POLITIČKE PRILIKE U LIVANJSKOM KRAJ U
U 19. STOLJEĆU S KRATKIM OSVRTOM NA
GOSPODARSKO I SOCIJALNO STANJE

     Posljednji (protu)turski rat vođen na koncu 18. stoljeća između Osmanlijskog Carstva i susjednih zemalja (Austrije, i nešto ranije Mletačke Republike) sveo je Bosanski pašaluk u današnje bosanskohercegovačke granice. Na sjeveru je to (p)ostala rijeka Sava, a na zapadu i jugu rijeka Una i planinski lanac Dinare i Kamešnice. Tako je — unatoč željama ovdašnjeg puka i mnogobrojnim uskočkim i hajdučkim čarkanjima za oslobođenjem kroz protekla stoljeća — sjena turskog polumjeseca i dalje obasjavala golema krška polja jugozapadne Bosne među kojima je Livanjsko najveće.

a) Vojno-administrativna pripadnost Livanjskoga kraja; granice i ustroj Početkom 19. stoljeća Livanjsko je polje zajedno s Glamočkim na sjeveru i Grahovskim na zapadu te Buškim blatom na jugoistoku tvorilo golemu administrativno-teritorijalnu cjelinu u sastavu Bosanskog pašaluka, najudaljenijeg dijela nekoć moćnog Osmanskoga Carstva. Službeno se ona nazivala Livanjskim kadilukomili — kako je to još 1865. u svojim Bilješkama' zapisao fra Grgo Lozić -županijom.

    Glavno središte i sjedište cijeloga kadiluka bio je dobro utvrđeni grad Livno u kojemu su sjedili dizdar, aga i kapetan te glavni kadija sa svojim pomoćnicima (tzv. naibima) zaduženim da u njegovo ime obavljaju poslove u nahijama kao najnižim administrativno-teritorijalnim jedinicama. Osim Livna, važnije utvrđeno naselje u kadiluku bile su još varošica Glamoč te na krajnjem zapadnom rubu malena palanka Grahovo. Oko tih utvrda po rubovima polja nizala su se veća i manja sela i zaseoci u kojima je kao znatna većina — s ponešto pravoslavaca i muslimana — živio hrvatski katolički puk ovisan isključivo o muslimanskom gospodaru (spahijskom begu ili agi). Ovi potonji kao jedini pripadnici vladajućeg sloja organiziranog u tzv. asker bili su ekonomski znatno neovisniji i bogatiji u odnosu prema podaničkom puku koji je pripadao raji kao najnižem sloju bipolarnog osmanskoga društva.

    U vojno-političkom smislu, kadiluk je bio podijeljen na dvije kapetanije i jedan agaluk. Kapetanije su nosile ime po svojim glavnim centrima Livnu i Glamoču dok je agaluk pokrivao širi prostor Grahovskoga polja. Teritorijalno najveća bila je livanjska kapetanija pa je zbog toga i njezin kapetan uvijek imao primat u kadiluku! Istodobno, ovaj prostor formalno je još bio u sastavu Kliskog sandžaka, no kako je više od 2/3 njegova nekadašnjeg teritorija odavno već bilo izgubljeno, stvarno se održavao još samo na papiru a i to će doskora konačno biti dokinuto.
 

     U crkvenom pogledu, livanjski je kadiluk bio razdijeljen na dvije rimokatoličke crkvene župe i četiri pravoslavne ili »ristjanske« kako to piše fra Ivan Frano Jukić. Središta katoličkih župa bili su Ljubunčić i Vidoši, a pravoslavnih Čelebić, Sajković, Nuglašica i Crni Lug. Ljubunčić je tvorio župu Donje polje, a ona je obuhvaćala sva sela na Glamočkom i Grahovskom polju te veći dio Livanjskoga (do toka rijeke Bistrice od izvora do ponora), dok je preostali dio Livanjskog polja i cijelo Buško Blato, spadao na Vidoše koji se službeno nazivao župom Gornje polje. S obzirom da ćemo o tome šire i detaljnije pisati u idućem poglavlju, ovdje ćemo primarnu pozornost posvetiti političkim (ne)prilikama te pokušati detaljnije prikazati uvjete u kojima su živjeli naši predci o kojima će naprijed biti riječi.

     b) Obrambena moć i opis mjesnih tvrđava
     Teritorijalni gubitci u proteklim ratovima i mirovni ugovori koji su uslijedili nakon njih, bili su najizravnije upozorenje lokalnim vlastima da se, neovisno o centralnoj vlasti, ozbiljno pozabave jačanjem obrambene moći »svojih« prostora. U to ime koncem 18. i početkom 19. stoljeća, bosanske su vlasti prišle organiziranju popravaka u ratu oštećenih fortifikacijskih objekata i podizanju posve novih. Osim toga muslimansko stanovništvo je nastavilo s građenjem kamenih kuća. Tako je bilo i u Livanjskom kadiluku.

      Naime, još je Evlija Celebi sredinom 17. stoljeća zabilježio kako je većina livanjskih kuća specijalno građena za obranu. Od kamena su, opisuje Čelebija, debelih zidova s puškarnicama i drugim manjim otvorima kroz koje bi se izlijevalo ključalo ulje ili voda; k tomu su pokrivane i kamenim pločama kako se ne bi mogle zapaliti. S obzirom na njihovu obrambenu sposobnost, a onda i na veličinu jer su uglavnom građene na kat (»boj«) a kasnije i na nekoliko katova, što je osobito bila odlika imućnijih i bogatijih, nazivane su kulama. Zbog spoznaje da se nekolicina vojnika uz dobru opskrbljenost vatrenom moći može samostalno braniti i duže vrijeme, kule su držane svojevrsnim malim tvrđavama. Premda su posvuda građene na sličan način, nisu svuda i služile istoj namjeni. U sjedištu kapetanija, predstavljale su svojevrsne.

