ZaNiMlJivOsTi

Ni početak devetnaestoga stoljeća nije donio bitnije promjene na prostore Livanjske krajine. Politički je on još uvijek bio pod vlašću Osmanlija. Upravno sjedište vrhovnog vojnog zapovjedništva na čelu s kapetanom te sudsko vijeće na čelu s kadijom nalazilo se u gradu Livnu koji, dobro i jako utvrđen, životari na rubu bolesnog Turskog Carstva čiji je sjaj sve više tamnio.

Pa ipak, bogate i plodne oranice i pašnjaci stoljetnih livanjskih sela bile su rezervirane za raju — katoličko pučanstvo koje se stoljećima održavalo na svojoj iako okupiranoj zemlji. Svakodnevni krvavi rad isprepleten mukotrpnom životnom borbom za goli opstanak poprimio je nadljudske obrise. Malene seoske zajednice razbacane po vrletnim pustopoljinama prostrane krajine svoj životni spas i želju za o(p)stankom nalazile su u duhovnom bivstvu.

Narod se rađa, doseljava, veže, bori se za koricu kruha, ali i odlazi, umire...

      Prepun duha i vjere u bolje sutra strpljivo istrajava. Čak i onda kada se činilo da je to uzalud; naime kada je morila kuga\ Ta strašna pošast posljednji je put pohodila ove strane 1814. — 1818. i na najgori mogući način obilježila povijest Livna i Livnjaka. Gotovo polovina, stradala ih je u tom razdoblju. No žilavi livanjski čovjek izdržava tada ne samo to, već i zulum zloglasnog silnika Ahmed-bega Ljubunčića koji samo iz grada Livna istjeruje i pljačka više od 200 kršćanskih obitelji: grad je — mislilo se -rezerviran i takav mora ostati isključivo za begovsku gospodu! A kako jedno zlo ne dolazi samo, pobrinut će se nova pošast; epidemija kolere što će u godinama 1836 — 1837, te 1854. gotovo desetkovati tek oporavljeni livanjski puk! Kao i o kugi svjedočanstvo su nam ostavile požutjele stranice matičnih knjiga, čiji sadržaj i zbog toga ovdje prikazujemo.

      Pod upravom fojničkoga samostana, livanjska je župa jedna od najprostranijih, a s oko 7.000 katoličkih stanovnika na prvom je mjestu i po broju duša u cijeloj Bosni, tada Apostolskom vikarijatu.

      Materijalno, puk je potpuno devastiran i osiromašen. Bijeda i teška neimaština, vidljiva na svakom koraku, dodatno je naglašivana teškim političkim, a osobito socio-ekonomskim prilikama. Ukratko, to je glavno obilježje stanja u kojemu se našao livanjski katolički puk na početku 19. stoljeća, što će, na žalost, potrajati do njegova konca, pa čak i kasnije..

Uostalom, o svemu tome pisat ćemo malo opširnije...

POLITIČKE PRILIKE U LIVANJSKOM KRAJ U
U 19. STOLJEĆU S KRATKIM OSVRTOM NA
GOSPODARSKO I SOCIJALNO STANJE

Posljednji (protu)turski rat vođen na koncu 18. stoljeća između Osmanlijskog Carstva i susjednih zemalja (Austrije, i nešto ranije Mletačke Republike) sveo je Bosanski pašaluk u današnje bosanskohercegovačke granice. Na sjeveru je to (p)ostala rijeka Sava, a na zapadu i jugu rijeka Una i planinski lanac Dinare i Kamešnice. Tako je — unatoč željama ovdašnjeg puka i mnogobrojnim uskočkim i hajdučkim čarkanjima za oslobođenjem kroz protekla stoljeća — sjena turskog polumjeseca i dalje obasjavala golema krška polja jugozapadne Bosne među kojima je Livanjsko najveće.

a) Vojno-administrativna pripadnost Livanjskoga kraja; granice i ustroj Početkom 19. stoljeća Livanjsko je polje zajedno s Glamočkim na sjeveru i Grahovskim na zapadu te Buškim blatom na jugoistoku tvorilo golemu administrativno-teritorijalnu cjelinu u sastavu Bosanskog pašaluka, najudaljenijeg dijela nekoć moćnog Osmanskoga Carstva. Službeno se ona nazivala Livanjskim kadilukomili — kako je to još 1865. u svojim Bilješkama' zapisao fra Grgo Lozić -županijom.

Glavno središte i sjedište cijeloga kadiluka bio je dobro utvrđeni grad Livno u kojemu su sjedili dizdar, aga i kapetan te glavni kadija sa svojim pomoćnicima (tzv. naibima) zaduženim da u njegovo ime obavljaju poslove u nahijama kao najnižim administrativno-teritorijalnim jedinicama. Osim Livna, važnije utvrđeno naselje u kadiluku bile su još varošica Glamoč te na krajnjem zapadnom rubu malena palanka Grahovo. Oko tih utvrda po rubovima polja nizala su se veća i manja sela i zaseoci u kojima je kao znatna većina — s ponešto pravoslavaca i muslimana — živio hrvatski katolički puk ovisan isključivo o muslimanskom gospodaru (spahijskom begu ili agi). Ovi potonji kao jedini pripadnici vladajućeg sloja organiziranog u tzv. asker bili su ekonomski znatno neovisniji i bogatiji u odnosu prema podaničkom puku koji je pripadao raji kao najnižem sloju bipolarnog osmanskoga društva.

U vojno-političkom smislu, kadiluk je bio podijeljen na dvije kapetanije i jedan agaluk. Kapetanije su nosile ime po svojim glavnim centrima Livnu i Glamoču dok je agaluk pokrivao širi prostor Grahovskoga polja. Teritorijalno najveća bila je livanjska kapetanija pa je zbog toga i njezin kapetan uvijek imao primat u kadiluku! Istodobno, ovaj prostor formalno je još bio u sastavu Kliskog sandžaka, no kako je više od 2/3 njegova nekadašnjeg teritorija odavno već bilo izgubljeno, stvarno se održavao još samo na papiru a i to će doskora konačno biti dokinuto.

U crkvenom pogledu, livanjski je kadiluk bio razdijeljen na dvije rimokatoličke crkvene župe i četiri pravoslavne ili »ristjanske« kako to piše fra Ivan Frano Jukić. Središta katoličkih župa bili su Ljubunčić i Vidoši, a pravoslavnih Čelebić, Sajković, Nuglašica i Crni Lug. Ljubunčić je tvorio župu Donje polje, a ona je obuhvaćala sva sela na Glamočkom i Grahovskom polju te veći dio Livanjskoga (do toka rijeke Bistrice od izvora do ponora), dok je preostali dio Livanjskog polja i cijelo Buško Blato, spadao na Vidoše koji se službeno nazivao župom Gornje polje. S obzirom da ćemo o tome šire i detaljnije pisati u idućem poglavlju, ovdje ćemo primarnu pozornost posvetiti političkim (ne)prilikama te pokušati detaljnije prikazati uvjete u kojima su živjeli naši predci o kojima će naprijed biti riječi.

     b) Obrambena moć i opis mjesnih tvrđava
     Teritorijalni gubitci u proteklim ratovima i mirovni ugovori koji su uslijedili nakon njih, bili su najizravnije upozorenje lokalnim vlastima da se, neovisno o centralnoj vlasti, ozbiljno pozabave jačanjem obrambene moći »svojih« prostora. U to ime koncem 18. i početkom 19. stoljeća, bosanske su vlasti prišle organiziranju popravaka u ratu oštećenih fortifikacijskih objekata i podizanju posve novih. Osim toga muslimansko stanovništvo je nastavilo s građenjem kamenih kuća. Tako je bilo i u Livanjskom kadiluku.

      Naime, još je Evlija Celebi sredinom 17. stoljeća zabilježio kako je većina livanjskih kuća specijalno građena za obranu. Od kamena su, opisuje Čelebija, debelih zidova s puškarnicama i drugim manjim otvorima kroz koje bi se izlijevalo ključalo ulje ili voda; k tomu su pokrivane i kamenim pločama kako se ne bi mogle zapaliti. S obzirom na njihovu obrambenu sposobnost, a onda i na veličinu jer su uglavnom građene na kat (»boj«) a kasnije i na nekoliko katova, što je osobito bila odlika imućnijih i bogatijih, nazivane su kulama. Zbog spoznaje da se nekolicina vojnika uz dobru opskrbljenost vatrenom moći može samostalno braniti i duže vrijeme, kule su držane svojevrsnim malim tvrđavama. Premda su posvuda građene na sličan način, nisu svuda i služile istoj namjeni. U sjedištu kapetanija, predstavljale su svojevrsne.

U vojno-administrativne urede, dok su one po selima služile prvenstveno za smještaj vojske koja je nadzirala kmetska selišta odnosno putove i tranzitne prolaze kojima se odvijala trgovina. Ovisno o potrebi i konfiguraciji terena, kule su građene uglavnom na onim mjestima s kojih su najlakše mogle biti branjene. Osim toga, dobro naoružana kula imala je barem jedan top manjeg kalibra kojim bi se u slučaju napada posada mogla braniti odnosno na vrijeme signalizirati opasnost široj okolici.10 U vrijeme mira, upozoravao je mještane sela kojima je kula dominirala, na njihove obveze. U istu svrhu, premda građeni od drugačijeg materijala, podizani su i čardaci koji su uglavnom građeni u nizinama i na ravnim površinama oko kojih se otvarao široki vidik. Uokolo i jednih i drugih objekata, ili njihovoj neposrednoj blizini, građeni su odžaci čija je funkcija bila isključivo stambena i gospodarska. U njima su uglavnom stajali seoske age sa svojim obiteljima, a po uzoru na njih, i drugi su imućniji seljani, gradnjom više objekata na malom prostoru, nastojali dostići tu ekonomsko-sigurnosnu razinu.Uostalom, takav način gradnje održao se do dana današnjeg!

Početkom 19. stoljeća u Livanjskom kadiluku postojalo je 25 takvih objekata. Njihovo postojanje, iako je do danas od toga vrlo malo sačuvano, sigurno je utvrđen
u Žabljaku, Rapovinama, Ziroviću, Ljubunčiću, Strupniću, Celebiću, Crnom Lugu, Kazancima, Čaprazlijama, Lištanima, Odžaku, Ćajiću, Čukliću, Srđevićima, Vržeralima, Podgradini, Liskovači, Prisoju, Golinjevu, Podhumu, Smričanima, na Grgurićima, Vidošima, Dobrom i Potočanima...
Takav sustav uvezanih obrambenih kula naslanjao se na gotovo neosvojive tvrđave u kojima je bila stacionirana sva vojna, politička i gospodarska moć kraja. Početkom 19. stoljeća na prostoru Livanjskog kadiluka postojale su tri iznimno jake utvrde iako su već tada bile u trošnom stanju i ponegdje ruinirane. Riječ je o tvrđavama u Livnu, Glamoču i Grahovu.

     Najveći i najmoćniji vojni kompleks u kadiluku bila je livanjska tvrđava. Kao takva ubrajala se i među najveće i najopremljenije u cijelom Bosanskom pašaluku. Nalazila se na istočnoj strani izvora Dumana, nepravilno položena na najuzvišenijoj strateškoj točci ispod kamenih litica Bašajkovca na čijem su obodu stajale kamene kule od kojih se do danas sačuvala samo tzv. Veis-kula. Tvrđava je bila opasana čvrstim kamenim bedemima dodatno pojačanim strateškim bastionima i tabijama međusobno raspoređenim na gotovo svakih stotinjak koraka. Glavni ulaz, od ukupno triju, nalazio se na istočnoj strani u tzv. Atlagića tabiji.
     U tvrđavi je bila smještena dobro naoružana vojna posada čiji je glavni zadatak bio da brani grad ili obližnja naselja u slučaju kakve navale.
     Osim vojske, u njoj se nalazilo brojno naoružanje različite vrste i kalibra o čemu nas izvješćuje i jedan suvremeni dokument načinjen po naredbi vezira Davud-paše iz 1833. godine. Prema toj bujruntiji svi mjesni kadije i dizdari imali su obići tvrđave na području svoga kadiluka, izvršiti inspekciju te o tome sastaviti zapisnik i uputiti ga središnjoj defterhani. Inspekciju livanjske utvrde obavili su dizdar Hadži Mahmut-aga i ovdašnji kadija Lutfullah Edib.

Prema spomenutom dokumentu, u tvrđavi su se nalazila ukupno 34 ispravna topa osim jednog duljine sedam pedalja, zatim, preko 13.000 komada topovskih kugli (taneta tzv. đuladi) od čega 5.000 komada velikih i oko 8.000 komada malih, 16 te preko 2.000 komada ručnih bombi od kojih 1.420 malih i 592 velike. Čuvala se i velika količina baruta (praha) koji je bio uskladišten u preko 120 sanduka i 170 buradi mjerom točno 11.237 oka a uz barut popisan je i olovni materijal u količini od preko 10.000 oka (5.000 oka u polugama i 5.312 oka u zrnu). Od lakog naoružanja pedantni je kadija izbrojio gotovo 300 velikih pušaka od kojih 120 novije izradbe te preko 280 sabalja i točno 1.006 komada puščanog kremena s 45,5 oka misirskog fitilja...

