PROVO
Naselje se u opširnom defteru Kliskog sandžaka iz 1604.
godine zove Prhovo. Biskup Dragičević, prilikom vizitacije
katolika u Livanjskom polju 1741. godine, bilježi ga kao
Prohovo, a Bogdanović 1768. godine kao Parovo. U zaseoku
Poparići nalazi se nekropola sa 13 stećaka, kao i na
lokalitetu Grobljice, odnosno Poljice, gdje je 10 stećaka.
Među stećcima ima i drugih grobova, što je znak da je ovo
bilo dugo vremena aktivno groblje.
U pravoslavnom groblju više je spomenika ukrašenih
raznolikim etnografskim motivima. Bunar Smrdelj, dubok oko 3
m, ne presušuje. Ovaj se bunar zamuti poslije kiša. Sa njega
se opskrbljuje jedan dio Prova i Čaprazlija. U blizini
Smrdelja su još dva bunara sa kojih se napaja stoka.
Toponimi na području sela su: Barevci, Baroševa bukva,
Begluk, Borković, Bus, Dolac, Gredina, Grobljice, Hamzaguša,
Jelkuše, Jezero, Klini, Ključić, Lasta, Limar gora,
Lisovička, Lubovac, Luka, Marga, Murove, Peržine, Pitomna
kosa, Poljice, Prosnice, Provsko groblje, Razkršće, Smrdelj,
Strana, Šibovike, Turuša, Zimini (Zemini).
Ranije su ovdje živjeli i Bošnjaci i Hrvati. Jedna od
bošnjačkih porodica, MILACI, preselili su se odavde u Lusnić.
Sadašnji stanovnici su Srbi ijekavci: BIKIĆI - od Banjaluke;
BORKOVIĆI -iz Miljkovca kod Vrlike; ĐURANI; INJCI - iz
Gerzova kod Jajca; IVETIĆI - iz Civljana kod Vrlike; JOVČIĆI
i MIHAJILE - iz Otišića kod Vrlike; KALA VERI; MALJKOVIĆI -
iz Maovica kod Vrlike; MARČETE (Marčetić) - iz Koljana kod
Vrlike; MIHALJICE - vidi Sajković; MILJKOVIĆI - iz
Miljkovaca kod Vrlike; MITROVIĆ - iz Promine kod Drniša;
MRVICI - iz Zasioka kod Sinja; PO(T)KRAJCI - iz Promine kod
Drniša; POPARIĆI - iz Dalmacije; RADIĆI - iz Posavine;
ZAGORCI - vidi Sajković; ZAKONOVIĆI - iz Dalmacije.
GUBIN
Iznad sela su dvije gradine. Vjerojatno je na mjestu jedne,
zvane Gubinski grad, bio rimski municipij. Na nekoliko
mjesta ima plosnatih stećaka. Nedaleko od pravoslavne crkve
je staro muslimansko groblje, koje mještani zovu Tursko
groblje. Groblje, sa nišanima u obliku malih obeliska bez
natpisa, je vrlo zapušteno.
...
ČAPRAZLIJE
Selo su često zapisivali kao Sarumiše što je ranije ime
naselja po kome se nazivala i cijela nahija. Ime na turskom
jeziku doslovno znači "žuti hrast". Ime Čaprazlije
vjerojatno nose prema begu (ili begovskoj obitelji) Čaprazli,
čiji su, po predaji, oni nišani u starom muslimanskom
groblju na Brižinama kod sela. Kao središnje mjesto nahije
Čaprazlije su bile dobro naseljene muslimanskim
stanovništvom, koje je potpuno iselilo iz njega. Lozić
donosi da se selo starinom zvalo Skucani, a Čaprazlijama se
prozvalo po smrti čaprazlijskog bega. Ovdje se 1528. godine
spominje crkva Sv. Ivana. Spominje ga Dragičević 1741.
godine (Ciaprazlie), i Bogdanović 1768. godine (Caprazlie).
Na lokalitetu Mašeti postoji nekropola stećaka. Tu je 7
stećaka od kojih su neki kvalitetnije izrade. Istočno odavde
je veća nekropola sa oko 40 stećaka slabije izrade, amorfnog
izgleda i bez ukrasa. Orijentacija nekropole je istok-zapad.
Ispod sela je Donji bunar, dubok oko 8 m. Bunar presušuje i
djelomično je zatrpan. Među toponima na području Čaprazlija
su: Bajuša, Begluk, Bent, Borkovića, Boruša, Brizine, Broč,
Bulina jama, Cipac, Divokina, Dolac, Donji bunar,
Dražkinovac, Glavica, Golinjevo, Hamzaguša, Jaruga ponor,
Kaluništa, Kamenica, Kraljevina, Krčevina, Krivaca, Krivi
ponor, Krivuša, Kruškovac, Ljeska, Maglaj, Mašet, Mešeti,
Mokro polje, Muderizovka, Mušanovac, Mušinovac, Nikolinac,
Otoka, Pajuša, Palučak, Peca, Perkovića liska, Pirovina,
Plandište, Poljenica, Ponor, Prikača, Progon, Pržine, Radić
polje, Sokolac, Suhopolje, Špija, Špijukuša, Tepsijica,
Trnjak, Uvala, Zemin.
Sadašnji stanovnici su Srbi i Hrvati. Srpski su rodovi:
BOŠKOVIĆI - iz Dalmacije; ĐURANI (ranije Injci) - iz Gerzova
kod Jajca; KIŠE - iz Dalmacije, a ranije iz Hercegovine;
KONJIK-LUNIĆ, KONJIKUŠIĆ (ranije Injac); iz Gerzova kod
Jajca; MARČETE - iz Koljana kod Vrlike; MIHALJICE - iz
Kosore kod Vrlike; RADIĆI (prije Čulić) - iz Posavine;
STOJIĆI - iz Podosoja kod Vrlike; ŠUNJKE (ranije Obad) - iz
okolice Vrlike.
Hrvati su: BULOVIĆ1 - iz Bitelića kod Sinja. Bili su
pravoslavci do 1903. godine; ĆURKOVIĆI - iz Biličića kod
Glamoča. God. 1879. doselili iz Bitelića kod Sinja; GRANICI
- iz Muca kod Sinja; HRGOVIĆI - 1741. godine su u Rujanima;
ĐAPIĆI - doselili iz Bitelića kod Sinja 1912. godine;
JURIŠIĆI - ranije Đapići; MATKOVIĆI - iz G. Bitelića kod
Sinja 1879. godine; PERAJICE - iz Glavica kod Sinja 1879.
godine; SOLDIĆI - iz Zasioka kod Sinja 1850. godine.
NUGLAŠICA
Nalazi se na sjeverozapadnom obodu Livanjskog polja. U selu
i okolini ima mnogo materijalnih ostataka različitih
kultura. Bunar Jezerac u selu dubok je 5 m i ne presušuje,
dok je Koran, nešto plići i ljeti presuši. Toponimi su:
Balakuše, Čitluk, Glavice, Jezerac, Jezero, Ponor, Karaman
bunar, Karaman grad, Koran, Larbine, Nuga, Ograđenik,
Orlovac, Turski grob, Vendrovac, Vjenac, Ždralovac.
Stanovnici su samo Srbi: ARNAUTI - iz Kosore kod Vrlike;
BANICI - iz Promine kod Drniša; CRNOMARKOVIĆI - iz Kosova
kod Drniša; CVIJANI - od Šuice; ĆURKOVIĆI - od Glamoča, a
ranije iz Dalmacije; ĐUKIĆI - iz Kijeva kod Vrlike; GAVRANI
- od Vrlike; IVETIĆI - iz Civljana i Jojića Glavice kod
Vrlike; JAKOVLJEVIĆI - iz Cetine; JOVETIĆI - od Vrlike;
KOVAČEVIĆI - iz Uništa; KOVLJENIĆI - s Glamočkog polja;
LOVRENI - s Glamočkog polja; LJUBOJE - od Ključa; MARINČIĆI
- iz Polače kod Knina doselili 1919. godine; RADIVOJŠE - iz
Dalmacije; ŠILJIĆI; VUKOVIĆI - sa Čitluka kod Sinja; ZRILIĆI
- iz Civljana kod Vrlike.
BASTASI
Seljaci misle daje ime sela po potoku Bastašici, a neki
govore daje ovdje bila nekakva rimska vojska koja se zvala
Bas. Nađeni su fragmenti rimskih nadgrobnih spomenika, a ima
i srednjovjekovnih, bez ornamentike i napisa. Toponimi su:
Bastašica potok, Hajdarovina, Majnovac, Rastik, Sevenduka,
Todić, Trinjive.
U selu su Srbi: CVIJANI - od Šuice; ĐAPIĆI - iz Bitelića
kod Sinja; IVETIĆI - iz Civljana i Jojića Glavice kod
Vrlike; KALABE - od Glamoča; KOZARI (prije Lovrne) - iz
Zastinja, a ranije od Glamoča; KOZOMARE; LOVRE - iz Popovića
kod Glamoča; LJUBOJE - od Ključa; ŠEGRTI (nekada Deridaska)
- bili ispod Livna; VUKOVIĆI - sa Čitluka kod Sinja.
BOGDAŠI
Sastavljeni od više zaselaka, Bogdaši se nalaze na krajnjem
sjeverozapadnom dijelu Livanjskog polja. Područje je bilo
relativno gusto naseljeno još u doba Ilira, kako to pokazuje
postojanje velikog broja neoštećenih kamenih gromila. Pored
puta koji vodi od Vrbice na dva su mjesta zabilježeni
stećci.
Jedno mjesto je veća nekropola sa oko 60 stećaka amorfnog
izgleda i slabije izrade. Veći je broj ploča i tek manji
broj sanduka. Nedaleko odatle je pravoslavno groblje sa
arhaičnim križevima ukrašenim raznolikim etnografskim
elementima (šestokrake rozete, grozdovi grožđa). Manja
nekropola stećaka nalazi se i u zaseoku Cvitići.
Gotovo svaki zaselak ima svoj bunar, ali većinom
presušuju. Takvi su Ivetića, Šegrtov, Ramića, Kozomarin,
Kalabin i dr. Toponimi u Bogdašima i okolini su: Borovine,
Bijele njive, Bogdaški lug, Bradarin dolac, Brekinja,
Bukvik, Bunar, Divakinja, Duboka draga, Gnjilovača, Gola
kosa, Gorica, Guštra, Ivančevića gora, Ivančevića gumno,
Kicelj, Klenje, Klin, Konopljik, Koševine, Krudin dolac,
Kulašica, Kule, Lastva, Loparić, Lovre, Luka, Malovarica,
Marčuša, Mašet, Milićevka, Močvara, Ogradica, Orluša, Osoje,
Papuča, Pavhtša, Pecinaj bašća, Piskovac, Radojino vrelo,
Rašeljka, Ravni tavan, Riškovac, Šaraica, Šeničište, Široka
draga, Štuklić, Trkuljuša, Uzglavak, Vrelo, Vrtača, Klin,
Vučija, Vulića ledina, Ždralovac.
U Bogdašima žive samo Srbi: KATIĆI - kažu da su prije bili
Injci; KONJIK -iz Kijeva kod Vrlike; KOZOMARE; NENADIĆI - iz
Štikova kod Drniša; PAJČINI -od Gerzova kod Jajca; RAMIĆI -
ranije Lovre.
VRBICA
U dokumentima se nalaze razni lokaliteti čija je osnova
riječ vrba. Tako u darovnici bosanskog kralja Stjepana
Ostoje iz 1400. godine stoji Vrbovik (Skorvoj z Brbovika), u
opširnom defteru Kliskog sandžaka iz 1604. godine Vrbaljan i
Vrbnica.
Teško je reći da li se ijedan od njih odnosi na današnju
Vrbicu. Ovdje je stanovništva bilo još u prethistorijsko
vrijeme, kako se može suditi prema nalazima u selu. Stećaka
ima na četiri mjesta. Jedna nekropola sa 19 stećaka ima
spomenike slabije izrade, dok su na ostalim mjestima po
nekoliko stećaka.
U Vrbici žive samo srpski rodovi: DOKJĆI - prema njihovoj
predaji tri brata su živjela ovdje u Vrbici. Jedan pobjegne
u Dalmaciju, drugi u Mostar, a treći ostane ovdje; ERCEZI -
porijeklom iz Hercegovine; JOVIĆI - iz G. Bitelića kod
Sinja; ROSICI - iz Otišića kod Vrlike; ŠUNJKE (ranije Obad)
- iz okolice Vrlike; VUJ(I)ČIĆI - iz Crne Gore; VULIĆI - iz
Bitelića kod Sinja.
RADANOVCI
Seljaci u Radanovcima misle da se selo ranije zvalo
Radanović, prema nekim Radanovićima koji su ovdje živjeli.
Sjeverno od sela je ilirska gradina u obliku elipsaste
uzvišice sa ostacima keramike. Između ove gradine i sela ima
jedna veća kamena gromila, na kojoj su također nađeni ostaci
keramike.
Na lokalitetu Ploče ili Mašeti naziva se i Ivetića
groblje; ovo je stara nekropola sa 68 stećaka. U samom selu
ima nekoliko kamenih ilirskih gromila. Ispod sela, u koritu
Jaruge, javni je bunar Konjskač koji ne presušuje. Dubok je
oko 3 m. Iz njega se opskrbljivalo stanovništvo Radanovaca,
Vrbice i Bojmunta. Toponimi su: Brijeg, Crljenica, Čemerluša,
Duboka draga, Dubrave, Govnuša voda, Ivetića groblje,
Konjskač, Krstačica, Kulašica, Kupaline, Lokva, Lokvina,
Lopari, Ljeskove doline, Mešeti, Mlakve, Poljak, Panjište,
Pistet, Pivulja, Ploče, Pobrnjice, Potoci, Pustopolje, Šib,
Tanka draga, Vlake.
U selu su samo Srbi ijekavci: BIKIĆI (ranije Zakonović) -
iz Dalmacije; ĐUKIĆI - iz Kijeva kod Vrlike; ERCEZI -
preselili iz Čelebića, NENADIĆI - iz Štikova kod Drniša;
TOMIĆI (prije Zakonovići) - iz Dalmacije; VUJANOVIĆI - kažu
da su najstariji u selu. Doselili od Vrlike u Dalmaciji.
BOJMUNTE
Kao i na cijelom ovom području kmetovi su Firdusovi, dok
je dio pripadao livanjskim Delalićima. Seosko pravoslavno
groblje Keželjevina ima par ukrašenih nadgrobnih spomenika.
Stari bunar, bez pamćenika, prekriven je drvenim gredama sa
otvorom. Postojao je veoma stari Rosica mlin, izgrađen od
brvana i pokriven slamom.
Sa jednim vitlom, mlin je korišten periodično zbog karaktera
voda koje ga pokreću. Toponimi su: Adžin pod, Akarište,
Bikuše, Bristovača, Buciše, Bučuša, Cipac, Crljenica, Čoruša,
Cebuša, Delalića glavica, Dragića (Dragovića) ulica, Duboka
draga, Duga ulica, Gačina, Glavica, Glavičica, Grabovac,
Gradina, Grčki brijeg, Grebljice, Gunjuša, Husača, Isanuša,
Ivanuša, Jabuke, Jama, Janjila draga, Janjilo, Keželjevina,
Klačine, Kruščica, Kusače, Lopari, Lučica, Lug, Ljeskovac,
Ljubojev do, Malo grebljice, Mihajlovo kućište, Mihajluša,
Mujina dolina, Nadpotnice, Paripovina, Pistet draga, polje,
Poljica, Rajčevac, Ravni dolac, Ravnjača, Razljevi, Ražlive,
Rudina dolina, Skladovi, Šarino katunište, Vlačice, Vlake,
Vodike, Vučinić, Zagorica, Ždribovac.
Sada su u selu samo Srbi ijekavci: DAVID0VIĆI - iz
Dalmacije; IVETIĆI - iz Civljana i Jojića Glavice kod
Vrlike; KIŠE - iz Dalmacije, a starinom iz Hercegovine;
KONJIKUŠIĆI (ranije Daničić) - doselili iz Gerzova kod
Jajca; MILUTINI - preselili iz Čelebića; MITROVIĆI - iz
Promine kod Drniša; ROSICI - iz Otišića kod Vrlike. Ovdje
preselili iz Sajkovića; ŠUNJKE (ranije Obad) - iz okolice
Vrlike. Ovdje preselili iz Vrbice; VIDOVICI - iz
Hercegovine. Vele da su se ovako prozvali po nekoj Viduši;
VUJ(I)ČIĆI - preselili iz Kazanaca. Doseljenici iz Crne
Gore.
ČELEBIĆ Prvi
put pod ovim imenom spominje ga Dragičević 1741. godine. U
turskom defteru iz 1604. godine nije upisano ovakvo selo.
Ovo je staro selo begova Firdusa koji su tu kulu podigli još
1707. godine. Osim stare kule, koja danas pripada Rimcima,
na Firduse podsjeća mnoštvo toponima. Na području sela i u
neposrednoj okolici ima 12 ilirskih gromila, što dokazuje
kontinuitet naselja još od ilirskog doba.
Sjeverno od Rimčevih i Crnogorčevih kuća je stara
gradina, koja je, prema ostacima keramike, predstavljala
rimsku utvrdu. U selu je pronađeno više predmeta iz rimskog
doba i jedna kolekcija brončanih predmeta. Nekropole stećaka
su na više mjesta. Na mjestu Begov mašet, u blizini
Firdusove pojate, je velika nekropola stećaka.
Lozić bilježi predaju o ovim stećcima: Jedan mašat blizu
ulice kuda kola prolaze bioje na smetnji, ter isti činio
odvaljivati s groba Ramanbeg Firdusović. Ploču digo, i grob
plemeniti veliki otvorijo, i u istom našo sa seljanim kmetim
kosti ljudske strahovite duljine, i debljine, pak opet
zatvorio grob, i ploču istu metno na grob? Ovi su stećci
amorfnog izgleda i slabije izrade, osim nekoliko bolje
obrađenih. Nijedan stećak nema ukrasa. Još veća nekropola sa
161 stećkomje na lokalitetu Barjak. Desetak stećaka,
orijentiranih istok-zapad, nalazi se istočno od groblja
Musala.
Od nekadašnjeg Firdusovog odžaka u ovom selu je preostala
samo kula izgrađena 1707. godine. Temeljito ju je prepravio
posljednji livanjski kapetan Ibrahim-beg Firdus 1814.
godine, kako je pisalo na ploči iznad ulaza. Tokom vremena
je pretrpjela razne prepravke i dogradnje, kamene ploče na
krovu su zamijenjene crijepom, ali se sačuvalo nekoliko
prvobitnih arhitektonskih detalja. Tako je sačuvan kameni
lučni otvor gdje je ugrađen tarih i znatno oštećen natpis
arapskim pismom.