      U vojno-administrativne urede, dok su one po selima služile prvenstveno za smještaj vojske koja je nadzirala kmetska selišta odnosno putove i tranzitne prolaze kojima se odvijala trgovina. Ovisno o potrebi i konfiguraciji terena, kule su građene uglavnom na onim mjestima s kojih su najlakše mogle biti branjene. Osim toga, dobro naoružana kula imala je barem jedan top manjeg kalibra kojim bi se u slučaju napada posada mogla braniti odnosno na vrijeme signalizirati opasnost široj okolici.10 U vrijeme mira, upozoravao je mještane sela kojima je kula dominirala, na njihove obveze. U istu svrhu, premda građeni od drugačijeg materijala, podizani su i čardaci koji su uglavnom građeni u nizinama i na ravnim površinama oko kojih se otvarao široki vidik. Uokolo i jednih i drugih objekata, ili njihovoj neposrednoj blizini, građeni su odžaci čija je funkcija bila isključivo stambena i gospodarska. U njima su uglavnom stajali seoske age sa svojim obiteljima, a po uzoru na njih, i drugi su imućniji seljani, gradnjom više objekata na malom prostoru, nastojali dostići tu ekonomsko-sigurnosnu razinu.Uostalom, takav način gradnje održao se do dana današnjeg!

   Početkom 19. stoljeća u Livanjskom kadiluku postojalo je 25 takvih objekata. Njihovo postojanje, iako je do danas od toga vrlo malo sačuvano, sigurno je utvrđen
u Žabljaku, Rapovinama, Ziroviću, Ljubunčiću, Strupniću, Celebiću, Crnom Lugu, Kazancima, Čaprazlijama, Lištanima, Odžaku, Ćajiću, Čukliću, Srđevićima, Vržeralima, Podgradini, Liskovači, Prisoju, Golinjevu, Podhumu, Smričanima, na Grgurićima, Vidošima, Dobrom i Potočanima...
Takav sustav uvezanih obrambenih kula naslanjao se na gotovo neosvojive tvrđave u kojima je bila stacionirana sva vojna, politička i gospodarska moć kraja. Početkom 19. stoljeća na prostoru Livanjskog kadiluka postojale su tri iznimno jake utvrde iako su već tada bile u trošnom stanju i ponegdje ruinirane. Riječ je o tvrđavama u Livnu, Glamoču i Grahovu.

     Najveći i najmoćniji vojni kompleks u kadiluku bila je livanjska tvrđava. Kao takva ubrajala se i među najveće i najopremljenije u cijelom Bosanskom pašaluku. Nalazila se na istočnoj strani izvora Dumana, nepravilno položena na najuzvišenijoj strateškoj točci ispod kamenih litica Bašajkovca na čijem su obodu stajale kamene kule od kojih se do danas sačuvala samo tzv. Veis-kula. Tvrđava je bila opasana čvrstim kamenim bedemima dodatno pojačanim strateškim bastionima i tabijama međusobno raspoređenim na gotovo svakih stotinjak koraka. Glavni ulaz, od ukupno triju, nalazio se na istočnoj strani u tzv. Atlagića tabiji.
     U tvrđavi je bila smještena dobro naoružana vojna posada čiji je glavni zadatak bio da brani grad ili obližnja naselja u slučaju kakve navale.
     Osim vojske, u njoj se nalazilo brojno naoružanje različite vrste i kalibra o čemu nas izvješćuje i jedan suvremeni dokument načinjen po naredbi vezira Davud-paše iz 1833. godine. Prema toj bujruntiji svi mjesni kadije i dizdari imali su obići tvrđave na području svoga kadiluka, izvršiti inspekciju te o tome sastaviti zapisnik i uputiti ga središnjoj defterhani. Inspekciju livanjske utvrde obavili su dizdar Hadži Mahmut-aga i ovdašnji kadija Lutfullah Edib.

     Prema spomenutom dokumentu, u tvrđavi su se nalazila ukupno 34 ispravna topa osim jednog duljine sedam pedalja, zatim, preko 13.000 komada topovskih kugli (taneta tzv. đuladi) od čega 5.000 komada velikih i oko 8.000 komada malih, 16 te preko 2.000 komada ručnih bombi od kojih 1.420 malih i 592 velike. Čuvala se i velika količina baruta (praha) koji je bio uskladišten u preko 120 sanduka i 170 buradi mjerom točno 11.237 oka a uz barut popisan je i olovni materijal u količini od preko 10.000 oka (5.000 oka u polugama i 5.312 oka u zrnu). Od lakog naoružanja pedantni je kadija izbrojio gotovo 300 velikih pušaka od kojih 120 novije izradbe te preko 280 sabalja i točno 1.006 komada puščanog kremena s 45,5 oka misirskog fitilja...

Sve se to čuvalo u posebnom skladištu u tzv. džebhani o kojoj je još u 17. stoljeću Čelebija napisao gotovo hvalospjeve.
Konačno, u tvrđavi se nalazio i jedan od nekolicine tvrdih zatvora (hapsane) u kojemu su kazne izdržavali teški kriminalci, pobunjenici, razbojnici i disidenti. Mnogi su ovdje smaknuti i mučeni na najrazličitije načine kako to pjeva i narodna pjesma...

... Baciše ga u zindan tamnicu,
Bućnu voda do svilena pasa
Sve su po njoj guje i akrepi,
Guje kolju, a akrepi štiplju...