Sve se to čuvalo u posebnom skladištu u tzv. džebhani o kojoj je još u 17. stoljeću Čelebija napisao gotovo hvalospjeve.
Konačno, u tvrđavi se nalazio i jedan od nekolicine tvrdih zatvora (hapsane) u kojemu su kazne izdržavali teški kriminalci, pobunjenici, razbojnici i disidenti. Mnogi su ovdje smaknuti i mučeni na najrazličitije načine kako to pjeva i narodna pjesma...

... Baciše ga u zindan tamnicu,
Bućnu voda do svilena pasa
Sve su po njoj guje i akrepi,
Guje kolju, a akrepi štiplju...

Ispod surih tvrđavnih zidina prostirala se varoš koja je još od 16. stoljeća postojala kao veća stambena cjelina. U njoj su stanovali brojni obrtnici. Odreda su bili muslimani, osim jedne stare sjedilačke hrvatske katoličke obitelji — Tadića-Marijanovića koji su tu kroz cijelo osmansko razdoblje neprekidno živjeli sve do danas!
Kako se grad širio i mijenjao, mijenjao se i njegov broj i sastav stanovnika a među njima je osobito rastao broj katolika tako da ih je početkom 19. stoljeća bilo više od 30 obitelji o čemu u svom izvješću svjedoči biskup Miletić (1813), ali i naše matice čiji ćemo sadržaj detaljno prikazati u drugom dijelu ove studije.

Glamočka utvrda bila je znatno slabija od livanjske, ali i takva za goloruki kršćanski narod dovoljno moćna i opasna, a ta je sila bila vidljiva gotovo na svakom koraku.24 Kao i livanjska, i ova je bila smještena na strateški najboljem položaju u kraju. Sazidana također od čvrstog materijala, imala je dvije velike polukružne kule na krajevima što ih je povezivao kameni bedem u kojem se nalazila glavna ulazna kapija u tvrđavu. U njoj se nalazila carska džamija, dvadesetak kuća u kojima je stanovala vojska te jedna velika žitnica (tzv. ambar). I dok su livanjsku utvrdu obišli dizdar i glavni kadija, glamočku je pohodio naib Muharem Zuhdi u pratnji mubašira Osman-age koji je za to bio određen Mehmed Sadik-pašinom bujruldijom. Inspekcija je obavljena tjedan dana prije livanjske (30.11.1833) što nam jasno govori da se u obilazak tvrđava krenulo iz unutrašnjosti.

Prema navedenom dokumentu u tvrđavi se nalazilo 11 topova od kojih su 4 bila neispravna, sa 760 kugli; potom 10 oka misirskog fitilja, 52 testeta naboja te 1.586,5 oka olova i 3.040 oka baruta. Još je popisano 40 komada željeza za vrata, 73 krampa i 4 sanduka izlomljenih naboja. Osim toga u gradskom se ambaru kao robna pričuva našla i 48.701 oka ječma te 434 oke pokvarenog dvopeka. I iz ove se utvrde trošilo streljivo za vrijeme bajramskih slavlja pa su tako između 1825. i 1833, potrošene preko 483 oke baruta i 21,5 oka olova.

Glamoč, predjelje i grad pri brijegu, u njemu ima turskih kucah 13, džamija i, topa 3. Izpod grada imade nekoliko dućanah i petkom se pazar kupi (...); odstoji grad Glamoč od Lijevna 6 satih.

Grahovo je bilo treće važnije naseljeno mjesto u livanjskom kadiluku, iako je to značilo tek nekoliko kuća s ponekom begovskom ili aginskom kulom i čardakom. Bila je to zapravo malena palanka s ne osobito velikim drvenim utvrđenjem od brvana ili jakog kolja opletenog šeperom, a izvana nasuto zemljom i ograđeno jačom drvenom palisadom (tzv. korlat) iznad čijeg se ulaza nalazio čardak od hrastovine. Obično se u takvim utvrdama nalazilo nekoliko vojnika, možda ne više od 30-ak (džemat), ali svakako dobro naoružanih. Bio je to najvjerojatnije odred tzv. »čuvara klanaca« (derbendžije) jer je grahovski kraj ispresijecan mnoštvom planinskih usjeka kroz koje vode brojni putovi, osobito preko prijevoja Uništa i Strmice. Njima su tumarali mnogobrojni hajduci i pljačkaši napadajući trgovačke i putničke karavane, pri čemu su često na okrutan i surov način na žalost i ubijali ljude. Zato su ovi vojnici bili zaduženi da nadziru i čuvaju spomenute putove vodeći računa o sigurnosti i zaštiti trgovačkih i putničkih karavana, odnosno života svojih gospodara i njihova imetka na ovoj nemirnoj granici.

c) Uprava lokalnih begova
I dok su na čelu glamočke kapetanije formalno stajali begovi Jakirlid, a stvarni ugled imali begovi Filipovići, dotle su livanjskom kapetanijom apsolutno vladali moćni begovi iz kuće Firdus (Firdev's) — islamizirane katoličke livanjske starosjedilačke obitelji Rajčica koji su kao srednjovjekovni feudalci prešli na islam da bi tako sačuvali svoj ugled i dotadanju moć... O tom ugledu i moći svjedoče njihovi suvremenici a u materijalnom smislu do danas tek sačuvani nadgrobni spomenici među kojima se ističe golemi nišan Abdurahmanbega Firdusa, sina posljednjeg livanjskoga kapetana Ibrahim-bega II, i ponešto sačuvanih predmeta svakodnevne uporabe što se kao muzejski izlošci danas čuvaju u Franjevačkom samostanu na Gorici.

Kao i mnogi drugi lokalni feudalci, i Firdusi su imali svoje kule, čardake i odžake u kojima su stanovali brojni članovi njihovih obitelji, te sluge (izmećari) i čuvari-stražari koji su brinuli za njihovu sigurnost i gospodarske zgrade razmještene uokolo moćne kule. Glavna kula, ujedno i rezidencija čitave kapetanije, nalazila se na desnoj obali rijeke Bistrice, u dijelu grada koji se i danas zove »Prikorika«. Do danas se od te kule nije sačuvalo gotovo ništa, ali nam je iz drugih izvora poznat njezin izgled.

Osim toga, moćni begovi su imali svoje kuće i u samoj tvrđavi (Rajčevac) te brojnim livanjskim selima o čemu ćemo opširnije pisati kasnije. Firdusova kula, prvotno sagrađena oko 1750. bila je sazidana od pomno tesanog kamena na pet katova u čijem su se prizemlju nalazile tamnice. Zauzimala je središnji položaj cijelog sklopa ostalih stambeno-gospodarskih zgrada, koje su zajedno bile povezane visećim mostovima. Uokolo svih zgrada prostirao se kameni bedem tako da je cijeli kompleks predstavljao zasebnu cjelinu. Na obližnjem brežuljku gdje se danas nalazi Firdusovo groblje, uzdizala se vitka kamena munara Firdusove džamije. U cjelini gledajući, bio je to u svemu samostalni građevinski kompleks sličan srednjovjekovnom dvorcu.

Istodobno, na drugom kraju grada, u istočnom dijelu tvrđave, u istoimenoj kuli podignutoj u neposrednoj blizini glavne ulazne kapije u tvrđavu, živjeli su malobrojni potomci čuvene obitelji Atlagića koja je Turskom Carstvu dala brojne državnike i vojskovođe od kojih je Mehmed-paša, bosanski namjesnik 1687/1688, svakako najpoznatiji. Međutim, usud povijesti tragično se poigrao ovom obitelji tako da su njezini članovi početkom 19. stoljeća obnašali još samo funkciju kliskih alajbegova. U vrijeme prvog srpskog ustanka 1804. na tom se mjestu zatekao Ahmed-beg, otac posljednjega muškog Atlagića, Ali-bega! Atlagića kula, podignuta sredinom 17. stoljeća nedaleko tzv. Gornjih vrata (»Atlagića tabija«) zauzimala je najviši i strateški najljepši položaj u cijelom livanjskom kraju. Kvadratnog oblika, uzdizala se na tri poveća kata od kojih je svaki imao brojne otvore u zidu. Na trećem se katu nalazila »Pašina soba« po kojoj su bile poredane udobne »sećije« odakle je pucao prekrasan vidik na Livno i Livanjsko polje! Nedaleko kule uzdizala se tzv. Pašina džamija koja se do danas, doduše materijalno u potpuno izmijenjenom obliku, sačuvala u imenu Zavra. Treća moćna obitelj koja je obilježila livanjsku povijest bili su Ljubunčići. U blizini i danas postojeće džamije Balaguše, koju su još u 16. stoljeću Ljubunčići prvi i podigli i dali joj ime (»džamija Bali-age Ljubunčića«), uzdizala se prostrana i jaka kula na dva boja. Početkom 19. stoljeća u njoj je živio čuveni ajan Ahmed-beg Ljubunčić sa svojom obitelji. U samoj tvrđavi ili njezinoj neposrednoj blizini, živjele su i druge ugledne begovske obitelji medu kojima su se isticali Borići, Brkići, Bušatlije, Čizmici, Džepari, Gagići... I oni su imali svoje kule i čardake makar znatno manje bogatije od prethodnih. Među njima je najznamenitija i danas uzgor, tzv. Pirijina kula smještena u samoj tvrđavi podno sjevernih branič-kula (Veis i Klanac). »Na njihovu jeziku stajaše smrt i život i najpravednijeg čovika, a grabež, otimačina i nemili udarci bijahu njihova dika i ponos...« piše fra Lovro Karaula, njihov suvremenik.

d) Život na selu — opis patrijarhalne obitelji: obveze, kuća i poslovi
I dok su u tim moćnim i jakim utvrdama i njihovim podgrađima stanovali isključivo muslimani, dobro naoružani i opremljeni, dodatno zaštićeni šerijatskim pravom prvenstva prema podređenim konfesijama (katoličkoj i pravoslavnoj)46 dotle je podanički puk (»raja«), ponajprije katolički, naseljavao uglavnom vrlo udaljena sela i zaseoke razbacane po okolnim rubovima polja, bliže (svojim) planinama (Dinari i Kamešnici, Tušnici, Cincaru, Korićini i Goliji), u kojima je pronalazio najosnovnije za život: kamen, drvo, divljač.

"... Kad ostaviš brdovite šume, dođeš na polja (...) a kućah nije vidjeti ni naširoko ni na daleko..."
Bosna kako ju je doživio Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI

Sela su bila relativno mala, s tek nekoliko zbijenih i gusto podignutih kućica, uglavnom na kakvom proplanku ili dobro skrivenom šumarku (gaju). Iznimka su bila sela što se nalaze u polju (Vržerale, Ćosanlije, Grborezi, Komorani); kao tipična ravničarska, nisu se odveć međusobno razlikovala. No, sva ta sela većinom su bila poprilično udaljena što je u to vrijeme više sličilo pustopoljini kakve zabačene bajkovite zemlje nego pristojno ili planski razmaknutim ljudskim nastambama kako ih doživljavamo danas.

Sela su međusobno bila povezana vrlo uskim pješačkim, kozjim i konjskim, dobro utabananim stazama i puteljcima, a do Livna su vodila 3-4 kolska puta još iz rimskog doba. A kako je Livno stoljećima bilo najvažniji trgovački centar između Jadrana i unutrašnjosti, preko njega je vodio glavni (među)državni — karavanski — put Split-Travnik-Sarajevo. Taj put je u to vrijeme bio iznimno dobar (»pokaldrman«) a išao je preko Vagnja na Dinari do Dalmacije odnosno preko polja od Prologa na Grboreze, dalje preko drvenih mostova kod Gubera i Rapovina do grada te, konačno, preko Orlovače na Šujicu, Kupres i dalje u unutrašnjost.

Sasvim je druga priča kada bi studene livanjske zime nanijele snijeg! Uostalom, ni danas nije puno drugačije... »Rajinske« kuće bile su građene od drveta i pruća oblijepljena blatom a samo su neki imućniji seljani imali kuće od suhozida kamena. Međutim, i te su kuće više nalikovale kakvoj na brzinu sklepanoj zidini nego skromnoj građevini. Bile su pokrivene slamom ili barskom trskom (tzv. ševarom) a samo iznimno i vrlo rijetko daskom (»šindrom«) i kamenim pločama. Još je to za raju bilo skupo i nedostupno.

