|
Livanjska sela
LIVANJSKO POLJE-ŽUPA LIVNO U 18.1 19-
STOLJEĆU
 Plodno
i prostrano livanjsko polje, najveće kraško polje u Europi,
obuhvaća široko područje od preko 400 km okruženo sa svih
strana visokim planinama i brdima. Prirodno se gotovo
nadovezujući na grahovsko i glamočko polje, čini jedinstvenu
plodnu cjelinu visokih polja povijesnog hrvatskog Tropolja
odnosno Završja, koje je do dolaska Turaka - svako polje za
sebe - tvorilo i samostalnu crkvenu župu. Međutim, turskim
provalama i njihovim osvajanjem, najprije Livna koncem 15. a
potom Glamoča i Grahova na početku 16. stoljeća sve tri će
župe biti svedene i pretvorene u jednu - župu Livno.
Ovaj golemi prostor i u 18. je stoljeću još uvijek bio
jedinstvena crkvena župa. U njoj je tada, u 767. obitelji
živjela 7621. katolička duša.1 Istodobno, politički je i
dalje pod okupacijom Osmanlija u sastavu Kliskog sandžakata
čiji su beglerbezi stolovali u gradu Livnu, a sijelo je tu i
vrhovnog sandžačkog kadije. Suprotno očekivanjima, njezino
središte (i sjedište) nije, kao danas, bilo u gradu nego u
raznim livanjskim selima: Miši, Vidoši, Čuklić, Ljubunčić.
Takvo stanje održat će se sve do 1851.
....
Iako je bila golema župa, na čitavom njezinu području, u
vremenu o kojemu pišemo, nije, nažalost, bilo ni jedne
jedine crkve ni katoličke bogomolje, makar bi se samo na
livanjskom polju moglo nabrojati preko 60-ak njihovih
razvalina, kako nam to svjedoči dični fra Lovro Karaula.7
Vrijeme i osvajači (Osmanlije) srušili su ih sve.
Posljednju, najvjerojatnije onu (starohrvatsku) sv. Petra u
Rapovinama, još za krvavog Kandijskog rata, sredinom 17.
stoljeća.
Od tada će proteći gotovo dva stoljeća
da se ponovo izgradi prva crkva.
No livanjski se puk, predvođen svojim karizmatičnim
"ujacima" ni u tim najtežim vremenima za vlastiti opstanak
nije odricao stoljetne vjere svojih otaca pa će usprkos ne
malim poteškoćama, nastaviti svoju tihu životnu borbu za
staro ognjište.
"Mlogo P. otac Fratar Lovre Karaula izvadio je Bujruntiju, i
po ovoj Ferman 1853.
za graditi crkvu, i samostan kod Livna na Gorici, i u
Vidošim crkvu... "
Sada ćemo ukratko promotriti sliku livanjske župe tijekom
čitavog 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća. Prikazat ćemo
najprije grad Livno kao administrativno-upravno središte
kraja; njegov veliki jaz između sela ("razvijeni grad,
zaostalo selo") u kojima je živio većinski katolički puk kao
podanici, i manjinski muslimanski, kao povlašteni sloj
(gospodari) te na koncu, koliko je to moguće kronološki,
iznijeti popis livanjskih župnika i kapelana, koji su u tom,
osobito katoličkoj vjeri nesklonom i vučljivom vremenu, bez
svoje crkve ili stalne kuće sve do sredine 18. stoljeća,
djelovali na ovom prostoru.
GRAD LIVNO
 Livno
je danas gospodarsko, kulturno, političko i crkveno središte
čitavog kraja. Sa svim osobinama i kvalitetama jedne urbane
cjeline, spada u red ljepših gradskih ostvarenja. Svojom
tisućljetnom prošlošću te (pra)iskonskim imenom koje nosi
više od jednog milenija, predstavlja najvažniji dio
povijesti hrvatskog etnosa.
"bijelo Livno i polje mu slavno dugo, lipo, široko i
ravno... "
(fra Andrija Kačić-Miošić)
Osim mnoštva narodnih epskih pjesama, prvi ga je kao
turskog, detaljnije opisao poznati turski putopisac Evlija
Čelebi prolazeći ovim prostorom daleke 1661. Dolazeći iz
smjera Šujice, osebujni je Čelebija pred sobom ugledao
sjajni bijeli biser kakvog nejma u čitavom pašaluku. Livno
je od 1485. godine ili točnije od 1528. bio središte
"livanjske nahije", a od 1537. i kliskog sandžaka. Na
temelju turskih dokumenata-deftera koji postoje o njemu
najbolje ga je opisao orijentalist F. Dž. Spaho, iako ne
samo on. Opis Livna ovdje donosimo prema Spahi za godinu
1604," uspoređujući ga ponešto sa Čelebijinim Putopisom.
U vremenu o kojemu pišemo, bio je to izrazito vojnički
utvrđen grad sa svim odlikama orijentalne arhitekture. Sa
svojih 13 " džamija. 3 medrese, 6 derviških tekija. 6
mekteba te nekoliko česama, jednim velikim javnim kupatilom
tzv. hamamom i jednim svratištem (prenoćištem), hanom, bio
je vodeći grad u svojoj veličini na tlu europskog dijela
turskog carstva. Stanovništvo mu je bilo izrazito
muslimansko, iako je bilo i nešto kršćana. Doduše, većinom
su to bili domaći islamizirani ljudi, ali muslimani. Tek
poneki stranac doveden iz arapskih zemalja kao zapovjednik u
tvrđavi (dizdar) ili građevinski nadzornik (mimar-baša).
