LIVNO U RANIM TURSKIM IZVORIMA

Livno je stari srednjovjekovni grad, poznat još od kraja IX stoljeća. Do god. 1463. bio je potčinjen kralju, a zatim su ga zauzeli Turci. Međutim , Vladislav Hercegović je odmah po padu Bosne uspio da ga oslobodi, pa se još u svibnju 1466. spominje kao gospodar Livna. Ne zna se kada su ga Turci definitivno zauzeli. Budući da se 1469. spominje Hum, kao grad livanjske župe, u turskoj vlasti, moglo je Livno pasti pod tursku vlast tada ili koju godinu kasnije. Prvi put se spominje pod turskom vlašću tek 1485. godine!
 

Po osvojenju od Turaka u livanjskoj tvrđavi, kao i svugdje na krajini, uspostavljena je jača posada koju su sačinjavaleulurdžije (plaćenici, dnevničari), a cijelo ovo područje bilo je pripojeno kadiluku Neretva. Takvo stanje ostalo je do 1528. godine kad je Livno pripojeno skrdinskom kadiliku. Sve do prve polovine XVI stoljeća. Livno zbog ovoga poniženog položaja, nije bilo posebno razvijeno.

Međutim, nitko se do sada nije koristio podacima iz turskih popisnih deftera koji su najraniji i najsadržaniji izvori, a koji se nalaze u nekim turskim arhivima u Istanbulu i Ankari.
Ti defteri su slijedeći:
- sumarni popis bosanskog sandžaka iz 1485. godirie
- opširni popis bosanskog sandžaka iz 1489. godine
- sumarni popis bosanskog sandžaka iz 1516. godine
- opširni popis bosanskog sandžaka iz 1528-30. godine
- opširni popis kliškog sandžaka iz 1550. godine
-- opširni popis kliškog sandžaka iz 1574. godine
- opširni popis kliškog sandžaka iz 1604. godine

Kako je ranije istaknuto, grad Livno se prvi put u turskim izvorima spominje 1485. godine. Prema sumarnom popisu iz te godine, Livno je tada imalo svega 37 domaćinstava (kuća), kao i 26 stanovnika bez stalnog boravka ( haymane).H' Svaka je kuća plaćala po jednu filuriju po vlaškom običaju, što ukupno iznosi 1667 akči. Iz toga proizlazi da je stanovništvo imalo status vlaha (stočara), 'i to kako zbog svoje izrazito stočarske privrede, tako i zbog toga što se livanjska područje nalazilo na samoj granici prema Mlecima.

Godine 1489. broj stanovnika Livna je, u svjetlu defterskih podataka, bio smanjen; tada ukupno ima 24 kuće (od čega su dvije udovičke) i" svega 6  stanovnika bez stalnog boravka. Status stanovnika je ostao nepromijenjen, oni su i dalje vlasi-stočari i plaćaju po jednu filuriju po svakoj kući. Koji su mogli biti razlozi smanjenju broja stanovnika? Da li to proizlazi iz karaktera ovog popisa, tj. da sve stanovništvo nije bilo zapisano, ili je došlo do faktičkog smanjenja stanovništva, teško je utvrditi. Poznati su; naime, slučajevi da su vlasi ponekad bježali i preko granice, ukoliko im uslovi življenja nisu odgovarali. Ali, kako je Turcima bilo stalo da to područje u krajini bude naseljeno, i to prvenstveno lako pokretnim nomadskim stanovništvom, oni su novonaseljenim stanovnicima Livna davali određene povlastice. Tako su oni koji bi se stalno nastanili tri godine bili oslobođeni plaćanja poreza, a nakon
tri godine su plaćali kao i starosjedioci po jednu filuriju po svakoj kući.

Ovakve tendencije su ima]e određene rezultate, pa 27 godina kasnije, tj. 1516. godine Livno ima 63 kršćanska domaćinstva (kuće); 2 muslimanska i 5 mudžareda. Po svom statusu, naselje je nazvano varoš, što znači da je to staro srednjovjekovno naselje u podgrađu utvrde. Premda se ono u ranija dva popisa (1485, 1489) naziva sintagmom samo mjesto Livno, sigurno je da to podrazumijeva varoš. Ovo je prvi spomen Livna pod nazivom varoš, a to znači urbano naselje (iako malo), u kojem je postojala crkva i trg, kakav su Turci zatekli. Stanovništvo je zadržalo raniji status vlaha-stočara, ali se već primjećuje početak prelaska na islam, jer se susreću i dva muslimana koji zadržavaju, također, isti status vlaha filuridžija. Kako je vlaška stanovništvo, uglavnom, spadalo u haske domene, tako je varoš Livno pripadala hasu bosanskog sandžakbega Mustafa-paše i donosila mu prihod od 3.685 akči. Livno je 1516. godine još uvijek steća krajina, mjesto na samoj granici, u kojem još 30 godina nakon turskog osvojenja prilike nisu bile stabilizirane; pa je razumljivo što je stanovništvo zadržalo status vlaha-stočara, koji nisu bili vezani za zemlju ni spahiju. Njihovu imigraciju u granične i stanovništvom prorijeđene oblasti, kako se zna, turska vlast je protežirala i usmjeravala naseljavanje vlaha najviše iz svojih strategijskih razloga.