Kuće su bile jedna jedina prostorija razdijeljena plotom (ogradom) na dva dijela koji bi dijelio životinje od ljudi odnosno, ako bi se ipak kraj kuće našla nekakva malena nastambica u kojima su zasebno držane životinje, stariju čeljad od mlađe.
"... Gdje krstjani sami sebi kuće djelaju, Turci dobro paze da ne bi tko načinio sebi malo bolju kuću, i ako tko načini, odmah ga tjeraju na stid i pitaju: »Pa zar i ti Krstu, i ti hoćeš imati kuću, i ti si nekakav aga!« Hajde u haps dokle. neplatiš toliko i toliko grošah. A kuća da mu se uzme, pak ju podajte kojemu Turčinu. A za tebe je košara, Krstu lipovi, ti sebi napravi košaru!...".

U tom »ljudskom« dijelu nalazilo se ognjište i tu bi se odvijao svakodnevni život - spremala hrana za jelo, sjedilo i dogovaralo, ali i prepričavala i(li) opjevavala junačka prošlost pradidova koji su stoljećima bojevali s Turcima... Pokućstvo nije postojalo. Tek poneki komadi drva koji su bili zataknuti u meke, blatnjave zidove ili rašljaste tvorevine na kojima bi visile drvene žlice, bukare za vodu i glineni lonci (»bakre«) u kojima se »varila« pura ili pokoji krumpir i podmetena kaša od prosa i ječma. Bio je to sav jelovnik! Iznimno su neke kuće imale drveni sanduk (»baula«) koji je služio za ono najvažnije (novac ako ga je bilo, poneku kuburu ili nož te starinsku nošnju koja se čuvala za najnužnije: svadbene svečanosti ili pokop). Iako su kuće bile male i bijedne često su u njima živjeli brojni članovi jedne obitelji. Od najstarijeg do najmlađeg člana znalo je biti gotovo pet naraštaja, a poneke su obitelji imale i nekoliko oženjenih muškaraca. Ipak, svi su živjeli zajedno, a na to ih je prisiljavao i način života.

Naime, kuća koja bi imala priličan broj muškaraca lakše se mogla braniti od napada razbojnika ili kakva neodgovorna turskog bašibozuka odnosno zaptije. Pored toga, takvi su predstavljali i nekakav autoritet za ostale u selu pa se znalo događati da iz jedne kuće bude i seoskih knezova i begovskih namještenika ili fratarskih pomoćnika. Dosta je takvih primjera u našim maticama. To ćemo uostalom vidjeti kasnije. Svi ti brojni članovi imali su svoga starješinu koji se još za života onoga najstarijeg (djeda ili oca) birao i tražilo bi se od njega da nastavi dosadašnjim načinom voditi kuću, tj. zajednicu. U tako velikim zadrugama svatko je strogo imao svoja zaduženja pa ako su se ovi toga držali, kuća je napredovala. Oni ponositiji, rano su raskidali zajednicu pa je to po njih, u ovim vučjim vremenima, često bivalo kobno.

Oko kuća bilo je (manjih) nastambica tzv. ajatića i torova za stoku. Torovi su bili ograđeni suhozidim kamenom odnosno pletenim prućem kao jedina brana od nasrtaja divljih zvijeri. Dalje uokolo sterale su se plodne podvornice i uredno obrađeni vrtovi u kojima se sadio krumpir, luk, grah i kupus, a s razvojem trgovine i neke nove kulture odnosno voćnjaci u kojima je prednjačio orah.
U tim kućama proizvodilo se skoro sve što je bilo potrebno za život. Muzlo se, kiselilo i sirilo, a vrlo rijetko i klalo zbog ponekog škrtog komadića mesa da bi se opremio Božić ili nahranila skromna svadbena povorka odnosno opremio mrtvac (tzv. sedmina). Strigla se vuna s ovaca kako bi poslužila za izradbu odjevnih predmeta — suknenog odijela (muške i ženske narodne nošnje, te čarapa i terluka), a (kozja) kostrijet za vreće, arare, zobnice i pokrivače (tzv. mutapi). Oderana životinjska koža bila je jedina sirovina za proizvodnju obuće, a to je stoljećima bio opanak. No ni njega, kao i većine drugih stvari i predmeta nije bilo dovoljno pa se znalo cijelo ljeto biti bos, a sve da bi se postojeći opanci sačuvali za zimu!.

Sve ostalo što se nije moglo proizvesti — sol, šećer, petrolej, čoha, oružje i streljivo te kovačija — kućni starješina bi jednom ili dvaput godišnje otišao kupiti na pazaru u Livno ili preko granice u Dalmaciji.
U selima koja su bila bliže velikim hrastovim i(li) bukovim šumama Dinare, Kamešnice i Golije zbog njihovih plodova žira, uzgajane su svinje, makar su u većini i same nesmetano krstarile u poludivljim čoporima. Sve ostale površine bili su sočni pašnjaci i livade na kojima se napasala mnogobrojna stoka — ovce, krave i konji, i sijale žitarice. Bilo je to sve »blago« što ga je ovdašnji čovjek tada imao! Od jutra do večeri, ljeti i zimi, protjecali su dani prepuni teške i mukotrpne svakodnevice prouzročene i općom političkom nesigurnošću koja je već stoljećima nasrtala na ovaj opori ali otporni i uporni narod!

Na proljeće narod bi započinjao svoj životni ritual.Krenulo bi se oranjem nepreglednih oranica. Danima bi na stotine parovi volova upregnutih u drvene plugove, parali »crnu zemlju« ostavljajući iza sebe »more« pravilno isprevrtanih brazda, koje bi se nakon dugotrajne obrade redovite zasijavale pšenicom, ječmom, raži i kukuruzom... Ostala bi čeljad uređivala vrtovi oko svojih kuća sadeći povrće. Na ljeto, kad o Petrovu »ucvrlji Božji zvizdan«, muškarci bi opasali drvene vodire i s metalnim kosama o ramenu krenuli u polje iz kojeg je nekoliko desetaka dana uglavnom ne će vraćati dok se livade ne pokose i sijeno ne pokupi i sadjene u plastove. Tada se čekalo na begova momka da dođe na procjenu odredi dio za državu, a dio za bega i tek tada bi raja ostatak prevozila svojim kućama.

Isto je čekalo i zrele žitne usjeve. Nakon žetve prišlo bi se vršidbi. Dobro utabanane travnate površine tzv. armeni zatrpali bi se snopovima požnjevena žita i onda bi se preko njih tjerali konji da trče u krug. Pod teretom teških konja trusilo se klasje ostavljajući čisto zrno na dnu, dok bi se otreseni snopovi cijeli u plast za kućne potrebe: pšenična slama služila je kao hrana za krupnu stoku (krave, konje i volove), dok bi ječmena bila jedina prostirka i ležaj na kojemu je čeljad spavala. Zobena ražena, kao najtvrđe, služila je za krovove koji su se redovito svake godine obnavljali ili, što je bilo češće, dopunjavali.

Dakako, cijelo to vrijeme valjalo je sačuvati usjeve od nasrtaja raznoraznih zvjeradi i grabljivih ptica što je i danas priča za sebe. Pod jesen zbrajali su se rezultati mukotrpna rada.
Nakon što bi se podmirili svi izdatci državi, odvojilo najzdravije sjeme za novu sjetvu, oni ukućani koji su za to bili određeni, odvozili bi žito u mlinice. U idućih nekoliko dana, vriće pune pšenice i ječma za kućnu čeljad, a arari zobi i raži za životinje, natovareni na konje ili magarad, transportirane su u obližnje mlinice.

Prema dostupnim izvorima, doznajemo da su takve mlinice bile podignute na rijekama Sturbi i Žabljaku, a nekoliko ih je bilo i u samom gradu Livnu, dok su mještani Donjeg polja imali svoje mlinice u Ćaićkom odnosno Prološkim ponorima. Dovezeno žito ostavljalo bi se dok se potpuno ne samelje u brašno. Tada bi mlinar65 dio tog samljevena brašna uzeo za sebe (tzv. ušur /ujamf), a ostatak bi vratio u vreće i čekao onoga čije je. Time se zatvarao životni ciklus ovdašnjih ljudi koji je već stoljećima bio identičan iz godine u godinu.

e) Kratki prikaz općeg života muslimana
Nasuprot bijednoj i siromašnoj kršćanskoj raji, živjeli su »obični« muslimani -ekonomski, pravno, politički i socijalno neusporedivo bolje i otmjenije makar je nedvojbeno i među njima bilo sirotinje. Međutim, nije to bila sirotinja koja je sustavno stvarana temeljem nejednakih prava i mogućnosti kao što je slučaj s kršćanima, nego zbog vlastite oholosti pa i lijenosti ili bolje reći zbog nepostojanja želje i nepokazivanja volje za bilo kakvim promjenama u tom smjeru.
Kao pripadnici vladajuće konfesije (islama) što im je od početka davalo privilegirano mjesto u društvu, muslimani su se i stvarno ponašali koliko neravnopravno toliko i nepravedno prema kršćanima.

Osim prava na vlasničko posjedovanje zemlje, vršili su sve javne, sudbene i političke poslove, dok je kršćanima to bilo onemogućeno, a kamoli da bi sami u to bili involvirani.68 Osim toga, za pljačke, zulume, podcjenjivanja, poniženja, a često i za ubojstva kršćana, muslimani nisu uopće smatrani krivima pa bi se takvi slučajevi bez većih problema jednostavno prešućivali. Tek poneka, vrlo škrta bilješka u matici umrlih, bila je jedini dokaz da se to stvarno događalo.
Sve drugo ostajalo je na usmenoj tradiciji i prepričavanju u krugu obitelji. Rijetko bi se seljani međusobno okupljali da prozbore koju o tome. Strah vidljiv na svakom koraku pojačavan je tromošću pa i nemoći okolnih (vele)sila da makar upozore na neprihvatljivost takva stanja. Jedini »vapijući glas u pustinji« dolazio je od fratara: od seoskih župnika i gvardijana do provincijala i biskupa-apostolskih vikara.

Nadalje, muslimani su za razliku od kršćana živjeli zamalo u pravim »dvorima«, posebice u onim selima bliže tvrđavi ili kakvoj utvrđenoj kuli. Kuće su im bile građene od kamena, a imale su i staklene prozore iako su bili dosta nisko postavljeni. To je uostalom i razumljivo s obzirom na muslimansku kulturu življenja. Osim toga svi ti prozori odreda su bili zaštićeni željeznim rešetkama što je kući davalo poseban osjećaj zaštite i sigurnosti (demiri).
Iako se nije radilo o nekim velikim kućama (npr. kuće »na boj« tj. kat), barem ne kada je riječ o onima na selu, ipak bi u njima znalo biti i nekoliko odvojenih prostorija što je ipak predstavljalo nekakvu kvalitetu i udobnost koju kršćani nisu imali. U neposrednoj blizini bile su podignute manje gospodarske zgrade u kojima su bile smještene životinje, ponajviše konji.
Tako je zamalo i siromašniji musliman bio u boljem ekonomskom položaju od bogatijeg kršćanina.

f) Epidemija kuge 1814 —1818; kolera 1836. i 1855.
Zajednički život ljudi i životinja u izrazito lošim higijenskim uvjetima, zatim život bez stalne opskrbe pitkom vodom, te prirodne nepogode u obliku hladnoće i posebice sušne i nerodne godine, stoljećima su slabile zdravlje livanjskih ljudi. Osim toga, primitivan način proizvodnje hrane za brojne obitelji i stoku te njezin stalni nedostatak, dovodili su do slabljenja imuniteta a među životinjama je zbog toga nastajao pomor unutar vlastite zajednice pri čemu su stradavali najslabiji medu njima (tzv. »kanibalizam vrste«).

Tako se permanentno stvarao izvor (žarište) zaraze... Nije dugo trebalo da se preko insekata (vektori zaraznih bolesti), koji su u carstvu domaćih životinja za sebe vrlo uspješno pronalazili hranu sišući im krv, uzročnik bolesti na isti način donese i do ljudi. Kada bi prijenosnik dospio na tijelo domaćina, stvarani su svi uvjeti za nastanak bolesti. U ovakvim uvjetima bilo je pitanje vremena pojave neke zarazne bolesti. S tim u vezi, godine 1814. izbila je kuga epidemijskih razmjera.

Zaraženi ljudi u početku su simptomatološki obolijevali od tzv. bubonske kuge, no kroničnim trajanjem, ukoliko se nije dogodilo spontano izlječenje, nastajo je pravi užas! Kako su velike obiteljske zajednice, od najmlađih do najstarijih, dijelile međusobno sve, tako je mogućnost izolacije bolesnih svedena na najmanju moguću mjeru. Zapravo, bila je onemogućena. To je samo dodatno pospješilo razvoj bolesti koja se aerosolom, ionako kužan sam od sebe, izrazito širila interhumanim putem. U takvim prilikama nastajao je teži i gori oblik tzv.plućna kuga. Pomor je bio strašan.