Na kuli je ugrađeno 19 puškarnica. Čitav kompleks okružen
zidovima sa puškarnicama imao je dimenzije 28,70 X 39,50 m.
Stari muslimanski harem Musala podsjeća na život Bošnjaka u
ovome selu. Ime mu je vjerojatno nastalo zbog klanjanja
petkom u podne na tome mjestu. U groblju je preostalo 11
sačuvanih i 9 oštećenih nišana, od kojih je jedan sa
natpisom i godinom 1662., a na jednom je isklesana sablja.
Po obliku nišani spadaju među najstarije u Bosni.59 U
polju ispod sela nalazi se jedna kamena ploča gdje je, prema
predaji mještana, mezar nekog kadije kojeg je ubio beg
Firdus. Ovdje su još dva muslimanska groblja. Jedno je odmah
uz pravoslavno groblje, a drugo zapadno, sa obje strane
seoskog puta. Označeno je imenom Groblje kod Progona.
Groblje su jedno pored drugog, sa više starijih križeva i
lijepim kamenim ukrasima.60 U pravoslavnom groblju ima
natpisa sa staroslavenskim pismom. U polju, 2 km ispod sela,
nalazi se bunar Kurtovac, dubok oko 4m. Bunar ne presušuje
ni ljeti. Ispod sela je i bunar Jovača, koji je danas
potpuno zatrpan. U selu je i stari bunar sa otvorom od
kamena.
Prema predaji star je oko 120 godina. Osim Firdusa čija
je bila većina kmetova u selima od Čelebića do Bastasa,
kmetove su ovdje imali Delalići (kmetovi Mračile, Mihajile,
Konjikušići, Jukići), Bušatlije, Čorbadžići i Trbići iz
Livna (kmetovi Mihajile, Kovači, Plazonjići, Rimci, Mamici i
dr.), Glođe i Zlatari iz Sarajeva (kmetovi Šunjke, Rimci).
Kmetovi Kovači pripadali su vakufu Begluk džamije.
Pored Firdusa, od Bošnjaka iz Čelebića zapamćeni su
DELALIĆI, koji su tu imali svoju kulu, koja je kasnije
prepravljena u žandarmerijsku stanicu, a potom u školu koja
je tu stajala do 1992. godine.61 Nakon odseljavanja Bošnjaka
u Čelebiću su ostali Srbi ikavci i Hrvati.
Srpske obitelji su: ERCEZI - iz Hercegovine; KOZOMARE -
od Kozare; KRAVARUŠIĆI (ranije Marijani) - od Vrlike;
MILUTINI; PETROVIĆI - iz Otišića kod Vrlike; RADIĆI (prije
Čulić) - iz Posavine; RADOJE - od Glamoča; ROSICI - iz
Otišića kod Vrlike; ŠUNJKE (ranije Obad) - iz okolice
Vrlike; VUJANOVIĆI - od Vrlike. Milutine i Ercege je beg
preselio iz Strupnića, Kozomare iz Bogdaša, Radiće iz Prova,
a Kravarušiće iz Sajkovića.
Hrvati su: BARBARIĆI - iz Broćna u Hercegovini; BIL1ĆI - iz
Potravlja kod Sinja; GELE; JUKIĆI - iz Bitelića kod Sinja. U
Čelebiću su bili 1741. godine; KOVAČI - iz Ljutog Doca u
Hercegovini; KRIŽANI; PAŠALIĆI (ranije Radilović) - od
Jajca; PLAZON(J)IĆI - od Vrlike 1814. godine; POPOVIĆI - u
Čelebiću su 1814. godine; RIMCI -1741. godine u Čelebiću.
KOVAČIĆ Posljednje
je sarumiško selo prema Livnu. Iznad sela se vide tragovi
rimske ceste, a u selu je nekoliko stećaka. Bilo je 1865.
godine naseljeno stanovnicima sve tri konfesije. Medu
vlasnicima kmetskih selišta u Kovačiću su livanjski
Hamzagići, Delalići i Šeremeti. Lozić je oko 1860. godine
našao u selu stari bunar zapušten od seljaka.
Od Bošnjaka iz ovog sela potiču livanjski MUHAREMSPAHIĆI,
na koje podsjeća Muharemspahića draga iznad Kovačića.
Danas su u selu samo Hrvati: BARBARIĆI - iz Broćna u
Hercegovini; ĆENANI - Petrić donosi da pamte da su im preci
bili muslimani; ĆOSIĆI; DALIĆI -preselili iz Prispa; GELE -
iz Vrlike; JUKIĆI - iz Bitelića kod Sinja; KALAJICE -ranije
Jukić; PENIĆI - iz Bajagića kod Sinja; PERICI - iz D.
Rujana; RIMCI - iz Čelebića; ROŽICI - iz Potravlja kod
Sinja.
B. LIVANJSKA NAHIJA
Sela livanjske nanije na sjevernoj strani polja počinjala su
Strupnićem i preko Lusnića, Ljubunčića. Žirovića, Prispa,
Priluke, Kablića i Suhače, završavala su sa selom Zastinjem
kod Livna. Sa druge strane polja išla su uz Dinaru i
Kamešnicu na Buško blato. Treći su dio činila centralna
sela.
STRUPNIĆ Smješten
je u vrhu jedne duboke uvale uvučene u podnožje planine
Golije koja dijeli Livanjsko i Glamočko polje. Na istočnom
dijelu sela je lokalitet Gradina sa dobro očuvanim nasipom
ovalnog oblika i primjercima stare keramike. Ime sela
spominje se 1733. godine, kada je neki Jovan iz Strupnića, u
blizini hlivanjske tvrđave, tužio Luku Jarika iz Dalmacije
zbog duga. U selu je velika nekropola sa 79 stećaka.
Prilikom gradnje škole uništeno je 11 stećaka. Ovih
nadgrobnih spomenika ima i u katoličkom groblju, od kojih je
jedan dio ugrađen u zid groblja. U sredini groblja ima manji
zemljani tumulus, te veći broj starijih križeva kvalitetnije
izrade. Stećaka ima na još dva mjesta u blizini sela. Ovdje
ima i ostataka rimske kulture. Matija Kovačević je 1906.
godine otkopao na zemlji Nikole Kujundžije i Jakova Urse
veći dio zgrade sa ostacima rimske opeke i crijepa.
Zgrada je navodno imala 13 prostorija. U selu je stajao
ijedan rimski napis koji je vremenom zatrpan. U seoskim
njivama zvanim Prikače bile su tri grobnice od opeke i
ostaci rimskog puta koji je išao prema lokalitetu Bajrak,
gdje su se također nalazile grobnice zidane ciglom. U selu
su pronađena dva bakrena novčića Konstatina Velikog, od
kojih je jedan novac Kartage i kralja Micipsa. Između sela i
puta je lokalitet Turba za koji su vezane legende o
iscjeljivanju.
Na ovome mjestu bio je mezar nad kojim je podignuto turbe.
Kako je to i kod drugih turbeta, svijet je tu dolazio
klanjati, vjerujući u posebne moći takvih svetih mjesta.
Lozić je 1865. godine zapisao: Turbe je niže sela, u kom
derže turci: da je šeit njiov ukopan /svito tilo/ zato
dolaze klanjat onde64 Turbe je sravnjeno sa zemljom i naziru
se samo ostaci nekadašnjeg zdanja sa udubljenjem promjera 4
metra.
U blizini seoskih kuća su četiri tumulusa bez nadgrobnih
spomenika. Dosta zemlje u ovom selu pripadalo je Duranima iz
Livna, sa kmetovima Baraćima, Žarkama, Ćenanima i Rimcima.
Vlasnici su, također, livanjske Bušatlije, Švrake, Šeremeti
i Halulići, te Kulenovići iz Travnika. Toponimi su: Bajrak,
Belenzuk, Branjevina, Brist, Cipac, Crna draga, Čajra,
Ćatuša, Dražica, Drinjac, Drinjača, Duge njive, Glavica,
Haluluša, Jazovac, Karanovac, Katalina međa, klenje,
Krivaca, Kruša, Kruška, Laštre, Lepenzuša, Lipe, Lučnjak,
Mačića draga, Madžarev dolac, Milutinovka, Mlahve, Odanak,
Odanci, Oplatina, Pobrdnjača, Pod, Podkraj, Poljana,
Prikače, Raztrnuta greda, Rimčev tor, Rimčev trn, Runja
glavica, Rujanova glavica, Rujeva glavica, Sedra, Sedve,
Šarića pod, Šavića pod, Tintorovac, Trišnja, Turba, Humac,
Vodena draga, Vrila, Zvizduša.
Stanovnici su nekada bili Bošnjaci, Hrvati i Srbi, a danas
su samo hrvatske porodice: BARACI - u Strupniću su 1741.
godine; BULJANI - iz Bitelića kod Sinja; ĆOSIĆI; DAMJANOVIĆI
- iz okolice Sinja; GELE - iz Vrlike; KUJUNDŽIJE - iz Jajca
oko 1720. godine; LAŠTRE - u Potočanima i Zagoričanima 1741.
godine; MEDO - zvali su se Slipčevići. Doselili iz Jajca
1741. godine; PENIĆI; POPOVIĆI - iz Bajagića kod Sinja;
RIMC1 - u Čelebiću 1741. godine; SOLD1ĆI - iz Zasioka kod
Sinja; URSE; VUJEVA - od Vrlike; TOKIĆI-MATKOVIĆI - iz
Bitelića kod Sinja.
LJUBUNČIĆ
Ime
je dobilo prema livanjskoj begovskoj porodici čiji je ovo
bio zeamet. U defteru iz 1604. godine upisan je toponim
Ljubin. Selu pripadaju zaseoci: Gornje Selo, Dolac ili Donje
Selo, Gnjila i Podkraj. Pod današnjim imenom selo spominje
1731. godine Salih Lubinčevi (iz Ljubunčića). Dragičević
selo 1741. godine zapisuje kao Glhibuncich. Selo je doticala
rimska cesta, a u blizini katoličkog groblja vidi se
srednjovjekovna nekropola sa stećcima od muljike. Na
lokalitetu Crkvina, prema predanju mještana, bila je stara
crkva.
Lozić je zatekao dva velika mašeta na sred sela, ispod vode
Točak: U ovom selu benave seljani, da je našasta ljudska
starinska glava rogata, tikva /ako je istina/. Selo je
dobilo ime po begovima LJUBUNCICIMA, koji su ovdje imali
svoj odžak sa kulom, a čiji su se ostaci mogli vidjeti
donedavno. Kula se održala do vremena između dva rata, kada
je do temelja srušena. Prema kazivanju najstarijeg
mještanina Stipe Bilića, rođenog 1895. godine, Ljubunčića
kula se nalazila u vrhu sela, pri brdu, izgrađena na dva
sprata, sa većim brojem puškarnica. U blizini kule bila je
kamenica gdje je izvirala voda.68 Ovu kulu, sa puno
antipatije prema begovima Ljubunčićima, spominje i fra Lovro
Karaula 1871. godine:... onda sazidaše u verh Sela (Ljubunčića),
u mistu Pod Dragom kulu, gdi i sad vire iz zemlje njezini
temelji... U ono kobno vrime keršćanskom narodu Livopoljskom
jedina zakladnica bili su Četnici mladi Cetinjani. Kano
Stojan Janko, i drugi primnogi (vidi Pismarice Kačićeve),
koji često grad Livno robiše, i turske kule po selim
razoriše: onda i kula silnih poturicah Ljubunčićah bih sa
zemljom poravnana tako da se više nikad prinačinila nije.
Moguće je da je na mjestu stare kule podignuta nova, jer
mještani znaju za nju ili je bila još jedna Ljubunčića kula.
Ljubunčići su ranije živjeli u Čukliću, a krajem XVIII
stoljeća u Zastinju, pa je vjerojatno da su i tamo imali
utvrđene kuće, odnosno odžake. Nikić tvrdi da su kule
Ljubunčića i Atlagića bile u Bosni glasovite po tamnicama u
koje su zatvarani politički protivnici, zločinci, uhvaćeni
neprijatelji, hajduci i uskoci. Ovakva tvrdnja nije ničim
potkrijepljena, ali je vjerojatno asocirana činjenicom da su
iz ovih porodica potjecali livanjski kapetani.69 Oko 1860.
godine Ljubunčićima su preostala samo dva kmeta u selu, a
ostali su dati u miraz. Godine 1893. na njihov zemlji
živjele su dvije kmetovske porodice Kovača, te po jedna
Ćurkovića i Periša.71 Ipak su fratri u selu plaćali begovima
Ljubunčićima svake godine po jedan zlatni cekin za
priznavanje direktnog vlasništva nad zemljištem na kome je
izgrađen župni stan.
Prema Karauli u selo su Ljubunčići naselili i neke ciganske
porodice. Križani, Bilići i Karaule živjeli su na zemlji
dviju maloljetnih kćeri Ibrahim-bega Kapetanovića iz
Mostara, koje im je pripala nasljedstvom od Firdusa. U ovom
selu je čak i franjevački samostan Gorica iz Livna imao
kmetove. Na njihova tri zemljišta su živjeli kmetovi Ištuci
i Bilići. Mede i Križani bili su kmetovi Adilčauševića iz
Travnika. Jedni Bilići su bili kmetovi Ključa iz Žirovića.
Bošnjaci su živjeli u ovom selu do XIX stoljeća, jer je
1813. biskup Miletić zabilježio daje selo nastanjeno samo
katolicima. Iznad današnje katoličke crkve vide se ostaci
starog muslimanskog groblja. U katoličkom groblju je više
križeva sa zanimljivim arhaičnim motivima. Od seoskih
objekata naročito je zanimljiv stari hambar za žito star oko
200 godina. Rađen je od drveta, a zapremina mu je oko 650 kg
žita.
Izvor Česma ima mali kapacitet istjecanja ljeti, pa su
mještani odlazili na izvor Propunta koji se nalazi u polju
pod Lištanima, na suprotnoj strani polja. U polju, između
sela Lusnić i Listani, nalazi se bunar Propunta, ozidan
1947. godine. Dubok je 8 m, a pošto ne presušuje iz njega su
vodu nosili stanovnici Lusnića, Ljubunčića, Žirovića,
Listana i Rujana. Lozić spominje sredinom XIX st. vodu Točak
na sred sela i dosta starih zapuštenih bunara, po linosti
seljanah Toponimi: Alibegova lužina, Balina lokva, Balkovac,
Baljkova šuma, Bašarove njive, Baščajr, Breščić, Ciganski
potok, Crkva, Ćakle, Čamašin, Čamaširica, Česma, Dolac,
Donje selo, Dragojlov brig, Dragojlov greb, Džajina draga,
Džebuša, Đedove dole, Glavice, Gnjila, Gornje selo, Grahuša,
Greblje, Janča greda, Jezera, Kamenik, Klanac, Kraljevina,
Kratelj, Krivaca, Lučak, Makaze, Medovača, Ograde, Ovčarice,
Podkraj, Prikače, Progonska draga, Prosine, Provalije, Rupe,
Sedlo, Tuk, Urepak, Velmije, Vlaka, Vujevuša, Zgoni,
Zukovina, Zukve.
Današnji su stanovnici Hrvati: BILIĆI - iz Studenaca kod
Imotskog. U Ljubunčiću su 1741. godine; BELJE - ranije
Letica; ĆURKOVIĆI - iz Bitelića kod Sinja; GELE - 1741.
godine u Lusniću i Grgurićima; GOVORUŠIĆI - iz Bitelića kod
Sinja; IŠTUCI (ranije Bakovići) - od Drniša; KARAULE - iz
Glamoča. U Prispu su 1741. godine; KOVAČI - iz Ljutog Doca u
Hercegovini. U Ljubunčiću su 1741. godine; KRIŽANI - ranije
Suprugovići; PERIŠE - u Ljubunčiću 1741. godine; SUČIĆI - iz
Zadvarja kod Imotskog; ŠARIĆI - iz Zasioka kod Sinja; VUČE -
iz Priluke gdje su bili 1814. godine; VUJEVE - iz Dalmacije
doselili prije 1814. godine.
Ispod sela je bunar Osmanovac, uređen 1937. godine. Vodostaj
mu je povezan sa obližnjom barom Jezera, pa kada u Jezerima
nestane vode presuši i bunar. Lozić spominje u selu dva
stara bunara. Uz kuću Joze Gele je vrlo star bunar Ćamašir,
a drugi je uz lokvu Marina. Iznad sela je izvor Kopač i
bunar Kućišta. Na katoličkom groblju sv. Ivana nalaze se dva
vrlo arhaična i zanimljiva nadgrobna spomenika, koji po
svojoj formi djelomično podsjećaju na muslimanske nišane, a
ukrašeni su motivima križa i polumjeseca. Na istom groblju
je jedan stećak ukrašen jelenovima, pticama polumjesecom i
rozetom. Sjeverno od groblja je usamljena starija grobnica
bez ikakvih ukrasa.
Na Milakovom progonu stoji jedna ploča. Tu je stajala gomila
na kojoj je bilo 5 stećaka.66 Toponimi u Lusnića i njegovoj
okolini su: Akar, Atlaguša, Bajrak, Bila lokva, Bila
močvara, Boruša, Broč, Busike, Cipac, Ćamašir, Divjakinja,
Dubočac, Dubočica, Džabuluša, Gaz, Glavica, Glavičica,
Gnjilovača, Grčuša, Grudina, Hadžinovac, Han, Harman,
Huskuša, Ivkuša, Jesenjak, Jezera, Kadribeguša, Kamenice,
Kamenuša, Karabeguša, Kita, Klin, Krivače, Kupač, Kusac,
Marina, Martizanuša, Mejtef, Milakova mahala, Milakov
progon, Milakovina, Močilo, Mučelova greda, Osmanovac,
Osobica, Paškule, Podkraj, Radiševa glava, Razbojne,
Salkinica, Salkovača, Salkuša, Simuša, Sladkulja, Suho
polje, Svenduša, Široka, Talin trn, Terkinac, Tučuša,
Velenderuša, Zajeniša.
Ranije su u Lusniću živjeli Bošnjaci MILACI, od kojih je u
selu ostao naziv lokaliteta Milakova mahala (zaselak Lusnića)
i Milakov progon. Milaci su ovdje doselili iz Prova. Osim
njih tu su živjeli i Bošnjaci FERAGETI. Krajem XIX st. svi
Ferageti su bili u Livnu; HAĆAMI - odselili u Žabljak;
ŠVRAKIĆI - porijeklom od Švraka sa Glamočkog polja. U selu
su živjeli i Srbi.