Godine 1768, grad je brojio samo 7 katoličkih kuća u kojima
je živjelo 40 katolika, a godine 1813. 34 kuće sa 151
žiteljem. Vjersku brigu o njima vodili su vidoški župnici i
kapelani, kako ćemo vidjeti tijekom daljnjeg našega
izlaganja.
 Grad je bio podijeljen na dvije stambene cjeline. Prvu je
činio utvrđeni dio - tvrđava u kojoj je bila smještena, kako
ćemo to vidjeti i kasnije, jedna od najbrojnijih vojničkih
posada unutar pašaluka, a drugi tzv. podtvrđavni dio -
varoš, prostirao se ispod tvrđave. Ovi će dijelovi, već od
1550. oblikovati kasabu Livno, što je predstavljalo važan
upravno-pravni čin. Njime se, naime, nije mijenjao samo
status i ime naselja nego prije svega pravni položaj njegova
pučanstva, a to je u Livnu u velikoj većini bilo
muslimansko, koje od tada prestaje biti raja. Tako oni za
svoj rad kojim stječu sredstva za život, prestaju plaćati
sve vrste državnih nameta, kuluka, taksi i svakih drugih
pristojbi. U tvrđavi su živjeli mustahfizi-čuvari, a u
kasabi trgovci, obrtnici i različiti zanatlije.
LIVNO U 17. STOLJEĆU
Za
razliku od njih, oni dijelovi koji nisu ulazili u sastav
kasabe (podvaros) i čije je stanovništvo imalo drugačiji
status - ono je uvećini bilo katoličko - morali su plaćati
vlasnicima zemalja, koji su mahom živjeli u gradu,
preciznije kasabi, desetinu u žitu i salariju, a kasnije i
trećinu, što će biti glavni povod nezadovoljstava seoskog
stanovništva i velikog ustanka 1875. širom Bosne i
Hercegovine.
 Kasabu
je sačinjavalo 9 muslimanskih mahala, što su nosile ime po
džamijama koje su dominirale njima, te jedna kršćanska čiji
su stanovnici plaćali porez. Muslimansko je stanovništvo u
njima, kako smo to već napisali, bilo oslobođeno plaćanja
svih pristojbi. U svim tim mahalama, osim kršćanske, bilo je
ukupno 631 domaćinstvo u kojima su bili jako razvijeni obrt
i trgovina. Posebno je bio razvijen krojački zanat, što je i
razumljivo, ako se uzme u obzir vojska koja je boravila u
tvrđavi. No i drugi obrti poput ćebedžijskog, čizmedžijskog,
kečedžijskog, kovačkog i si. jasno pokazuju ekonomsku moć i
vojničku snagu Livna u tursko doba.
Tvrđava se sastojala od niza utvrđenih bedema, te nekoliko
četvrtastih i polukružnih kula na kojima su bili postavljeni
topovi. U njoj se dizala carska džamija, vjerojatno
sagrađena po naredbi sultana, poznatija kao starogradska,
prije toga katolička crkva.1 Bila je smještena ispod
džebhane, unutar bistričkog grada. Potom, Džumanuša, za
godinu dana starija od Begove džamije u Sarajevu (podignuta
1529). i Perkuša zanimljiva zbog svog imena i osobito zbog
svojih kamenih ulomaka iz starohrvatske crkve koji su
ugrađeni u nju. Porušene su.
Osim spomenutih, dizale su se još tri koje su sačuvane do
danas; možda i najljepši primjer orijentalne arhitekture u
Bosni. To su: Glavica (pored nje je zvonik crkve sv. Luke
Evanđelista s kojeg je 1879. skinuto gotičko-renesanso zvono
iz 1479.), Balaguša (džamija Bali-age Ljubunčića po komu je
selo Ljubunčić i dobilo svoje ime) i Lala-pašina džamija
poznatija kao Begluk.
Unutar zidina bila je i jedna od najvećih skladišta municije
čitavog kliskog sandžakata tzv. džebhana. Takve, veli
Čelebija, on nije vidio ni u jednom gradu bosanske krajine.
Zatvarala se, nastavlja Čelebija, velikim gvozdenim vratima,
a dva vojnika su je čuvali dan-noć stražareći ispred nje...
Iako je Čelebija znao ponekad i pretjerivati, što se tiče
livanjske džebhane, čini se, "malo je rekao" što najbolje
potvrđuje podatak iz 1694. godine kada je na traženje
skadarskog mustahfiza Sulejman-paše bila izdata bujruntija,
u kojoj stoji da se pod Gabelu, koju su osvojili Mlečani,
imaju dovući svi šahi-topovi iz obližnjih tvrđava. Livno je
bilo medu njima..
 Značaj
Livna osobito se povećao nakon što su Mlečani 1686
oslobodili Sinj odnosno Imotski, 1717. Iz straha da se
kontraofenziva kršćanskog oslobodilačkog oružja ne bi
prenijela i na unutrašnjost pašaluka, prije svega na
livanjsko polje koje je i onako bilo poprište čestih
krajiških upada, Turci su, kako smo već rekli, dobro
utvrdili livanjsku tvrđavu i opskrbili je streljivom i
svakom drugom "prateži"...