Narod u panici nije znao što da čini. Zavladala je prava strahota!!! O jačini i opasnosti od epidemije svjedoče i karantenski lazareti što su ih još sredinom 18. stoljeća podigli Mlečani na granici s Turskim Carstvom, tj. Bosnom, a obnovila Austrija koja je od početka 19. stoljeća Dalmaciju pripojila svojoj kruni. Granična crta između ovih dvaju carstava koja se pružala vrhovima Dinare i Kamešnice75 bila je prepuna tih lazareta koji su doskora potpuno bili zatvoreni, kao i granični prijelazi na Bilom Brigu odnosno Strmici, a u neposrednoj blizini lazareta postavljane su dobro naoružane straže kao stalna mjera nadzora. Samo rijetke trgovačke karavane s najnužnijom robom mogle su proći i to uz dopuštenje obiju država, a pod pratnjom specijalne konjice i pješaka koji su za tu namjenu imali svoju vojarnu blizu Hana na rijeci Cetini, na sinjskoj strani granice.

Unatoč svemu, kuga se u livanjskom kraju pojavila ujesen 1814. godine. Prva žrtva bio je Petar Babić iz Strupnića, od 50 godina. Fra Antun Kalem, pomoćnik Ijubunskog župnika, u matici umrlih Donjeg polja to je upisao ovako: "Hi sequentes omnes Pestilentiali morbo sublati fuerunt, incohando a 26 Ibris 1814 usq. ad24 Xbris ejusdem anni: sit itaque. Upisivač je, dakle, upozorio kako su svi oni koji dalje budu upisani zapravo umrli zbog kužne bolesti i to (u vremenu) od 26. 9- do 24. 12. 1814! Najprije su upisani umrli iz sela Strupnića (njih ukupno 54), a potom oni iz sela Kovačića pa Rujana, a onda redom Livno (zapadni dio grada!), Zastinje, Suhača, Prisap, Listani...77 U tablici br. 1, prikazujemo sva sela župe Ljubunčića i njihove stradalnike od 1814.-1818. godine:

Ništa bolja situacija nije bila ni u drugom dijelu livanjske župe tj. u Vidošima. Naprotiv! Onamo je bilo još gore kako prikazuje tablica br. 2.

ŽUPA VIDOŠI
NAZIV MJESTA	BROJ UMRLIH
BILA	59
BRINA	7
ČUKLIĆ	25
ĆOSANLIJE	46
DOBRO	71
DRINOVA MEDA	35
DRZANLIJE	-
GOLINJEVO	64
GRABOVICA	-
GRBOREZI	80
GRGURIĆI	48
GUBER	102
KOMORANI	-
LIPA	14
LISKOVAČA	-
LIVNO grad	143
LOPATICE	17
MISI	68
ORGUZ	33
OSICANI	-
PODGRADINA	20
PODHUM	86
POTOCANI	91
PRISOJE	16
PROLOG	85
RAPOVINE	18
SMRIČANI	47
SRĐEVIĆI	66
TRIBIĆ	30
VIDOSI	24
VRŽERALE	103
ZABRIŠĆE	38
ZAGORIČANI	46
ZABLJAK	110
SVEGA	1.592

Kako je logično i očekivati, najteže su stradala najnaseljenija mjesta gdje je broj i koncentracija ljudi bila najveća odnosno gdje se fluktuacija stanovništva najviše odvijala. Takav primjer su tzv. velika sela kroz koja prolaze i glavni putovi kao što je to slučaj s Grborezima, Guberom, Žabljakom, gradom Livnom odnosno Potočanima itd. Do Božića iste godine umrlo je nešto malo više od 120 ljudi, tako da je zapravo veći dio župe bio pošteđen.
Ali na proljeće iduće 1815. godine odigravala se prava drama!
Listom su košeni »Livopoljci«, kako to na drugom mjestu piše svjedok događanja fra Lovro Karaula, tako da ih je u tom naletu stradalo više od 1.300, točnije 1.342! Podatke prikazujemo u tablici br. 3.

GODINA	UKUPNO ŽUPA LJUBUNČIĆ	UKUPNO ŽUPA VIDOŠI
1814	124	23
1815	548	794
1816	216	173
1817	136	559
1818	33	43
SVEGA	1.057	1.592

Kako je bilo gledati i doživljavati tu apokaliptičnu strahotu, ni gotovo dva stoljeća kasnije ne možemo to sebi predočiti. Pa i u takvoj grozoti fratri su obilazili bolesne noseći im makar utjehu. Najvažnije ipak bilo je, pokušati doći na vrijeme u bolesnikovu kuću, donijeti mu sakramenat bolesničkog pomazanja, pričestiti ga ili barem izmoliti molitvu za umiruće ... Bio je to jedini način pomoći u tim teškim trenutcima. A stvarno, samo je Bog i mogao pomoći, kako su to na nekoliko mjesta zavapili to dobni fratri, opisujući te strašne trenutke u svojim ljetopisima.

Tako u jednom od njih kroničar zapisa: »... Daj Boze da ovaj bič od nas odstupi i ukazi svoje milosrđe svrhu nas, Bože naši« Na žalost, čak ni nekima od njih spasa nije bilo! Tješeći druge i sami su se zarazili i doskora umrli. U našim maticama imamo zapisana dva takva slučaja, iako za neke druge znamo iz drugih izvora. Prvi je bio fra Marko Pavličević, pomoćnik vidoškom župniku na području Čuklića, umro 5. 12. 1816, a drugi je don Luka Marijanović, također pomoćnik vidoškom župniku, koji je stradao medu posljednjima.

Cijelom 1815. kuga je žestoko harala.
Doduše, jednim dijelom krajine, prividno se bila smirila, odnijevši u 1816. »samo« 173 ljudi, (u župi Vidošima) dok se naslućivalo da će u župi Donjem polju (Ljubunčić), još trajati. Tu je naime umrlo 216 ljudi! Pa ipak, ukupan broj od 389 umrlih te godine, davao je nadu kako se epidemija smiruje. Sporadični slučajevi pokazivali su endemični karakter bolesti. Međutim, sljedeće 1817, kuga se ponovno razbuktala. U dva navrata (ožujak-svibanj te rujan-listopad) pokosila je gotovo 700 ljudi (točno 695!).

Koliko je dramatično bilo stanje, možemo vidjeti i iz načina na koji su upisivači upisivali imena umrlih. Nerijetko bi se ispričavali čitatelju što svaki put ne stignu upisati njihova imena onim redom kojim su zaraženi umirali. Stoga je popis, najčešće, činjen suhom faktografijom, pokazujući na taj način čitatelju svu dramatiku vremena i uvjeta u kojima se to događalo... Tako su upisivači, da bi eventualno na vrijeme sve to stigli obaviti, umrle upisivali u najkraćoj mogućoj formi s tek najnužnijim podatcima. Npr. napisali bi ime sela u kojemu se dogodila kuga, a onda odmah nakon toga nizali redni broj i iza njega ime umrlog, na žalost, ne uvijek i s prezimenom, nerijetko i bez dobi.

Stanje je bilo nešto »lakše« ako bi se upisivala imena stradalih iz jedne obitelji zajedničkog prezimena, kao što smo to naveli na primjeru obitelji Petra Babica iz Strupnića. Tada bi upisivač uglavnom upisao ime nositelja tog prezimena a onda bi nastavio dodjeljivati redne brojeve i samo imena umrlih ne pišući im svaki put prezime. Ipak, to nam je često predstavljalo problem kada je nedvojbeno trebalo identificirati umrlu osobu.

No to je posve razumljivo! U tim teškim danima trebalo je doći u svaku kuću, pohoditi svakog zaraženog, a onda uz potpunu svijest o vlastitom riziku, svakom bolesniku podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja, pomoliti se za njega i nastaviti dalje. Koliko je to doista bio nadljudski pothvat, lakše ćemo shvatiti ako znamo da je u to vrijeme golemi livanjski kraj sezao u duljinu preko 100 km (od Grabovice na istoku do Grahova na zapadu) te oko 60 km u širinu (od Liskovače na jugu, do Glamoča na sjeveru)! Stvarnost je time nevjerojatnija znamo li da su tada siromašni svećenici uglavnom pješačili ili su eventualno imali jednog konja, pa kad je netko od njih u jednom kraju župe odjahao na konju, jasno da su oni drugi, na drugom kraju župe, morali pješačiti.

Svi ti pokazatelji navode nas na zaključak o obliku tj. tipu kuge. Visok postotak smrtnosti nedvojbeno pokazuje kako se radi o plućnom obliku. Za to čak imamo i izravnu potvrdu. Skromni livanjski svećenik don Jozo Ivković, u jednom upisu između ostaloga zapisuje kako zaraženoj Markovoj ženi Mandi nije mogao podijeliti sakrament
pričesti "... poradi mnoga bljuvanja.. .". Upis je pisan bosančicom, pa je transliteriran.
Ovdje upisivač opisuje znakovit simptom bolesti: povraćanje kao najvjerojatniji oblik
iskašljavanja sputuma koji se nakupio u plućima.

Tek što je kuga jenjala i puk se počeo kako-tako oporavljati od posljedica ove teške pošasti, »udari nova zla i prieka bolest, gora od kuge...« kako zapisa neimenovani ljetopisac. Bila je to kolera.»Nova zla i prieka bolest« prvi put se pojavila u proljeće 1836. I opet je počelo u Strupniću. Prva žrtva bila je beba od 8 dana - Matija Gelo. U sljedećih mjesec dana kolera je obišla još samo sela Lusnić i Čelebić, no bez većih posljedica. Umrlo je ukupno 8 osoba. Ali na jesen, počet će prava epidemija. U razdoblju rujan-studeni kolera će pokositi više od 200 katoličkih duša. Najviše je osoba umrlo u gradu Livnu, ukupno 41, a potom u Kablićima (17), Gornjim i Donjim Rujanima (18), Lusniću (10)... Najteže će stradati sela župe Ljubunčića kako ćemo to vidjeti na stranicama ove treće knjige!

Već viđen strah od kuge ponovno je pokrenuo puk na neuobičajenu masovnu molitvu pokajanja i euharistije: "Die 10. mensis huius crudelis chollera morbus... Fidelis Populus voce pastorum exitus ad Sacramenta Poenitentiae et Euharistiae turmatium confluebat" zapisuje fra Lovro Karaula, u matici umrlih vidoške župe. Kao da je molitva pomogla, panični strah je nestao, a pomor zaustavljen. Početkom svibnja 1837. kolera je prestala, a novi život i izniman porast nataliteta, kako ćemo to vidjeti kroz matice krštenih, upeterostručio se u odnosu na broj umrlih...

Međutim, novi nalet kolere otisnuo se iz Azije 1846. godine. Bolest je obišla Bliski istok i jugoistok Europe te Sredozemlje, da bi 1854. svoj vrhunac dosegla u Italiji odakle se prenijela u Dalmaciju. U žestokom naletu sljedeće godine ušla je u livanjski kraj. U matici umrlih svoje župe, čuklićki je župnik to evidentirao na latinskom: "Cum morbus asiaticus Cholera dictus ex vicina Dalmatia delatus primum hunc parochiam cum principio mensis augusti saeve invasisset...". Prva žrtva u ovom drugom naletu bila je četverogodišnja Ivana Dronjić iz Bile, kći Jurina. Umrla je 1. kolovoza, a posljednja žrtva bio je dvogodišnji Nikola Klišanin iz Miša, sin Martinov, stradao 25. 11.
U sljedeća nepuna četiri mjeseca (kolovoz-studeni) umrlo je ukupno 325 osoba (165 muških i 160 ženskih). Najmlađi je umro Mate, sin Tome Vukadina iz Srđevića, u dobi od jednog dana, a najstariji Frano Markov iz Gubera (95 godina), Bartol Kević iz Golinjeva i Luča Tadić iz Livna, oboje po 90 godina.

g) Porezi - još jedan uteg mukotrpnom životu
Na svu bijedu i neimaštinu "natovarili" su se porezi; stvarni razlog općem siromaštvu puka. Početkom 19. stoljeća cijela turska carevina bila je isprepletena mnoštvom različitih poreznih potraživanja. Ne ulazeći detaljno u tu zasigurno najzamršeniju problematiku osmanske ekonomije, recimo najkraće da su se porezi dijelili u dvije velike skupine: na tzv. šerijatske (njih je ubirala država) i izvanredne (spadali su u mjerodavnost lokalnih vlasti).

U prvu skupinu spadali su zekat (godišnja milostinja koju su plaćali muslimani), usur (qr-porez na zemlju), harač (džizja; glavarina) i carine. U drugu skupinu ubrajale su se različite radne obveze, od popravaka tvrđava, opkopa, putova i mostova preko pripremanja konaka i opskrbljivanja vojske hranom do transporta njihova oružja i streljiva (komora). Međutim, kako se radi o pojmu izvanrednih poreza, nerijetko se događalo da su u to ime kupljeni i posve besmisleni što je više-manje ovisilo od pokrajine do pokrajine. Kako je Bosna kao najudaljeniji dio Carstva u tom smislu imala odriješene ruke, koncem 18, a osobito početkom 19. stoljeća, taj oblik poreznih izdataka doživjet će svoj vrhunac. Tako ih je u to vrijeme u Bosni bilo gotovo 100 različitih vrsta i oblika.