Danas tu žive samo Hrvati: ALVIRI - iz Zasioka kod Sinja;
BARACI - iz Muca kod Sinja; BARUNI (ranije Milunović) - iz
Poljica oko 1700. godine; BEADERI (Bijader) - iz Sinjske
Krajine; BILIĆI - prije Drugog svjetskog rata doselili iz
Potravlja kod Sinja; BULJANI - iz Bitelića kod Sinja; GELE -
u Lusniću i Grgurićima 1741. godine; GLAVURDIĆI; HRGIĆI - u
Lusniću 1741. godine; HRSTE - u Lusniću 1814. godine; KOVAČI
- iz Ljutog Doca u Hercegovini; KRIŽANI (ranije Suprugovići)
- od Trogira; PAPIĆI - u Strupniću 1741. godine; PENIĆI - iz
Bajagića kod Sinja; PRIPUŽIĆI - iz Potravlja kod Sinja;
SUČIĆI - iz Ljubunčića; ŠANDRCI (ranije Lijovići) - u
Čaprazlijama 1741. godine; VUČAK (Vučko) - iz Strupnića i
Kovačića, a iz Dalmacije prije 1814.
ŽIROVIĆ
Selu pripada zaseok Ploča, nastanjen Dalmatincima nakon
austrougarske okupacije 1878. godine. Iznad sela je gradina
zvana Marica gradina opasana zidovima sa tri strane, te
dvostrukim zidom sa zapadne strane, gdje je u temelju
malter. Tu je i jedna kamena gromila. Na gradini je
pronađena prahistorijska i srednjovjekovna keramika. Ispod
katoličkog groblja je jedan stećak sa uklesanom figurom
čovjeka sa mačem, a tu je pronađeno i više grobova prilikom
kopanja temelja.
U jednom je bio novac iz XII-XIII stoljeća. Pod ovim
imenom {Xirovich) prvi se put spominje u popisu biskupa
Dragičevića iz 1741. godine, tako daje sigurno daje ime
dobilo između 1604. i 1741. godine. Selo je dobilo ime prema
Žirovićima, begovskoj porodici koja je u pjesmi opjevana. U
pjesmi bega Žirovića begeniše djevojka iz Atlagića odžaka
koji se nalazio na suprotnoj strani polja od Žirovića:
Urodile tunje Atlagića,
njiha bere Alta Atlagića,
sa nevjestom Mehmedbegovicom,
znaš li, zavo, bega Žirovića?
Ono mije od mala gledanje!
Ispod sela, pored puta, je staro, jako
zapušteno, muslimansko groblje zvano Ključino greblje. U
njemu su ostaci nekoliko mezarova i nešto bašluka bez
natpisa. U katoličkom groblju ima više ukusno dekoriranih
starijih spomenika. Selo se uglavnom opskrbljivalo vodom sa
bunara Pelić u polju. Toponimi u Žiroviću i okolini su: Agin
krč, Alačuša, Baruša, Baščaji, Bila lokva, Biluša, Burkuša,
Diljka, Duvnjakuša, Geluša, Griva, Grivica, Hrguša, Jasenova
kosa, Javorova greda, Kalabina gromila, Ključina draga,
Kruškova draga, Lastva, Lipopir, Marica gradina, Milakovo
brdo, Musirtac, Otok, Pazarišće, Pelić, Ploča, Puciguz,
Pustopolje, Rašlje, Serajlinovac, Sklad, Šuplji bunar,
Šuplji guz, Ulica, Vinogradima, Vrtlice, Zgon, Zviruša.
Po padinama planine Golije, pod kojom su Žirović i Prisap,
te na Korićini, pod kojom je Priluka, mogu se naći toponimi:
Arnautovac, Bukovi dolac, Dizdarevina, Duvnjakov dolac,
Hajderovac, Hozin dolac, Jasikov dolac, Jovanova greda,
Kukuljeva ravan, Kurozeb, Liskov dolac, Mekota, Misiruša,
Pelina ravan, Pirov dolac, Posrano brdo, Razdolje, Samograd,
Šabin dolac, Zeljeva greda, Zoračka kosa.
Do 1962. godine u selu su živjeli Bošnjaci KLJUČE,72 a do
pred kraj XIX st. tu su bili i ČORBADŽIĆI.73 Obje su
porodice imale u Žiroviću svoje kule. Kako su kazivali
seljaci iz Žirovića ove su dvije porodice naselile Žirović
kmetovima iz Dalmacije.741 1893. godine, kada je formiran
livanjski grunt, veći dio zemlje bio je na Ključama i
Čorbadžićima. Čorbadžići su iselili iz Žirovića po
austrougarskoj okupaciji u Tursku, a dio ih je živio u Livnu
gdje su izumrli. I neke su Ključe iselile u Tursku. Današnji
hrvatski rodovi su: BILIĆI - iz Studenaca kod Imotskog;
DOLIĆI; HRGIĆI - u Lusniću 1741. godine; IŠTUCI (ranije
Bakovići) - od Drniša; JUKIĆI - iz Zasioka kod Sinja; LIJO
VICI - 1741. godine u Čaprazlijama; MADŽARI - iz Bačke oko
1700. godine; SUŠE - iz Glamoča prije 1814. godine.
PRISAP
Kod sela su 1894. godine pronađene dvije sjekirice od
serpentina, stoje rijedak ostatak neolitske kulture. Ovo je
nesumnjivi dokaz o značaju ovog sela u daljoj prošlosti
Livanjskog polja. Ovdje su pronađeni i ostaci rimske
kulture. Iznad i sjeveroistočno od sela je lokalitet Grepci
na kome su muslimansko i katoličko groblje, oba formirana na
srednjovjekovnoj nekropoli stećaka. Slično ime se javlja
1400. godine u darovnici bosanskog kralja (... Utihjerčić s
Grebać) Dragičević Prisap naziva 1741. godine današnjim
imenom.
Zapadno od kapele i katoličkog groblja je staro
muslimansko groblje sa kvalitetno obrađenim nišanima bez
natpisa, ali znatno oštećenim. U zidu ograde je više
oštećenih i polomljenih nišana, kao i ploča kamenih sanduka.
U haremu je ijedan stećak. U katoličkom groblju je veća
nekropola stećaka sa oko 35 spomenika, koja se proteže u
dužini od 150 metara. Zemlju su ovdje imali livanjski
Fehimovići, Džepari, Balagići, Šćete, Gorušanini i
Alijagići.78 Na Gredi iznad sela je Prisapska lokva.
Toponimi Prispa su: Ada, Alijaguša, Bili greb, Brzica,
Ciganska dolina, Čatrnje, Čizmuša, Duduša, Dugorepe,
Džeparuša, Efenduša, Gradac, Gradina, Jagme, Jaz, Klinčuša,
Kovčuša, Luščiće, Kratim, Masluša, Mašet, Mečet, Musinac,
Nugle, Ploča, Smajuša, Šeheruša, Tadička, Torlakuša, Tribuša,
Tuk, Usputnjače, Vel'ka jaruga.
U selu je ranije živjelo dosta bošnjačkih rodova, ali su
iza Drugog svjetskog rata i posljednji Palici i Maksići
iselili u Livno. U XIX stoljeću ovdje su živjeli slijedeći
Bošnjaci: BALAGIĆI - živjeli su u Prispu i Livnu. Krupniji
posjednici sa dosta zemlje. Preselili u Livno, a dio u
Vidimlije kod Glamoča; ČEHIĆI - nekuda su odselili; MERDŽANI-
preselili u Livno, gdje su uzeli prezime Kaniža; MAKSIĆI -
po porodičnoj predaji doselili su iz Vrlike; PALICI -
stariji rod. Kažu da su porijeklom od Vrlike. Oko 1890. u
Prispu je bilo 13 njihovih kuća. Jedna porodica Palica bili
su kmetovi Guša iz Livna; SOFTIĆI - tvrde da su doselili iz
Glavica kod Sinja. Prije Prispa Softići su živjeli u Ćaiću;
ZGOLJE - nekuda su iselili; ŽIŠKE - ovdje je živio dio ove
porodice. Petrić nabraja i Haliće, no takav rod nije živio u
Prispu.
Danas ovdje žive samo Hrvati: BARBE - iz Dalmacije;
BILIĆI - iz Studenaca u Dalmaciji; DALIĆI; ĐAPIĆI - iz
Bitelića kod Sinja; KARAULE (ranije Božinović) -od Glamoča.
U Prispu su 1741. godine; KREZE; KURBAŠE - od Vrlike. U
Prisap su doselili iz Ćaića; LIJOVIĆI - 1741. godine u
Čaprazlijama; MARIJANI; STOJIĆI - iz Bitelića kod Sinja;
SUŽANJ-DŽIN - u Žiroviću 1741. godine; ŠARIĆI - iz Zasioka
kod Sinja; TOTE - u Provu 1741. godine; ZOROJE - u Rujanima
1814. godine.
PRILUKA
Selu pripadaju zaseoci Dolac i Vašarovine. Sjeverno od sela
je povelika ilirska gradina sa ostacima zidova iz rimskog
perioda. U jednoj šumici kod lokve Trnovače nalazi se manja
nekropola stećaka sa 7 spomenika slabije obrade i bez
ukrasa. U njihovoj blizini je i stariji bunar. Stećci se
nalaze i u zaseoku Pesin, u ogradi Jure Karadže. Iznad
Vašarovina je Gradina sa ostacima iz prethistorijskog i
rimskog doba. Ispod Priluke je bunar Starac, dubok 10-12 m.
Ozidan je kamenom, ali ljeti presušuje. Dosta je obilnih
izvora na području sela. Lazenjak (čuje se i Zelenjak i
Lezenjak), Šćetino vrilo i Maruš. Predaja, koju je o
osvojenju Livna u gradu zabilježio Aličić, spominje
muslimansko groblje i vodu Maruš.
Pobjegavši tajno iz Livna, livanjska
kraljica dade sve konje potkovati naopako, a da bi zavarala
trag:
U isto doba kraljica je naredila svojim ljudima u
Vašarovinama i Kablićima da se dignu i pođu na put. Kako je
polje bilo preplavljeno vodom, a od Turaka nije se moglo
okolo suhim, kraljica za jednu ciglu noć napravi kaldrmu od
Vašarovina preko čitavog polja sve onamo do Prologa i tuda
pobježe sa svojom vojskom. Kažu da je to ona kaldrma, od
koje se i danas vide tragovi preko polja. Ova je kraljica
imala silnu moć, koja je narodu ostala duboko u sjećanju.
Nije se bojala ni jednog protivnika, pa je, veli se, za
njenog doba nastala riječ: godine timar spahije Mehmeda,
vrijedan 3.000 akča. U pjesmi čija se radnja događa krajem
XVII st. spominje se Hasan-aga iz Kablića:
Ban se nada na kapiji Zlati,
stog nam bane zametnuo veselje,
pa je metno golemu obdulju,
na obdulji turska je djevojka,
Vjepa Šaha age Hasan-age,
sa Kablića od Livna kamenoga,
na Šahu će ati zagrabiti.
U XIX stoljeću cijeli su Kablići bili u rukama Firdusa, a
onda Huskića iz Livna. Iznad Malih Kablića je gradina zvana
Velika gradina, a sjeverno se nalazi nekoliko ilirskih
gromila. U bašti Šaćira Mačkica su 1897. godine iskopana dva
poklopca od rimskih urni koja se danas čuvaju u Zemaljskom
muzeju u Sarajevu. Rimskih nalaza ima i u Velikim Kablićima.
Iznad Velikih Kablića također je ilirska gradina sa ostacima
rimskih objekata, a tu je i Mala gradina sa kamenom gromilom.
U Golubiću, sa desne strane puta prema Livnu, nalazi se
muslimansko Cerino greblje sa jednim od najstarijih oblika
nišana - tulumbama.
To i nije čudno, obzirom da se ovo selo spominje kao
vlasništvo livanjskih dizdara još početkom XVI stoljeća. U
haremu je sačuvano pet vrlo starih grobnica bez teksta, sa
bolje obrađenim profilacijama. Dva nišana su sa kamenim
sanducima. Do njega je stajalo Ledenkovo greblje, na mjestu
gdje je danas džamija u Kablićima. Sjeverno od toga mjesta
nalazi se i manji muslimanski harem pod imenom Jahićevo
greblje. Katoličko groblje je na nekropoli stećaka. Čak su
neke kasnije grobnice pokrivene pločama kakve se nalaze na
nekropolama stećaka. Za Brinu, duboku klisuru koja se
rijetko pretvori u bujicu, vezana je legenda da je tuda
tekla neka rijeka. Ljudi su je pregradili bivoljim kožama i
ona skrenula prema Livnu i izvire u Dumanu.82 Na Krugu iznad
Kablića ima dosta lokava za napajanje stoke.
Takve su Bristovača, Šušnjevača i Dušiku/a. Ispod Kablića
Cere su imale svoj stari mlin, a na estaveli zvanoj Mačkica
ponor Rimci su izgradili svoj mlin uoči Drugog svjetskog
rata.83 Osim Cera, koje su tu živjele, više kmetskih selišta
i mulkovnih zemljišta imali su Firdusi, Mulalići, Cacani,
Jazve, Kaići, Alčelebići, Latifići, Vejzagići, Borići,
Bušatlije, Krivici, Muftići, Smajlagići i dr. U oba Kablića
su zabilježeni slijedeći toponimi: Adžosmanovac, Atlaguša,
Boruša, Brina, Cenkov dolac, Cerino groblje, Ciganka,
Ciganska ada, Čakaruša, Čaprazlinovac, Čorbuša, Đakovina,
Džinuša, Gagića gradina, Gaguše, Golubić, Grabovica, Grečice,
Grebine, Grgurevac, Gromila, Gubalj, Hada, Hamzaguša,
Igrište, Jamine, Kadarice, Kaftani, Kažića dolac, Ključin
majdan, Kulina, Ledenkuša, Litište draga, Listiće, Lučuša,
Mačkica ponor, Mala gradina, Paripuše, Paškovac, Plaguše,
Posranjica, Prisivak, Pržine, Ratkovac, Smola, Štitić,
Velika gradina, Vranjača.
Bošnjačke porodice iz Kablića su: CERE - krupni
posjednici. Lozić ih naziva bezima; BORČILE - doseljenici iz
Glamoča. MAČKICI - žive u M. Kablićima od postanja. Živjeli
su u XIX st. i u Livnu, a veće posjede su imali na području
Prologa; MRSE - kažu da su ovdje odvajkada; TORLACI -
preselili iz Donjih Rujana; KLJUČE - doselile iz Žirovića po
austrougarskoj okupaciji. Ovdje su davno živjeli: JAHIĆI
- sredinom XIX st. odselili u Livno gdje su izumrli; TANJAŠI
- preselili u Livno, odakle
su se iselili; RADASLIĆI - doselili iz Radaslija kod
Glamoča.
Kuću su ovdje imali i
Latifići iz grada;
Hrvatske porodice: ANDABACI - ranije se zvali Rogulj.
Preselili su ovdje iz Odžaka; BABICI - iz Voštana u
Dalmaciji; BEKAVCI; BILIĆI - iz Studenaca u Dalmaciji;
BULIĆI - doselili iz Podgradine. Starinom su iz Dalmacije;
BULJANI - iz Karakašice kod Sinja; ČEČURE - iz Dragnjića kod
Glamoča; ČONDRIĆI - preselili iz Rapovina. Na Livanjsko
polje su doselili iz Sviba u Dalmaciji; CALETE - iz Voštana
u Dalmaciji; DALIĆI - preselili iz Priluke; DOLIĆI -
doselili iz Žirovića; ERCEZI -preselili iz Priluke; GELE -
preselili iz Strupnića. Godine 1741. bili su u Lusniću;
GOTOVCI - doselili iz Zagore kod Trogira oko 1878. godine;
KARAULE - iz Glamoča; KOVAČI - iz Ljutog Doca u Hercegovini;
MAGANJIĆI - iz Čitluka kod Sinja; MARIJANI; NIČE - bili su u
Strupniću i Kovačiću 1814. godine; ORLOVIĆI -sa Muca kod
Sinja; PUĐE - u Mišima 1741. godine; RIMCI - 1741. godine u
Čelebiću i Grgurićima; RUBIĆI - iz Dragnjića u Glamočkom
polju. Ranije su doselili iz Dalmacije; ŠEREMETI - preselili
iz Suhače. Godine 1741. živjeli su u Priluci; ŠESTE
- iz Karakašice kod Sinja; TABACI - sa Kamenskog u
Dalmaciji; TOMASI - iz Eminovog Sela kod Duvna; TOTE -
preselili iz Prispa; TOMIĆI-(H)AJDUKOVIĆI - iz Duvna.
U selu su živjeli i Srbi STOJANOVIĆI.
SUHAČA
Selo jednim dijelom graniči sa Kablićima. Iznad sela je
gradina u kojoj je nađeno ostataka iz prethistorijskog i
rimskog doba. Svojevremeno se ispod nje nalazio šest kamenih
gromila. Sjeverno je Mala gradina na kojoj je nađeno mnogo
ostataka glinenog posuđa. U samom selu su pronađeni rimski
natpisi i jedna grobnica iz tog vremena. Pod ovim imenom
spominje se prvi put 1741. godine (Suhachia), ali je 1711,
naveden jedan lokalitet sa ovog područja: Dubočica, timar
spahije Hasana, sa prihodom od 8.999 akča. Dubočica je dio
polja između Suhače, Rapovina i Gubera. Pri brdu, sa istočne
strane, nalazi se zaselak Avlija. Suhača i Avlija su bili
dobro naseljeni muslimanskim stanovništvom, jer su čak dva
harema u selu.
Jedno, u gruntovnim knjigama obilježeno kao Muhamedansko
groblje?* nalazilo se ispod puta, u blizini Kablića. Drugo
je sa sjeverne strane puta, u samoj Suhači. Ovo je Abazagića
greblje koje je dobilo ime prema bošnjačkoj porodici koja je
tu živjela do početka XX st. Ostalo je tek nešto ostataka
starih nišana. U Kablićima ovo groblje nazivaju i imenom
Tufekčića greblje. U selu su živjeli pripadnici sve tri
konfesije, ali su danas samo Hrvati. Zemljišta na području
Suhače bila su u vlasništvu mnogih gradskih porodica:
Gorušanina, Muftića Hubića, Vejzagića, Kaića, Vilica,
Jovanovića, Dizdara, Gasala, Firdusa, Mačkica, Gagića,
Balagića, Mulalića. Iznad sela nalazi se Hodžin bunar,
slabo, ali stalno vrelo. Toponimi: Abazagića greblje,
Avlija, Atlaguša, Boruša, Burkuša, Čakaruša, Čavčine,
Druljski potok, Dubočica, Džebuša, Gradina, Hamzaguša, Ivan
draga, Kalendaruša, Kapetanovina, Kolibište, Kovanluk,
Kraljevac, Lupanovac, Majdan, Mišimiša, Musala, Palanke,
Prisava, Purguša, Saltaguša, Softićuša, Stupe, Šćetina
njiva, Štitić, Tresule, Tuk jezero.