U bečkom Bildhveltkriegs-arhivu sačuvan je opis livanjske
tvrđave iz godine 1806. Da upotpunimo sliku "turskog Livna"
i snagu i moć njegove tvrđave, ovdje ga donosimo u prijevodu
dr. don Jerka Matoša. Prema tom opisu "Livno je dobro
utvrđeni grad, smješten ispod jedne strme stijene koja je
visoka 12 hvati. Na istočnoj strani naseljen je isključivo
Turcima. Sa zapadne strane na kojoj je smještena glavna
ulazna kapija, te južne i istočne strane opasan je bedemima
visokim 15-16 stopa.
Na bedemima se nalazi više uglatih prijeloma, a na njenim
sjevernim i (jugo)istočnim uglovima, nešto su povišene kule,
na kojima se nalazi 6 topova, od kojih su dva po 48 funti.
Pred bedemima na 4 koraka udaljenosti, pobijene su palisade
(drvena ograda-korlat) visoke 10-12 stopa. Na sjevernoj i
istočnoj strani na vrhu te stijene nalaze se 4
četverouglaste kule visoke 12-15 stopa, na kojima stoje
topovi. U utvrđenom dijelu grada nalazi se stotinjak
uglavnom vrlo dobro građenih kuća i 4 džamije. Izvan zidova
tvrđave ... još je 6 džamija. Ulice su dobro popločane..."
Koliko je Turcima doista Livno bilo važno i značajno, govori
i podatak o jačini njegove tvrđavske posade. Uz odred
topdžija (buljuk) Čelebija je uspio izbrojiti i 600
vrijednih vojnika, dobro naoružanih mustahfiza-čuvara,
sastavljenih mahom od janjičara. Imali su svoga agu koji je
ujedno bio zapovjednik cijele utvrde (dizdar). Oni su činili
jezgru svih tvrđavskih i gradskih posada na granici.
Livanjska sela
 ,
uostalom kao i sam grad Livno, vrlo su
stara. Po svojoj toponimiji i značenju imena
spadaju u red najstarijih na cjelokupnom
hrvatskom prostoru, a možda i u slavenskom
svijetu. Kako je grad kao sredina prije
svega predstavljao privilegirane mjesto za
povlaštene strukture vlasti tako u njemu i
nije bilo mjesta za običnu raju.
Ona je živjela u okolici, na selima,
obrađujući zemlju koja je bila u vlasništvu
spahija, kako to svjedoče i sačuvani turski
dokumenti iz toga vremena, naime njihov
popis iz 1711. Prema spomenutom elaboratu, u
ukupno 20 (današnjih) sela livanjske spahije
su ubirale porez u ukupnom iznosu od preko
90.000 akči. Pri našem opisu naselja iznijet
ćemo njihova imena i pojedinačan iznos koji
je svako selo plaćalo te naziv sela prema
tom dokumentu, a prikazat ćemo i veličinu
baštine koju su Livnjaci obrađivali.
Obrađujući dakle spahiluke, plaćajući
gospodarima sve namete i državne daće,
kršćanska je raja životarila na rubu
egzistencije, ali duhovno snažena i jačana
vjerskim zanosom i "glasnim" molitvama o
čemu su posebnu brigu vodili fratri-ujaci,
koji su gotovo u svakom katoličkom domu
imali svoju župnu kuću. U planinskim
krajevima lutali su stočari i pastiri
širokim pašnjacima oko polja, plaćajući
filuriju - vlaški porez.
U selima bliže gradu živjelo je izmiješano
katoličko i muslimansko stanovništvo, a u
onima udaljenijim izrazito katoličko s
ponešto muslimana i pravoslavaca, osobito na
njegovom zapadnom dijelu.
Sada ćemo ukratko donijeti
pregled sela tadašnje livanjske župe prema
sačuvanim podacima 18. stoljeća,
uspoređujući ih ponešto s ranijim izvorima
koji postoje o njima.
Radi lakšeg prikaza, podijelili srno ih u,
otprilike četiri zemljopisno zasebne
cjeline, onako kako se i samo polje prostire
između surih planinskih lanaca. Prvu cjelinu
čine sela južnog dijela polja što se steru
podno gorskih masiva Kamešnice i Dinare (od
Lipe do Prova, i dalje). U drugu skupinu
spadaju sela na sjevernom dijelu polja a
nižu se od Zagoričana, Dobrog i Potočana na
istoku do Čelebića na zapadu, rubom vrletnih
kosa Cincara, Krug-planine, Golije i
Staretine uključujući ovamo i grad Livno;
zatim sela središnjeg dijela polja skupljena
na malom prostoru oko pitomih visova i
sočnih pašnjaka Tribnja i Tušnice te napokon
sela krajnjeg rubnog dijela livanjskog polja
prema jugoistoku, što su se unjedrila u
plodno i ubavo Buško Blato...
Ovim su pregledom obuhvaćena samo ona
naselja u kojima je živio katolički živalj
18. i prvih desetljeća 19. stoljeća...
Lipa
Prvo selo u nizu naselja smještenih na
južnom kraju polja, simpatično je selo Lipa,
nekada prepuno stoljetnih stabala po kojima
je i dobilo svoje ime. Ima starinsko groblje
- piše fra Grgo Lozić u svojim Adnotationes
variae - izmišano s karstjanskim s mašatim
velikim.
