se posljednjih godina dovršava na ekonomskom i socijalnom području. Čak i ona najdramatičnija i najtraumatičnija povijesna iskustva bosansko-hercegovačkih katolika (Hrvata) nisu im nanijela toliko štete kao što su to učinili njihovi vlastiti politički predstavnici posljednja dva i pol desetljeća. Ako je u prvim godinama nakon rata još uvijek postojala nada, makar i krhka, da će se ova vjerska i etnička skupina obnoviti kao i toliko puta u povijesti, danas, dvadeset godina poslije rata, sve je izvjesnije da se nalaze u nezaustavljivom procesu svođenja na nacionalnu manjinu, posebno bosanski Hrvati, koji u mnogim sredinama to već jesu, a negdje su i posve iščezli. Iščezavanje Bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću. Na njihovoj se sudbini ostvaruju riječi Milana Kundere koji u Knjizi smijeha i zaborava govori o likvidiranju (malih) naroda. Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje i narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže. Tako je i započela tragedija bosansko-hercegovačkih Hrvata: najprije im je oduzeto sjećanje i zanijekano sve ono što oni jesu, a onda ih se ostavilo na cjedilu i prepustilo siromaštvu i neimaštini da dovrši započeti proces. Ono što je Tuđman započeo za vrijeme rata, dovršavaju njegovi sljedbenici u miru i kako stvari stoje, a na ruku im idu i sveukupni politički odnosi u BiH i ekonomsko stanje, sve su bliže konačnome cilju – Bosna (i Hercegovina) bez Hrvata! Zato se baš sada, više nego ikada, valja suprotstaviti takvoj politici i svima koji je zagovaraju i propagiraju, prije svega radi onih koji ostaju u ovoj zemlji. Možda to neće ništa bitno promijeniti, ali to je jedino časno, i iz građanske i iz vjerničke perspektive! Tekst preuzet iz magazina Dani.

Pročitaj više na: http://tuzla.danas.info/2014/09/15/od-ulaska-hrvatske-u-eu-iz-bih-se-iselilo-vise-hiljada-hrvata-egzodus-koji-se-nikog-ne-tice/
Od ulaska Hrvatske u EU, iz BiH se iselilo više hiljada Hrvata: Egzodus koji se nikog ne tiče
 

Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru.

Bosanskohercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju u srpnju prošle godine otpočeo je još jedan val iseljavanja bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Tisuće nezaposlenih i socijalno ugroženih koji posjeduju hrvatske dokumente panično se pokušavaju domoći bilo kakvog posla u inozemstvu i izvući iz siromaštva i socijalne bijede. Još uvijek je najčešće riječ o pojedinačnim i privremenim odlascima, ali nije rijetkost da i cijele familije napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Nitko nema preciznih statističkih podataka o tome, ali broj bosansko-hercegovačkih Hrvata se u posljednjih godinu dana nezaustavljivo smanjuje. Nastavi li se ovakav trend, a ništa ne govori u prilog tome da neće, bosansko-hercegovački Hrvati će uskoro u brojčanom smislu biti svedeni na manjinu. Samo zahvaljujući strogim zakonima Europske unije i kontroli tržišta rada, inferiornoj obrazovanosti i stručnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, pa i nepoznavanju jezika (pogotovo njemačkog), broj odlazaka nije tako dramatičan kao što bi inače bio.

Tema koja to nije

Činjenica da sve masovniji odlazak bosansko-hercegovačkih Hrvata u posljednjih godinu dana nije uopće tema među hrvatskim političarima u BiH (uz rijetke izuzetke), ne čudi, jer tu politiku nikad nisu ni zanimali konkretni ljudi (pogotovo ne bosanski Hrvati), nego isključivo mali dio zapadno-hercegovačkog teritorija (odakle također ljudi odlaze!) pa makar bio pust, samo da je “hrvatski”. Ipak, iznenađuje da o ovome uglavnom šute i predstavnici Katoličke crkve u BiH iako, dugoročno gledano, ona ostaje bez svojih vjernika. Svećenici koji rade s ovim narodom svakodnevno bespomoćno promatraju kako im se broj vjernika smanjuje. To bi moralo zabrinuti predstavnike Katoličke crkve, posebno bosanske franjevce, jer su ionako mnogi dijelovi zemlje u kojima djeluju gotovo ispražnjeni od katolika: ostali su povijesni spomenici, sakralni objekti i simboli kao tragovi bogatog duhovnog, vjerskog i kulturnog života ljudi kojih više nema, ali i kao svjedočanstvo demonske hrvatske politike koja je svoj vlastiti narod zavela, izdala i prodala. Franjevačka provincija Bosna Srebrena, čije ime ističe tijesnu povezanost ove zajednice i zemlje u kojoj djeluje, odlaskom ljudi iz Bosne najviše gubi i, dugoročno gledano, dovodi u pitanje smisao svog postojanja.

Bosanski franjevci su toga bili svjesni kroz cijelu povijest – od fra Anđela Zvizdovića (15. stoljeće) do fra Josipa Markušića (20. stoljeće) – i zato ni pod cijenu najvećih stradanja i u svim režimima, s onu stranu fanatičnog misionarstva, lokal-patriotizma i konfesionalne geografije, nisu odustajali od svoga naroda i svoje zemlje.