Ovdje su živjele slijedeće bošnjačke porodice: ABAZAGIĆI
- odselili u Banjaluku; BURKIĆI - preselili u Guber; LEDENKO
- preselili u Livno i Glamoč; TUFEKČIĆI - preselili u Livno.
Tufekčići se spominju 1740. godine u gradu Livnu; VEJZAGIĆI
- doselili iz Žabljaka.
Hrvati su: ANDABACI - iz Kablića; BARIŠIĆI - iz Rujana;
BUDIŠE - iz Bajagića kod Sinja; CVRLJE - iz Glavica kod
Sinja; ĆAĆIJE - iz Bajagića kod Sinja; ĆAVARI - iz Kopića
kod Glamoča; DALIĆI - iz Priluke; DOLIĆI - iz Gubera; KASALO
(prije Banici) - iz Prologa; KURBAŠE - iz Caića preselili u
Prisap, a odatle u Suhaču; LAŠTRE - 1741. godine u
Zagoričanima i Potočanima; LEDIĆI - iz Aržana u Dalmaciji;
MARINČIĆI - 1815. godine u Dobrom; RUBIĆI - iz Kablića, a
ranije iz Dalmacije; ŠEREMETI - prije 1814. godine preselili
iz Priluke; TOMIĆI-(H)AJDUKOVIĆI - iz Duvna. U Kablićima su
bili 1741. godine.
Od Srba spominju se ARNAUTI - iz Kosore kod Vrlike.
ZASTINJE
Zastinje je posljednje u nizu sela koja se steru od zapada
prema Livnu. Nalazi se sjeverozapadno od Livna pod blagom
kamenom gredom po čemu je i dobilo ime. Ovo je vjerojatno
selo Istnjane u turskom defteru iz 1604. godine. Te godine
upisana je u selu crkva sv. Ive. Pod današnjim imenom
spominje se 1741. godine. Danas je selo gotovo povezano sa
Livnom, pa su neki autori pogrešno povezivali lokalitete uz
samo Livno sa ovim selom. Posljednje livanjske kuće su se
ček i početkom XX stoljeća nalazile na današnjoj Kaburi,
gdje su bili Firdusovi dvori, a iza njih, u brdo su se
sterale livade i pašnjaci do Zastinja.
U selu su begovi Ljubunčići imali svoje kuće nakon stoje
Kadri-beg Ljubunčić preselio iz sela Ljubunčića u Zastinje
krajem XVIII stoljeća. Kasnije su iselili u Livno. Svoju
posljednju kuću Ljubunčići su ovdje prodali 1933. godine.
Stećci su zabilježeni samo na jednom mjestu. Evidentirana su
samo 4 stećka, od kojih je jedan ukrašen motivom čovjeka i
stiliziranog križa. Ovdje je stariji muslimanski harem, te
pravoslavno groblje u koje se pokopavalo i pravoslavno
stanovništvo grada. Zemljišta i kmetska selišta bila su u
vlasništvu Ljubunčića, Firdusa, Džepara i Žiška.
U Zastinju su tri izvora: Bosoniša, Crnogorčevo vrilo i
Jahjefendića vrilo. Bosoruša ljeti presušuje, dok su druga
dva stalna. Selo je danas razvijeno i pored puta
Livno-Glamoč, dok je nekada bilo samo pri gredi, visoko od
polja. Toponimi Zastinja i okolice su: Atlaguša, Bili brig,
Bisna njiva, Blatače, Bosoruša, Crkvena, Crnogorčevo vrilo,
Deriguz, Džeparova ulica, Glavica, Gnjilovača, Hasino (Hasanovo)
vrilo, Jahjefendića vrilo, Kusović, Luke, Luščić, Ljubunčića
draga, Mulićuša, Ploča, Purkića draga, Spužulja, Trobina
draga, Tufekčića brig, Uzbenjača, Vinograd.
Bošnjaci su: JAHJEFENDIĆI - krajem XIX stoljeća bilo je
više obitelji ovog roda u Zastinju; ŽISKO - ovdje je bila
jedna njihova kuća. Petrić je pogrešno donio da su Bošnjaci
Bobani i Kudrići, no to su hrvatski rodovi.
Hrvatski su rodovi: BILIĆI - iz Studenaca u Dalmaciji;
BOBANI; DŽAL1 - s Korićine prema Glamoču. U Čelebiću su
1813. godine; KUDRIĆI; TEKLIĆI - doselili iz Grboreza;
TOMASI - prešli iz Kablića.
Do 1992. u Zastinju su živjeli Srbi: CRNOGORCI - prešli iz
Čelebića; LOVRENI - iz Glamoča; MALJKOVIĆI - doselili iz
Prova; PAŽ1NI - preselili iz Piragića Doca kod Gubera.
Ranije su živjeli POPLAŠENI, ČULIĆI, KOMJENOVIĆI i
BOŠKOVIĆI.
LIŠTANI - ĆAIĆ
Sa jugozapadne strane Livanjskog polja, pod planinom
Dinarom, granica sarumiške i livanjske nahije išla je na
ponore između sela Čaprazlije i Rujani. Smještena pod strmim
obroncima planine, prema jugoistoku su poredana sela Rujani,
Listani, Odžak i Ćaić. Planina Dinara ima ovdje više
prirodnih prolaza koji su služili kao glavni migracioni
putevi između Livanjskog polja i Dalmacije.
Pomenuta sela se nalaze na tim migracionim putevima.
Toponimi na Dinari iznad ovih sela su: Antina draga,
Atlagića pletvina, Bukve, Bulović, Burica razorim, Cisterne,
Čavaline grede, Čičevi dolac, Ćaića put, Debelice,
Džuzehulin humac, Đurovac, Elzovac, Goli humac, Gradina,
Jabuka, Jelovi humac, Jošikovac, Juretina draga, Kadina
bukva, Kameniti humac, Kod Kekešova, Koviočke rupe, Kozarske
pećine, Kožulin humac, Kremenjak, Kurozeb, Ladovića humac,
Leordova, Malinovac, Medovac, Medovački humac, Milošev humac,
Mračni humac, Mrkodol, Mrkodolski humac, Nakita doći,
Ograda, Oštra glavica, Otari, Pečin dolac, Pitomi doći,
Pjenić, Plaćati humac, Pletvinski put, Ploćehlad, Pod
kapelom, Poviruša, Požar, Pratarska draga, Fratarska glava,
Radauš, Radovača, Rasoje, Razdolje, Rukav, Sama jela,
Samograd, Seret livuša, Srni humac, Srnovac, Stojno
plandišće, Šerenovac, Teletina bilig, Uble, Vidića humci,
Visipletkošića dolac, Vranovac, Vratić, Zrn, Žarkova kosa,
Živo Kamenište, Žukovac.
RUJANI Selo
se dijeli na Donje i Gornje Rujane. Neki drže da je to
naselje Ruibne u povelji bosanskog kralja Stjepana Ostoje iz
1400. godine, no sve do 1741. godine nema sličnog imena u
popisima. Tada je biskup Dragičevic zabilježio Gornje i
Donje Rujane, koji se 1768. godine vode kao jedno selo. U Fojničkom grbovniku, među starom srednjovjekovnom gospodom,
spominje se Klešćić iz Rujana. Lozicu su stari seljani
pričali da se selo ranije zvalo Žilić, no u izvorima nema
sličnog imena. Selo je ležalo na jednoj od glavnih
tranzitnih ruta svih migracija stanovništva.
Najbliže dalmatinsko mjesto Bitelić daleko je samo 15 km
zračne linije. Iznad Donjih Rujana, na Velikoj gradini,
našlo se nešto rimskih ostataka, a gradina je bila
nastanjena i u prethistorijsko i rimsko doba. Ovdje je i
Mala gradina na kojoj je pronađena natpisna ploča iz rimskog
perioda. Stećaka ima na tri mjesta u pravcu Čaprazlija.
Veća nekropola sa 33 stećka je unutar i van pravoslavnog
groblja, a druga nekropola u polju ima 44 stećka. Treća
nekropola je manja sa ukupno 16 stećaka. Ispod Kurića
glavice, na lokalitetu Crkvina, pronađeni su ostaci starih
zidova i fragmenti rimskog nadgrobnog spomenika. U Donjim
Rujanima su katoličko i pravoslavno groblje. U katoličkom je
pedesetak starijih križeva sa zanimljivim kamenorezačkim
motivima. Zanimljivi su stari križevi i u pravoslavnom
groblju. Blizu ceste, također u D. Rujanima, na blagom
uzvišenju je Neznano groblje.
Radi se o starom groblju, ali je vrlo teško odrediti od kada
je i kome je pripadalo. I u Gornjim Rujanima su katoličko i
pravoslavno groblje. U pravoslavnom je desetak nešto
vrijednijih dekorisanih kamenih križeva sa arhaičnim
motivima. U katoličkom groblju ima također starijih
nadgrobnih spomenika koji su među najvrijednijim u
livanjskom kraju. Na blagoj uzvišici, u blizini puta, nalaze
se dva stećka. U Rujanima su nekada stanovali pripadnici sve
tri konfesije, no, danas su tu samo Hrvati. U Gornjim
Rujanima nalaze se ostaci starog muslimanskog groblja, a u
Donjim ruševine Atlagića kule, koja je kasnije pripala
Firdusima kao nasljedstvo. Selo je bilo u vlasništvu
Atlagića. Zemlju su ovdje imali i begovi Kurići iz D.
Vakufa.
Javni bunar Smrduša je u polju ispod Donjih Rujana. Bunar ne
presušuje, ali je okolno zemljište zimi plavno. Berberovac
je bunar ispod Gornjih Rujana. Sličan je Smrduši, ali je
dublji. Toponimi su: Alijaguša, Antulin greb, Avlija, Babić,
Bašinci, Bašine lokve, Baština, Beglučko trnje, Begluk,
Benti, Berberovac, Bilanove drage, Bili brig, Božine lokve,
Brig, Brigovi, Brižine, Broč, Bulini grebovi, Buljanuša,
Cipci, Čađavac, Čevlijina greda, Ćukovac, Debelica, Dolića
luka, Duboki dolac, Džemadanov brig, Džudželija, Glavice,
Gradina, Grgin pod, Hačica, Hadžikuša, Havačuša, Havica,
Jazmak, Jezera, Kaldrma, Kamenice, Kamenita rupa, Kamenovi,
Karametuša, Keruša, Kolač, Kolovoz, Konopljište, Koviovac,
Kozoperovac, Kremenjak, Krikuša, Krstača, Kukurikuša,
Kuljanin brig, Kurića glavica, Lakat, Lanište, Lazabatuša,
Lucuša, Luke, Luški put, Maglaj, Mala palevina, Mala
(Mahala), Maljani, Mehmedbegove rupe, Milakuša, Misija peča,
Mlinarice, Modro vrilo, Muzuruša, Neznano groblje, Okrugla
lokva, Okrug/jače, Osoje, Palaćka, Piskulja, Pod gromom,
Podaš trana, Police, Poljice, Ponor, Poprikače, Posranice,
Provski put, Pustošina, Puškomet, Radalovci, Rašće, Ravan,
Ravni, Razdolje, Razorine, Roškiput, Samar, Sastavci,
Smrduša, Srpsko groblje, Stanišća, Staro groblje, Stojuša,
Stublić, Stupaluša, Suhi humac. Sultanov kamen, Sušac,
Šuplji humac, Talin greb, Torlakuša, Trnovače, Trnovci,
Tulijini grebovi, Velika glavica, Velika njiva, Zastojuša,
Zrn, Žarkova kosa, Žarkuša, Žrvanj.
Iz D. Rujana su Bošnjaci ŠEHIĆI i SITNICI - preselili u
Guber u XIX stoljeću; TORLACI - preselili u Kabliće.85
Muslimansko stanovništvo u selu ne spominje se više od 1813.
godine.
U D. Rujanima su slijedeći hrvatski rodovi: BARACI - 1741.
godine u Čaprazlijama; BARBARIĆI - 1741. godine u G.
Rujanima; BRDARI (ranije Barać) - u Rujanima 1814. godine;
ĆENANI - u Rujanima 1814. godine; ĆURKOVIĆI - ovdje su 1814.
godine; DELAŠI - oko 1890. godine doselili iz Zelova kod
Sinja; DOLIĆI; DŽAJE - iz Aržana; GUJE - oko 1820. godine iz
Potravlja kod Sinja; JURETE - 1741. godine u Rujanima;
KALAJICE - iz Bitelića kod Sinja; ODACI - 1741. godine u
Rujanima; PAŠALIĆI - od Jajca; PERICI (prije Bralić) - oko
1780. godine iz Dicma kod Sinja; PLAZONJIĆI - od Vrlike, a
ovdje su 1814. godine; RADIĆI - oko 1820. godine iz okolice
Sinja; ŠIBENIK - od Šibenika. U Rujanima su 1814. godine;
ŠUKERI (ranije Kujundžija) - od Jajca; TOPIĆI (ranije
Andabak, a još prije Rogulj) -od Drniša; URSE; ŽARKO - oko
1850. godine iz Bitelića kod Sinja.
U Gornjim Rujanima su Hrvati: ANDABAK - od Drniša; BARIŠIĆI
- iz Zaseoka kod Sinja; BARUNI (ranije Milunović) - 1741.
godine u Čelebiću; BILUŠI - iz Promine kod Drniša; BRČIĆI -
iza 1878. godine iz Gale ili Otoka kod Sinja; BRDARI; ĆENANI;
EGZETE - iz 1878. godine iz Bitelića kod Sinja; DŽAJE;
JUKIĆI - iz Bitelića kod Sinja; JELČIĆI - iz Muca kod Sinja;
KALAJICE - ranije Jukići; MAJICI -oko 1845. godine iz
Potravlja kod Sinja; PAPIĆI - iz Sviba u Dalmaciji, a 1741.
godine su u Strupniću i Priluci; PERAJICE - iz Glavica kod
Sinja; POPOVIĆI - ranije se zvali Brčić; RADIĆI; RIMCI - u
Čelebiću 1741. godine; ROMIĆI - oko 1880. godine iz Hrvača
kod Sinja; ŠEREMETI - preselili iz Priluke; ŠKRABE (ranije
Buljan) - oko 1880. godine iz Bitelića kod Sinja; ŠUKERI;
VIDICI - iz Čitluka kod Sinja prije 1814. godine. VUKOVIĆI -
oko 1879. godine iz Bitelića kod Sinja; ŽARKO.
Srbi u Donjim Rujanima su: BOŠKOVIĆI - iz Dalmacije; ERCEZI
- drže da su iz Hercegovine; LALIĆI - iz Vrličke Krajine;
KOZOMARE - sa Kozare; STOJIĆI -iz Podosoja kod Vrlike;
VULIĆI - iz Bitelića kod Sinja.
U Gornjim Rujanima živjeli su Srbi: ĆALIĆI; BOŠKOVIĆI;
BULOVIĆI - iz Bitelića kod Sinja; ERCEZI; KIŠE - iz
Dalmacije; STOJANCI - iz Vrličke Krajine. ŽDERE su odselile
u Srdeviće.
LIŠTANI
Neki drže da je na mjestu današnjih Listana stajalo rimsko
naselje Peha, a da je selo u darovnici iz 1400. godine
naselje pod imenom Lišćane . U turskom defteru iz 1604.
godine dva su naselja sa sličnim imenima: Lišan (vidi Crni
Lug) i Lišara, ali se u popisu bosanskih spahija 1711.
godine selo pojavljuje pod današnjim imenom Listani. Listani
su te godine bili zeamet zaima Ahmeda, ćatiba bosanskog
teftera, vrijedan 25.999 akča. Tu je bio i timar Alija u
vrijednosti 3.000 akča.
U izvještaju biskupa Dragičevića iz 1741. godine upisano je
kao selo Ćukovac, vjerojatno prema današnjem brežuljku
Ćukoviću, gdje je 1912. godine izgrađena katolička crkva sv.
Josipa. Na dva mjesta u selu su sačuvani ostaci
srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Lokaliteti sa
stećcima zovu se Veliki han i Mali han. Neke građevine iz
rimskog ili turskog perioda, sa zidovima koji sadrže malter,
bile su na Skokovima. Za ovo mjesto su vezane predaje o
pregrađivanju vode bivolskim kožama i njenom odvraćanju ka
drugom mjestu.
Prema Strupniću se pružaju ostaci starog rimskog puta. Na
katoličkom groblju ima tridesetak bolje obrađenih spomenika
sa početka XX stoljeća. U ovom groblju su pronađena dva
rimska napisa. U pravoslavnom groblju, gdje je desetak
kvalitetnije izrađenih starijih križeva, nalazi se 6 slabije
obrađenih i neukrašenih stećaka. Na lokalitetu Krča je
srednjovjekovna nekropola sa 38 stećaka. U zaseoku Brčić je
bio odžak sa kulom Muhameda (Mahmuda) Firdusa. Lištanska
kula, u vlasništvu Joze Brčića, vremenom je potpuno
preuređena.
Njen nejasan opis polovinom XIX stoljeća potiče od Theodora
Schiffa koji je tu prispio iz Splita sa Muhamed-begom
Firdusom:
Slijedećeg dana krenuli smo na put kratko iza podneva. Naši
su se konji popeli uz vratolomni Prolog, preko kojeg tada,
šezdesetih godina, još nije bilo ceste. Spustili smo se niz
stjenovitu goru, preskočivši mnoge ponore. Kad je snoćalo,
došli smo u livanjsku ravnicu natopljenu vodom. Odmorili smo
se u nekome turskom hanu, u kojem smo mogli dobiti samo crnu
kavu i kresivo za čibuk. U mrkloj noći napali su nas psi
ovčari, a Mahmudje bez razmišljanja jednog ustrijelio i onda
smo napokon stigli do usamljenog imanja moga prijatelja.
Bila je hladna listopadska noć, kiša je uporno nježno
sipila, a ja sam se umoran i utrnuo jedva još držao na
konju, proklinjao sam Turke i vezene rupčiće i bosanske
ravnice i zemlju koju sam žarko želio upoznati i sve zajedno
poslao bestraga.
Dočekalo nas je tuce muškaraca u plavim dimijama i crvenim,
zlatom vezenim haljecima, s bakljama u ruci, pred nekakvom
zgradom nalik kuli. Po vonju koji se širio zaključio sam da
su u prizemlju smješteni konji. Drvenim stubama koje su se
uspinjale sa vanjske strane kule došli smo u sasvim okruglu
odaju, osvijetljenu vatrom sa otvorenog kamina i uljanicom
obješenom usred odaje. Ispred kamina je čučao Turčin
mučeničkog izgleda, nekadašnji turski žandar - kako sam
kasnije doznao, i kuhao kavu u ovećemu bakrenom kotliću. Uz
kružni zid podignut je podij od dasaka pokriven debelim
sagovima i velikim brojem raznih podmetaka za glavu koji su
služili kao jastuci. Očito je tu spavala posluga. Sluge -
izbrojio sam njih dvadeset i šest - prihvatile su naše putne
ogrtače i ponudile nam čibuk, kako svome gospodaru, tako i
meni.