Međutim, između 1516. i 1528. godine u razvoju Livna se događaju krupne promjene. Za tih 12 godina u mjestancetu čiji se stanovnici isključivo bave stočarstvom začinje se embrion novog naselja orijentalno-islamskog tipa, sa razvijenom zanatskom pdvredom, a podižu se i prvi sakralni objekt. Godine 1528. u Livnu su već bile formirane dvije mahale oko novopodignutih objekata (džamije i mesdžida) koje su bile naseljene isključivo muslimanskim

Postojao je i treći džemat, nazvan također muslimanski, ali je u njemu živio i izvjestan broj kršćana, a po statusu bilo
je to rajinsko stanovništvo. Osnivač takvog Livna, buduće kasabe, može se smatrati Sinan-beg, o kojem nemamo nikakvih podataka izuzev da je bio čauš na dvoru, dakle, imao je visok dvorski položaj. Može se pretpostaviti da je domaći čovjek iz tih krajeva koji je stekao određeni položaj, dobio za to posjed i na njemu podigao prvu džamiju u Livnu zvanu Sinan-čauševu.
stanovništvom.

Ona je morala biti podignuta prije sastavljanja deftera (1528-30), jer se tada spominje kao jedina džamija u Livnu oko koje je formirana i prva, istoimena mahala.

Sličan slučaj nalazimo i pri osnivanju 'Mrkonjić-grada, gdjt je Hadži Mnstafa-aga, porijeklom. iz tog kraja, koji je također imao visoku funkciju na carskom dvoru funkciju kizlarage, na tome mjestu podigao kao svoj vakuf prve kulturno-prosvjetne i druge objekte i time udario temelj novom naselju. U Sinan-čauševoj mahali je bilo 26 muslimanskih kuća i 17 mudžareda.

Druga mahala je bila Mahala Mesdžida Hamze Ljubunčića, za koga se po prezimenu vidi je domaći čovjek, a bio je dotle, kako se ističe, na službi kao uzap u tvrđavi Obrovac. Odatle je po službenoj dužnosti došao u Livno. On je, dakle, na svom zemljištu koje je zavještao, podigao mesdžid oko koga se formirala druga livanjska mahala, znatno veća od Sinan-čauševe mahale.

Imala je 41 muslimansku kuću i 35 mudžereda. Treća stambena cjelina Livna je bio Džemat muslimana raje varoši Livna koja se sastojala od 24 muslimanske kuće i 5 mudžereda, te od 7 kršćanskih kuća i 6 kršćanskih udovica.

Žitelji dviju livanjskih mahala imali su status gradskog stanovništva, tj. nisu plaćali osnovni rajinski porez resm-i čift, koji je vezan
za zemlju, te prema tome nisu pripadali ni jednom spahiji. Bavili su se trgovinom i zanatstvom i na taj način osiguravali sredstva
za život. Dio tih stanovnika predstavljao je ulufedžijsku vojsku koja je služila u tvrđavi. Oni, pak, stanovnici prve dvije mahale
koji su obrađivali zemlju izvan grada plaćali su ušur i salariju za prihode, ali ne i rajinski resm-i čift.

Međutim, stanovnici treće mahale, diemata muslimana raje; bili su u rajinskom statusu, obrađivali su zemlju, davali spahiji resm-i čift, te ušrove i sve druge rajinske poreze, muslimani, kao i kršćani. Trojica kršćana, stanovnika ovog džemata, biii su oslobođeni rajinskih poreza, jer su služili u livanjskoj tvrđavi. To su Petar, sin Nikole i Ivan, sin Mateja, meremetčije (majstori koji vrše razne opravke) i Vukman,kovač.

 U Livnu je 1528. godine već dobro bilo razvijeno zanatstvo, o čemu svjedoče podaci iz popisa te godine. Tome su doprinijele dvije činjenice: prvo, Livno kao mjesto sa stočarskom proizvodnjom imalo je uvjete za razvoj zanata za preradu kože i izradu predmeta od kože i drugo, posadnici tvrđave razvijali su zanate za potrebe vojske. Najrazvijeniji je bio krojački zanat, očito za potrebe vojske.