  Ispod surih tvrđavnih zidina prostirala se varoš koja je još od 16. stoljeća postojala kao veća stambena cjelina. U njoj su stanovali brojni obrtnici. Odreda su bili muslimani, osim jedne stare sjedilačke hrvatske katoličke obitelji — Tadića-Marijanovića koji su tu kroz cijelo osmansko razdoblje neprekidno živjeli sve do danas!
Kako se grad širio i mijenjao, mijenjao se i njegov broj i sastav stanovnika a među njima je osobito rastao broj katolika tako da ih je početkom 19. stoljeća bilo više od 30 obitelji o čemu u svom izvješću svjedoči biskup Miletić (1813), ali i naše matice čiji ćemo sadržaj detaljno prikazati u drugom dijelu ove studije.

Glamočka utvrda bila je znatno slabija od livanjske, ali i takva za goloruki kršćanski narod dovoljno moćna i opasna, a ta je sila bila vidljiva gotovo na svakom koraku.24 Kao i livanjska, i ova je bila smještena na strateški najboljem položaju u kraju. Sazidana također od čvrstog materijala, imala je dvije velike polukružne kule na krajevima što ih je povezivao kameni bedem u kojem se nalazila glavna ulazna kapija u tvrđavu. U njoj se nalazila carska džamija, dvadesetak kuća u kojima je stanovala vojska te jedna velika žitnica (tzv. ambar). I dok su livanjsku utvrdu obišli dizdar i glavni kadija, glamočku je pohodio naib Muharem Zuhdi u pratnji mubašira Osman-age koji je za to bio određen Mehmed Sadik-pašinom bujruldijom. Inspekcija je obavljena tjedan dana prije livanjske (30.11.1833) što nam jasno govori da se u obilazak tvrđava krenulo iz unutrašnjosti.

Prema navedenom dokumentu u tvrđavi se nalazilo 11 topova od kojih su 4 bila neispravna, sa 760 kugli; potom 10 oka misirskog fitilja, 52 testeta naboja te 1.586,5 oka olova i 3.040 oka baruta. Još je popisano 40 komada željeza za vrata, 73 krampa i 4 sanduka izlomljenih naboja. Osim toga u gradskom se ambaru kao robna pričuva našla i 48.701 oka ječma te 434 oke pokvarenog dvopeka. I iz ove se utvrde trošilo streljivo za vrijeme bajramskih slavlja pa su tako između 1825. i 1833, potrošene preko 483 oke baruta i 21,5 oka olova.

Glamoč, predjelje i grad pri brijegu, u njemu ima turskih kucah 13, džamija i, topa 3. Izpod grada imade nekoliko dućanah i petkom se pazar kupi (...); odstoji grad Glamoč od Lijevna 6 satih.

Grahovo je bilo treće važnije naseljeno mjesto u livanjskom kadiluku, iako je to značilo tek nekoliko kuća s ponekom begovskom ili aginskom kulom i čardakom. Bila je to zapravo malena palanka s ne osobito velikim drvenim utvrđenjem od brvana ili jakog kolja opletenog šeperom, a izvana nasuto zemljom i ograđeno jačom drvenom palisadom (tzv. korlat) iznad čijeg se ulaza nalazio čardak od hrastovine. Obično se u takvim utvrdama nalazilo nekoliko vojnika, možda ne više od 30-ak (džemat), ali svakako dobro naoružanih. Bio je to najvjerojatnije odred tzv. »čuvara klanaca« (derbendžije) jer je grahovski kraj ispresijecan mnoštvom planinskih usjeka kroz koje vode brojni putovi, osobito preko prijevoja Uništa i Strmice. Njima su tumarali mnogobrojni hajduci i pljačkaši napadajući trgovačke i putničke karavane, pri čemu su često na okrutan i surov način na žalost i ubijali ljude. Zato su ovi vojnici bili zaduženi da nadziru i čuvaju spomenute putove vodeći računa o sigurnosti i zaštiti trgovačkih i putničkih karavana, odnosno života svojih gospodara i njihova imetka na ovoj nemirnoj granici.

c) Uprava lokalnih begova
I dok su na čelu glamočke kapetanije formalno stajali begovi Jakirlid, a stvarni ugled imali begovi Filipovići, dotle su livanjskom kapetanijom apsolutno vladali moćni begovi iz kuće Firdus (Firdev's) — islamizirane katoličke livanjske starosjedilačke obitelji Rajčica koji su kao srednjovjekovni feudalci prešli na islam da bi tako sačuvali svoj ugled i dotadanju moć... O tom ugledu i moći svjedoče njihovi suvremenici a u materijalnom smislu do danas tek sačuvani nadgrobni spomenici među kojima se ističe golemi nišan Abdurahmanbega Firdusa, sina posljednjeg livanjskoga kapetana Ibrahim-bega II, i ponešto sačuvanih predmeta svakodnevne uporabe što se kao muzejski izlošci danas čuvaju u Franjevačkom samostanu na Gorici.

Kao i mnogi drugi lokalni feudalci, i Firdusi su imali svoje kule, čardake i odžake u kojima su stanovali brojni članovi njihovih obitelji, te sluge (izmećari) i čuvari-stražari koji su brinuli za njihovu sigurnost i gospodarske zgrade razmještene uokolo moćne kule. Glavna kula, ujedno i rezidencija čitave kapetanije, nalazila se na desnoj obali rijeke Bistrice, u dijelu grada koji se i danas zove »Prikorika«. Do danas se od te kule nije sačuvalo gotovo ništa, ali nam je iz drugih izvora poznat njezin izgled.

Osim toga, moćni begovi su imali svoje kuće i u samoj tvrđavi (Rajčevac) te brojnim livanjskim selima o čemu ćemo opširnije pisati kasnije. Firdusova kula, prvotno sagrađena oko 1750. bila je sazidana od pomno tesanog kamena na pet katova u čijem su se prizemlju nalazile tamnice. Zauzimala je središnji položaj cijelog sklopa ostalih stambeno-gospodarskih zgrada, koje su zajedno bile povezane visećim mostovima. Uokolo svih zgrada prostirao se kameni bedem tako da je cijeli kompleks predstavljao zasebnu cjelinu. Na obližnjem brežuljku gdje se danas nalazi Firdusovo groblje, uzdizala se vitka kamena munara Firdusove džamije. U cjelini gledajući, bio je to u svemu samostalni građevinski kompleks sličan srednjovjekovnom dvorcu.