Mahmud Firdus-beg smjestio se, prekriživši noge, na dva
velika jastuka usred sobe i dostojanstvenim pokretom ruke
pozvao me neka mu se pridružim. Potom nam je sivobradi
Turčin na velikom srebrnom poslužavniku servirao kavu,
poslije čega je poslužio i sve sluge, koji su bez
ustručavanja sjedili do nas i dimili iz svojih čibuka,
usredotočeni na sebe, daleko od cijelog svijeta. Dok sam još
pomno razgledavao okolinu, odaju i sjajno oružje na
zidovima, moj prijatelj i domaćin neugodno me iznenadio
izjavom kako kod njih nije običaj uvečer jesti bilo što osim
popiti crnu kavu i ona se nada da ću tim više uživati u
objedu sutradan!
Godine 1813. u selu su živjeli Bošnjaci. Ovdje je ranije
bilo i srpskih porodica. Zemlja je najvećim dijelom bila na
Firdusima, te nešto što je mirazom sa Firdusa otišlo drugim
familijama. Tako su Kelave, Crnjak, Baruni, Cvitići, Tokići
bili kmetovi Izete Firdus, udate za Teskeredžića iz
Travnika; Lukači su bili na zemlji Hromića i Paloša iz
Sarajeva; Kalaice, Gvozdani, Brčići, Šukeri, Džaje, Žarke i
Crnjak na zemljištima Ibrahim-bega, sina Muhamed-bega
Firdusa; Granici su bili kmetovi mnogobrojnih begova
Repovaca iz sela Tuhobića kod Konjica; mnoge porodice
Bakovića živjele su na zemlji sinova hadži Adema Bajagića iz
Livna.88 Fratri su ovdje 1856. godine kupili kuću od nekog
Turčina?
Staro Banovo groblje je sa 4 starinska groba. Katoličko i
pravoslavno groblje je na istom mjestu. Listani imaju tri
javna bunara: Lištanac, Odžinac i Trnovac. Lištanac je dubok
7-8 m i nikada ne presušuje. Druga dva, koja su u polju,
zimi plave. Jezero pod selom je vjerojatno tektonsko,
nastalo oko 1820. godine slijeganjem terena. Lozić kaže o
tome: Pukloje Jezero pria 40. godina, i kad je propala
zemlja u propast, sver Jezera, jek malo pria čuose u zemlji,
i puko ko najveći top u zemlji, i pripali se bili strašno
ljudi, tako su mi stari Lištančani kazivali, koji su to
upantili.90 Bunar Lištanac nikada ne presušuje. Toponimi su:
Akarišće, Banovo groblje, Brigove glavice, Brižine, Brkuša,
Debelica, Divakinja, Doći, Duvnjakuša, Firdusovke,
Hajderbegovac, Harmanišće, Jezero, Kadribegovac, Kamenac,
Kamenja, Krčala, Kupalo, Liske, Lištanac, Luka, Luščić, Mali
han, Milićuša, Odžinac, Omanuša, Otoke, Podlištane, Ponori,
Popržinovac, Prdipolje, Prikače, Rakite, Rakitnica, Razboj,
Rivina, Rupe, Šejanuše, Šilaga, Trnovac, Trnovci, Veliki
han, Zgon, Zgonovi, Žrvanj.
Danas u selu žive samo Hrvati: BARUNI (ranije Milunović) -
bili su 1741. godine u Lištanima; BRČIĆI; CRNJAK- ovdje su
1814. godine; DŽAJE - od Aržana u Dalmaciji; GRANICI - iz
Muca kod Sinja; GVOZDENI - ranije Peša; KALAJICE (ranije
Jukić) - porijeklom su iz Bitelića kod Sinja; KELAVE - iz
Bitelića kod Sinja; LUKAČI - prije Jurići; PEŠE - ranije se
zvali Gvozdan, a kažu da su doselili iz okolice Livna 1890.
godine; RIMCI; ŠUKERI; ZELIĆI; ŽARKE - doselili iz Bitelića
kod Sinja oko 1815. godine.
ODŽAK Ranije se selo zvalo Atlagića odžak. Ova begovska
porodica javlja se u livanjskom kraju pod imenom Atlibegović
početkom XVII stoljeća i već u to vrijeme ima svoj odžak u
ovome selu. Bosanski kadija koji je 1637. godine odsjeo na
čifluku Atlibegovića spominje veliki hanedanski odžak.
Zapisao je da braća Atlagići svojim novcem goste putnike,
ponekad i po sto njih dnevno.
Na putu pljačkaškim četama iz Dalmacije, dobro utvrđeni
odžak sa svojim bogatstvima, bio je privlačna meta krajem
XVIII stoljeća, pa nije ni čudo daje mnogo puta napadan:
Nije nam ostao opis odžaka, ali je nesumnjivo pripadao
uobičajenom tipu takvih zdanja. Centralna je zgrada dobro
branjena višekatna kula, a uz nju su zgrade za stanovanje,
vojnu posadu, sluge i konje, te bunar ili izvor. Sve je to
bilo opasano zidovima sa puškarnicama. Nakon smrti Ali-bega
Atlagića odžak je pripao njegovom zetu Bećir-begu
Hamzalajbegoviću, a potom Bećir-begovim sinovima Haki-begu,
Ali-begu i Mustaj-begu, te kćerkama Fatimi, Ajiši, Đulsumi i
Ćamili. Svi su iselili u Tursku.92 Uz odžak se razvilo selo
kao kmetska naseobina. I danas postoji Atlagića groblje u
Odžaku sa četiri veća nišana, dok je u ogradnom zidu
ugrađeno više oštećenih bašluka.
U zidu su i dvije lijepo dekorirane kamene ploče koje su
činile sanduk neke grobnice na haremu. Unutar harema vide se
temelji nekadašnje džamije.93 Preko puta katoličke crkve
nalaze se 4 stećka. Ranije je u selu bilo stećaka na 3
mjesta, a evidentiranje ijedan rimski natpis. U katoličkom
groblju ima veći broj lijepo obrađenih i kvalitetno
dekoriranih nadgrobnih spomenika. Postoje tri javna bunara:
Avlija, Skakinovac i Lipa.
U selu je imovina većinom bila na Hamzalajbegovićima, a
na kmetskim zemljištima u njihovom vlasništvu živjeli su
Kelave, Vrdoljaci, Arnauti, Dajkići, Lovrići i dr. Osim njih
kmetska su selišta držali u samom selu: ARNAUTOVIĆI iz
Travnika - Govorušiće i Brke; REPOVCI iz Tuhobića kod
Konjica - Tekliće, Lovriće, Ivaniće, Duiće, Andabake; ČEREZI
iz Livna - Ljubičice i Brke; SMAJLKADIĆI iz Travnika - Ćurke
i Lovriće, itd.
Današnji su stanovnici samo Hrvati: ANDABACI (ranije
Rogulj) - porijeklom su od Drniša; BARUNI (ranije Milunović)
- vjerojatno preselili iz Listana gdje gdje su bili 1741.
godine; BRČIĆI - preselili iz Listana; BRKE - u Odžaku 1814.
godine; ĆURAK (ranije Ćurković) - doselili iz okolice Duvna;
DUIĆI - u Odžaku su 1814. godine. Kažu da su od Drniša;
GOVORUŠIĆI - iz Bitelića kod Sinja; GRANICI - iz Muca kod
Sinja; IVANOVIĆI - u Ćaiću su 1741. godine; KELAVE - iz
Bitelića kod Sinja; KELIĆI (ranije Šusto) - doselili iz
Bajagića kod Sinja; LOVRIĆI - iz okolice Sinja; LJUBIČICI -
u Ćaiću su 1741. godine. Vele da su od Duvna; VRDOLJACI - u
Srdevićima 1741. godine, a porijeklom iz Dalmacije.
Od Srba koji su živjeli u ovom selu poznati su ARNAUTI i
DAJKIĆI.
ĆAIĆ
Više je predaja o tome kako je selo dobilo ime. Suština im
je ista: iz zahvalnosti prema svom ćehaji neki od Atlagića
poklonio mu je selo pored svog odžaka, pa se ono prozvalo
Ćehajić. Sve su te predaje vezane za porodicu Agić, koja je
živjela u ovom selu i tu imala svoj odžak. Po jednoj legendi
Atlagićev ćehaja je donio muštuluk o izbavljenju
Mehmed-pašine djece iz mletačkog sužanjstva i kao nagradu
dobio selo koje se zazva po njemu. Po drugoj prvi Agić je
bezimeni ban koji se poturči, jer ne mogaše živjeti bez
djece i odbjegle žene Hanke Atlagić.
Po njemu su ime dobili Agića ponori u blizini sela.95
Postoji i treća, nešto drugačija, varijanta predaje koju je
kazivao Ibro Softić iz Prispa čiji je otac Hasan rođen u
Ćajiću. Kad su došli sa turskom vojskom, kad sufetili sultan
Fatih Mehmed, onda Atlagić zahode šćap u Odžak, da će tu
pravit kuće, a Agić u Ćehajić, i naprave tu ahare i kuće.
Slično donosi i Lozić.96 Ipak su to samo predaje, pa je
potrebno vidjeti da li se selo sa sličnim imenom javlja u
historijskim vrelima. U Darovnici iz 1400. godine zapisano
je selo Čihovići, koje imenom podsjeća na Ćaić, ali u
turskim defterima nema sličnog imena. Pod ovim imenom (Chieaichi)
prvi ga spominje biskup Dragičević 1741. godine. Lozić
donosi, vjerojatno predaju seljaka, da se selo nekada zvalo
Vir, no ni takvo naselje ne postoji u pisanim izvorima. Prema tome ostaju nam samo predaje da je to
nekadašnji Ćehajić, kako ga naziva i Kačić-Miošić:
Kada budeš priko polja ravna,
ako tebi žarko počine sunce,
ti se svrati selu Ćehajiću,
noć prinoći u Agičevića,
ili u sura, devet Atlagića!
Katoličko groblje je sa lijeve strane puta prema Livnu i uz
njega su dva stećka. Jedan od njih, u obliku sanduka, bolje
je izrade. Istočno odatle je još jedan stećak u obliku
ploče. Na mjestu zvanom Grudne glavice, na dva zemljana
tumulusa, postavljeno je 6 stećaka slabije izrade, dosta
oštećenih. Orijentirani su pravcem istok-zapad. U selu su
dva muslimanska groblja. Jedno je staro groblje sa desne
strane puta u pravcu Livna. Nalazi se na jednom uzvišenju i
ima 6 oštećenih nišana bez natpisa. Drugo je na mjestu
zvanom Ponor. Tu su dva sačuvana nišana i nekoliko mezarova
bez ukrasa.97 Ćaić ima javni bunar Giđevac koji ne
presušuje. Zemlju u Ćaiću imali su pripadnici poznate
sarajevske porodice Turhanija. Ibrahim-beg Turhanija i
njegove dvije sestre imali su ovdje 1893. godine kmetove
Kurbaše, Latinčiće, Ivanoviće, Marjane, Tekliće, Vrselje,
Kaselje, Hrge, Keliće, Đurane i Baraće. Hilmija Hromić i
Asim Paloš iz Sarajeva na svojoj su zemlji držali kmetove
Latinčiće, Đurane, Ivanoviće, Kasale, Barune i Čulare. Suljo
Jahjefendić iz Livna imao je kmetove Tekliće. Kmetovi Nikole
Ivanovića iz Odžaka bile su Čeke.
Mulalići su imali dvije porodice Andabaka,
Repovci isto tako, te dvije porodice Ivanovića iz Ćaića. Na
zemlji Almaze Arnaut iz Istambula bili su Ljubičici, Jurići
i Granici; u Arnautovića iz Travnika Aničići, a u
Hamzalajbegovića Ćurci, Andabaci, Baruni i Lovrići. Toponimi
u Ćaiću: Barabuše, Barakuša, Bostan, Broč, Brušina pećina,
Cipac, Caćinska, Gajevi, Giđevac, Glavičica, Grudne glavice,
Jaružak, Kameniti ponor, Konopljište, Križanuš, Kukar,
Kupalo, Lakat, Liske, Mahovače, Matkovača, Opaki ponor,
Peline, Ponor veliki, Ribje jame, Roguljuša, Sodo,
Staro-groblje, Zapotok.
U selu je živjelo više bošnjačkih porodica,
među kojima se posebno mjesto imaju AGIĆI (Agičevići). Možda
su to SKENDERAGIĆI koje spominje Kačić-Miošić. Aličić donosi
lijepu predaju kako je hajduk Zaim Sultanović kaznio Agiće
radi toga što je jedan od njihovih momaka pokušao da obljubi
kršćansku djevojku i oteo joj nakit (pletu) sa vrata.
Otale se družina podigne, pa krene ravno u Ćehajiće, gdje je
bio odžak Agiča, da ih kazni za učinjeni grijeh. Zaim
harambaša naredi Arnautima da paze kad će se otvarati kapije
i uvečer, kad su čobani upušćali ovce, provali s drugovima u
avlij.
Tu sretne jednu mladu, koja je s diježvom u
ruci pošla da muze ovce. On je opomene da šuti i neopažen
uzleti na kolut, gdje zateče trojicu braća Agića i njihovu
mater. Družina svoj trojici poveže ruke naopako, a harambaša
naredi staroj da donese blago. Ona je donijela nešto dukata
i klela se da više nema. Ali to nije pomoglo, jer joj
hajduci metnu vreo sač na glavu, i kad je kosa stala goriti,
ona donese još dukata. Hajduci se nisu ni tim zadovoljili,
tražili su još, očekujući neće u im donijeti opljačkane
plete.
Zato, i opet ponove svoj užasni pokus, nakon
čega je stara Agička pronašla još novaca, a to su bile
tražene plete. Primivši plete, harambaša zapita: "Koje
učinio silu Rimčevoj curi?" Dva brata naišarete na trećeg, a
Arnauti potegnu sablju i osijeku glavu jednom, pa drugom, a
kad htjedoše na trećeg, ispriječi se Toto razjaren i sa
golom sabljom u ruci, vičući: "Jadnici, hoćete li zatrti
pleme?!" Time Toto spasi Agića pleme, koje je poslije ipak
izumrlo.
Pored Agića u Ćaiću su živjeli SOFTIĆI -
odselili u Prisap; nije poznato jesu li u rodu sa livanjskim
Softićima; GRAHE - preselili su u Komorane.
Ovdje su živjeli Srbi Marijani.
Danas su u selu ostali samo Hrvati: ANDABACI (ranije Rogulj)
- porijeklom su iz Dalmacije; BARACI - preselili iz Rujana;
BARUNI - preselili iz Lusnića; ČULARI (ranije Egzete) -
doselili iz Bitelića kod Sinja iza 1878. godine; ĐURANI
-prije se zvali Egzete; HRGE - preselili iz Rujana;
IVANOVIĆI - spominju se u Ćaiću 1741. godine; KASELJI - od
Vrlike; KELIĆI (ranije Šusto) - iz Bajagića kod Sinja;
KURBAŠE (ranije Cmiljanić) - doselili od Vrlike; LATINČIĆI
(ranije Marasović) -doselili oko 1820. sa Dugopolja kod
Sinja; RAĐANI - iz Vrdova na Dinari; TEKLIĆI -po predaji
zvali se Lisičar u okolici Vrlike. U Ćaiću su 1741. godine.
PROLOG-LIPA Od
Prologa do Lipe sela su smještena pod Kamešnicom. Iza
Prologa slijede Orguz, Tribić, Ćosanlije, Čuklić i Lipa. Na
Kamešnici i terenima koji se spuštaju do sela mogu se naći
ovi toponimi: Bliznica, Bršćane, Bukovac, Burnjača, Čavinica,
Čorbovina, Debela kosa, Drage, Duića dolac, Goli humac,
Gradina, Gromila, Gromile, Gvozd, Jauci Humci, Janski humac,
Javornjak, Jazvina draga, Kolibalka, Konj, Krivodol, Krndije,
Kula na pisku. Kida Prolog, Kurjan, Lazine, Ledina ploča,
Livadice, Livodica voda, Medina, Mihaljevci, Mihaljevica,
Miličić, Milin klanac, Mrakova kuća, Oštra glavica, Pajnica,
Pašnjača, Police, Poljana, Privije, Ravni orgus, Razdolje,
Razorine, Seline, Seljačka vrata, Sinokos, Smrdljikovac,
Sfrmica, Šalovina gora, Šikal, Travarica, Trnove seline,
Trnovo polje, Turski dolac, Vrila.
PROLOG Selo je dobilo ime po planini Prolog pod kojom je smješteno.
Leži na kraju jedne duboke drage koja odatle vodi ka vrhu
Prologa i predstavlja prirodni put iz Livanjskog polja prema
Dalmaciji. Stazom iz podnožja Prologa još su u srednjem
vijeku prolazile trgovačke karavane iz Bosne prema Splitu, a
prava cesta je napravljena tek u XIX stoljeću. Za kontrolu
tog trgovačkog puta izgrađena je kula sa jakom posadom na
Vrhu Prologa. Njena važnost se ogledala i u tome što je
imala posadu od 40 ljudi i dizdara, a to je zaista rijetko
kada se radi o kulama.
Spominje je Athanasio Georgiceo 1626. godine kao un castello
sopra una montagna..., a Evlija Čelebija 1660. godine
opisuje kulu ovako: Taj grad je mala okrugla kula na
najvišem vrhu visoke planine ... sa tri šahi-topa i dovoljno
municije." Nije poznato kada je ova kula izgrađena. Neki
pretpostavljaju daje tu bila već u srednjem vijeku, no to su
spekulacije.100 Na Prologu su se događale mnoge borbe:
Zakukala sinja kukavica,
Na Prologu, visokoj planini,
Na bašluku Bojičić Alije.
Moguće da je to selo koje je upisano pod imenom
Preluga u popisu Kliskog sandžaka iz 1604. godine. Selo se
prvi put spominje pod ovim imenom tek 1711. godine u popisu
bosanskih spahija. Tada je Prolog bio timar spahije Hasana,
vrijedan 5.999 akča. Dvije godine kasnije ovaj timar je u
rukama imao spahija Husejn. Biskup Dragičević je 1741.
godine zabilježio ovo selo pod istim imenom, a Bogdanović
1768. godine kao Polog. Na obroncima Kamešnice nalazi se
ilirska gradina i ostaci rimskih temelja. U katoličkom
groblju je nekropola sa 72 stećka, od kojih je 19 uzidano u
ogradu. U samom groblju ima više zanimljivo dekoriranih
križeva sa kraja XIX stoljeća. Seoska zemlja je pripadala
starim spahijskim porodicama iz Livna: Čizmićima, Latifićima,
Mačkićima, Huskićima, Džirlama i Smajlagićima, te
Duratbegovićima iz Bugojna.