U najbesmislenije spadali su recimo porez na zube (sic!), zatim porez na zrak (sic!), vodu pa čak {putovanje tj. ako bi kršćanin prošao kroz muslimansku mahalu a to se ne bi svidjelo Turčinu, ovaj je zbog toga morao platiti ad hoc određeni iznos ili će »jur dobiti po tabanu« kako to svjedoči Mažuranić. S tim u vezi, početkom 19. stoljeća pogoršao se i način globljenja.

Kao i svi kršćani u Bosni, i livanjska raja, nije bila izuzeta od spomenutih poreznih nameta. No ipak, najviše su kupljeni harač te ušur i to kroz desetinu begu u svim plodovima, a preostali dio ostajao je seljaku s time da je iz njega petinu morao izdvojiti čifluk-sahibiji, te, što mu je posebice teško padalo, dio u živežu (tele, janje, perad, jaja i si.). Osim toga, prakticirana je i radna obveza (kuluk) na državnoj razini, i ono što će posebno teško podnositi svi kršćani pa i dio muslimana, bit će tzv. beglučenje; obveza da seljak nekoga od svojih članova pošalje u begovsku kuću da u njoj besplatno služi. Bili su to tzv. izmećari. U našim maticama nailazimo na nekoliko takvih slučajeva. No ovaj oblik rada imao je još jednu svoju možda i težu stranu od one fizičke. Bio je to odnos vladajućega i podređenog koji se s vremenom pretvarao u nemogućnost povratka ranijem domu, dok bi ženski dio često završavao u begovskim haremima. Osim toga, livanjski su težaci (novčano) plaćali i tzv. dimarinu, zatim kotlarinu »za. pecivo Rakije iako kmeti (...) nijedne usadjene voćke za lika nejmadu, akamoli Rakije od sliva da peku« (?!) kako to svjedoči fra Grgo Lozić. Spomenimo konačno i praksu koju su u livanjskoj krajini uveli samozvani procjenjitelji, posebice stoga što njihov broj nije bio zakonom određen.

»Muslimanima je to lijepa zgoda«, piše Karaula, »da mogu poći iz grada u čitavim čoporima poput oružane vojske opkoliti sela i pretražiti svaki zakutak," i to ne da točan popis naprave, nego ne bi li kako bolesno živinče pronašli, pa da onda imaju uzrok da kršćane obijede zbog prijevare ili utaje«. A što bi se tek događalo onoj kući ili selu na koje bi ovi »proždrljivi skakavci« kako ih fra Lovro naziva, bacili oko da ih pogoste i nahrane traženim jelima i pićima! Stara glavarina koju su isključivo kršćani plaćali na ime nesudjelovanja u osmanskoj vojsci i nadalje se plaćala po svakoj muškoj glavi od rođenja do smrti. Istodobno, opaki vezir Vedžihi-paša navali na cijelu Bosnu novčani porez na svako grlo stoke koje se proda preko granice. Taj »Djumruk« kako ga naziva fra Grgo, iznosio je 14 groša na stotinu vrijednosti. Zbog ovoga je poreza doskora izbio oružani sukob protiv vezira, ali su pobunjenici 1836. razbijeni kraj Viteza, Busovače i Žepča.

"...Tko je izvan Bosne, te negleda i nekuša na svojim ledjima progonstvo i zlobu turskog suda i upravljanja/ taj ni u pameti začeti nemože šta mi terpimo i podnosimo/ a izpisati naše tuge neznamo..."

Takvo teško materijalno stanje zbog kojeg je tinjalo nezadovoljstvo većine (kršćanske raje), nekoliko će livanjskih avanturista pokušati pretvoriti u oružanu pobunu.103 Luka Vujanović-Cvrk (1781-1831) »sitni« livanjski trgovac i Luka Kujundžić (1780-1831), jedan od najbogatijih, pokušat će nabavom veće količine oružja i propagandom među narodom podignuti ustanak kako bi ublažili teško stanje. Turci su uskoro za to doznali pa su spomenutu dvojicu »buntovnika« uhitili javno ih smaknuvši na varoškom trgu na staroj žitarnici odsijecanjem glava. Bilo je to 18. 11. 1831. Ta neuspjela epizoda vrlo nepovoljno je odjeknula među livanjskim pukom pa ga je ovo dodatno primirilo i prisililo na poslušnost i mir. Vrhunac će dosegnuti zloglasni beg Ahmed Ljubunčić, koji će iz grada Livna istjerati sve kršćansko stanovništvo105 što ga je bilo očistivši tako grad od nemuslimana. Tek će se njegovom smrću katolički puk slobodnije vraćati u grad!

h) Trvenje lokalnih moćnika; zbilja političke nestabilnosti Početkom 19. stoljeća Bosna je još uvijek više-manje u istom vojno-administrativnom stanju u kakvom je bila i prethodnih stoljeća. Glavni vojnički ustroj ležao je na spahijsko-timarskom sustavu, a kapetanije kao glavne vojno-administrativne jedinice bile su potpuno u vlasti lokalnih kapetana. Tek kadije odnosno naibi bili su samo formalna veza Carstva s Bosnom odnosno njezinim kapetanijama. Ali nahije odnosno kadiluci kao sudske jedinice više su funkcionirale dobrohotnošću samih kapetana nego su to same i mogle činiti bez obzira na stalnu potporu centralne vlasti u tom smjeru.

Osim toga, komplicirana razdioba spahijskih timara među vodećim begovima dovela je do njihova međusobnog trvenja za svaki novi komad zemlje odnosno prihod koji se s nje ubirao. To je jačalo ekonomsku moć, a time i vlastitu neovisnost što se ogledalo kroz vojničko utvrđivanje i uređenje vlastitih kapetanija i agaluka. Pojedini lokalni moćnici išli su čak tako daleko da su radi povećanja svoje vojničke snage a bez carskog dopuštenja, seoske muslimane svojevoljno novačili, a na njihova mjesta namamljivali kršćanske podanike posebice katolike iz susjedne Dalmacije. Obilje detaljnih upisa u našim maticama svjedoče o pravoj ekspanziji takva useljavanja iz Dalmacije do sredine 19. stoljeća, ili preciznije između 20-ih i 40-ih godina kako ćemo to prikazati i u našim ispisima.

Da bi se to stanje kako-tako promijenilo, sultan je namještao svoje ponajbolje vezire s jednim jedinim ciljem: u Bosnu uvesti red centralne vlasti i ograničiti moć lokalnih vlastodržaca. Ujedno to je i razdoblje najotvorenijeg neposluha prema Porti, što će se doskora pretvoriti u otvoreni rat sa sultanom, no bez ikomu vidljivih konzekvenci i rezultata. I nadalje je bilo — »poslije istog isto«! Svaki vezir koji bi došao u Bosnu, vrlo brzo bi na različite načine napuštao »krajinu, tu krvavu haljinu«. Jedan za drugim, veziri su smjenjivani, a goloruka raja budno praćena i držana na oku. U vremenu o kojemu pišemo, u livanjskom kraju to će osobito doći do izražaja među begovima, krupnim veleposjednicima (zaimima) — Firdusima-Ljubunčićima-Čizmićima... U početku će to biti tiho i samo verbalno, da bi se tridesetih godina 19. stoljeća pretvorilo u otvoreno nasilje i međusobni oružani sukob za livanjsku tvrđavu

i) Livanjska buna 1836.
Već je spomenuto da je u Livanjskoj kapetaniji nekoliko vrlo bogatih begova odnosno spahija dijelilo cjelokupni livanjski kraj između sebe. Iz do sada nama poznatih izvora nedvojbeno doznajemo da su to osim begova Firdusa, Ljubunčića i Atlagića bili i begovi i age Čizmici, Gagići, Borići (po njima džamija »Boruša«), a bilo je i onih begova113 čije sjedište nije bilo primarno livanjsko nego čak i u unutrašnjosti. Carstva odnosno Pašaluka kao što su npr. Albanci Bušatlije odnosno uskopaljski Karalići koji su posebno teško pritiskali čuklićke fratre.S tim u vezi, godine 1836. izbila je oružana pobuna između pristaša begova Ahmeda Ljubunčića i Hadži-Halilage Čizmica, inače oca jedne od Firdusovih žena (Zejnebe), na jednoj strani i kapetana Firdusa i njegovih pristaša na drugoj. Opravdanje je potkrijepljeno i navodnim neovlaštenim Firdusovim ubiranjem novčanog poreza što raja nije nikako mogla namiriti. Naime, namjesto propisanih 40 kesa, koliko je sultan odredio, Ibrahim-beg Firdus je raju globio sa 70 kesa.

Slično svjedoči i fra Grgo Lozić. On za Ibrahim-bega Firdusa kaže kako je »nemilice cidijo Tergovce, i težake po selim, i gulio bogatie...« redovito im prijeteći smrću. Osim toga, kao pristaša sultanovih reformi nove vojske (nizani) beg Firdus je unovačio i veći broj pričuve od one koju je sultan propisao. Broj se čak popeo do 300 redife što zamalo nije bio slučaj ni u najtežim vremenima za Carstvo. Protiv toga ustadoše Livnjaci spomenutih vođa što je prisililo Firdusa na uzmak u tvrđavu. Uzaludni su bili pozivi i vezirove zapovijedi za smirivanjem stanja. Puškaranje oko opsjednute tvrđave nije prestajalo. Firdus je svim silama nastojao pridobiti pomoć susjednih kapetana ponajprije ostroškog Murat-bega Beširevića čija je sestra Ajša bila također jedna od Firdusovih žena. Ustanici međutim, nisu popuštali. Osobito je teško stradalo kršćansko stanovništvo u okolici Livna zbog ustaničke pljačke.

Kako se stanje nije smirivalo, vezir Vedžihi Mehmed-paša (1835-1840), bio je prisiljen poslati svoga izaslanika sa širokim ovlaštenjima da iz prve ruke izvidi situaciju.
13. ožujka 1836. vezirov izaslanik kizlar-Salihaga u pratnji 50 naoružanih ljudi preuzima službu livanjskoga muselima. Firdusu je dostavljena pisana zapovijed u kojoj mu se još nalaže da napusti Livno i ode na svoja imanja najmanje 10 sati udaljena od
tvrđave odnosno da dođe veziru u Travnik ili Sarajevo... Osim toga, po nagovoru vezirova izaslanika, ustanici su Firdusu dopuštali da uzme i nekoliko sinova najuglednijih pobunjenih muslimana kao taoce, a sve u cilju da izađe iz tvrđave. Ne vjerujući ustanicima, Firdus je sa svojim pristašama provalio zid i u noći 21. ožujka napustio tvrđavu sklonivši se u Čelebić u svoju tvrdu kulu koju je još 20-ih godina temeljito obnovio i utvrdio. Naime, cijeli kompleks s dobro utvrđenim dvorišnim zidovima imao je dimenzije 28,70 m x 39,50 m. Sama kula, dimenzija 18,80 m x 9,65 m bila je na kat s povećim prizemljem, a bila je pokrivena kamenim pločastim krovom ispod kojeg se nalazilo dvadesetak puškarnica. Osim puškarnicama kula je bila otvorena i s nekoliko klasično presvođenih prozora tako da je bila vrlo pogodna za nadzor i obranu.

Međutim, pobuna se nije smirivala, a broj nezadovoljnika protiv Firdusa rastao je iz dana u dan, tako da se on početkom svibnja popeo na gotovo 1.500 ljudi pod oružjem. No ustanak u početku uperen protiv Firdusa doskora se pretvorio u opći bunt protiv svega što je bilo sultanovo. Bio je to zapravo stari relikt još iz Gradaščevićeva doba.
Iako je novi muselim kizlar-Salihaga preuzeo vlast nad gradom i tvrđavom, ubrzo su ga ustanici prisilili na uzmak tako da je on sa svojim ljudima izašao iz utvrde prepustivši ju pobunjenicima. Doskora su opljačkani i razoreni Firdusovi dvori u tvrđavi (Rajčevac), i gradu (Prikorika) te obližnjim selima pri čemu ponovno nije pošteđen ni katolički puk. Posebno je teško stradao tek sagrađeni župni stan u Ljubunčiću dok su župnik fra Mijo Zubić i njegovi pomoćnici fra Marko Kalamut i fra Augustin Vicić jedva spasili živu glavu bijegom u šumu Malinovac, u Dinari.