Na jednom je stećku, nastavlja Lozić,
upisano "Ase leži Radivoj Kovačpoljanin iz
Kovčić polja". Godine 1768. u Lipi su
živjela 144 katolika, a godine 1813, njih
129. Evidentirana su sljedeća plemena:
Bakalos, Bojanić, Ćakić, Ćurčić, Lauš,
Lučić, Mamuza, Radić, Tandara
Čuklić
 Čuklić
je drugo u ovom nizu sela "pod planinom",
danas sjedište istoimene župe koja se od
godine 1828, zajedno sa Grabovicom, kao prva
od svih kasnijih odvojila od matice u
Vidošima. Čuklić je staro livanjsko selo
poznato još od godine 1400. Ovdje se
spominje i prvi stalni župni stan na čitavom
livanjskom polju, podignut u prvoj polovici
18. stoljeća. Odavde će gotovo pola stoljeća
livanjski župnici obilaziti svoj puk i
dijeliti s njim teške trenutke zuluma i
tiranije. Čuklić je u to je vrijeme, zajedno
s okolnim naseljima, baština bega Mehmeda,
veličine zijameta s ukupnim taksama od
13.640 akči. Godine 1768. u Čukliću su
živjela 102 katolika, a 1813, njih 109.
Godine 1768. evidentirana su sljedeća
plemena: Ćakić, Jazvo, Kotarac, Kuprešanin,
Mikulić.
Ćosanlije
Maleno selo Ćosanlije smjestilo se na
pitomoj zaravni što se otrgla zagrljaju
sivog dinarskog kamena spustivši se duboko u
zeleno livanjsko polje. Stoljećima su
stanovnici ovog sela iskorištavali dar
prirode kojim su obdareni; plodno polje
prošarano nevelikom rijekom Opačicom što
vijuga kroz njega od pamtivjeka je ovim
selima osiguravalo životni minimum. Godine
1768. selo je imalo 122 katolika, a 1813,
njih 85.
1768. ovdje su živjela ova prezimena: Bulić,
Lauš, Mali, Novokmet, Repov, Vlašić, Župić.
Orguz -
Tribić
 Prateći
put od župnog sjedišta u Čukliću dalje na
zapad preko plodnih pod dinarskih okrajaka,
smjestila su se dva sela u nizu, gotovo
identična svim selima ispod Kamešnice
odnosno Dinare. I Orguz i Tribić, stara su
livanjska sela koje spominje kraljevska
darovnica iz godine 1400. U vremenu o kojemu
pišemo baština su, veličine zijameta, Hasan-bega,
livanjskog spahije, od 3.000 akči. Sela,
međutim, ne spominje biskupski popis iz
1768. no 1743. biskup Dragičević zasebno
spominje samo Tribić koji je tada imao 65
duša, dok ih biskup Miletić 1813. spominje
skupa i donosi da imaju 148 katolika.
U to su vrijeme živjela ova plemena: Bakalos,
Dubravac, Jazvo, Marić, Mršić, Skoro, Tomić.
Prolog
 Prolog
se smjestio ispod planinskog prijevoja
Vaganj, tisućljetne spone između Dinare i
Kamešnice. Čuva ostatke malene
srednjovjekovne utvrde koju će Turci
pretvoriti u značajnu vojnu fortifikaciju.
Sa svojim strateškim položajem koji dominira
na glavnom putu između livanjskog u sinjsko
polje, često je bio predmetom pograničnih
razmirica između Venecije i Turske.
Posljednjim mirom, 1718, tvrđava sa selom
ispod nje, pripala je Osmanlijama, odnosno
livanjskom polju.
Smirivanjem vojnih napetosti između dviju
sila, tvrđava je napuštena, pa se
stanovništvo počelo značajnije nastanjivati
ispod nje, tako da je u prvoj polovici 18.
stoljeća, kao baština (zijamet) Hasan-bega
njegovo stanovništvo plaćalo porez u iznosu
od 5.999 akči. Godine 1768. Prolog je imao
316 katolika, a 1813, 213.
1768. ovdje su živjela sljedeća plemena:
Abramović, Blažević, Dolić, Dujić, Jazvo,
Katavić, Kasalo, Kuštro, Lauš, Mandić,
Milanović, Omrčen, Ramljak, Repov, Salapić,
Surotić, Šeprtlja, Skoro, Topić, Varvodić,
Višević.
Ćaić
Raštrkan po
okolnim kosama koje tvore prirodni kut u
obliku lakta, selo Ćaić kao da nagovještava
da je upravo ovdje stepenica preko koje se
spušta u niži dio livanjskog polja. Odavde
ono dostiže niže nadmorske visine (707 m),
od onog (sjevero)istočnijeg tzv. gornjeg
dijela. Godine 1768. u Ćaiću je živjelo 149
katolika, a 1813, njih 129.
1768. ovdje su živjeli ovi rodovi: Bašić,
Brko, Ćipanović, Ivanović, Kovač, Križan,
Ljubičić, Mali, Madžar, Paničić, Teklić,
Vlainjić, Vrzić, Zdilar, Zebelj.
Odžak
Selo je dobilo ime po uglednoj obitelji
livanjskih kapetana Atlagića koja je turskom
carstvu dala brojne uglednike. Jedan od
njih, piše Lozić, ovdje je "svoje odžake, i
kulu sazido ili ti dvore...". Godine 1768, u
Odžaku je evidentirano 179 katolika, a 1813,
zajedno sa susjednim Lištanima, njih 388.
Godine 1768. evidentirana su sljedeća
plemena: Brko, Bojčić, Baković, Dodig, Dolić,
Džepina, Eštek, Ivanović, Križan, Madžar,
Orbić, Repov, Rogulj, Škrapić, Teklić, Višić,
Vrdoljak.