Veći dio Prologa posjedovali su Mehmed-beg i Osman-beg
Durutbegović, potomci nekadašnjeg krčkog sandžakbega
Muhamed-bega Durakbegovića koji je na Livanjskom polju imao
svoj odžak. Jedno kmetsko selište Čolić posjedovao je Imšir
Ćupo, sin Muje iz Glamoča. U Prologu je stajao Pervanov han,
u Prološkoj draži han Bože Čote a na Vagnju Erarni han.103
Ispod puta je Viševića bunar koji ljeti presušuje. Toponimi
sela Prologa su: Akroman, Babino vrilo, Bilo polje, Barice,
Brižane, Busatica, Doći, Gajska ravna, Han Prolog, Ispaša
obćinska, Jasikovac, Joha, Kik, Krčilivade, Lašinske torine,
Lovruša, Matkovača, Pandurica, Paškula, Podbrdo, Polje,
Ponori, Prikače, Prološka draga, Razvala, Ružni dolac,
Stupi, Velike livade, Viševića bunar, Visibaba, Ždralovci.
Danas u Prologu živi samo hrvatsko stanovništvo: ANDRIĆI -
oko 1840. godine doselili sa Sviba u Dalmaciji; BIKIĆI - iza
1878. godine doselili iz Sviba u Dalmaciji; ČARANI -
preselili iz Smričana; ČEKE - preselili iz Čuklića; DOMAZETI
- iz Zelova kod Sinja; DRINOVCI - preselili iz Gubera;
FRANJIĆI - iz Dalmacije; GRANICI - iz Muca kod Sinja; JAZVE
- iz Dalmacije; KASALE - ranije se zvali Banici. U Prologu
su 1741. godine; KELIĆI (ranije Šusto) - preselili iz Ćaića,
gdje su došli iz Bajagića kod Sinja; KNEZOVI - zabilježeni
1741. godine u Lipi-Čukliću; KUPREŠANIN - preselili iz
Srđevića; MADŽARI - preselili iz Žirovića; MANDIĆI -Ovdje su
1741. godine; MILICI - doselili iz Rakitna u Hercegovini:
MRĐENOVIĆI -oko 1860. godine iz Gljeva u Dalmaciji: PELIVANI
- preselili iz Orguza; PERIŠE -preselili iz Srđevića; ROSICI
- preselili iz Komorana; SALAPIĆI - prije 1815. godine sa
Klisa u Dalmaciji; STANICI (ranije Blažević) - preselili iz
Gubera; ŠKONDRIĆI; ŠPERCI - preselili iz Bile; TEKLIĆI -
preselili iz Ćaića; VIŠEVIĆI - u selu su 1741. godine;
VRDOLJACI - preselili iz Srđevića; VRSELJE.
ORGUZ Nadovezuje
se na Prolog i pruža pod Kamešnicom prema istoku. Stalno
naselje na mjestu Orguza postojalo je još u prahistorijsko
vrijeme, kako su pokazali nalazi na gradini iznad sela.
Ispod gradine je vodila rimska cesta. Pod imenom Možda je to
Orrus koji se spominje 1400. godine u darovnici bosanskog
kralja Ostoje (... iz Orus).
Pod imenom Orguz je u Defteru
iz 1604. godine, a 1711. godine je Gornji Orgus timar
spahije Hasana, vrijedan 3.000 akča. Ovo su selo najvećim
dijelom posjedovali livanjski Latifići, Karabezi i
Spahići.106 U selu su na više mjesta mašeti za koje mještani
tvrde da su kužna groblja nastala ukopavanjem mrtvaca tokom
posljednje epidemije kuge u XIX stoljeću. Na uzvišenju pored
sela smještena je ilirska gradina sa izrazitim obrambenim
elementima. Na nasipu gradine se naziru zidovi. Nekada je na
gradini bio bunar koji se sada ne vidi. Ispod gradine je
vodila rimska cesta od Lipe prema Prologa. Najednom stećku u
selu predstavljen je motiv kola sa djevojkama.
NaJovanovojstrugi je stećak koji je po stepenu obrađenosti
jedan od najkvalitenijih u livanjskom kraju. U zaseoku
Šarići je izvor zvani Jezerak, koji ljeti ne presušuje. U
obliku je lokva koja otječe. Toponimi su: Biljeg, Bjelopolje,
Bjelske liske, Čatelovac, Doći, Dražice, Duića dolac,
Jezerak, Joha potok, Jovanova struga, Karaula, Kurtov dolac,
Liskovac, Mala jaruga, Medlike, Opačice, Police, Poluše,
Raskršće, Razvala, Sinokoš, Stupi, Suhi brig, Šarića kuća,
Trnje.
Stanovništvo je samo
hrvatsko: ČOLIĆI; ĆELANI - iz Ciste u Dalmaciji; DERONJE -
preselili iz Gubera; IŠTUCI - kažu da su ranije bili
Bakovići, a ovdje su doselili iz Srđevića; KASALE (ranije
Banici) - preselili iz Prologa; KNEZ - preselili iz Prologa;
KOTARCI - preselili iz Lipe; LAUŠI; LIJOVIĆI - iz Zasioka
kod Sinja; MAGANJIĆI - iz Čitluka kod Sinja; MAT ANI - u
Orguzu su bili 1815. godine; MIŠIĆI (ranije Kuprešanin) -
doselili sa Kupresa; NOVOKMETI; PAPIĆI - porijeklom iz Sviba
u Dalmaciji; PELIVANI - doselili sa Kupresa; PERAJ1CE - iz
Glavica kod Sinja; POLJARIĆI; SALAPIĆI - prelili iz Prologa;
ŠARIĆI - iz Omrčena u Dalmaciji; SKORE; TEKLIĆI - preselili
iz Prologa; VRDOLJACI - prije 1815. godine doselili iz
Dalmacije.
TRIBIĆ
Selo je odmah uz Orguz. U darovnici bosanskog kralja
Stjepana Ostoje iz 1400. godine spominje se selo Trubić
(...u Trubićih).107 Pod ovim imenom pri je put zapisano
1741. godine. Sarajevski Ćurčići, koji su porijeklom iz
Livna, imali su kmetove u ovom selu i ostalim selima do
Lipe. Zemlju je ovdje imao i Agan Čizmić koga su austrijske
vlasti streljale u Livnu 1878. godine.
Na lokalitetu Guščar nalazi se kamena ilirska gromila
radijusa 15 metara. Na Borskoj gredi pronađeno je 1930.
godine 112 rimskih novčića. Novac je ležao pod kamenom, a
potječe iz vremena II do I stoljeća stare ere. Jedna
nekropola sa 12 stećaka nalazi se na lokalitetu Rovinica.
Dvanaest stećaka ima i na mjestu zvanom Grudine, a jedan
stećak je na lokalitetu Kuniše ili Tursko groblje.
Prema kazivanju mještana tu je ranije bilo više stećaka, ali
su razbijeni prilikom popravka puta. Pored tribičkog
katoličkog groblja, te unutar groblja, nalazi se veća
nekropola sa 65 stećaka. Ovo je lokalitet Liske. U samom
groblju je manji broj križeva arhaične forme. U selu je
bunar Stubo, koji ne presušuje i ne zamućuje se. Ljeti ga
koriste stanovnici Tribića, Lipe i Orguza.
Toponimi na području ovoga sela i Ćosanlija su: Bila voda,
Borska greda, Bostan, Bukovac, Bunar, Čakuša, Česma, Ćate,
Ćatelovića vrt, Greblje, Grudine, Guščar, Jabuka, Jazvina
draga, Kuniše, Kužno greblje, Lazenjak, Liske, Opačice,
Orašac, Podovi, Poluše, Privija, Rašlje, Rovače, Rovinica,
Smrdinovac, Stubo, Tursko groblje, Vodena draga, Vrebčuša.
Selo je malo, sa samo četiri hrvatska roda: ĆAVARI -
doselili iz Kazaginca na Buškom blatu; NOVOKMETI - bili su
1741. godine u susjednim Ćosanlijama; RADIĆI - doselili iz
Rujana; ŠARIĆI - iz Omrčena u Dalmaciji.
ĆOSANLIJE
Prema obliku ime sela je moglo nastati po prezimenu neke
porodice kojoj je selo bilo timar.108 Isti način nastanka
naziva sela je kod Osmanlija na Kupresu, Ćoslija, Radaslija
i Vidimlija u Glamoču, te livanjskih Držanlija i Čaprazlija.
Dragičević je 1741. godine ime donio u obliku Chiusanovzi. U
selu su dva javna bunara. Oba su ispod sela, a ne zamućuju
se i ne presušuju ljeti.
U Ćosanlijama žive samo hrvatski rodovi: FRANJIČEVIĆI - iz
Ugljena u Dalmaciji; KNEŽEVIĆI - preselili iz Srđevića;
KURBAŠE - došli iz Ćaića; LAUŠI -spominju se 1741. godine;
MILANOVIĆI - preselili iz Komorana; VLAHOVIĆI -spominju se
1815. godine u Ćosanlijama.
ČUKLIĆ Selo
je udaljeno samo 500 metara od Ćosanlija. Ime mu se
pojavljuje prvi put 1711. godine kao zeamet zaima Mehmeda.
Čuklić je u XVIII stoljeću svojina livanjskih begova
Ljubunčića i vjerojatno je zaim Mehmed pripadnik ove
porodice. U bici kod Banjaluke, u boju sa Austrijancima,
poginuo je jedan od Ljubunčića iz Čuklića (... Beg Ljubunčić
od sela Čuklića). Selo je poslije pripalo Atlagićima. Kuću
je u Čukliću 1817. godine posjedovao Mehmed-beg Atlagić. Od
davnina ovdje su svoj timar imale i spahije Karalići iz
Skopja. O tome donosi Karaula: Svake godine dogagjali su se
veliki inadi megju Župnicim i Spahijama i Karalićim; tako
god. 1832. u miesecu Rujnu (septembru) po noći pobjego iz
Čuklića u Vidoše k meni č.o. Mato Antunović Fojničak, gorko
plačući na zulum Karalića. U selu su kasnije posjede imali
sarajevski Ćurčići i Huskići iz Livna.
Tu je i zemlja posjednika Agana Čizmica, Latifića, trgovca
Špire Kujundžića, sina Lazareva iz Livna i Raseme Ćurčić,
ali su najviše nekretnina posjedovali Ante i Petar Tripalo
iz Sinja.'" Jedna nekropola stećaka presječena je cestom. Od
14 stećaka, njih 8 je unutar mjesnog katoličkog groblja u
koje se kopaju mještani Čuklića i Lipe. Unutar groblja je
još 30 stećaka, utonulih u zemlju i slabije obrade. Tri su
ukrašena motivom križa, a na četiri su figure, konjanik sa
životinjom i cik-cak bordura.
Zapadno od groblja je velika nekropola sa 162
stećka. Na njivama zvanim Čelani stoji nekropola sa 18
stećaka, bez ukrasa. Unutar katoličkog groblja je i više
zanimljivih križeva sa arhaičnom ornamentikom. Stariji
datiraju sa kraja XIX stoljeća. Iznad sela je izvor Crno
Vrilo koje ljeti presušuje. Nedaleko od njega je pećina u
kojoj stalno ima vode. Sa padina Kamešnice teku povremeni
potoci Selina i Žulja. Ispod sela je bunar Bilivoda.
Toponimi u Čukliću i Lipi su: Akar, Anđelića gradina, Antine
ćele, Bajaguš, Bajaguša, Bajrak, Bare, Bilica, Bilivoda,
Bostani, Brigovi, Brižine, Bunarčić, Bunarić, Crkvina, Crno
vrilo, Doći, Drage, Gaj, Glavičica, Glog, Gradina, Groblje,
Grudine, Gubalj, Janibegovac, Javornjak, Kajiš-šaša,
Kamenjača, Kneževa gradina, Krivodol, Krndija, Krš, Lanišće,
Lazina, Luka, Lužanjak, Lužnjak, Mejaz, Metuše, Opačica
potok, Pačica, Paniri, Perala, Radišće, Repovljev dolac,
Rožčice, Selina, Seljačka vrata, Skipić, Smrdljikovac,
Strana, Šajnovača, Šaš, Šib, Škalja, Tatare, Tukino trnje,
Udolica, Viknice, Voćnjak, Vrilašce, Vrtla, Vučepolje,
Žulja.
U selu su samo Hrvati: BRALE - doselili iz Dicma u
Dalmaciji; ČEKE - U Orguzu su 1741. godine; DRONJIĆI -
preselili iz Bile; DUVNJACI - preselili iz Lipe; PELIVANI -
doselili sa Kupresa; VRDOLJACI - prešli iz Lipe.
LIPA
Lipa je odmah do sve Čuklića i posljednje je selo u ovome
nizu. Iza Lipe pružaju se obronci Kamešnice do Buškog blata,
bez ijednog naselja. Iznad sela su dvije prethistorijske
gradine, međusobno udaljene 800 metara. Zapadna se zove
Anđelića gradina, a istočna Kneževa gradina. U selu ima
nalaza iz rimskog doba, kao i srednjovjekovnih spomenika.
Među njima ističe se stećak sa tekstom pisanim bosančicom
koji spominje nekog Radivoja Ilica iz Rame: A se leži
Radivoj Ilić' iz Rame kovač' polanin.
Selo se spominje 1604. godine u popisu Kliskog sandžaka kao
selo Lipe u nahiji Hlivno. Dosta zemlje ovdje su imali
Karabezi iz Livna, koji su iza austrijske okupacije odselili
u Smirnu i Istambul. Pored njih tu su Zlatari iz Glamoča,
Ćurčići iz Sarajeva, te livanjski Terzići, Brkići i Pirije.
Između Lipe i Bile nalazi se bunar Pačica, koji ljeti
presuši, a zimi bude poplavljen.
Stanovnici su Hrvati: ĆELANI - iz Ciste u Dalmaciji; DADIĆI
- iz okolice Sinja; DUJMOVIĆI; DUVNJACI - u Lipi su 1815.
godine; JURIĆI - 1741. godine bilo ih u Rujanima, Zastinju i
Kablićima; KNEZ - tu su 1741. godine; KREZE - 1741. godine
bili su u Ljubunčiću; MAMUZE - 1741. godine su u Lipi;
MIŠKOVIĆI - ranije Babici; NOVOKMETI - došli iz Ćosanlija;
PELIVANI - iz Kupresa; PERKOVIĆI -1741. godine su u
Čaprazlijama, a starinom su iz Mijakova Polja; VIŠEVIĆI -
preselili iz Prologa; VRDOLJACI - preselili iz Srđevića;
ŠPIKE.
SRĐEVIĆI-GOLINJEVO
Na liniji Lipa - Bila- Guber prestaje karakteristična
ravnica Livanjskog polja. Tu se teren izdiže, te slijedi
brežuljkasto područje do planine Tušnice. Prokinuto je
jedino dolinom rijeke Sturbe koja ispod Držanlija izbija na
ravnicu polja. Jedino se ravnica nastavlja uskom trakom
Srđevičkog polja između Kamešnice i brdovitog Tribnja do
sela Podhum i Podgradina, gdje počinje Buško blato. Uz
Kamešnicu livanjska sela prestaju sa Podgradinom, a sa
suprotne strane su Podhum, Misi i Golinjevo.
SRĐEVIĆI Između
Lipe i Podgradine nema sela, što je začudno. No sa druge
strane ovog uskog rukavca Livanjskog polja, u dužinu gotovo
cijelog Tribnja od Bile do Podhuma, smjestilo se selo
Srđevići. U popisu bosanskih spahija 1711. godine upisano je
selo Budimić u hlivanjskoj nahiji, što može biti današnji
Budmilić. Budimić je tada bio timar spahije Mustafe,
vrijedan 6.000 akča. U austrogarskim topografskim mapama iz
1882. godine Srđevići su prikazani kao veoma razvučeno selo
sa nekoliko izolovanih i međusobno udaljenih zaselaka:
Budmilić (danas kažu
Budmalić), Srđevići, Potok, Bužnica i
Odžak.
U prvom turskom popisu iz 1485. godine upisano je selo
Bužani (Božani). Pod sadašnjim imenom spominje se tek 1741.
godine (Sargevichi). U selu je staro napušteno Šarića
groblje, a seljani kažu da nailaze svugdje na stare temelje.
U Šarića groblju je nekoliko oštećenih spomenika ijedan križ
na kome je natpis iz 1814. godine. U Gornjoj mahali, u
zaseoku Budmaliću, na manjem uzvišenju, smještena je velika
nekropola sa oko 100 stećaka. Veći broj ih je oštećen,
nepravilnog su oblika i amorfnih formi. Među njima se
izdvaja jedan sa dvjema figurama raširenih ruku i psom, te
polumjesecom i krizom.
Istočno od
Budmalića, uz put, također su dva
stećka. Stećaka ima i u zaseoku Šušnjić. Dio ih je u krugu
katoličkog groblja. U katoličkom groblju ima izvjestan broj
nadgrobnih spomenika sa početka XX stoljeća. Srđevići imaju
5 javnih bunara: Šarića (Vukadinov), Česma, Vrdoljakov,
Očkarevac i Novak. Šarića (Vukadinov) je u istoimenom
zaseoku i dubine je oko 6 m. U njegovoj blizini je i bunar
Česma. Vrdoljakov bunar, dubok oko 6 m, ne presušuje.
Očakarevac je plići, ne presušuje, ali je manje izdašnosti.
Bunar Novak, koji ljeti presuši, nalazi su ispod zaseoka
Odžak, krajnjem dijelu Srđevića prema Podhumu. U kišno doba
pored njega teče potok i ulijeva se u njega.
U selu su ranije živjeli Bošnjaci, Hrvati i Srbi.
Toponimi u Srđevićima su: Ajazovine, Alčevina, Bare, Begov
dolac, Begovača, Brda, Budmalić, Burišće, Bužnica, Cerova
glavica, Ceruše, Čalor-livode, Donji uvrat, Džankuša brdo,
Gaguša, Gornja mahala, Gradine, Javorak, Kotline, Krčevine,
Kukavice, Mašet, Mlava potok, Mujina livada, Njivice, Novak,
Očkarevac, Odžak, Opačica potok, Oskaruša, Parlić, Perala,
Perline, Podbarem, Pogrebnica, Ponori, Potok, Površje,
Ramikuša, Skladi, Srđevići, Strane, Šarića groblje, Šušnjić,
Uža, Vuče stine, Vučpolje, Zgoni.
U Srđevićima živjelo je više porodica livanjskih BRKIĆA.