Osokoljena ustanička vojska uskoro je u Celebić k Firdusu uputila pregovarače tražeći od njega da se sa svojim ljudima priključi ustanicima te da skupa krenu na Sarajevo i prisile vezira na ukidanje nekih odredaba posebice onih što su se odnosile na porezna traženja... Pošto je Firdus odbio ustaničku ponudu, ovi su 6. travnja 1836. krenuli na Celebić. Doznavši pravodobno da će se sa svojih stotinjak ljudi teško oduprijeti golemoj vojsci, Firdus napušta Celebić i povlači se na svoje drugo imanje, u Crni Lug, računajući i na moguću pomoć svoga prijatelja grofa Lilienberga, inače austrijskog guvernera za Dalmaciju. A nadao se i pomoći iz Petrovca, od svoga polubrata Ahmed-bega Kulenovića ... No u tim prevratničkim vremenima »tvrda riječ i besjeda« očito nisu ništa značili što potvrđuje informacija kako se beg Kulenović sa svojih 240 naoružanih ljudi zapravo priključio ustaničkoj vojsci.

8. travnja Firdus se zajedno sa svojih 60-ak ljudi (dok je dio ostao na imanju štiteći ga od moguće devastacije i paleži), starom majkom Zejnom, komorom s najnužnijom robom natovarenom na 5 konja, prebacuje preko obližnjih Uništa na austrijski teritorij. Doznavši to, ustanici su odustali od njegova daljnjeg progona i krenuli na Sarajevo.121 Vojsku je predvodio opaki beg Ahmed Ljubunčić na »visokoj i bisnoj hatini, uz pratnju najvećih zlikovacah, uz tutanj bubnjah, talambasah i sviralah« kako to piše Karaula. Ustanicima se priključila i krajiška vojska iz Jajca, Krupe, Staroga Majdana i Banje Luke tako da je taj broj dosezao i do 3.000...

U susret im je pošla vojska od 7.000 muslimana vjernih sultanu koji su se po vezirovoj zapovijedi utaborili kraj Busovače.
Zbog takva odnosa snaga, ustanička vojska iz Livna i okolice vrati se kućama, a jedan od vođa pobune Hadži Halil-aga Cizmić, zapovijedio je ustanicima da pripreme tvrđavu i sve topove u njoj radi mogućega napada vezirove vojske na Livno. U iščekivanju ishoda vladala je prava psihoza pa je to dodatno kompliciralo sigurnosnu situaciju. Raja je bila posve mirna ali iznimno nesigurna...

"...najvećma ti upada u oči pljesnivi Amaut, a od ovoga malo odličniji nizam, bezposlen po čaršiji tumarajući i po dućanih i po tri ure u trgovaca, koji ga odtjerat ne smije; a da štogod ne ukrade, uvijek mu valja paziti. Nizami čitave hergele za sobom vodaju gladnih kerovatv a pred kasarnam drage straže i neima. Od pasah jedva da tko mirno prođe, a branit se ne smije."

Konačno, koncem rujna 1836. ustaničke livanjsko-krajiške snage okupile su se na Kupresu pri čemu je Halil-aga Cizmić dodatno unovačio po jednog muškarca iz svake kuće. Protiv ustaničkih snaga na vezirovu zapovijed krenula je carska vojska na čelu sa Osman-pašom Sulejmanpašićem. Do okršaja je došlo blizu rijeke Vrbasa nedaleko Bugojna pri čemu su ustanici razbijeni.

Tako je neslavno završila posljednja ustanička epizoda pri čemu je jedan dio, inače zajedničke pobunjeničke bosanske vojske nakon Husein-kapetana Gradaščevića pokušao rehabilitirati propali pokret od prije nekoliko godina. Drugo krilo pod zapovjedništvom Ali-paše Fidahića potučeno je najprije kraj Žepča, a onda su ostatci poražene vojske progonjeni do Bijeljine gdje su uglavnom potpuno razbijeni.Nakon ugušenja pobune Osman-paša imenovan je livanjskim muselimom te mu je naloženo da zauzme livanjsku utvrdu. 22. 10. 1836. paša je sa 600 nizama ušao u Livno i konačno bez ikakva otpora zauzeo tvrđavu stavivši je pod carsku upravu. Ustanicima je naloženo da se pripreme za eventualnu deportaciju u Carigrad, a do tada morali su hitno popraviti ruiniranu utvrdu te Firdusove dvore što su stradali u proteklim zbivanjima.

Istodobno organizirana je gradska služba sigurnosti pri čemu je svima drugima najstrože bila zabranjena uporaba i nošenje oružja! Time je Livnu vraćen red... Pohvatane ustaničke vođe, ponajprije Ahmed-beg Ljubunčić, Hadži Mahmud-aga, inače zapovjednik tvrđave i muftija Kuvidlić, privremeno zatočeni u tvrđavskom zatvoru u Dumanu, početkom studenoga, u okovima i pod jakom vojničkom pratnjom otpremljeni su u vezirsku haznu u Travnik iščekujući suđenje. No njega nije bilo. Po dolasku zarobljenika u Travnik, okrutni vezir Vedžihi-paša »svaku noć ... u muklo doba ... svilenim gajtanom oko vrata na zakretaljke megju dva stupa podavih više od 300 zulumćara bosanskih, i ercegovačkih«. Među njima smaknut je i glasoviti Ahmed-beg Ljubunčić, a njegova »saderta i slamom nagnjetena oglavina bi poslata caru za jabuku u Stambol« kako to »mimogred svega« svjedoči fra Lovro Karaula.

Tako je završila spomenuta epizoda, a livanjski kraj stavljen pod puni carski nadzor premda to za mnogobrojnu kršćansku raju nije značilo gotovo nikakvo poboljšanje ni u kakvom smislu. Naprotiv! Taj neslavni kraj livanjskih begova rezultirao je dodatnim teretom na pleća siromašne raje koja je, prema vezirskoj bujruntiji, državi morala namaknuti porez što se zbog spomenutih događanja nije kupio, iako je ona to i sama činila prodajom Firdusovih imanja i dvora. Porez je iznosio oko 400 kesa!

No ovo, kako je poznato, ne će biti i posljednja buna u ovoj nemirnoj pokrajini pa ni u livanjskom kraju... Tek će Omer-paša Latas sredinom stoljeća (1850-1852) konačno skršiti tvrdolinijaše prisilivši i posljednjega među njima, između ostaloga i na prihvaćanje »odijela po europejski« pri čemu će stara nošnja tek formalno biti zamijenjena samo u onim državnim službama i uredima kako nam to svjedoči i naša čuvena fotografija onodobnih Livnjaka »kraj česme Milosnik« koju za ilustraciju u potpunosti prikazujemo. Ostalo je više-manje bilo isto. Iako se, doduše, katolički svijet upravo od toga doba potpuno stavio pod zaštitu Austrije, a od 1853. Livno je postalo stalni konzularni centar austrijskog carstva, to mu, na žalost, nije donijelo gotovo nikakve koristi osim formalne naravi.

Pritužbe na nepromijenjeno ponašanje »muslimanskog elementa«, kako Karaula u svojoj Spomenici naziva vladajuće, stizale su gotovo svake godine redovito iz usta ili preciznije, ispod pera austrijskog konzula na veleposlanstvo u Sarajevo. No osim protokolarnih intervencija, ništa se bitnije nije događalo tj. mijenjalo. Diplomatski prosvjedi završavali su u zgužvanom papiru, a na terenu puk je i dalje živio kao i do tada.

U takvim se eto prilikama živjelo odnosno životarilo na ovim našim prostorima u 19. stoljeću, ili bolje reći u jednom njegovu razdoblju...
Ništa bolja slika nije bila ni za Katoličku crkvu. Kao izraz općeg siromaštva i neimaštine, Crkva se zapravo nalazila u još gorem stanju. Tek prkosni duh među ljudima da istraju, svjedočio je da ona postoji, ali samo kao zajednica; na njezinu materijalnu izgradnju još će trebati pričekat.
Kakve su dakle crkvene prilike bile i uopće kakvo je stanje vladalo »u tom vinogradu«, tema je sljedećega poglavlja...

Stoljetni način pastorizacije katoličkog puka u Bosni, po principu: od sela do sela, od kuće do kuće, nije se bitnije promijenio ni početkom 19- stoljeća. Osim triju povijesnih samostana, koji su ujedno bili i crkve, ali i župne kuće za svoje matične župe, niti jedna druga od ukupno 32 župe,2 koliko ih je bilo u Bosanskom vikarijatu početkom 19. stoljeća, nije imala nikakav sagrađeni prostor koji bi se mogao nazvati crkv(ic)om ili župnom kućom. Iznimka je donekle bila golema livanjska župa...

a) Prastara župa Livno (Parodira Livnensis)
Koncem 18. stoljeća, župa Livno najveća je katolička župa u Provinciji Bosni srebrenoj! Protezala se u duljinu od Grahova na zapadu, do Grabovice na istoku, te Rašeljaka na jugu i Glamoča na sjeveru,3 zapremajući površinu od preko 500 km2. Bila je duga 4, i široka 2 dana hoda...

Tako golemi prostor, posve logično, imao je za to vrijeme i veliki broj vjernika, zapravo najveći. Prema popisu biskupa fra Grge Ilijića, godine 1797. u livanjskoj župi je živjelo 6.870 katolika.

Naime, razaranjem crkve na Rapovinama za vrijeme bečkog rata godine 1686. a ujedno i župnog sjedišta za cijeli kraj koji je do tada potpadao pod upravu ramskog samostana, od toga doba brigu će za ovaj kraj preuzeti franjevci fojničkoga samostana, ali i svjetovni svećenici makarske biskupije, a poglavito splitske nadbiskupije. Nestankom crkve, nestalo je i župnog sjedišta. Tako će proći gotovo cijelo stoljeće dok se ono ponovno ne ustali. Pa ipak, za to su vrijeme dušobrižnici — kapelani i župnici — negdje morali stanovati, a također smjestiti crkveno ruho i knjige. Ali gdje točno?

Prebivalište se, čini se, mijenjalo po raznim selima što je i bilo razumljivo s obzirom na političke okolnosti koje su vladale u to vrijeme. Kako bilo, do sada je uvriježeno mišljenje da je župno sjedište te goleme, jedinstvene livanjske župe nakon Rapovina, najprije bilo u Mišima, selu današnje podhumske župe. Podatak spominje makarski biskup Bijanković koji je u svom posljednjem pohodu duvanjskom kraju, na zamolbu splitskog nadbiskupa prihvatio da »vizitira i onaj dio župe koji pripada Splitu«. Mislio je na livanjski kraj. Biskup je uslišio molbu »kolegi« i 21. rujna 1723, posjetio je »župu Mise«.17 Drugo mjesto koje se spominje kao župno sjedište, već smo rekli, bio je Čuklić. Njega prvi put spominje biskup Dragičević godine 1741. navodeći kako se ovdje nalazi »fratarski stan slamom pokriven«, a to isto potvrđuju četvrt stoljeća kasnije i biskupi Bogdanović (1768.) i Dobretić(1776).

Blagosivljajući godine 1856. novu (današnju!) vidošku crkvu, župnik fra Lovro Karaula u svojoj propovijedi18 osvrće se na prikaz povijesnih prilika u livanjskom kraju i potvrđuje kako su fratri doista pomišljali »da u Mišima na zemljištu Batinića za stalno kuću naprave« ali »nemogavši od poturica Golinjevskih i Podumski ostat« presele u Grguriće. No, zbog istog razloga ni tamo ne ostaju. Konačno, u Radinčiću, na darovanom zemljištu obitelji Vidošević, »fratri će sebi napraviti kućar«. Tako je tu i danas crkva i župna kuća! Jasno, riječ je o Vidošima... Tako će doskora ovi centri (Vidoši, Ljubunčić i Cuklić) postati i zasebne župe što je ujedno i središnja tema ovog našega rada. Najprije Ljubunčić godine 1802. i stvarno postaje župom, a onda 1828. odnosno 1838, i Cuklić.19 Konačno 1851, od livanjske župe Gornje polje sa sjedištem u Vidošima odvaja se nova župa sa sjedištem na Gorici kraj Livna.

Vidjeli smo da su dušobrižnici u livanjskom kraju od sredine 18. stoljeća trajno stanovali na trima različitim mjestima gdje su bili »skrpljeni trošni kućerci«. Župni stan u Ljubunčiću, kojeg još 1768. izričito spominje biskup Bogdanović — a to znači da je postojao zasigurno i ranije — godine 1797. pogodit će požar te će s njime zauvijek nestati i sve kućno pokućstvo s arhivom i crkvenim predmetima. Iz tog požara spašena je samo matična knjiga krštenih od 1771-1781, (i to djelomično) a u nju su upisivani katolici Donjeg polja. Ta knjiga, ujedno je i najstarija livanjska matična knjiga uopće. Ovaj će stan ubrzo biti obnovljen, i za idućih gotovo pola stoljeća postati glavno župno središte odnosno polazište župnicima i kapelanima za Donje polje.