Istodobno, na drugom kraju grada, u istočnom dijelu tvrđave, u istoimenoj kuli podignutoj u neposrednoj blizini glavne ulazne kapije u tvrđavu, živjeli su malobrojni potomci čuvene obitelji Atlagića koja je Turskom Carstvu dala brojne državnike i vojskovođe od kojih je Mehmed-paša, bosanski namjesnik 1687/1688, svakako najpoznatiji. Međutim, usud povijesti tragično se poigrao ovom obitelji tako da su njezini članovi početkom 19. stoljeća obnašali još samo funkciju kliskih alajbegova. U vrijeme prvog srpskog ustanka 1804. na tom se mjestu zatekao Ahmed-beg, otac posljednjega muškog Atlagića, Ali-bega! Atlagića kula, podignuta sredinom 17. stoljeća nedaleko tzv. Gornjih vrata (»Atlagića tabija«) zauzimala je najviši i strateški najljepši položaj u cijelom livanjskom kraju. Kvadratnog oblika, uzdizala se na tri poveća kata od kojih je svaki imao brojne otvore u zidu. Na trećem se katu nalazila »Pašina soba« po kojoj su bile poredane udobne »sećije« odakle je pucao prekrasan vidik na Livno i Livanjsko polje! Nedaleko kule uzdizala se tzv. Pašina džamija koja se do danas, doduše materijalno u potpuno izmijenjenom obliku, sačuvala u imenu Zavra.

Treća moćna obitelj koja je obilježila livanjsku povijest bili su Ljubunčići. U blizini i danas postojeće džamije Balaguše, koju su još u 16. stoljeću Ljubunčići prvi i podigli i dali joj ime (»džamija Bali-age Ljubunčića«), uzdizala se prostrana i jaka kula na dva boja. Početkom 19. stoljeća u njoj je živio čuveni ajan Ahmed-beg Ljubunčić sa svojom obitelji. U samoj tvrđavi ili njezinoj neposrednoj blizini, živjele su i druge ugledne begovske obitelji medu kojima su se isticali Borići, Brkići, Bušatlije, Čizmici, Džepari, Gagići... I oni su imali svoje kule i čardake makar znatno manje bogatije od prethodnih. Među njima je najznamenitija i danas uzgor, tzv. Pirijina kula smještena u samoj tvrđavi podno sjevernih branič-kula (Veis i Klanac). »Na njihovu jeziku stajaše smrt i život i najpravednijeg čovika, a grabež, otimačina i nemili udarci bijahu njihova dika i ponos...« piše fra Lovro Karaula, njihov suvremenik.

d) Život na selu — opis patrijarhalne obitelji: obveze, kuća i poslovi
I dok su u tim moćnim i jakim utvrdama i njihovim podgrađima stanovali isključivo muslimani, dobro naoružani i opremljeni, dodatno zaštićeni šerijatskim pravom prvenstva prema podređenim konfesijama (katoličkoj i pravoslavnoj)46 dotle je podanički puk (»raja«), ponajprije katolički, naseljavao uglavnom vrlo udaljena sela i zaseoke razbacane po okolnim rubovima polja, bliže (svojim) planinama (Dinari i Kamešnici, Tušnici, Cincaru, Korićini i Goliji), u kojima je pronalazio najosnovnije za život: kamen, drvo, divljač.

"... Kad ostaviš brdovite šume, dođeš na polja (...) a kućah nije vidjeti ni naširoko ni na daleko..."
Bosna kako ju je doživio Ivan KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI

Sela su bila relativno mala, s tek nekoliko zbijenih i gusto podignutih kućica, uglavnom na kakvom proplanku ili dobro skrivenom šumarku (gaju). Iznimka su bila sela što se nalaze u polju (Vržerale, Ćosanlije, Grborezi, Komorani); kao tipična ravničarska, nisu se odveć međusobno razlikovala. No, sva ta sela većinom su bila poprilično udaljena što je u to vrijeme više sličilo pustopoljini kakve zabačene bajkovite zemlje nego pristojno ili planski razmaknutim ljudskim nastambama kako ih doživljavamo danas.

Sela su međusobno bila povezana vrlo uskim pješačkim, kozjim i konjskim, dobro utabananim stazama i puteljcima, a do Livna su vodila 3-4 kolska puta još iz rimskog doba. A kako je Livno stoljećima bilo najvažniji trgovački centar između Jadrana i unutrašnjosti, preko njega je vodio glavni (među)državni — karavanski — put Split-Travnik-Sarajevo. Taj put je u to vrijeme bio iznimno dobar (»pokaldrman«) a išao je preko Vagnja na Dinari do Dalmacije odnosno preko polja od Prologa na Grboreze, dalje preko drvenih mostova kod Gubera i Rapovina do grada te, konačno, preko Orlovače na Šujicu, Kupres i dalje u unutrašnjost.

Sasvim je druga priča kada bi studene livanjske zime nanijele snijeg! Uostalom, ni danas nije puno drugačije... »Rajinske« kuće bile su građene od drveta i pruća oblijepljena blatom a samo su neki imućniji seljani imali kuće od suhozida kamena. Međutim, i te su kuće više nalikovale kakvoj na brzinu sklepanoj zidini nego skromnoj građevini. Bile su pokrivene slamom ili barskom trskom (tzv. ševarom) a samo iznimno i vrlo rijetko daskom (»šindrom«) i kamenim pločama. Još je to za raju bilo skupo i nedostupno.