Lištani
 U
neposrednoj blizini "pašina Odžaka" u
pitomim brežuljcima sure Dinare, koja lijeno
vijuga do nedalekih visova Vještica Gore
(1517 m) i Troglava (1913 m), svojih
najviših visinskih točaka, smjestilo se
staro selo Listani; danas jedna od ukupno
dvije dijecezanske župe livanjskog samostana
(druga je Odžak-Ćaić). Spominje ga darovnica
bosanskoga kralja Stjepana Ostoje iz godine
1400. Popis biskupa Dragičevića 1743.
Listane naziva Ć(I)UKOVCEM kada su
evidentirana 43 žitelja. Istodobno, Listani
su timar Alibega od preko 3.000 akči. Godine
1813, zajedno s Odžakom, Listani su brojili
388 katoličkih duša.
1768. ovdje su živjela samo četiri plemena:
Jurić, Milanović, Muslim, Piljak.
Rujani
Duboko pod šumovitim dinarskim stranama,
okovanim kamenim ponorima i dragama,
prostiru se plodne oranice starog sela
Rujana, koje se spominje još daleke 1400.
Godine 1768. u Rujanimaje živjela 331 duša,
a 1813, njih 388. Zbog svoje veličine selo
je do danas razdijeljeno na dva dijela:
Donje i Gornje Rujane.
Evo sada i rujančanskih prezimena iz 1768
godine. Iznosimo ih skupa za oba dijela, kao
što to uostalom čini i biskupski popis:
Barbarić, Biljaković. Budiša, Crnac, Čavka,
Čulo, Ćorić, Džaja, Hrga, Jeličić, Jureta,
Jurić, Knežević, Kuduz, Kujundžija, Kuliš,
Lovrić, Ljubičić, Milanović, Milić, Odak,
Plaštić, Plazonić, Ramljak, Rimac, Rogulj,
Soldo, Stupalo, Šibenik, Šubašić, Vidić.
Vrzić.
Čaprazlije
Pretposljednje
selo u nizu ovog kratkog pregleda, smješteno
po obodu plodnih okrajaka i šumovitih
klanaca Dinare, udaljeno tek nekoliko
kilometara od današnjeg župnog središta u
Lištanima, jesu Čaprazlije. U Čaprazlijama
je 1768 bilo 80 katolika, a 1813, zajedno sa
nedalekim Provom, njih 104.
1768. ovdje su živjela ova plemena: Barać,
Glavurdić, Grame, Hrgović, Jukić,
Kujundžija, Ljubičić, Odak, Smoljić, Tokić.
Provo
Nekako identično kao i susjedne Čaprazlije,
Provo se oblikovalo dosta rano. U vremenu o
kojemu pišemo, u ova tri posljednja sela
živio je katolički živalj izmiješan s
pravoslavcima ijekavskog govornog područja,
te s nešto muslimana. 1768, ovdje je bilo
121 katoličko čeljade, a 1813, zajedno s
Čaprazlijama, 104.
Godine 1768. evidentirana su sljedeća
katolička prezimena: Barać, Balov, Blažević,
Bojanić, Kalajica, Kovač, Lekić, Lozančić,
Oklopčić, Plavčević, Teklić, Tokić.
Čelebić
Selo Čelebić je krajnje selo na zapadu
Livanjskog polja s katoličkim življem, a
zapravo prvo u ovom pregledu među onima što
se prostiru na plodnim okrajcima njegovog
sjevernog dijela. U vremenu o kojemu pišemo,
katoličko stanovništvo živjelo je izmješano
s pravoslavcima ijekavskog govora, a bilo je
i nešto muslimana. 1768, u Čelebiću je
živjelo 139 katolika, a 1813, zajedno sa
Kovačićem, 231.
1768. ovdje su živjeli ovi rodovi: Aleksić,
Barba, Barbarić, Barun, Beader, Ćosić,
Dolić, Dubravac, Gojković, Janjić, Jakelić,
Kujundžija, Pastuhović, Zoroja.
Kovačić
Prirodno se
nadovezujući na Čelebić, bez oštre i jake
granice, oblikovalo se neveliko, ali vrlo
staro selo Kovačić. Godine 1768, ovdje je
živjelo 57 duša, a 1813, zajedno s
Celebićem, evidentirano je njih 231.
1768. u Kovačiću su evidentirana sljedeća
plemena: Beader, Grlić, Kurbaša, Mušica,
Orbić, Rimac.
Strupnić
U pitomoj uvali što je nastala u vatrenoj
igri zelenog polja i sivog kamena, ispod
ljupkih kosa stare gore Staretine, unjedrilo
se ubavo selo Strupnić. Godine 1768. u
Strupniću živi 158, a 1813, zajedno sa
Lusnićem ukupno 337 katolika.
1768. ovdje su živjela ova plemena: Babić,
Barać, Bogić, Budimir, Crnoja, Cvitanović,
Doljanin, Medo, Seljaković.
Lusnić
 Na
umirujućem blagom uzvišenju, gdje polje
usporava svoj nagli smjer, na laganom
prijevoju razasute "grede" sure Staretine,
nanizalo se nekoliko raštrkanih zaselaka
starog sela Lusnića. Spominje ga darovnica
iz godine 1400. U njima je godine 1768. bilo
119 katoličkih duša, a 1813, zajedno sa
Strupnićem 337.
1768. ovdje su živjela ova plemena: Babić,
Brezimenčić, Gelo, Hrgić, Jurić, Malić,
Niče, Pločar, Šola, Trboglav, Ugričić,
Vukić.