I u Vidošima je »kućerak starinski oli bolje nekakav kokošinjac« kako to piše Karaula." Kada je točno podignut" nije nam poznato, ali i njega će zadesiti ista sudbina kao i onaj u Ljubunčiću. 29. travnja, godine 1802. poharat će ga požar, načinivši neprocjenjivu i, što je najgore, nenadoknadivu štetu s arhivskim materijalom. Izgorjet će sve dotadanje župne knjige (matice) što su se u toj kapeli nalazile."* Zato danas imamo matične knjige ovog dijela župe tek od te 1802! Možemo samo nagađati koliko je svezaka uopće bilo i koja su sve imena u njima bila zapisana.2' »Nova« župna kuća bit će podignuta iste godine netom nakon paleži. Treći stan nalazio se u Čukliću. U njemu su odsjeli biskupi Dragičević 1741., 1761, Bogdanović 1768.26 i Dobretić 1776, 1779. Konačno, biskup Ilijić će u svom pohodu livanjskoj župi 1797. spomenuti upravo te tri župne kuće.

Kada je pak riječ o bogomoljama, prije svega grobljanskim kapelicama i(li) crkvama na prostoru goleme livanjske župe, fra Lovro svjedoči da ih je samo na Livanjskom polju bilo preko 60. Sve su one, na žalost, porušene tijekom turske okupacije. Pa ipak, početkom 19. stoljeća na tom golemom prostoru samo je jedna crkvica — u Vidošima. »Tu na ravnici« — piše Karaula — »opletoše od prutja kolibicu za govoriti u istoj svetu misu pučku i svake nedjelje i zapovidne svetkovine. Ova prosta kolibica natkrivena kostrenim sukancem, na primjer čerge, bijaše za sto nemal godina, svetom oltaru, crkvenom ruhu i pastirom, jedina zaklonica od kiše i snijega«.

.. .načiniše ubogu kućicu ters tikom barnom pokrivenu...
.opletoše od prutja kolibicu za govorit u istoj svetu misu...

... Ova prosta kolibica... na primer čerge, bijaše za sto nemat godinah svetom oltaru,
cerkvenom ruhu i vašim pastirom jedina zaklonica od kiše i sniga...

U tako siromašnoj župi svećenici i puk trudili su se i uzajamno pomagali koliko su god mogli. Vjerski život je bio čist, obavljanje svetih dužnosti od strane svećenika redovito su provjeravani i utvrđivani biskupskim vizitacijama. Od početka do sredine 19. stoljeća samo 4 biskupa obavit će više od 10 vizitacija. Od fra Grge Ilijića 1800. pa do fra Marijana Sunjića 1855. vizitacije su slijedile redom po godinama: 1800, 1806, 1809, 1813, 1816, 1818, 1822, 1825, 1829, 1831, 1833, 1839. i 1853. te 1856..

c) Stvarna dioba prastare župe livanjske; osnivanje novih kapelanija i njihova pastorizacija

Uvidjevši svu složenost pastirske dužnosti i stvarnih vjerničkih potreba u livanjskoj župi s obzirom na njezinu veličinu, biskup Ilijić povući će potez ali i izazvati sukob unutar Provincije koji će trajati više od pola stoljeća, a neizravno, posljedice će se osjećati i danas. Bio je to dekret o ustanovljenju župa, medu kojima i one u Ljubunčiću.

Tim činom je konačno de iure učinjena prva dioba na prostoru goleme livanjske župe, koja je defacto bila podijeljena još od 1768.

Kako bilo, od toga doba postoje i stvarno dvije župe. Jedna (»nova«) u Ljubunčiću i druga (»stara«) u Vidošima od sada prostorno bitno sužene. No, unatoč diobi, još uvijek su te župe bile velike. Ljubunčić je bio centar selima kasnijih župa, tj. Glamoču, Grahovu i Lištanima, a Vidoši, Čukliću, Grabovici, gradu Livnu i Podhumu...
Vidoši, kao sjedište župe Gornjeg polja, nalazili su se zemljopisno nekako na sredini župe, gotovo ravnomjerno udaljeni od svih svojih sela. Ipak, najudaljenija bila su sela na južnoj strani Buškog blata (udaljena nešto više od dva i pol sata hoda od centra), te Prolog na jugozapadu, koji je bio udaljen gotovo 3 sata. S obzirom da je ovaj kraj župe bio nešto naseljeniji od donjeg dijela, i broj dušobrižnika bio je nešto veći, pa su tako ovaj dio župe stalno pastorizirala 3-4 franjevca i 2-3 popa-glagoljaša, uglavnom kao pomoćnici (u nuždi). To je posebno bilo vidljivo u Buškom Blatu. Ondje su djelovali don Juko Mihaljević, don Grgo Ljubasović te nešto kasnije don Juko Dilber i don Ilija Jurčević. Svi oni, uglavnom su bili skromno izobraženi i vjerski poučeni pa se strogo pazilo na njihove obrede.36 Osim njih, djelovali su još don Jakov Perković, inače rodom iz Vinice, službovao na prostorima današnje Čuklićke župe, i don Luka Marijanović. Najaktivniji pak od svih popova bio je don Jozo Ivković, rodom iz Zagoričana. Susrećemo ga po svim dijelovima župe, od Zagoričana do Srđevića, od Prisoja do Livna, a neko vrijeme pastorizirao je i župu Donje polje. Don Jozo je ujedno ostavio i najviše svojih upisa u našim maticama svjedočeći tako svoju požrtvovnost i rad u gotovo svim dijelovima livanjske krajine.

Kako nije bilo crkava niti kakvih sličnih prostora, mise su uglavnom govorene na otvorenom, a za tu prigodu postojali su i prijenosni oltari (»altare portatile«) oko kojih bi se na nekom određenom mjestu prilikom zapovjednih ili većih svetkovina okupljali vjernici na svetu misu. Tako je bilo stoljećima.
U vrijeme posjeta biskupa Miletića godine 1813.37 ovaj dio župe imao ih je ukupno 11, a uglavnom su se čuvali kod viđenijih katolika. Po selima oltari su bili razmješteni ovako: po 2 su se nalazila u Vidošima, Grabovici, i Čukliću, a po jedan u Podhumu, Golinjevu, Dobrom, Rapovinama te u samom gradu Livnu. Ovaj se čuvao u kući obitelji Tadića koja je bila najuglednija katolička obitelj u cijelom kraju, a ujedno i najstarija gradska obitelj među Hrvatima-katolicima. U muzejskoj zbirci na Gorici, danas se čuva jedan pokretni oltar sa svim potrebnim za misu.

»... Drveni sanduk imao je zaklopce ... otvorili bi se za vrijeme svetkovine da puk uzmogne vidjeti misnika...

među četiri stolca ... ili na kamen ... stavili bi oltare portatile ... odozgor ga nadkriv granjem, a po granju razastrijev kabanice, pokrovce i ćilime...«

Poglavito je naporno bilo pastorizirati vjernike u Grahovu i Glamoču. Stoga se od početka pomišljalo na trajniji dušobrižnički smještaj za ovaj dio župe. Prilike, na žalost, to ne će dopustiti prije sredine stoljeća, tj. godine 1863. odnosno 1864. kada će se na ime samostalnih kapelanija i izdvojiti ova dva mjesta.

Unatoč blizini župnom centru, južni dio župe, a to je prostor poddinarskih sela koji je i zbog blizine državne granice bio znatnije naseljen, a nerijetko i glavna postaja svakodnevnim (obostranim!) migracijama, bio je ujedno i prostor koji se gotovo zasebno pastorizirao. Mnoštvo primjera u maticama potvrđuju nam kako su svećenici revno, ali i mukotrpno (vidjeti ispise iz matica umrlih) stizali u taj dio ljubunske župe, tu provodili određeno vrijeme obavljajući potrebne sakramente, a onda išli dalje, odnosno vraćali se natrag.
Kada je narastao broj vjernika, i kada centar u Ljubunčiću nije mogao zadovoljiti potrebe naraslog puka, doći će do prve diobe ovoga dijela župe. Sva sela na južnoj strani polja, od Proloških ponora na istoku do Čaprazlija na zapadu i dalje u Grahovu, izdvojila su se godine 1856. u zasebnu kapelaniju Listane koja će doskora postati i župom (1872), nastavljajući tako svoj samostalan put gotovo do naših dana.

Ljubunčić, kao župno sjedište, bio je i zemljopisno središte. Ne računajući glamočki, a posebice grahovski kraj, sela su uglavnom bila udaljena unutar 2 sata hoda. Najudaljenije selo bilo je Provo (Čaprazlije) na jugozapadu te Suhača na istoku. Do njih se moralo pješačiti puna tri sata. Slično kao i u vidoškom kraju, i ljubunčinski je imao svoja određena mjesta na kojima su se održavale svete mise i čuvali oltari. Ovdje ih je u vrijeme vizitacije biskupa Miletića bilo ukupno 5 (po 2 su se nalazila u Ljubunčiću i Priluci te jedan u Lusniću ili Strupniću, ovisno o potrebi). Ovaj dio župe, za razliku od Gornjeg polja, stalno su pastorizirali franjevci izuzmemo li kratkotrajnu pomoć popa-glagoljaša don Joze Ivkovića na početku stoljeća (1802.-1804.), te don Juke Dilbera vrlo kratko 1814.-1815. godine.

d) Stanje duša po župama i selima
Pogledajmo sada u tablicama sva livanjska sela te 1813. raspoređena u dvije župe; njihov broj vjernika i broj obitelji, a onda ćemo dalje nastaviti prikazivati materijalnu sliku i stanje crkve do sredine 19. stoljeća.

TABLICA 2: Župa Livno — Vidoši (Parocbia livmnsis Campo Superior — župa livanjska Gornje polje) prema popisu biskupa Miletića godine 1813.

Prije svega jedna mala primjedba na ovu tablicu.
Usporedimo li, naime, izvorni Miletićev popis iz te 1813- godine,43 s ovom našom tablicom, vidjet ćemo kako u njemu nema tri sela koja inače biskup pribraja župi Roškom Polju, a mi smo ih prikazali pod vidošku župu. Riječ je o buškoblatskim selima Grabovici, Liskovači i Prisoju. Zašto to činimo? Odgovor je vrlo jednostavan pogledamo li ispise iz naših matica. Naime, stanovnici spomenutih sela u vrijeme vizitacije biskupa Miletića, i dalje su neprekidno upisivani u livanjske matice, pa je posve jasan razlog zašto smo ih prikazali kao »livanjske«.

Iz spomenute tablice udara nam u oči naseljenost i brojčano stanje katolika u vidoškoj župi. Još od prvog popisa tamo iz 1743. livanjska župa (upravo taj njezin dio koji pripada Vidošima) stalno se nalazi na prvom mjestu po broju obitelji, ali i katoličkih duša. Gotovo stoljeće kasnije od prvog popisa, stanje je identično. U ukupno 515 obitelji, živjelo je nešto više od 4.000 vjernika što je prosječno 8 članova po obitelji, koliko je uglavnom bilo i kroz cijelo 18. stoljeće.

Slično je bilo i u župi Ljubunčiću. U ukupno 19 naseljenih mjesta, bilo je 337 obitelji u kojima je živjelo 2.869 duša, što je u prosjeku nešto malo više od 8, točnije 8,5 članova po obitelji. Evo i toga prikaza...

TABLICA 3: Župa Livno — Ljubunčić (Parochia livnensis Campo Inferior — župa livanjska Donje polje) prema popisu biskupa Miletića godine 1813.

Osim katoličkog puka koji je bio najbrojniji, živjeli su i muslimanski te pravoslavni stanovnici, posebice u njihovim najzapadnijim dijelovima s pretežitom pravoslavnom većinom u njezinu ljubunskom dijelu, i muslimanskom u blizini samoga grada Livna.

Vidoški dio u usporedbi s ljubunskim, bio je naseljen većinom muslimanskim življem, a prema svjedočenju biskupa Miletića, on je živio u sljedećim selima: Prisoju, Golinjevu, Podhumu, Smričanima, na Držanlijama, u Zabrišću, Grborezima, te Biloj i Srđevićima, a osobita koncentracija bila je u samom gradu i oko njega odnosno selima Guberu, Žabljaku i Potočanima te Zastinju i Suhači. Pravoslavni je puk živio u Prisoju, Golinjevu, Srđevićima, na Držanlijama, Smričanima i Guberu.