Zabilježeno je 8 krojača, i to: 6 u Mahali džamije Sinina-čauša i 2 u Mahali. mesdžida Hamze Ljubunčića. Dalje, za potrebe vojske radili su i druge zanatlije, kojih je bilo u Livnu: 4 čizmedžija, 3 mutapčija, 3 sarača, 2 kovača, 2 obućara, te po jedan ćebedžija, papudžija, bravar i sabljar. U Livnu je 1528. bio je evidentiran samo jedan tabak (štavljač kože), ali se ovaj zanat kasnije znatno razvija tako da je krajem XVI stoljeća bio osnovan i tabački esnaf.

Bilo je još nekoliko zanata za opće potrebe stanovnika: 1 bakal, 1 kasap, 1 telal i 1 baždar (koji naplaćuje tržnu taksu). Kako smo već vidjeli, i među kršćanskim stanovništvom je bilo nekoliko mermetčija i jedan kovač koji subili oslobođeni jer su služili u tvrđavi.
Spominje se međutim, i jedan zlatar Stipan, sin Radice. Ti podaci dovoljno govore o izvjesnom značaju te varoši. Iako je ovo mjesto u ovom popisu nazvano varoš Livno, ono je stvarno već bilo dobilo status kasabe.

Naime, popisivač Je zabilježio zatečeno stanje, a samim popisom naselje je promijenilo status. Proglašenje
jednog naselja kasaboin predstavljalo je vaian upravno pravni akt. Time se nije mijenjao samo naziv naselja
nego i pravni položaj muslimanskog stanovništva. Tim aktom ono prestaje plaćati osnovni rajinski porez
resm-i čift i nije potčinje· no spahiji više nije ničija raja. Stanovništvo je obično bilo oslobođeno i raznih
državnih nameta zvanih avar iz-i divanije ve tekalif- i orfije, zavisno od eventualne službe koju je vršilo ili
zavisno od drugih uvjeta i prilika.

Poznato je da su morale postojati tri komponente da bi jedno naselje bilo proglašeno kasabom: urbana, kulturna i privredna. Ako razmotrimo položaj Livna te 1528. godine, vidimo da ispunjava sva tri osnovna uvjeta; da ima džamiju
oko koje je formirano naselje, te dobro razvijenu zanatsku privredu, kao i tjedni pazarni dan, a što je osnovno, njegovi stanovnici su u statusu gradskog stanovništva, tj. oslobođeni su plaćnja rajinskog resm-i čifta. Dakle, može se pouzdano reći da je Livno 1528. godine dobilo status kasabe.

Kako se vidi, relativno brzo, za 12 godina, Livno mijenja fizionomiju, naselje postaje kasaba. Razlog leži u tome što su u
tom periodu (od 1516. do 1528.) izvršena nova osvajanja prema zapadu.

Turci su osovjili područja zapadno od Livna: Zrmaju, Ostrovicu, Sinj, Vrliku, Petrovo polje i Petrovu goru, tako da Livno ostaje koliko toliko u zaleđu, nije više njesto na samoj granici. S druge strane, Livno je imalo dobar strateški i komunikacioni položaj, pa su se tako stekli uvjeti za brži razvoj. Dalje, pomicanjem granice prema zapadu situacija u livanjskom kraju se stabilizirala pa je stanovništvo bilo sve više vezano za zemlju i počelo se tu stalno nastanjivati.

Sigurno je da je novoformirana kasaba postala privlačna za okolno stanovništvo koje se počelo tu doseljavati iz bliže okoline, ali i iz daljih krajeva. lzrastanjem u značajnije muslimansko naselje stanovnici Livna i okoline gube status vlaha-stočara i postaju po svojim davanjima zemljoradnička raja.
Jedan dio, pravo gradsko stanovništvo, biva oslobođeno rajinskog statusa, dok periferija ostaje rajinsko zemljoradničko stanovništvo. Sličan preobražaj u područjima naseljenim vlahimo-stočairima imala su i neka varoška naselja na granici (Travnik, Mrkonjićgrad, Kamengrad). Očito je međutim, da je ovo još uvijek bio prelazni period od stočarskog ka gradskom naselju.
 

Uz varoš nalazili su se pašnjaci na kojima su stanovnici varoši i posada iz tvrđave napasali svoju stoku plaćajući prvobitno paušalni iznos (mukata) od 200 akči godišnje. Kasnije je takav način dokinut i uvedeno je plaćanje ušura od prihoda.

Još je jedna činjenica uticala na povećanje broja stanovnika Livna. Na tom trgu, u blizini granice i ratnih operacija, obavljana je kupoprodaja zarobljenika. Godine 1528. bio je evidentiran godišnji prihod državi od 600 akči od zakupa badža od prodaje zarobljenika u Livnu (mukata-i bac-i usara), Prema kanun-mama za bosanski i kliški sandžak, visina pristojbe za prodatog roba bila je 2 akče za kupca i 2 akče za prodavca.