Ljubunčić
 U
vremenu o kojemu pišemo, Ljubunčić je bio
stalno sijelo donjeg dijela Livanjskog
polja, goleme župe koja će se pod konac 18.
stoljeća (1797 godine) svojim prirodnim
granicama hladnih i brzih rijeka Bistrice i
Plovuće, od izvora do ušća, pitomo
razdijeliti na dva dijela. Na strminama
gorde Golije, prirodno se štiteći svojom
uzvisinom, koja ljubomorno otvara vidik na
golemo polje, oblikovalo se selo Ljubunčić,
u to vrijeme baština Mehmedova (mali timar)
od 2.000 akči. U svom pohodu livanjskoj župi
godine 1768. biskup Bogdanović je ovdje
evidentirao 226 katoličkih duša, a biskup
Miletić 1813, nešto manje, naime 202.
1768. evidentirana su sljedeća plemena:
Bilić, Hrsto, Jelić, Krezo, Kovač,
Kravarević, Križan, Maganjić, Pletković,
Repov, Suša, Vuksanović, Zvirac.
Žirović
Neveliki
Žirović, i danas prepun stoljetnih stabala
hrasta i tvrdog brijesta što oblikuju velike
gajeve sočnog ploda žira, mjesto je rođenja
ali i mjesto u komu je svoje posljednje
ovozemaljske životne trenutke proveo najveći
livanjski franjevac fra Lovro Karaula. U
jednom malenom gaju podno puta "vraćajući se
predvečer kući u Ljubunčić" zadavljen je fra
Lovro. Ubili su ga Nurija Dizdar, Ahmed
Čorbadžić i Hasan Čizmić. Bilo je to
20.7.1875. Žirović je 1768, imao 68
katolika, a 1813, zajedno s obližnjim
Prispom, ukupno 206.
Te dakle 1768. Žirović je bio dom ovim
prezimenima: Bralo, Karavlašić, Kravarević,
Papić, Sužanj, Šesto.
Prisap
Spušten duboko u plodno polje, kao neki
oštri sprud sačinjen tisućljetnim vodotocima
nedalekih rijeka Bistrice, Žabljaka i
(ranije) Plovuće, oblikovalo se staro selo
Prisap. Spominje ga darovnica iz 1400.
Godine 1768. u Prispu je živjelo 68 žitelja,
a 1813, zajedno sa Žirovićem, već više od
200 njih, preciznije 206.
1768. ovdje su živjela sljedeća plemena:
Amulić, Konić, Milišić, Šarić. Škunjerdić,
Tadijanić, Vučo.
Priluka
Podno prastarih Vašarovina, u naglom
proširenju, gdje idilična ovalna ravnica
polja zadobiva svoj gotovo kružni oblik, po
pitomim stranama plodnih pašnjaka i
brežuljaka Golije i Korićine, nanizala se
prostrana Priluka. U njoj je biskup
Bogdanović godine 1768. zatekao 275. a
biskup Miletić, 1813, već 371 katolika.
1768. ovdje su živjela ova plemena: Božić,
Buljan, Buzdovan, Dolić, Erceg, Gusarević,
Ivošević, Jović, Lerotić, Milišić, Pašalić,
Soldo, Sužanj, Šarić, Šeremet, Štetić,
Štrkljić, Tadijanić, Terzić, Torboglav,
Vrselja, Vučo, Vukušić.
Kablići
Ispod sure kamene grede Cincara, obrasle
zelenilom, steru se plodne podvornice starog
sela Kablića (Veliki i Mali). Spominje ga
darovnica iz 1400. Tristotinjak godina
kasnije, baština je Mehmedbega, odnosno
timar od 3.000 akči. 1768. ovdje je živjelo
156, 1813, 175 katolika, izmiješano s
muslimanskim življem.
1768. ovdje su živjela ova plemena: Barba,
Bralić, Bumbić, Dodig, Kašić, Kosor,
Lisičić, Marijan, Perija, Pravdić, Šarić,
Šeremet, Šintilorić, Tadijanić, Topić,
Vidaković, Vilaković.
Suhača
Po okolnim
kosama Krug-planine, zbijeno u nekoliko
manjih zaselaka, razvilo se selo Suhača.
Godine 1768. ovdje je živjelo 67 katolika, a
1813, zajedno s bližim Zastinjem,
evidentirano ih je tek 78. I u Suhači je,
kao u ostalom u svim selima ovoga dijela
polja, živio znatan broj muslimana.
1768. Suhača je bila dom ovih prezimena:
Buljan, Ćotlić, Matošević, Mostarac, Šarić.
Zastinje
Podno brdovitih
gotovo oštrih kosa Krug-planine, ispod
starih "Crljenica" razvilo se naselje
Zastinje danas zapadno predgrađe Livna. Kako
je upravo iz ovog smjera bila smještena
glavna ulazna kapija u livanjsku tvrđavu,
tako se ovo naselje u vremenu o kojemu
pišemo i nazivalo - Avlija. Susrećemo ga i u
popisu biskupa Dragičevića 1743. i biskupa
Bogdanovića 1768. kada je evidentirano 67
duša. Godine 1813, ovdje je već 97 katolika
izmješanih s nešto muslimana i pravoslavnih.
1768. evidentirana su sljedeća prezimena:
Erceg, Gaurina, Krilić, Lozančić, Lučić,
Senjaković, Svetinić, Švendulić.
Smričani
-Drinova međa
Zatvarajući prirodni krug sočnih pašnjaka
Tribnja, podno stoljetnih borovih stabala,
razvilo se staro selo Smričani. Spominje ga
darovnica iz 1400. U Smričanima su 1768.