Ovdje su kuće imali Mahmutaga Brkić, sin Numanagin i Zulfo
Brkić, sin Dervin. Kmetska selišta posjedovali su i njihovi
rođaci: Salihaga, sin Huseinage Brkića koji je odselio u
Istambul, njegov brat Mahmutaga, te Nasko Brkić, sin Dervin
koji je odselio u Skadar. Odžak Brkića bio je u zaseoku kod
Podhuma, od čega mu ostade ime Odžak. Pored njih, svoj odžak
nekada su tu imali i Durakbegovići, kasnije Durutbegovići.
Odžak se nalazio u današnjem zaseoku Srđevića Budmiliću.
Možda je tu bila i ona Durakbegovićeva kula koju opljačkaše
braća Milanović oko 1685. godine kada su namjerili pobjeći
Mlecima.
Krajem XIX stoljeća vlasnici Begovog Doca, koji se vodio
kao jedno od zemljišta u tri kmetska selišta Vukadin, bili
su braća Jusuf-beg, Mahmut-beg, Omer-beg i Bećir-beg, sinovi
Derviš-bega Duratbegovića iz Doca kod Bugojna. Osim njih
kmetove su imali i djeca Zaim-bega Duratbegovića iz Doca.
Ispod sela su zemljišta zvana Gaguše i Ajazovine, prema
dvjema bošnjačkim porodicama. Ajazi su živjeli u Livnu, a
begovi Gagići u Livnu i obližnjim Vržeralima i Podgradini."
Od Srba koji su živjeli u Srđevićima zna se za ŽDERE i
ČARANE. Ždere su iz Dalmacije doselile u Donje Rujane, a
odatle u Srđeviće. Odselili su u Guber. Ove Ždere mogu imati
veze sa muslimanskom porodicom u sinjskoj krajini sredinom
XVII stoljeća. Tada je u sinjskom selu Turjaci vlasnik
zemlje bio musliman Mihat Ždero.
Danas su ovdje samo Hrvati: BADROVI - preselili iz
Podgradine; CURICI -doselili iz Korita; KASALO - doselili iz
Prologa; KELAVE - preselili iz Dobrog; KNEŽEVIĆI - preselili
iz Vržerala; KUPREŠANI - sa Kupresa; KUREVIJE - ovdje su
1815. godine; MAMICI - doselili iz Zidina; MATANI - doselili
iz Orguza; OJVANI -ovdje su 1815. godine; PERIŠE - 1741.
godine su u Ljubunčiću; ŠARIĆI - preselili iz Grabovice, a
ranije iz Dalmacije; ŠUKANI-VIDOVIĆI - preselili iz Dobrog;
VRDOLJACI - vele da su od Imotskog. Ovdje su 1741. godine;
VUKADINI - tvrde da su doselili od Duvna.
PODHUM
Istočno od Srđevića nalazi se selo Podhum. Iznad sela
je najviši dio Tribnja sa Nuhbegovića glavicom, a zatim je
brdoviti teren prokinut dubokim klancem potoka Mandeka, koji
ovdje izbija na ravnicu i gubi se nekoliko kilometara dalje
u ponorima kod Vržerala. Prema predaji koju donosi
Kačić-Miošić, knez Bergeljić, mađarskog porijekla, pobjegao
je 1235. ili 1241. godine iz Osijeka pred tatarskim hordama
i našao sigurno utočište u Bosni. Došavši u Livanjsko polje,
iznad današnjeg Podhuma, na brdu Tribnju (Tribaustcza),
sagradio je grad Hum po kome je selo dobilo ime.
...otiđoše k polju Livanskomu slavu
dati banu bosanskomu.
Tu planina visoka bijaše, Tribanštica imenom se zvaše.
Na njoj oni selo naseliše, od Tatara kada pobigoše;
sagradiše grad glasoviti, na planini puno stanoviti.
Ungarsko mu ime postavile Hum bijeli, kad ga sagradiše;
posli njemu Pothum ime biše,
od Bošnjaka tako se zoviše.
Moguće daje grad građen materijalom sa
obližnje Nuhbegovića gradine, ispod koje stoji jedna kamena
gromila. Bez obzira ko je stvarno utvrđenje sagradio, ono je
na Tribnju postojalo 1469. godine kada se izvještava da je u
turskim rukama. I u prvom turskom popisu stanovništva ovog
kraja spominje se selo Podhum, što bi značilo daje nekakvo
naselje već postojalo na mjestu sadašnjeg sela. Naselje je
stabilno, jer i u kasnijim popisima Kliskog sandžaka Podhum
se redovno javlja. O sudbini tvrđave Hum kasnije nema
nikakvih podataka, pa se i ne zna da li je i koliko dugo
funkcionirala kao obrambena tačka. Godine 1711. selo je bilo
timar spahije Husejna vrijedan 6.000 akča.
Nađeno je više gromila. Na lokalitetu
Selimovac ima dosta stećaka. Dosta zemljišta u Podhumu imali
su begovi Idrizbegovići sa Kupresa i Travnika. Idrizbegovići
su svoju kuću prodali Krolama.Podhum ima dva muslimanska
harema. Jedan je preko puta katoličkog groblja, iz čega se
da zaključiti da su oba, i katoličko i muslimansko,
relativno mlađa groblja. Mnogo je starije muslimansko
groblje ispod zapadne strane Podhuma. Katoličko groblje ima
neobičan naziv: Bandavrlj, a u Maticama se često nalazi
Bandevrlj, Benavrlj i Novo groblje.us Drugo, starije
katoličko groblje je na Selimovcu. Na lokalitetu Kraljevo
gumno nalazi se gomila razbacanog kamena koja se zove Mali
grad.
U selu su pronađene kamene sjekirice i
klinovi koji su vjerojatno ostali od nekog zasutog
neolitskog naselja. Na lokalitetima Mašet i Selimovac su
nekropole stećaka, jedna sa 50, a druga sa 56 stećaka. Od
ovih posljednjih, dva stećka su u katoličkom groblju. Kroz
selo protiče potok Mandak, ali selo ima više vrela i bunara.
Nekada je na njemu bilo više starih mlinova. Ispred Ćurića
kuća je Ćurića vrilo. Postoje 4 javna bunara: Bostan, Stari
Omazića bunar, Novi Omazića bunar i Selimovac. Bostan, dubok
oko 6 m, nalazi se pod Megdanom. Stari Omazića bunar je
dubok oko 7 m i ljeti presušuje, dok Novi Omazića bunar ne
presušuje.
Selimovac je dubok oko 7 metara. Više sela
je izgrađeno i jezero Mandak, koje služi kao veliki
rezervoar vode. Toponimi na području Podhuma su: Andrijevica,
Glavica, Bajrak, Bandavrlj, Bašlivoda, Begluci, Begluk, Bila
greda, Bililo, Bostan, Broćnjak, Bulića brig, Bunarić,
Čekarovac, Čekaruše, Ćorin grob, Duge njive, Glavica,
Gradina, Greblje, Gromila, Hodžina njiva, Kitica, Klačnik,
Klanac, Klašnik vrilo, Ključuša, Kordinovac, Kovačuša,
Kraljevo gumno, Krč, Lanište, Lelekovac, Liska, Lučnjak,
Luke, Mali grad, Malo blato, Mandek, Mašet, Mećet, Mehića
dolac, Novo groblje, Nuhbegovića gradina, Ograda, Omazića
bunar, Ošljara, Paćuša, Pahtčak, Podošljare, Površje,
Prilivoda, Rivine, Ruda glavica, Selimovac, Sveti ivo,
Šimunićeva glavica, Šip, Tavnica, Tintuša, Torić, Tribanj,
Ubovine, Val, Vodoskočija, Vrbovine, Žuglje.
Petrić je konstatirao da kod muslimanskog
stanovništva u Podhumu nije sačuvana tradicija o
porijeklu."9 Sigurno je da njegovo ispitivanje bilo u mnogim
slučajevima manjkavo zbog pogrešne pretpostavke da su svi
rodovi porijeklom van Livna, te da imaju takvu tradiciju.
Naravno da starosjedilačko stanovništvo i ne može imati
jednaku tradiciju o porijeklu kao stanovništvo kome je u
kolektivnom sjećanju još uvijek relativno nedavno
doseljavanje. Bez obzira na ovu sistemsku grešku u
ispitivanju, i sam način odabira ispitanika može dovesti do
pogrešnih zaključaka.
Takav je slučaj sa Podhumom. U selu žive
slijedeći bošnjački rodovi: BULIĆI - kako su u susjednim
Vržeralima i Podgradini i Hrvati Bulići, pretpostavljalo se
da su istog porijekla. Podhumski Bulići nose porodičnu
tradiciju da su vrlo star rod na području Buškog blata, te
da njihovi preci, srednjovjekovni gospodari grada Huma,
počivaju pod mašetima u Ćurićima (Rika). Na istočnoj strani
Buškog blata, na Barama, u selu Prisoju postoje mašeti koje
narod naziva Bulića groblje. U Prisoju sada nema Bulića, no
nekada je selo bilo jako naseljeno muslimanskim
stanovništvo. Brojnost Bulića u Podhumu po austrougarskoj
okupaciji svjedoči da su stariji rod. Tada je bilo 9 Bulića
kuća u Podhumu. Dosta Bulića je iselilo van livanjskog
kraja, pa je 1930. godine ovaj rod pao na 7 kuća. U njihovom
vlasništvu bilo je kmetsko selište Padro; MALIĆI - ovaj je
rod jedna grana podhumskih Žunića. Omer, Suljo i Huso,
sinovi Malika-Male Žunića, nose ovo prezime po smrti oca
sredinom XIX stoljeća.
Jedno vrijeme zvali su se i Malići- Žunići;
MEHIĆI - i Mehići su jedna od grana podhumskih Žunića.
Današnji Mehići su potomci Smaje i Huse, sinova Mehe Žunića;
NUHBEGOVIĆI - korijene Nuhbegovića možemo naći još krajem
XVI st. Nuh-beg Repovac je praunuk Hudaverdi Bosna
Mehmed-bega, jednog od najkrupnijih bosansko-hercegovačkih
feudalaca u XVI stoljeću, no tek pojednom njegovom potomku
iz XIX st. prozvaće se ova grana Nuhbegovićima. Mehmed-beg
ili Gulami Šahi, kako se još naziva u dokumentima, imao je
1592. godine zeamet u vrijednosti od 88.596 akči, što
predstavlja najveći iznos dosad poznatih zeameta u Bosni.
Ovakva veličina zeameta pokazuje da je važnost Mehmed-bega u
bosanskoj timarsko-spahijskoj organizaciji bila golema.
Učestvovao je u svim važnijim događajima i
vojnim pohodima na granicama Bosne i susjednim zemljama. U
ovom zeametu zemljišta u Kliskom sandžaku su iznosila 59.698
akči, od čega najviše u Rami i Neretvi, a drugi dio u
Bosanskom sandžaku, poglavito oko Jajca. U Kliskom sandžaku
zastupljena su i zemljišta u Ključu, Janji, Sanici, Sinju i
Cetini, te u Gospiću, Podbandiću i Perušiću u Lici. Tu su i
dva zemljišta u nahiji Hlivno, u livi Krka (?), u selu
Potočanima. Hudaverdi Mehmed-beg je imao četiri sina:
Ahmeda, Mustafu, Husejna i Muhameda.
Otac im je umro prije 1604. godine, a
Ahmed-beg, Mustafa-beg i Husejn-beg su u Sumarnom defteru iz
te godine upisani kao zaimi u čijim se zeametima sadržani i
dijelovi zeameta njihovog umrlog oca. I oni će imati velike
zeamete. Najstariji Husejn-beg je 1604. godine već imao
zemljišta vrijedna 70.000 akči, a Muhamed-beg 60.000. Od
četiri Mehmed-begova sina razgranale su se mnoge porodice:
Ajanovići, Avdibegovići, Dautbegovići, Ferhatbegovići,
Alibegovići, Hasanbegovići, Hašimbegovići, Husejbegovići,
Jusufbegovići i Repovci. Ovi posljednji su potomci drugog
Mehmed-begovog sina Muhamed-bega.
Njihovo jezgro je planinsko selo Repovci
iznad Konjica, nekadašnje Podlisje pod planinom Lisinom. Tu
je i nastala velika kula Hudave Mehmed-begova koja je bila u
zajedničkom vlasništvu Hudaverdijevih unuka Kasim-bega i
Džafer-bega. Džafer-begov sin Nuh-beg bio je oženjen
Livanjkom Ajšom Atlagić. Nuhbegovići su jedna grana Repovaca.
Bilo ih je u Tuhobiću kod Konjica, a u livanjskom kraju
živjeli su u Podhumu, Golinjevu i Žabljaku. Majka Ali-bega,
posljednjeg Atlagića, bila je od Nuhbegovića iz Golinjeva.
Svi su livanjski Nuhbegovići potomci Hasan-bega i njegovih
sinova Smail-bega, Jusuf-bega i Mahmut-bega.
Dosta je Nuhbegovića odselilo po
austrougarskoj okupaciji u Tursku i u druge dijelove Bosne,
posebno Tuzlu; OMERAGIĆI - kažu da su porijeklom iz Crne
Gore. Omeragići su živjeli i u Vidimlijama na Glamočkom
polju, no nije poznato da li su u srodstvu sa podhumskim.
Neki su preselili u Grboreze; ŽUNIĆI -pamte još uvijek svoje
staro prezime Arapović koje su imali kada su se, početkom
XVII stoljeća, pred mletačkim navalama povukli u Bosnu. Kako
sami kažu praotac im je Alija Zadvarac , koji se, bježeći
pred Mlečanima, nastanio u Jabuku kod Trilja, a kasnije se
doselio u Podhum, kad u njemu još nije bilo muslimana. U
Imotskom su zaista nekada živjeli Arapovići. Godine 1723.
spominje se se Mustafa Prošić iz Podhuma.
Hrvatski rodovi u Podhumu su: BABICI - iz
Voštana u Dalmaciji; BADROVI - preselili iz Vržerala; ĆURIĆI
- preselili iz Korita. Neka stara kuća Ćurića na Buškom
blatu imala je svoju zemlju. Poslije je postala vlasništvo
Nuhbegovića, a da je Curici nisu ni poklonili, a niti su
izumrli128; ČEKE - preselili iz Srđevića; ERANOVIĆI -ranije
Krolo. Doselili iz Dalmacije; KATA VICI - 1741. godine u
Prologu; KROLE -1741. godine u Mišima. Doselili iz Kamenskog
u Dalmaciji; MARKIĆI - u Voštanima (Dalmacija) zvali se
Džonlić; MIHALJEVIĆI - 1815. godine su u Podhumu; MILOLOŽE -
iz Voštana u Dalmacij.
U Podhumu su 1815. godine; OMAZIĆI - iz
Rožnjače kod Vinice; PADRE, PA VICI - iz Tijarice u
Dalmaciji; PERKOVIĆI - iz Mijakova polja; PROPADALE - u
Podhumu su 1815. godine; ROGULIĆI - iz Voštana u Dalmaciji;
SABLIĆI - iz Tijarice u Dalmaciji; SOLIĆI (ranije Pandža) -
Godine 1741. su u Mišima; SUČIĆI - doselili iz Livna;
ŠIMUNCI - zvali se Ljubas. Porijeklom su iz Roškog Polja;
VELIĆI - 1815. godine su u Podhumu, a porijeklom su iz
Bosne.
VRŽERALA Selo
je usred ravnice koja veže Srđevičko i Bilo polje. Ime je
dobilo po ponoru Vražje ralje. Spominje se već 1400. godine
u darovnici bosanskog kralja kao Važerac. Klaić pogrešno
donosi oblik Predislav iz Vražerak, a potom, nabrajajući
sela piše ga kao Vražerane (Varšerale). U Defteru iz 1604.
godine selo se naziva Vražen Ralja, dok je na smotri
bosanskih spahija 1711. godine na rijeci Prut upisan naziv
Vražerale. Te je godine svoj timar u ovome selu imao spahija
Ahmed. Timar je donosio 4.800 akči. Biskup Dragičević ih
bilježi 1743. godine kao Vraxerali, Bogdanović 1768.
Vrasarela, a Miletić 1813. Vraxerala. Selo je u XIX stoljeću
pripadalo begovima Gagićima, koji su tu imali svoj odžak i
uz njega kulu.
Tvrda kula u Vržeralima, prema predaji koja se čuje u
Podhumu, stradala je u isto vrijeme kada i Bušatlijina kula
u Smričanima, od ruke hajduka Šimića iz Roškog Polja. Ona je
i prije toga često napadana, ali je odolijevala. Rahmetli
Pemba Orman, rođena Žunić, zapamtila je predaju o tome kako
je u jednom napadu Vasva Gagić tri hefte branila kulu i
uspjela da odbije napadače. U selu je postojao muslimanski
harem i Gagića džamija. Ne zna se kada je srušena, ali se i
danas mogu vidjeti ostaci džamije i groblja koje se uz nju
nalazilo. Osim Gagića dosta su zemlje na ovom području imali
kupreški begovi Idrizbegovići, te Nura Nuhbegović, udata za
Smajl-bega Idrizbegovića.
U selu je 1893. godine živio hadži
Mustaj-beg Gagić, sin Derviš-agin.bl Nešto kmetova u
Vržeralima imali su i podhumski Nuhbegovići, te livanjske
porodice Karabezi, Karaosmanovići i Smajlagići.
U blizini sela je staro groblje sa nekoliko srednjovjekovnih
nadgrobnih spomenika-stećaka. Seljaci u Vržeralima većinom
su imali individualne bunare. U zeseoku Pavići je istoimeni
Pavića bunar, dubok oko 5 m. Zaselak Begovac ima, također,
bunar koji ne presušuje, ali se zamućuje. Toponimi: Aličuša,
Barakuša, Begovac, Brižice, Brižine, Ciganka, Čavčine,
Četvrti, Gnjilovača, Harman, Jarebičko trnje, Kosa, Kratelj,
Lokva, Lučice, Luka, Maloharica, Mašat, Mejačica, Piskacica,
Plava njiva, Ploča, Ponor, Raskrčje, Stup, Stupovi,
Sljivaruša, Topola, Uže, Vrbina.