Razmještaj nekatolika u Ijubunskom dijelu župe izgledao je ovako: muslimani su živjeli u svim selima sjevernog dijela župe, od Kablića do Celebića izuzev sela Ljubunčića, te na južnom dijelu polja, osim u Odžaku, Provu i Čaprazlijama. Osobito brojni bili su u Glamoču gdje je bilo i pravoslavnih vjernika. Za razliku od muslimanskog življa koji je znatnije naseljavao sjeverni dio župe, pravoslavni vjernici su naseljavali sva poddinarska sela od Rujana do Grahova gdje im se brojnost u gotovo identičnom omjeru razdijelila s katoličkim stanovnicima, makar su u apsolutnoj većini živjeli u selima: Radanovcima, Bojmuntama, Bogdašima, Vrbici i Bastasima. Tako je izgledala golema livanjska župa u prvim desetljećima 19. stoljeća.

e) Obnova starih župnih stanova i početak izgradnje novih
Opće siromaštvo i teški materijalni uvjeti u kojima su živjeli katolici, nisu mimoišli ni njihove duhovne pastire — franjevce. I oni su, zajedno sa svojim pukom, već stoljećima trpili ugnjetavanje i zulum »azijatskog iga« a glavu su sklanjali, osim po privatnim potleušicama svojih župljana, od 18. stoljeća i u sličnim »vlastitim« kućama. Vidjeli smo, nisu to bile kuće nego »proste, bijedne kolibice«, kućerci od pruća, no i takve bile su predmet turskim vlastima da na njih navale namete, kao što se to dogodilo fra Miji Cujiću odmah na početku stoljeća (1802) kada je staru vidosku kuću, postradalu u požaru, te 1802. podigao i obnovio, plativši za to 700 pijastri kazne.

Nakon toga nemilog događaja, fratri su na sve načine nastojali odobrovoljiti lokalne silnike ne bi li isposlovali barem kakvu-takvu mogućnost da bez novih globljenja a za nužnu potrebu mognu popravljati — bolje reći održavati — te svoje bijedne nastambice. Tako se o »kući otaca fojničkoga samostana« u Ljubunčiću brinuo starina fra Mijo Dujić (1773-1846) a potom fra Mijo Zubić (1816-1861) dok su o čuklićkoj odnosno vidoškoj kući brinuli gornjopoljski fratri medu kojima su se najviše isticali fra Pavo Brnić (f 1821) i fra Jozo Vukadin (1796-1854). No pravi uspjeh tek će postignuti fra Lovro Karaula (1800-1875).

Došavši godine 1832. u Vidoše za župnika fra Lovro će energično krenuti u obnovu postojećih slamarica nastojeći pri tom sagraditi i nekakav »čvrsti« objekat za održavanje svetih misa.46 Hrabri, drski starac, kako će kasnije fra Lovru nazvati austrijski konzul u Livnu Dembitzkv, otići će i korak dalje. Uz mito od 100 zlatnih dukata »zulumćarim Livopoljskim«, priskrbit će sebi i drugim livanjskim fratrima lokalno pravo — zlatni ključ — za gradnju i obnovu, a svoj veliki pohod u graditeljstvu okrunit će kupnjom zemljišta na Brini gdje je sada samostan (i groblje), da i tamo uz dvije postojeće kamene kućice izgradi godine 1835. i treću, potpuno novu, doduše na ime »sjenare«, no ona će za idućih dvadesetak godina biti mjesto okupljanja »varošana livanjski« na svetu misu i ostale čine (vjenčanja, krštenja ...).

Istodobno će u Vidošima »drveni kućar« što ga je 1802. podigao fra Mijo Cujić,48 godine 1833. biti zamijenjen novim, kamenom zidan i pokriven.

Osim toga, u iduće dvije godine, od 1834. do 1836. bit će obnovljene župna kuća u Ljubunčiću te ona »ab antiquum rezidencija« u Čukliću u kojoj su toliki odsjedali. Obje će, kao i ona u Vidošima, biti kamenom sazidane i pokrivene. Istodobno osnovana je i nova kapelanija u Čukliću (1828.) te u Grabovici (1831.), koje nastavljaju samostalan put odijeljen od matice u Vidošima. Grabovica će doskora potpasti pod duvanjski dekanat da bi 1847. trajno pripala hercegovačkom vikarijatu, dok su sada u livanjskom kraju tri potpuno stabilne i odvojene župe sa svojim »tverdim, kamenitim kućama župničkim«.

Bit će ovo ujedno i vrijeme novog početka i za livanjski katolički puk na selima; da se ohrabri i izađe iz ševarastih kolibica i počne graditi pristojnije nastambe za svoje življenje.

f) Materijalna slika Katoličke crkve i stanje duša sredinom 19. stoljeća Tridesetih godina 19. stoljeća, konačno se može govoriti o pristojnijoj slici Katoličke crkve u livanjskom kraju; također i o kvalitetnijoj, iako ne znatnije lakšoj pastorizaciji katoličkog puka i njegovu kakvu-takvu materijalnom uzdizanju. Pa ipak, donji dio polja sa sjedištem u Ljubunčiću, doduše još uvijek znatno velik i prostoran, i dalje je bez ikakve crkve ili slična prostora osim tradicionalnih sjenara ili kakvih zabitnih šumaraka. Župu pohode i redovito pastoriziraju fratri iz Ljubunčića, koji od 1836. barem imaju pristojniji stan za svoj boravak.

U gornjem dijelu nekadašnje livanjske župe došlo je do znatnijih promjena. (Pra)stara vidoška župa sada je samo njezin maleni dio koji obuhvaća prostor od Golinjeva do Livna i od Zagoričana do Gubera, dok njezin nekadašnji veći dio obuhvaćaju nove župe: čuklićka (od Lipe do Srđevića i Prologa do Zabrišća) i grabovička (obuhvaća cijeli buškoblatski kraj osim dijela današnje podhumske župe).

Novi prijelomni događaji odigrat će se sredinom 19. stoljeća kada se (pri)gradski dio livanjske župe Gornje polje, godine 1849. izdvaja u njezinu ispostavu, da bi dvije godine kasnije postala i potpuno samostalna od matice. Osnovana je kapelanija Livno-grad! Postavljanjem kamenih temelja novoj vidoškoj crkvi godine 1853. te godinu dana kasnije i ovoj samostanskoj na Gorici, započinje potpuno nova (crkvena) povijest za livanjski kraj. Slično je bilo i u Ijubunskom dijelu župe. Nakon pola stoljeća konačno će doći do njezine nove diobe. Godine 1856. južni dio ljubunske župe odijelit će se u zasebnu župu Listane, a udaljeni dijelovi Grahova na zapadu i Glamoča na sjeveru godine 1863., odnosno 1864. u svoje samostalne župe. Time će slika goleme, nekoć jedinstvene livanjske župe, kroz nepuna dva stoljeća zadobiti svoj novi, današnji izgled.

Prije nego konačno prijeđemo na središnju temu ovoga rada, a to su ispisi iz matičnih knjiga spomenutih livanjskih prostora (župa), pogledajmo — u tablicama -statističku sliku njezinih sela, obitelji i vjernika onako kako ih je biskup Sunjić zatekao i opisao godine 1855.50 Najprije župa Vidoši, a potom Čuklić, Livno i Ljubunčić...

NAZIV MJESTA	GODINA POPISA	BROJ OBITELJI	BROJ VJERNIKA
VIDOŠI, sjedište župe	1855.	17	90
BILO POLJE	II	3	23
DOBRO	II	24	233
GLAVICE	II	7	46
GOLINJEVO	II	24	185
GRGURICI	II	27	270
LOPATICE	II	4	43
MISI	II	32	238
OSICANI	II	13	81
PODGRADINA	II	14	133
PODHUM	II	30	256
POTOK	II	4	43
SMRICANI	II	8	57
STUDBA	II	8	44
VRZERALE	II	39	244
ZAGORICANI	II	14	162
SVEGA	1855.	268	2.148

NAZIV MJESTA	GODINA POPISA	BROJ OBITELJI	BROJ VJERNIKA
CUKLIĆ, sjedište župe	1855.	9	104
BILA	II	30	258
COSANLIJE	II	7	61
GRBOREZI	II	9	68
KOMORANI	II	5	32
LIPA	II	17	138
ORGUZ	II	26	201
PROLOG	II	27	295
SRĐEVICI	II	35	369
TRIBIC	II	3	59
ZABRISCE	II	14	121
SVEGA	1855.	191	1.781
* TABLICA 6: Župa Livno — grad prema popisu biskupa Sunjića godine 1855.
NAZIV MJESTA	GODINA POPISA	BROJ OBITELJI	BROJ VJERNIKA
LIVNO - grad, sjedište župe	1855.	223	1.125
DRINOVA MEĐA, STUP	II	8	84
GOLUBIĆ	II	5	51
GORICA	M	10	60
GUBER	II	23	149
POTOCANI, PODGREDA	II	19	154
RAPOVINE	II	16	90
ZABLJAK	II	9	42
SVEGA	1855.	313	1-755

Iz spomenutih tablica vidljiv je raspored naselja po župama i broj vjernika po obiteljima. Primjećujemo isto tako i pojavu nekih novih sela i njihovo brojčano stanje. Znak da su neka od njih tek nedavno osnovana i naseljena (Bilo Polje, Glavice, Potok). Osim toga, brojnost pojedinih sela znatno je povećana, pa ako to usporedimo s godinom 1813, vidjet ćemo kako je za 42 godine došlo do znatnijeg porasta. Povećanje je tim veće ako znamo da se 1831. sa svojim selima izdvojila Grabovica, tradicionalno najnaseljeniji dio livanjske župe, te se njezini vjernici ovdje više ne ubrajaju.

Dok je 1813. u cijeloj vidoškoj župi bilo 515 obitelji s 4.132 vjernika, sada, godine 1855. na tom cijelom prostoru (podijeljenom u još dvije župe: Cuklić i Livno) žive 772 obitelji s 5.684 katolička vjernika. Vidimo da je došlo do povećanja obiteljskih zadruga za više od 250 njih, dok se broj katoličkih duša popeo za 1.552 vjernika što je u prosjeku nešto više od 6 članova po zadruzi.

Slično je i u ljubunskom dijelu, pri čemu valja ipak napomenuti da smo podatke uzeli samo do 1855. godine kada je još uvijek postojala jedna župa na prostorima velike ljubunske... Doduše, ovdje nije došlo do tako drastičnog povećanja kao u vidoško-čuklićkom dijelu, ali ipak, prirast broja obitelji i vjernika nije neznatan.

Usporedimo li ovu tablicu iz godine 1855, s tablicom iz 1813, primijetit ćemo da se ljubunski dio župe obiteljski povećao za (ne)znatnih 29 kuća, ali broj katoličkih duša povećan je za više od 900 njih što predstavlja povećanje od oko 23 člana obitelji za svaku godinu, a to opet govori koliko se ovaj čovjek, unatoč teškim (ne)prilikama, hrabro i junački borio i izborio za svoj opstanak bez obzira na uvjete u kojima je živio i djelovao.

I konačno, ono što bi bilo najvažnije za ovaj prikaz, spomenimo samo slučaj sela Prova, najaktivnijeg katoličkog naselja na jugozapadnom rubu polja koje se evo upravo u ovo vrijeme, potpuno utrnulo kada je riječ o katoličkom življu u njemu. Biskup Sunjić ne nalazi ondje više ni jednog katolika!

Prikažimo još na koncu i tablicu ukupnog zbroja Hrvata-katolika koji su u vremenu od 1743- do 1855, živjeli na prostorima goleme livanjske župe s naglaskom da smo u ovom posljednjem popisu izdvojili grabovičku župu koja je u međuvremenu postala dio danas Mostarsko-duvanjske biskupije.

GODINA POPISA	BROJ OBITELJI	BROJ VJERNIKA
1743.	446	3.968
1768.	715	6.665
1779.	767	7.621
1797.	759	6.870
1813.	852	7.001
1840.*	1.216*	7.947*
1855.	1.138	9.493

(*) Izvor: KARTA: Župe Apostolskog vikarijata u Bosni i zap. Hercegovini prema izvješću biskupa fra Rafe Barišića iz 1840. godine /sastavio: dr. fra Andrija NIKIĆ; nacrtao: Nikola BADANKOVIĆ, 1992/.

Sada ćemo konačno prijeći na iščitavanje/ispisivanje svih tih (prez)imena što su upisana u matične knjige vjenčanih, krštenih i umrlih triju župa!

Krećemo s Ljubunčićem i njegovim pukom od godine 1802, potom Vidošima od 1828, (osim matica krštenih koje su obrađene od početka tj. od 1802.), te Cuklićem od iste godine kao i Vidoši (1828). Kraj upisa za sve tri župe predstavljaju godine njihove nove diobe kada se ti novonastali dijelovi prestaju upisivati u ove matice i nastavljaju u svoje »nove«. Tako su zadnji upisi za župu Ljubunčić načinjeni do godine 1856, (kada nastaje nova župa sa sjedištem i maticama u Lištanima), a za Vidoše do 1851. kada se odjeljuje grad-Livno kao nova kapelanija sa svojim matičnim knjigama. Iako se Čuklić ne dijeli sve do 1925. godine (osnutak župe Bila) za kraj njegovih upisa također je uzeta godina 1851. — da ipak bude pravedno prema »odijeljenima«....