Crkvena šutnja

Točno je da je teško socijalno i ekonomsko stanje glavni uzrok sadašnjeg odlaska ljudi iz Bosne i Hercegovine, i da je to sudbina većine građana u Bosni i Hercegovini, ali u slučaju bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata, to je prije svega posljedica hrvatske politike posljednjih desetljeća. Nakon što u ratu nije posve dovršeno humano preseljenje bosanskih Hrvata, onako kako je ono zamišljeno i kreirano iz Zagreba i Gruda, hrvatska politika u Republici Hrvatskoj i u BiH svih ovih dvadeset poratnih godina nastavila je raditi na tome da se taj proces završi u miru. Najprije tako što je u potpunosti odustala od ljudi i krajeva u Republici Srpskoj, ali i tako što je stalno slabila političku poziciju bosanskih Hrvata u mjestima i gradovima u kojima su ostali, pogotovo tamo gdje su bili u manjini, demonizirajući bosanske muslimane i propagirajući nemogućnost suživota s njima (što je odgovaralo i odgovara bošnjačkom nacionalizmu) kako bi ubrzala proces njihova odlaska. Istodobno, ta je politika stalno slabila i ekonomsku i socijalnu poziciju bosanskih Hrvata, služeći se pritom potkupljivim i gramzivim predstavnicima te politike među bosanskim Hrvatima, ali i pljačkajući svoj vlastiti narod u manjim mjestima i gradovima pod egidom jačanja “stolnog grada” i politike trećeg entiteta. Možda na tu politiku predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i nisu mogli bitno utjecati, ali ostaje gorka činjenica da mnogi od njih – od najviših instanci do župnika i kapelana – pristaju na tu politiku ili se povlače u šutnju i nijemo promatraju tragediju vlastitog naroda pod izgovorom da se ne može ništa učiniti. Istodobno dopuštaju da predstavnici te politike manipuliraju vjerskim simbolima i najvećim svetinjama, da uzurpiraju vjerske blagdane, da kumuju kod posvete kipova (Davor Ćordaš, kum iz Gornje Tramošnice), pa čak i da govore s oltara (Dragan Čović, propovjednik iz Lištana).

Tek sad se – dvadeset godina nakon rata – zapravo vide zastrašujuće posljedice politike koja je trgovala vlastitim narodom. Točno je da su bosansko-hercegovački Hrvati, kao i cijela Bosna i Hercegovina, bili žrtve velikosrpske politike, točno je i to da su stradali i u hrvatsko-bošnjačkim sukobima u koje ih je hrvatska politika uvukla, ali ništa im nije nanijelo štete kao njihove vođe. Ta politika je od početka bila borba za vlast i teritorij – od Herceg Bosne do trećeg entiteta – i nju Hrvati, pogotovo bosanski, nikad nisu ni zanimali. I danas se ta politika uglavnom bavi teritorijem – hrvatskim entitetom u kojem nema drugih, a sve je manje i Hrvata – baš onako kako je taj politički projekt zamislila i kreirala Tuđmanova politika devedesetih godina. Toj politici mazohistički sekundiraju i mnogi predstavnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini – koji su svoj vlastiti narod, što svjesno što nesvjesno, poveli Tuđmanovim putem nestajanja. Ako se nastavi iseljavanje Hrvata, bosanskohercegovačke biskupije će postojati još samo na geografskim kartama i u budućnosti služiti Vatikanu kao titularne (upražnjene) biskupije kod imenovanja novih biskupa.

Svođenje na nacionalnu manjinu

Proces koji je započeo na političkom i kulturološkom području – nijekanje povijesti, kulturalnih, jezičnih i duhovnih specifičnosti bosansko-hercegovačkih Hrvata, svodeći ih na “dijasporu” posve beznačajnu iz perspektive “matične domovine” i integralnog hrvatstva – a koji je nastavljen u ratu progonom, protjeravanjem i humanim preseljenjem čitavih zavičajnih zajednica, čini se da se posljednjih godina dovršava na ekonomskom i socijalnom području. Čak i ona najdramatičnija i najtraumatičnija povijesna iskustva bosansko-hercegovačkih katolika (Hrvata) nisu im nanijela toliko štete kao što su to učinili njihovi vlastiti politički predstavnici posljednja dva i pol desetljeća. Ako je u prvim godinama nakon rata još uvijek postojala nada, makar i krhka, da će se ova vjerska i etnička skupina obnoviti kao i toliko puta u povijesti, danas, dvadeset godina poslije rata, sve je izvjesnije da se nalaze u nezaustavljivom procesu svođenja na nacionalnu manjinu, posebno bosanski Hrvati, koji u mnogim sredinama to već jesu, a negdje su i posve iščezli.

Iščezavanje

Bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti i sve su bliže statusu beznačajne manjine iščašene u svojoj vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, nesposobne da spozna samu sebe i svoju vlastitu nesreću. Na njihovoj se sudbini ostvaruju riječi Milana Kundere koji u Knjizi smijeha i zaborava govori o likvidiranju (malih) naroda. Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje i narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže. Tako je i započela tragedija bosansko-hercegovačkih Hrvata: najprije im je oduzeto sjećanje i zanijekano sve ono što oni jesu, a onda ih se ostavilo na cjedilu i prepustilo siromaštvu i neimaštini da dovrši započeti proces. Ono što je Tuđman započeo za vrijeme rata, dovršavaju njegovi sljedbenici u miru i kako stvari stoje, a na ruku im idu i sveukupni politički odnosi u BiH i ekonomsko stanje, sve su bliže konačnome cilju – Bosna (i Hercegovina) bez Hrvata! Zato se baš sada, više nego ikada, valja suprotstaviti takvoj politici i svima koji je zagovaraju i propagiraju, prije svega radi onih koji ostaju u ovoj zemlji. Možda to neće ništa bitno promijeniti, ali to je jedino časno, i iz građanske i iz vjerničke perspektive!

Tekst preuzet iz magazina Dani.