Kuće su bile jedna jedina prostorija razdijeljena plotom (ogradom) na dva dijela koji bi dijelio životinje od ljudi odnosno, ako bi se ipak kraj kuće našla nekakva malena nastambica u kojima su zasebno držane životinje, stariju čeljad od mlađe.
"... Gdje krstjani sami sebi kuće djelaju, Turci dobro paze da ne bi tko načinio sebi malo bolju kuću, i ako tko načini, odmah ga tjeraju na stid i pitaju: »Pa zar i ti Krstu, i ti hoćeš imati kuću, i ti si nekakav aga!« Hajde u haps dokle. neplatiš toliko i toliko grošah. A kuća da mu se uzme, pak ju podajte kojemu Turčinu. A za tebe je košara, Krstu lipovi, ti sebi napravi košaru!...".

U tom »ljudskom« dijelu nalazilo se ognjište i tu bi se odvijao svakodnevni život - spremala hrana za jelo, sjedilo i dogovaralo, ali i prepričavala i(li) opjevavala junačka prošlost pradidova koji su stoljećima bojevali s Turcima... Pokućstvo nije postojalo. Tek poneki komadi drva koji su bili zataknuti u meke, blatnjave zidove ili rašljaste tvorevine na kojima bi visile drvene žlice, bukare za vodu i glineni lonci (»bakre«) u kojima se »varila« pura ili pokoji krumpir i podmetena kaša od prosa i ječma. Bio je to sav jelovnik! Iznimno su neke kuće imale drveni sanduk (»baula«) koji je služio za ono najvažnije (novac ako ga je bilo, poneku kuburu ili nož te starinsku nošnju koja se čuvala za najnužnije: svadbene svečanosti ili pokop). Iako su kuće bile male i bijedne često su u njima živjeli brojni članovi jedne obitelji. Od najstarijeg do najmlađeg člana znalo je biti gotovo pet naraštaja, a poneke su obitelji imale i nekoliko oženjenih muškaraca. Ipak, svi su živjeli zajedno, a na to ih je prisiljavao i način života.

Naime, kuća koja bi imala priličan broj muškaraca lakše se mogla braniti od napada razbojnika ili kakva neodgovorna turskog bašibozuka odnosno zaptije. Pored toga, takvi su predstavljali i nekakav autoritet za ostale u selu pa se znalo događati da iz jedne kuće bude i seoskih knezova i begovskih namještenika ili fratarskih pomoćnika. Dosta je takvih primjera u našim maticama. To ćemo uostalom vidjeti kasnije. Svi ti brojni članovi imali su svoga starješinu koji se još za života onoga najstarijeg (djeda ili oca) birao i tražilo bi se od njega da nastavi dosadašnjim načinom voditi kuću, tj. zajednicu. U tako velikim zadrugama svatko je strogo imao svoja zaduženja pa ako su se ovi toga držali, kuća je napredovala. Oni ponositiji, rano su raskidali zajednicu pa je to po njih, u ovim vučjim vremenima, često bivalo kobno.

Oko kuća bilo je (manjih) nastambica tzv. ajatića i torova za stoku. Torovi su bili ograđeni suhozidim kamenom odnosno pletenim prućem kao jedina brana od nasrtaja divljih zvijeri. Dalje uokolo sterale su se plodne podvornice i uredno obrađeni vrtovi u kojima se sadio krumpir, luk, grah i kupus, a s razvojem trgovine i neke nove kulture odnosno voćnjaci u kojima je prednjačio orah.
U tim kućama proizvodilo se skoro sve što je bilo potrebno za život. Muzlo se, kiselilo i sirilo, a vrlo rijetko i klalo zbog ponekog škrtog komadića mesa da bi se opremio Božić ili nahranila skromna svadbena povorka odnosno opremio mrtvac (tzv. sedmina). Strigla se vuna s ovaca kako bi poslužila za izradbu odjevnih predmeta — suknenog odijela (muške i ženske narodne nošnje, te čarapa i terluka), a (kozja) kostrijet za vreće, arare, zobnice i pokrivače (tzv. mutapi). Oderana životinjska koža bila je jedina sirovina za proizvodnju obuće, a to je stoljećima bio opanak. No ni njega, kao i većine drugih stvari i predmeta nije bilo dovoljno pa se znalo cijelo ljeto biti bos, a sve da bi se postojeći opanci sačuvali za zimu!.

Sve ostalo što se nije moglo proizvesti — sol, šećer, petrolej, čoha, oružje i streljivo te kovačija — kućni starješina bi jednom ili dvaput godišnje otišao kupiti na pazaru u Livno ili preko granice u Dalmaciji.
U selima koja su bila bliže velikim hrastovim i(li) bukovim šumama Dinare, Kamešnice i Golije zbog njihovih plodova žira, uzgajane su svinje, makar su u većini i same nesmetano krstarile u poludivljim čoporima. Sve ostale površine bili su sočni pašnjaci i livade na kojima se napasala mnogobrojna stoka — ovce, krave i konji, i sijale žitarice. Bilo je to sve »blago« što ga je ovdašnji čovjek tada imao! Od jutra do večeri, ljeti i zimi, protjecali su dani prepuni teške i mukotrpne svakodnevice prouzročene i općom političkom nesigurnošću koja je već stoljećima nasrtala na ovaj opori ali otporni i uporni narod!
 