živjela 74 katolika, a 1813, zajedno s
Drinovom Međom, tek 75.
U to su vrijeme, dakle godine 1768, živjela
sljedeća plemena: Andrić, Bilobrk, Đonić,
Giljić, Grebenar, Perija, Radošević, Šarić,
Šperac, Tečić.
Potočani -
Zagoričani
 Na
najvišoj visinskoj točci livanjskog polja
prema Šujici i Kupresu, gdje divlji krš nudi
tako pitomi pogled na ovu golemu župu,
pogled koji seže daleko do visova Kamešnice,
Dinare i Golije, vidik koji odmara i
nadahnjuje, ali istovremeno vidik koji
osigurava pogled i pregled "nadugo i
naširoko" oblikovala su se "pod gredom" dva
sela nedaleko od Livna, osiguravajući mu
dobru zaštitu. Potočane ne spominje biskup
Bogdanović, ali godine 1813, zajedno sa
Osićanima ovdje živi 235 ljudi. Slično je i
sa nedalekim Zagoričanima, koje još spominje
darovnica iz 1400.
Kao GREDA, kako je evidentirano 1768, imalo
je 262 katoličke duše. U to je vrijeme ovaj
prostor timar spahijskog bega Mehmeda od
3.000 akči.
1768. ovdje su živjela ova plemena: Ačkagić,
Breulj, Ivković, Josipović, Krišto, Laštro,
Lončar, Markov, Poljičak, Skočibušić,
Spremo, Sučić, Škegro, Skoro, Zelenterović,
Zrno, Živanović.
Dobro
Selo Dobro smjestilo se po obodu istoimenog
zasebnog ali nevelikog i simpatičnog kraškog
poljca, nekoliko kilometara jugoistočno od
Livna; uokvireno gustim stoljetnim
samoniklim hrastovim stablima što su bez
nekog velikog reda prekrili okolne gorske
kose. Dobro je vrlo staro selo. Spominje ga
darovnica kralja Stjepana Ostoje iz 1400. U
Dobrom je 1768. evidentirano 217 katoličkih
duša, a 1813, samo 122.
1768. ovdje su živjela ova plemena: Bilobrk,
Borovac, Ćotlić, Kašić, Marelja, Maršić,
Perković, Pravdić, Raičević, Radović,
Ramljak, Šandrk, Šuštarević, Tikvić, Tomić,
Zelenterović.
Žabljak
 Jedno
od najvećih sela u blizini grada Livna,
danas njegovo južno predgrađe, selo je
Žabljak. Dobio je ime po istoimenom
romantičnom potoku što ga svojim hladnim
vodenim strujama optače po svoj njegovoj
duljini, od izvora podno Orlovače na istoku
prema zapadu do susjednih sela Rapovina i
Gubera. Žabljaka nema u popisu godine 1768,
međutim spominje ga biskup Dragičević 1743.
kada je zajedno s Guberom, brojio 95 duša.
1813, u Žabljaku je, zajedno s Rapovinama,
241 katolik.
Donosimo prezimena prema popisu biskupa
Dragičevića 1743: Božić, Bumbić, Buzon,
Čerković, Ćubela, Ilijašević, Novokmet,
Perina, Vukadin.
Rapovine
 Po
plodnim okrajinama Tribnja, gdje njegove
kamene mase blago padaju dok se ne izgube u
ravnici, razvilo se prastaro livanjsko selo
Rapovine. Točno 50 godina čuvalo je njegovo
staro katoličko groblje (sv. Petra) na
kojemu su nađeni mnogobrojni kameni ulomci
iz starohrvatskog predromaničkog perioda
(8-9 stoljeće) i zemne ostatke biskupa
Miletića onde pokopanog 18.7.1831. Godine
1768. u Rapovinama je živjelo 170 katolika,
a 1813, zajedno sa Žabljakom evidentirano ih
je 241.
Te 1768. u Rapovinama žive sljedeća plemena:
Bobaš, Bralo, Čulina, Ćubelić, Delaš,
Drinovac, Erceg, Ivić, Jarpuović, Malić,
Maščić, Miljaković, Miloloža, Pamukčić,
Perišić, Radeljak, Topić, Šola.
Guber
Nadovezujući
se nekako na obližnje Rapovine, dalje prema
jugu uokrug sočnih pašnjaka Tribnja, čije
strme plodne ravnice natapa obližnja rijeka
Sturba, razvilo se selo Guber. Ovdje je
1768, bilo, 112 katoličkih duša, a godine
1813, 127.
1768. ovdje su živjela sljedeća plemena:
Blažević, Bodulušić, Cangić, Cučić, Klepić,
Markov, Matošević, Medo, Perija, Repov,
Sluganović, Zrnić.
Držanlije - Golubić
 Na
blagoj zaravni Tribnja obrasloj stablima
mirisne borovine, čiju mirnu idilu narušava
tek spori huk hladne Sturbe, oblikovala su
se dva susjedna sela. Držanlije, u kojima je
1768. evidentirano 60 katoličkih duša, a
1813, njih tek 23. I drugo, maleni Golubić,
koji je 1813 imao samo 31 čeljade. Znak da
se tek odnedavna razvilo.
1768. ovdje su živjela sljedeća prezimena:
Botić, Drinovac, Jazvić, Jurjević,
Mihaljević, Milanović, Svrdleša, Šarić.