 ...

40 godina smrti Gabrijela Jurkića

G. Jurkić - Snjezna idila 1920Hrvatska pošta Mostar izdala je prigodnu poštansku marku, žig i omotnicu prvoga dana u povodu 40. obljetnice smrti Gabrijela Jurkića, jednoga od najvećih bosanskohercegovačkih slikara. Na marki je prikazano osebujno Jurkićevo djelo pod nazivom „Snježna idila“ iz

1920. godine iz ciklusa „Zima“. Ovo djelo nesumnjivo ga svrstava u istaknute predstavnike moderne i nalazi se u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica Livno. 

Marka je tiskana u malom arku od 4 marke u tiskari Zrinski u Čakovcu i u poštanskom prometu koristi se od 25. veljače 2014. godine.

Život Gabriela Jurkića, njegovo posvećenje umjetnosti i stvaralački duh nemoguće je predstaviti u nekoliko riječi. Vedrina zimskog dana 1959Njegova djela nadživjela su svoje vrijeme, odišu i prenose poeziju slavljenja lijepoga i čudesnoga. Gabrijel Jurkić rođen je 24. 3. 1886. u Livnu gdje je završio pučku i trgovačku školu. Nakon toga odlazi u Sarajevo gdje polazi Srednju tehničku školu koju napušta s nakanom da se posveti slikarstvu. Od 1906. godine đak je slikarske škole Bele Čikoša Sesije i Mencija Clementa Crnčića, a već 1907. s Napretkovom potporom upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. 

Godine 1908. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Beču gdje je primljen u IV. godište slikarskoga odjela, a u specijalnoj školi Kazimira Pochwalskoga od 1909. do 1911.  izučava segment  „Studija umjetnosti bosanske historije“. Nakon bečkih studija vraća se u Sarajevo gdje boravi do 1956. kada se sa suprugom Štefom preseljava u Franjevački samostan Gorica u Livnu gdje ostaje do svoje smrti 25. 5. 1974. godine.

Autoportret 1947Zbog slaboga vida prestao je slikati oko 1966., a 1970. godine nagrađen je Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika BiH kao jedan od petorice doajena bh. umjetnosti. U znak zahvalnosti Franjevačkom samostan Gorica u Livnu ostavio je dio svoga umjetničkog opusa: dvjestotinjak slika i oko šest tisuća crteža, skica i krokija. Franjevci su opravdali povjerenje, sačuvali njegov plodan umjetnički rad te dio predstavili u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica Livno.

Hrvatska pošta Mostar

Za više fotografija kliknite ovdje

 

 

Dijamantni pir – vjenčani u Livnu prije 60 godina

Povodom Valentinova objavljujemo parove koji su 1954. godine sklopili crkveni brak u župi Svih svetih u Livnu i ove godine slave svoj Dijamanti pir. Onima koji su umrli pridajemo pokoj vječni i pružamo priliku njihovim potomcima i rodbini da se sjete njih i njihove čestitosti!

Onima koji su živi, čestitamo dijamantnu obljetnicu te da se sjete svojih kumova i vjenčatelja. Godine 1954. vjenčano je 42 para. Njihova imena, imena kumova i vjenčatelja pogledajte u nastavku.



1. Ljupko Dolić i Dragica Drinovac, vjenčani: 3. siječnja 1954., kumovi: Anto Čelan i Božo Dolić, vjenčao: fra Anđeo Kaić, župnik.

2. Slavko Bandov i Anđa Tabak, vjenčani: 16. siječnja 1954., kumovi: Paško Bandov i Pavka Bandov, vjenčao: fra Anđeo Kaić, župnik...
                                 Opširnije na zupalivno.com

 
Tatjana Batinić postala gospođa Boenisch

Otvorite sliku u novom prozoru da je uvećateBivša Missica Austrije Tatjana Batinić udala se za svog dugogodišnjeg dečka Sebastiana Boenischa, reprezentativca Poljske i  igrača Bayera iz Leverkusena.
Poljska nogometna zvijezda i bivša Miss Austrije u vezi su četiri godine. Vjenčanje je bilo u Schönbrunnu u Beču. - Napravili smo vjenčanje samo za uži krug ljudi, našu obitelj. Pravu feštu i veliku svadbu ćemo napraviti u prosincu ove godine– otkrila je Tatjana za FeniX.

   selomis.com

 

 

„Nijedan čin ljubaznosti, ma kako malen bio, nije uzaludan..“

li.zanimljivosti@gmail.comImate zanimljivosti koje biste podijelili sa nama??? Pišite nam ...  

Map IP Address
Powered byIP2Location.com

                                  

Pročitajte zanimljivosti i dođite opet!