Na proljeće narod bi započinjao svoj životni ritual.Krenulo bi se oranjem nepreglednih oranica. Danima bi na stotine parovi volova upregnutih u drvene plugove, parali »crnu zemlju« ostavljajući iza sebe »more« pravilno isprevrtanih brazda, koje bi se nakon dugotrajne obrade redovite zasijavale pšenicom, ječmom, raži i kukuruzom... Ostala bi čeljad uređivala vrtovi oko svojih kuća sadeći povrće. Na ljeto, kad o Petrovu »ucvrlji Božji zvizdan«, muškarci bi opasali drvene vodire i s metalnim kosama o ramenu krenuli u polje iz kojeg je nekoliko desetaka dana uglavnom ne će vraćati dok se livade ne pokose i sijeno ne pokupi i sadjene u plastove. Tada se čekalo na begova momka da dođe na procjenu odredi dio za državu, a dio za bega i tek tada bi raja ostatak prevozila svojim kućama.

Isto je čekalo i zrele žitne usjeve. Nakon žetve prišlo bi se vršidbi. Dobro utabanane travnate površine tzv. armeni zatrpali bi se snopovima požnjevena žita i onda bi se preko njih tjerali konji da trče u krug. Pod teretom teških konja trusilo se klasje ostavljajući čisto zrno na dnu, dok bi se otreseni snopovi cijeli u plast za kućne potrebe: pšenična slama služila je kao hrana za krupnu stoku (krave, konje i volove), dok bi ječmena bila jedina prostirka i ležaj na kojemu je čeljad spavala. Zobena ražena, kao najtvrđe, služila je za krovove koji su se redovito svake godine obnavljali ili, što je bilo češće, dopunjavali.

Dakako, cijelo to vrijeme valjalo je sačuvati usjeve od nasrtaja raznoraznih zvjeradi i grabljivih ptica što je i danas priča za sebe. Pod jesen zbrajali su se rezultati mukotrpna rada.
Nakon što bi se podmirili svi izdatci državi, odvojilo najzdravije sjeme za novu sjetvu, oni ukućani koji su za to bili određeni, odvozili bi žito u mlinice. U idućih nekoliko dana, vriće pune pšenice i ječma za kućnu čeljad, a arari zobi i raži za životinje, natovareni na konje ili magarad, transportirane su u obližnje mlinice.
 

Prema dostupnim izvorima, doznajemo da su takve mlinice bile podignute na rijekama Sturbi i Žabljaku, a nekoliko ih je bilo i u samom gradu Livnu, dok su mještani Donjeg polja imali svoje mlinice u Ćaićkom odnosno Prološkim ponorima. Dovezeno žito ostavljalo bi se dok se potpuno ne samelje u brašno. Tada bi mlinar65 dio tog samljevena brašna uzeo za sebe (tzv. ušur /ujamf), a ostatak bi vratio u vreće i čekao onoga čije je. Time se zatvarao životni ciklus ovdašnjih ljudi koji je već stoljećima bio identičan iz godine u godinu.

e) Kratki prikaz općeg života muslimana
Nasuprot bijednoj i siromašnoj kršćanskoj raji, živjeli su »obični« muslimani -ekonomski, pravno, politički i socijalno neusporedivo bolje i otmjenije makar je nedvojbeno i među njima bilo sirotinje. Međutim, nije to bila sirotinja koja je sustavno stvarana temeljem nejednakih prava i mogućnosti kao što je slučaj s kršćanima, nego zbog vlastite oholosti pa i lijenosti ili bolje reći zbog nepostojanja želje i nepokazivanja volje za bilo kakvim promjenama u tom smjeru.
Kao pripadnici vladajuće konfesije (islama) što im je od početka davalo privilegirano mjesto u društvu, muslimani su se i stvarno ponašali koliko neravnopravno toliko i nepravedno prema kršćanima.

Osim prava na vlasničko posjedovanje zemlje, vršili su sve javne, sudbene i političke poslove, dok je kršćanima to bilo onemogućeno, a kamoli da bi sami u to bili involvirani.68 Osim toga, za pljačke, zulume, podcjenjivanja, poniženja, a često i za ubojstva kršćana, muslimani nisu uopće smatrani krivima pa bi se takvi slučajevi bez većih problema jednostavno prešućivali. Tek poneka, vrlo škrta bilješka u matici umrlih, bila je jedini dokaz da se to stvarno događalo.
       Sve drugo ostajalo je na usmenoj tradiciji i prepričavanju u krugu obitelji. Rijetko bi se seljani međusobno okupljali da prozbore koju o tome. Strah vidljiv na svakom koraku pojačavan je tromošću pa i nemoći okolnih (vele)sila da makar upozore na neprihvatljivost takva stanja. Jedini »vapijući glas u pustinji« dolazio je od fratara: od seoskih župnika i gvardijana do provincijala i biskupa-apostolskih vikara.

Nadalje, muslimani su za razliku od kršćana živjeli zamalo u pravim »dvorima«, posebice u onim selima bliže tvrđavi ili kakvoj utvrđenoj kuli. Kuće su im bile građene od kamena, a imale su i staklene prozore iako su bili dosta nisko postavljeni. To je uostalom i razumljivo s obzirom na muslimansku kulturu življenja. Osim toga svi ti prozori odreda su bili zaštićeni željeznim rešetkama što je kući davalo poseban osjećaj zaštite i sigurnosti (demiri).
Iako se nije radilo o nekim velikim kućama (npr. kuće »na boj« tj. kat), barem ne kada je riječ o onima na selu, ipak bi u njima znalo biti i nekoliko odvojenih prostorija što je ipak predstavljalo nekakvu kvalitetu i udobnost koju kršćani nisu imali. U neposrednoj blizini bile su podignute manje gospodarske zgrade u kojima su bile smještene životinje, ponajviše konji.
Tako je zamalo i siromašniji musliman bio u boljem ekonomskom položaju od bogatijeg kršćanina.

f) Epidemija kuge 1814 —1818; kolera 1836. i 1855.
Zajednički život ljudi i životinja u izrazito lošim higijenskim uvjetima, zatim život bez stalne opskrbe pitkom vodom, te prirodne nepogode u obliku hladnoće i posebice sušne i nerodne godine, stoljećima su slabile zdravlje livanjskih ljudi. Osim toga, primitivan način proizvodnje hrane za brojne obitelji i stoku te njezin stalni nedostatak, dovodili su do slabljenja imuniteta a među životinjama je zbog toga nastajao pomor unutar vlastite zajednice pri čemu su stradavali najslabiji medu njima (tzv. »kanibalizam vrste«).