Slika
Komorani
Nekako usred
polja, gdje se ravnica naglo širi u gotovo
nepregledno prostranstvo plodnih oranica i
livada (Dubočice, Table...), razvila su se
dva sela u blizini. Prvo od njih je selo
Komorani, koje je 1768. brojilo 56 katolika,
a godine 1813. tek njih 20.
1768. ovdje su živjela sljedeća plemena:
Blažević, Kunića, Milanović, Pavić, Puđa.
Grborezi
Čini se da se susjedni Grborezi, zajedno s
Komoranima, kriju pod imenom Dubočica koje
su u vrijeme o kojemu pišemo bili Hasanova
baština (zijamet) od 8.999 akči. Ovdje je
1768. živjelo 58, a 1813. bilo je 80
katoličkih duša.
1768. ovdje su živjela sljedeća plemena:
Akrap, Božinović, Dominičić, Maljković,
Meljavić, Mišić, Opić, Pusić.
Zabrišće
 Obrubljujući
dalje na jug prirodni krug što ga tvore
blage i pitome padine Tribnja, uokvirene
pokojim stablom brijestove šume, razvilo se
istoimeno naselje - Zabrišće. Ovdje je
biskup Bogdanović 1768. našao 105 katolika,
a biskup Miletić godine 1813, njih 80.
1768. u Zabrišću su evidentirana ova
prezimena: Blažević, Čulina, Janjić,
Jurjević, Kravarević, Meginović, Repovčević,
Rogokopić.
Bila -
Karačić
 Ispod
blagih obronaka Tribnja, obraslih bujnom
vegetacijom raznovrsnog bilja, smjestilo se
selo Bila, danas sjedište jedne od osam
samostalnih livanjskih župa. Godine 1768.
ovdje je živjelo 183 čeljadi, a 1813, njih
186.
1768. ovdje su živjela sljedeća plemena:
Buljugić, Čeko, Ćakić, Ćurčić, Grebenar,
Kljenak, Kulić, Lučić, Marinčić, Maršić,
Milanović, Penjak, Petrić, Popović,
Sočivičić, Šubašić, Vujičić, Vukadin.
Srđevići
Na nevelikoj gredi što je blago oblikuju
padine Tribnja, obrasloj pokojim škrtim
grmom graba i lješnjaka, oblikovalo se staro
selo Srđevići.
Godine 1768 ovdje je bilo ravno 200
katolike, a 1813. već 255.
U Srđevićima 1768. godine žive sljedeća
plemena: Dajaković, Golubović, Grebenar,
Ivić, Jurić, Kurevija, Lovrić, Mandić,
Miloloža, Petrić, Rimac, Tomas, Tuljan,
Vrdoljak, Zeko, Zeljković.
Podhum
 Podhum
je najstarije selo na livanjskom polju, ali
i najmlađa crkvena župa niklo ispod najvišeg
uzvišenja Tribnja, gore Hum po kojoj je selo
(i župa) i dobilo svoje gotovo osamstoljetno
ime. Godine 1768. ovdje je biskup Bogdanović
zatekao 221 katolika, a 1813, zajedno s
obližnjim Vržeralima, bilo ih je dvostruko
više, 415. U to vrijeme u Podhumu, baštini
spahije Husejin-bega od preko 6000 akči
poreza, živio je i znatan broj muslimana.
1768. ovdje su evidentirana sljedeća
katolička plemena: Barčina, Baskardović,
Bojanić, Bošković, Bošnjak, Crljenković,
Čović, Ćurković, Dugopoljak, Jerunčić,
Kutleša, Konta, Lučić, Ljubasović, Mazalo,
Pavić, Pripuz, Reljić, Raljević,
Starbihačević.
Vržerale
 Staro
livanjsko selo Vržerale poznato je, prema
kraljevskoj darovnici, još od davne 1400.
godine. Nalazi se na najužem dijelu golemog
livanjskog polja, zapravo ondje gdje njegove
plodne ravnice, suzujući se preko Srđevičkog
poljca (Uža-Krča) prelaze u još plodnije
Buško Blato. Slično kao i Podhum, Vržerale
su bili baština Ahmed-bega od 4.800 akči
poreza. Godine 1768. evidentirano je ukupno
310 katoličkih duša, a 1813, zajedno s
Podhumom već njih 415. Istovremeno, živjelo
je i nekoliko muslimanskih obitelji.
1768. ovdje su evidentirana ova plemena:
Avoljić, Badrov, Čalić, Ćatić, Ivošević,
Jelavić, Lovrić, Lučić, Ljubasović, Margetić,
Mastelić, Matić, Mikulić, Odak, Omrčen,
Orbačević, Perišić, Petrović, Smanjić,
Svalina, Safradinović, Vidošević, Vodopija,
Živanović, Živko.
Vidoši
 Preko
malene zaravni Rudina u koju se sužava
dobranjsko poljce na sjeveru, a ispod čije
kamene grede izvire bistra i studena rijeka
Sturba, od svih današnjih sela i zaselaka
što su nikla uz idilične obale ove brze
rijeke, najprije se oblikovalo selo Vidoši.
U vremenu o kojemu pišemo ovdje je bilo
stalno župno sjedište čitavog livanjskog
kraja. Godine 1768. Vidoši su brojili 150
katolika, a 1813. tek 78. Bilo je i nešto
muslimana, te nekoliko pravoslavnih
obitelji.
U Vidošima su 1768. živjela sljedeća
katolička plemena: Grabovac, Ivanković,
Krišto, Magarčić, Mitrović, Pašalić,
Radeljković, Rimac, Vidošević.
|