Tako se permanentno stvarao izvor (žarište) zaraze... Nije dugo trebalo da se preko insekata (vektori zaraznih bolesti), koji su u carstvu domaćih životinja za sebe vrlo uspješno pronalazili hranu sišući im krv, uzročnik bolesti na isti način donese i do ljudi. Kada bi prijenosnik dospio na tijelo domaćina, stvarani su svi uvjeti za nastanak bolesti. U ovakvim uvjetima bilo je pitanje vremena pojave neke zarazne bolesti. S tim u vezi, godine 1814. izbila je kuga epidemijskih razmjera.

Zaraženi ljudi u početku su simptomatološki obolijevali od tzv. bubonske kuge, no kroničnim trajanjem, ukoliko se nije dogodilo spontano izlječenje, nastajo je pravi užas! Kako su velike obiteljske zajednice, od najmlađih do najstarijih, dijelile međusobno sve, tako je mogućnost izolacije bolesnih svedena na najmanju moguću mjeru. Zapravo, bila je onemogućena. To je samo dodatno pospješilo razvoj bolesti koja se aerosolom, ionako kužan sam od sebe, izrazito širila interhumanim putem. U takvim prilikama nastajao je teži i gori oblik tzv.plućna kuga. Pomor je bio strašan.

Narod u panici nije znao što da čini. Zavladala je prava strahota!!! O jačini i opasnosti od epidemije svjedoče i karantenski lazareti što su ih još sredinom 18. stoljeća podigli Mlečani na granici s Turskim Carstvom, tj. Bosnom, a obnovila Austrija koja je od početka 19. stoljeća Dalmaciju pripojila svojoj kruni. Granična crta između ovih dvaju carstava koja se pružala vrhovima Dinare i Kamešnice75 bila je prepuna tih lazareta koji su doskora potpuno bili zatvoreni, kao i granični prijelazi na Bilom Brigu odnosno Strmici, a u neposrednoj blizini lazareta postavljane su dobro naoružane straže kao stalna mjera nadzora. Samo rijetke trgovačke karavane s najnužnijom robom mogle su proći i to uz dopuštenje obiju država, a pod pratnjom specijalne konjice i pješaka koji su za tu namjenu imali svoju vojarnu blizu Hana na rijeci Cetini, na sinjskoj strani granice.

Unatoč svemu, kuga se u livanjskom kraju pojavila ujesen 1814. godine. Prva žrtva bio je Petar Babić iz Strupnića, od 50 godina. Fra Antun Kalem, pomoćnik Ijubunskog župnika, u matici umrlih Donjeg polja to je upisao ovako: "Hi sequentes omnes Pestilentiali morbo sublati fuerunt, incohando a 26 Ibris 1814 usq. ad24 Xbris ejusdem anni: sit itaque. Upisivač je, dakle, upozorio kako su svi oni koji dalje budu upisani zapravo umrli zbog kužne bolesti i to (u vremenu) od 26. 9- do 24. 12. 1814! Najprije su upisani umrli iz sela Strupnića (njih ukupno 54), a potom oni iz sela Kovačića pa Rujana, a onda redom Livno (zapadni dio grada!), Zastinje, Suhača, Prisap, Listani...77 U tablici br. 1, prikazujemo sva sela župe Ljubunčića i njihove stradalnike od 1814.-1818. godine:

TABLICA 1. Broj umrlih od kuge po selima za župu Ljubunčić

Ništa bolja situacija nije bila ni u drugom dijelu livanjske župe tj. u Vidošima. Naprotiv! Onamo je bilo još gore kako prikazuje tablica br. 2.

TABLICA 2. Broj umrlih od kuge po selima za župu Vidosi

 

ŽUPA VIDOŠI
NAZIV MJESTA	BROJ UMRLIH
BILA	59
BRINA	7
ČUKLIĆ	25
ĆOSANLIJE	46
DOBRO	71
DRINOVA MEDA	35
DRZANLIJE	-
GOLINJEVO	64
GRABOVICA	-
GRBOREZI	80
GRGURIĆI	48
GUBER	102
KOMORANI	-
LIPA	14
LISKOVAČA	-
LIVNO grad	143
LOPATICE	17
MISI	68
ORGUZ	33
OSICANI	-
PODGRADINA	20
PODHUM	86
POTOCANI	91
PRISOJE	16
PROLOG	85
RAPOVINE	18
SMRIČANI	47
SRĐEVIĆI	66
TRIBIĆ	30
VIDOSI	24
VRŽERALE	103
ZABRIŠĆE	38
ZAGORIČANI	46
ZABLJAK	110
SVEGA	1.592

Kako je logično i očekivati, najteže su stradala najnaseljenija mjesta gdje je broj i koncentracija ljudi bila najveća odnosno gdje se fluktuacija stanovništva najviše odvijala. Takav primjer su tzv. velika sela kroz koja prolaze i glavni putovi kao što je to slučaj s Grborezima, Guberom, Žabljakom, gradom Livnom odnosno Potočanima itd. Do Božića iste godine umrlo je nešto malo više od 120 ljudi, tako da je zapravo veći dio župe bio pošteđen.
Ali na proljeće iduće 1815. godine odigravala se prava drama!
Listom su košeni »Livopoljci«, kako to na drugom mjestu piše svjedok događanja fra Lovro Karaula, tako da ih je u tom naletu stradalo više od 1.300, točnije 1.342! Podatke prikazujemo u tablici br. 3.

TABLICA 3. Ukupan broj umrlih od kuge po godinama

 

GODINA	UKUPNO ŽUPA LJUBUNČIĆ	UKUPNO ŽUPA VIDOŠI
1814	124	23
1815	548	794
1816	216	173
1817	136	559
1818	33	43
SVEGA	1.057	1.592

Kako je bilo gledati i doživljavati tu apokaliptičnu strahotu, ni gotovo dva stoljeća kasnije ne možemo to sebi predočiti. Pa i u takvoj grozoti fratri su obilazili bolesne noseći im makar utjehu. Najvažnije ipak bilo je, pokušati doći na vrijeme u bolesnikovu kuću, donijeti mu sakramenat bolesničkog pomazanja, pričestiti ga ili barem izmoliti molitvu za umiruće ... Bio je to jedini način pomoći u tim teškim trenutcima. A stvarno, samo je Bog i mogao pomoći, kako su to na nekoliko mjesta zavapili to dobni fratri, opisujući te strašne trenutke u svojim ljetopisima.

Tako u jednom od njih kroničar zapisa: »... Daj Boze da ovaj bič od nas odstupi i ukazi svoje milosrđe svrhu nas, Bože naši« Na žalost, čak ni nekima od njih spasa nije bilo! Tješeći druge i sami su se zarazili i doskora umrli. U našim maticama imamo zapisana dva takva slučaja, iako za neke druge znamo iz drugih izvora. Prvi je bio fra Marko Pavličević, pomoćnik vidoškom župniku na području Čuklića, umro 5. 12. 1816, a drugi je don Luka Marijanović, također pomoćnik vidoškom župniku, koji je stradao medu posljednjima.

Cijelom 1815. kuga je žestoko harala.
Doduše, jednim dijelom krajine, prividno se bila smirila, odnijevši u 1816. »samo« 173 ljudi, (u župi Vidošima) dok se naslućivalo da će u župi Donjem polju (Ljubunčić), još trajati. Tu je naime umrlo 216 ljudi! Pa ipak, ukupan broj od 389 umrlih te godine, davao je nadu kako se epidemija smiruje. Sporadični slučajevi pokazivali su endemični karakter bolesti. Međutim, sljedeće 1817, kuga se ponovno razbuktala. U dva navrata (ožujak-svibanj te rujan-listopad) pokosila je gotovo 700 ljudi (točno 695!).

Koliko je dramatično bilo stanje, možemo vidjeti i iz načina na koji su upisivači upisivali imena umrlih. Nerijetko bi se ispričavali čitatelju što svaki put ne stignu upisati njihova imena onim redom kojim su zaraženi umirali. Stoga je popis, najčešće, činjen suhom faktografijom, pokazujući na taj način čitatelju svu dramatiku vremena i uvjeta u kojima se to događalo... Tako su upisivači, da bi eventualno na vrijeme sve to stigli obaviti, umrle upisivali u najkraćoj mogućoj formi s tek najnužnijim podatcima. Npr. napisali bi ime sela u kojemu se dogodila kuga, a onda odmah nakon toga nizali redni broj i iza njega ime umrlog, na žalost, ne uvijek i s prezimenom, nerijetko i bez dobi.

Stanje je bilo nešto »lakše« ako bi se upisivala imena stradalih iz jedne obitelji zajedničkog prezimena, kao što smo to naveli na primjeru obitelji Petra Babica iz Strupnića. Tada bi upisivač uglavnom upisao ime nositelja tog prezimena a onda bi nastavio dodjeljivati redne brojeve i samo imena umrlih ne pišući im svaki put prezime. Ipak, to nam je često predstavljalo problem kada je nedvojbeno trebalo identificirati umrlu osobu.

No to je posve razumljivo! U tim teškim danima trebalo je doći u svaku kuću, pohoditi svakog zaraženog, a onda uz potpunu svijest o vlastitom riziku, svakom bolesniku podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja, pomoliti se za njega i nastaviti dalje. Koliko je to doista bio nadljudski pothvat, lakše ćemo shvatiti ako znamo da je u to vrijeme golemi livanjski kraj sezao u duljinu preko 100 km (od Grabovice na istoku do Grahova na zapadu) te oko 60 km u širinu (od Liskovače na jugu, do Glamoča na sjeveru)! Stvarnost je time nevjerojatnija znamo li da su tada siromašni svećenici uglavnom pješačili ili su eventualno imali jednog konja, pa kad je netko od njih u jednom kraju župe odjahao na konju, jasno da su oni drugi, na drugom kraju župe, morali pješačiti.

Svi ti pokazatelji navode nas na zaključak o obliku tj. tipu kuge. Visok postotak smrtnosti nedvojbeno pokazuje kako se radi o plućnom obliku. Za to čak imamo i izravnu potvrdu. Skromni livanjski svećenik don Jozo Ivković, u jednom upisu između ostaloga zapisuje kako zaraženoj Markovoj ženi Mandi nije mogao podijeliti sakrament
pričesti "... poradi mnoga bljuvanja.. .". Upis je pisan bosančicom, pa je transliteriran.
Ovdje upisivač opisuje znakovit simptom bolesti: povraćanje kao najvjerojatniji oblik
iskašljavanja sputuma koji se nakupio u plućima.

Pogledajmo sada tablicu abecednog niza umrlih od kuge po prezimenima jedinstveno za obje župe:
TABLICA 4. Umrli od 1814. do 1818. po prezimenima

PREZIME	NASELJE U KOJEMU JE PREZIME EVIDENTIRANO	UKUPNO UMRLIH ČLANOVA
ABRAMOVIC	Potočani	5
AJDUKOVIC