Danas su stanovnici samo Hrvati: ANTUNOVIĆI - iz Dalmacije;
BABICI - iz Voštana u Dalmaciji; BADROVI - bili su 1741.
godine u Vržeralama; BULIĆI - iz Tugara u Dalmaciji; ČEKE -
preselili iz Čuklića; DRINJCI; ERANOVIĆI (ranije Krolo) -
doselili iz Kamenskog u Dalmaciji; GRABOVCI - iz Imotskog
preselili u Grabovicu, pa u Mise, a odatle u Vržerale;
KULISI; MIOČI - 1741. godine bili su u Grgurićima; MILOLOŽE
- iz Voštana u Dalmaciji; PAVIĆI - doselili iz Tijarice u
Dalmaciji; PERVANI - doselili oko 1830. godine iz Gornje
Tijarice u Dalmaciji; PLAZIBATI - iza Drugog svjetskog rata
doselili iz Tijarice u Dalmaciji; PROPADALE (ranije Gašparić)
- porijeklom su iz Roškog Polja; SOLIĆI (ranije Pandža) - u
Mišima su 1741. godine; ŠARIĆI - iz Tijarice u Dalmaciji;
ŠIMUNCI (zvali se Ljubas) -porijeklom iz Roškog Polja; ŠKARE
- iz Tijarice u Dalmaciji; VELIĆI - doselili negdje iz Bosne
u XVIII stoljeću; VODOPIJE; ŽIVKE - u Mišima 1741. godine.
PODGRADINA
Pod Kamešnicom, prekoputa Vržerala, smješteno je selo
Podgradina. Na sjeverozapadu sve do Lipe, a na jugu do
Liskovače, nema ni jednog sela. Na gradini Tabiji iznad sela
pronađeni su ostaci iz prethistorijskog i rimskog doba. Na
samoj gradini stajala je nekada turska kula radijusa 8,3 m i
četvrtasti objekt prislonjen uz kulu veličine 28X15 m. Ispod
Tabije je brežuljak na kome je stajala veća kula, radijusa
11,4 m. Prema ovome u Podgradini se nalazilo značajno tursko
vojno utvrđenje. Na Žuljevića njivi vidljive su stare
zidine.
Ovdje je pronađen novac Klaudija II. Uz potok Ozren ima
nekoliko gromila, a u samom selu je više omamentiranih
stećaka sa ljudskim figurama. Na katoličkom groblju ima veći
broj spomenika koji datiraju od sredine XIX stoljeća. U selo
se voda dovodi žlijebom iz izvora Ozren iznad sela. Ovdašnji
toponimi su:Bajrak, Bambuci, Bara, Begluk, Bostan, Botajnica,
Brižice, Brižina, Broćnjak, Brod, Brodac, Bunarine, Crkvina,
Dugi dili, Gagića draga, Gaguša, Gajiti, Glavičica, Glogovi,
Gola kosa, Gradina, Grdanovac, Grebac, Greda, Guvno, Jasle,
Kamen, Klačina, Kruškovci, Kulišuša, Luka, Mašetić, Mlinišće,
Ozren jaruga, Ozren potok, Ozren, Pećina, Plavi pod,
Podbarakuša, Poprikuša, Prisavci, Prisivak, Razlivci
Spahinica, Stanina, Stup, Šeničišće, Ševaluše, Ševića
bostan, Tabakuša, Tabija, Tegara, Topola, Veliko trnje.
I u Podgradini su živjeli begovi Gagići. Više toponima na
području Podgradine nosi njihovo ime. Petrić donosi da
seljaci u Podgradini pričaju daje selo često napadano od
"skije" (hajduka) i da je hrane i novca napadano podjednako
i muslimansko i kršćansko stanovništvo. Hajduci, od kojih su
najpoznatiji Križanović, Sekulović i Šimić, poslije takvih
pohoda na selo pjevali bi: Puče puška iz pećine, nesta begu
trećine. U selu su vidljivi ostaci stare turske građevine.
Ova građevina je stara Gagića kula koju spominje Marković.
Prodao ju je, zajedno sa pripadajućim zemljištima 1906.
godine Avdija Gagić, sin Šahbegov. Veći dio kmetova u
Podgradini bili su Idrizbegovićevi.
Stanovnici su Hrvati: ANTUNOVIĆI - iz Dalmacije; BABICI -
iz Voštana u Dalmaciji; BADROVI - u Vržeralama su 1741.
godine; BULIĆI (zvali se Mikulić) -porijeklom iz Tugara u
Dalmaciji; ČEKE - bili su u Srđevićima 1741. godine; PAVIĆI
- sa Tijarice u Dalmaciji; PERVANI - sa Tijarice u
Dalmaciji; RELATE - iz Dobrnje kod Tijarice u Dalmaciji;
SOLIĆI (ranije Pandža) - u Mišima su 1741. godine; ŠESTICI;
VELIĆ1; VIDOVIĆI - iz Mijakovog polja; VUKADINI - iz Duvna;
ŽULJEVIĆI - iz Čaporice kod Trilja.
BILO POLJE
Jedan kilometar južno od Vržerala nalazi se Bilo polje u
kome se nalazilo malo selo označeno u austrougarskim
topografskim kartama imenom Pčelar, a kasnije kao Bilo
Polje. Seoce je bilo vlasništvo Hajdar-bega Čengića, koji je
nedaleko odatle, u Kuli, zeseoku Golinjeva, imao svoj odžak.
Porodica Čelar nosi predaju da je njihov pradid Ante Vrljić
sam doselio u Bilo Polje iz Dobranje u Dalmacija u kmetstvo
Čengiću. Bili su njihovi kmetovi sve do 1918. godine i
davali begu trećinu, a nadimak Čelar pradid Ante je dobio
jer je nadgledao begove 'čele. Čengići su na širem području
Buškog blata posjedovali velike površine zemlje, sa
priličnim brojem kmetova, među kojima su Matici, Lukači,
Batinići, Pažini, itd.
Upadaju u oči neki toponimi koje možemo naći u istorijskim
vrelima. Ispod Bilog polja nalazi se arheološko nalazište
Rešetarica, a u prvom turskom defteru iz XV stoljeća upisano
je naselje Rešetar. Trginić u Bilom polju je, moguće,
naselje Istržinić u defteru iz 1528. (ili je to Stržanj
iznad Šuice?). Zabrđe, lokalitet južno od Rešetarice, može
biti Zabrdnja u Darovnici iz 1400. godine, i Zabrada u prvom
defteru. Očito je ovo područje permanentno naseljeno i u
srednjem vijeku. Na tri mjesta se nalaze stećci, od kojih je
jedno nekropola sa 5 kamenih sanduka i 9 ploča. Zbog
potapanja Buškog blata jedan slemenjak i jedan stećak
preneseni su u selo Mise.
U Bilom Polju su tri javna bunara: Bekavac, Matica bunar i
Stubov. Sva tri su slična. Bekavac ne presušuje, a dubok je
4,5 m. Toponimi na ovom području su: Bekavac, Bilo polje,
Buška voda, Drum, Dugi dolac, Gredica, Jaruga, Konopi,
Kraljičin prisap. Mala jaruga, Matica bunar, Matkovača,
Mejačice, Metiljavica vrilo, Metiljevac, Osredak, Proždrt
koža, Rešetarica, Stubov, Tanka jaruga, Trginić, Tuk zabrđe,
Zabrđe, Zajednica.
U selu su živjeli ovi hrvatski rodovi: BEKAVCI - iz
Studenaca u Dalmaciji; DRINJCI; MANDIĆI - iz Duvna. Godine
1741. bili su u Prologu; MATICI - doselili iz Kamenskog u
Dalmaciji oko 1860. godine; MILOLOŽE - preselili iz Vržerala,
a starinom su iz Voštana u Dalmaciji; MLADINE, PERKOVIĆI -
sa Mijakova polja; VRLJIĆI-ČELARI - iz Dobranje ispod
Tijarice u Dalmaciji.
Na ovoj strani Buškog blata su još sela Liskovača i
Rašeljka. Vlasnici su im bili begovi Bušatlije iz Livna,
koji su bili gospodari cijelog Buškog blata i sela oko
njega. Ovdje su zemlju imali, osim Bušatlija, Rizvanbegovići,
Behmeni i Mehmedbašići iz Stoca, Hasanpašići i Gradaščevići
iz Travnika, Idrizbegovići iz Livna i Viteza, te Hadžići i
Dizdari iz Livna i Stipanića kod Duvna.135 Sa druge strane
ovog djela Livanjskog polja su duvanjska sela Renjići,
Kazaginac, Kurtovina, Galici, Mijakovo Polje, Bukova Gora,
Zidine, Korita, Dobrići, Grabovica i Prisoje. Pripadali su
duvanjskoj nahiji i Hercegovačkom sandžaku. Granica Kliskog
i Hercegovačkog sandžaka išla je planinom Tušnicom i
izbijala na Buško blato između sela Golinjeva i Prisoja, pa
dalje nastavljala sredinom polja.
MIŠI Selo je smješteno na brdu između Podhuma i Golinjeva.
Naselje je nastanjeno u srednjem vijeku, a kasnije je
nastavilo da egzistira pod istim imenom. Spominje se 1400.
godine (Vučihna Mratinović iz Miš); 1470 - Misi; 1604 -
Mešan; 1711 - Mišani; 1741 - Missi. Na lokalitetu Bili brig
smještena je velika nekropola stećaka, koja je po broju
grobnica najveća u livanjskom kraju. Broji 181 stećak, od
čega je samo 18 sanduka. U Kliskom groblju, zapadno od ove
nekropole, pored arhaičnih nadgrobnih spomenika ima pet
stećaka, a tri su na manjem uzvišenju.
Stećaka ima i uz cestu Livno-Duvno i na lokalitetu Čićar.
Sjeverno od sela nalazi se predhistorijska gradina veličine
60X50 m sa ostacima bedema. Spahija Mustafa imao je 1711.
godine u Mišima timar vrijedan 3.022 akče. Staro groblje u
Mišima zove se Petrića groblje. Po austrougarskoj okupaciji
kmetska selišta u Mišima bila su u vlasništvu mnogih
livanjskih porodica, ali i begova van Livna. Tako su ovdje
kmetove imali Filipovići iz Rastoke kod Ključa,
Sulejmanpašići iz Vesele kod Bugojna, Kadribegovići, Repovci
i Kulenovići.
Od livanjskih rodova kmetove su imali Šeremeti, Huskići,
Gagići, Balagići, Dizdari, Fehimovići, Švrake i katolici
Slipčevići.136 Ovdje su dva izvora: Vojvodinac i Svekar. Oba
su izvora stalna. Toponimi Miša i padina Male Tušnice su:
Barevišće, Bojana, Borovac, Brizice, Bunaruša, Bundžuša,
Burenčev dolac, Bužanin, Bužim, Čamuše, Ćelaruša, Čičar,
Ćatuša, Dublje, Dugo trnje, Gaj, Gohtbuša, Gost, Gradina,
Gromionica, Jakovuša, Jankov brig, Jelica velika, Kegljuša,
Kleni, Klenovi, Krakutuša, Kratina, Kremenjaš, Klinička
glavica, Lačuga, Lanišće, Luka, Lukinica, Manduše, Martinuša,
Mašeti, Mešet, Metiljka glavica, oblog, Obravčina, Orah,
Ostojka, Pastauša, Pažimtša, Penisa, Pisek, Pločica,
Podvornice, Poljana glavica, Poljana, Prike liske, Prikuša,
Privezač, Ravni omari, Rudine, Salkuša, Selina, Skenderaguša,
Spahin dolac, Staro grebje, Staro groblje, Stolovača,
Strmeniti mašet, Strmenjača, Svekar (izvor), Svekar potok,
Šeuša, Tavnica, Tejinov dolac, Terzinuša, Trlakuša,
Trnjovača, Trumača glavica, Turnučuša, Vignjarište,
Vojvodinov bunar, Zalužje, Zasičevica, Zloprotok, Zorkuša,
Groblje, Zovića vrilo, Zrnica, Živkuša, Žugle.
Od Bošnjaka koji su ovdje živjeli zna se za ŠLJIVE, koje su
preselile u grad nakon 1878. godine. U selu su bili i
katolici Šljive, pa je najvjerojatnije riječ o istom
porijeklu rodova.
Hrvati su: BATINIĆI - ovdje su 1741. godine. Jedini su u
selu bili oduvijek slobodni i sa vlastitom zemljom; BILIĆI - iz Studenaca u Dalmaciji; ĆALETE - iz Voštana u
Dalmaciji; JANDRIJEVIĆI - grana Batinića; KLIŠANIN - u selu
su 1741. godine; KULISI - prešli iz Golinjeva; MIHALJEVIĆI -
bili su u Mišima 1815. godine; PAVLINOVIĆI; PAVLOVIĆI -
ogranak Batinića; PUĐE - ovdje su 1741. godine; ŠUĆE - iz
Glavica kod Sinja; VODOPIJE - preselili iz Vržerala; ŽIVKO -
u Mišima su 1741. godine.
GOLINJEVO
Posljednje selo u ovome nizu je Golinjevo, smješteno
ispod padina Male Tušnice. Sastoji se od zaselaka Kula,
Velagiči i Golinjevo. Selo je ranije nosilo ime Vučić. U
defteru s kraja XV st. zapisano je kao Večuć (Večoć), a
1604. godine ima već ime Golinjava. No, 1711. godine vodi se
kao Vučić. Tada je spahija Mustafa u Vučiću imao timar
vrijedan 4.866 akča. Selo se razvilo, pa je Vučić bio
zaselak Golinjava nastanjen kršćanskim stanovništvom,
zapravo onaj dio koji je krajem XIX stoljeća ucrtan u
austrougarskim topografskim mapama kao zaselak Golinjevo.
Radi toga je tako obilježen timar spahije Mustafe. I tokom
XVIII st. naziva se Golinjevo.139 Biskupi Dragičević i
Bogdanović ga 1741., odnosno 1768. godine upisuju pod imenom
Vucichi. Toponimi sa nazivom Golinjevo sreću se i na drugim
mjestima u Livanjskom polju. Iznad sela je lokalitet
Gradina.
Tu je stara gradina smještena na
vrhu klisure ispod koje teče potok. Gradina je praistorijska,
iz metalnog doba, a sastoji se od polumjesečastog kamenog
bedema koji zatvara klisuru. Naselje je vrlo staro, sudeći
prema gromilama koje se nalaze u blizini Golinjeva. Zapadno
od gradine su četiri kamene gromile. Na lokalitetu Popova
glavica je također jedna gradina, gdje je bila osmatračnica
visine 8-10 metara. Pripada kasnoj bronzi i halštatu. Na
samoj obali jezera, ispod Cikojevića kuća, je eliptični
zemljani tumulus na kome je srednjovjekovna nekropola. U
blizini su još dva tumulusa, od koji je veći sa ostacima
kamenih ploča od grobova iz srednjeg vijeka. Nekropola sa 25
stećaka nalazi se u zaseoku Kulisi. U zaseoku Velagiči je
izvor Hadžino vrilo koje ne presušuje, a u sušno doba
koristili su ga stanovnici okolnih naselja u krugu od 5 km.
Zaseok Kula dobio je ime po odžaku i kuli begova Čengića.140
Kula potiče vjerojatno iz vremena Džafer-paše Čengića, sin
Bećir-pašinog, koji je bio sandžakbeg Klisa od 1778. godine.
Bila je vlasništvo Smajl-bega Čengića, a potom njegovog sina
Hajdar-bega (1825-1910), koji je iselio u Tursku, gdje je i
umro. Ali-Hajdar-beg Čengić, sin umrlog Smajl-bega i Hajrije
Lakišić, živio je u Istambulu. Kada je umro 1910. godine
naslijedio ga je sin Smail-Jurunibeg iz Bruse u Turskoj, a
njega, pet godina kasnije, malodobni stričević Rustem-Rizabeg,
sin rahmetli Smajl-bega. Danas su vlasnici kuće i mlina
sinovi pokojnog Filipa Galešića iz Golinjeva141 Kula je
vremenom prepravljena u stambeni objekt.
U Gornjem Golinjevu stajala je
dobro sačuvana stara Ćatića kula, vlasništvo livanjskih
Ćatića, jednog ogranka livanjskih Čizmica. Kula je ranije
bila pokrivena kamenim pločama, a poslije crijepom. Dolaskom
austrougarskih trupa funkcija kule je prenamjenjena u
kasarnu za jedno odjeljenje vojske. Ima prizemlje i jedan
sprat, a u jednom uglu bila je krušna peć.
Dva su muslimanska groblja u selu. Velagića harem je iznad
ceste koja prolazi ispod sela, a sastoji se od dva groblja,
razdvojena dubokom dragom i putem. U zapadnom su samo dva
starija oktogonalna, djelomično u zemlju propala, bašluka
bez natpisa. U istočnom dijelu ima manji broj nišana pisanih
arebicom. Dva su stara prelomljena nišana rađena od "žestaca".
Iznad ovog groblja je kaptirani izvor Blizumina sa koritima
za stoku. Drugo je groblje Bajraktarevića harem, odmah uz
cestu, sa jednim starijim nišanom sa natpisom i četiri bez
natpisa. Oba su groblja aktivna. Pravoslavno groblje sa
dvadesetak bolje obrađenih križeva i lijepom dekoracijom je
neposredno iznad ceste.
Ovdje se naročito istiće grobnica Ile Mitrovića, koju je
radio kamenorezac Lazić. Groblje je veoma zapušteno. U
katoličkom groblju ima više starih križeva i spomenika
kvalitetnije izrade i arhaičnim motivima. Stariji potječu iz
sedamdesetih godina XIX stoljeća. Toponimi Golinjeva i
okolice su: Babača, Bakrač, Bara, Barišića brig, Beglučine,
Begluk, Begovo polje, Bila greda, Bile rivine, Blizumina,
Braćin pod, Bristovača, Bročni pod, Bročuljovina, Bužanin,
Cipci, Crne njive, Ćatuša, Čelinka, Čemerova njiva, Član,
Čulevine, Dubokovac, Duga, Dukatna, Duruša, Đuruša, Gagiiša,
Galuša, Glavičica, Grab, Gradina, Glavica, Gradinska draga,
Hadžino vrilo, Hamzaguša, Havan, Ibruša, Insanuša, Jarčić,
Javorovi dočići, Jaz Potok, Klapovica, Klišanka, Klisko
vrilo, Konopi, Kreševo, Krivaca potok, Krstača, Kruška,
Kula, Lanište, Laštra, Lokva, Lubovina, Lučnjak, Lug,
Lužina, Mahmutova greda, Markovac draga, Matina voda,
Mejačica, Metača glavica, Mihačica, Mihačića potok,
Mitračica, Mitruše, Mračaj vrilo, Muhača glavica, Muljika,
Muratuša, Mušuša, Oglac, Oglavak, Oglavci potok, Ogoje,
Okruglica (Okruglička) draga, Omar, Orlovaća glavica,
Ostojke, Padenova glava, Parnice, Pirovina, Plane, Pod
lugom, Podovi, Popova glavica, Prisap, Prljine, Pustošina,
Radelovac, Ruža potok, Ruža vrilo, Salkin mezar, Saruša,
Sedlo, Sela/novina, Simuša, Sinjak, Sito, Smrdelj vrilo,
Šipovača, Široka, Talina bašća, Vagule, Velagiči, Veliko
golinjevo, Vodena jaruga, Vodotok, Vrbovi panj, Zgon, Zrnuša,
Zov, Žlibe, Zukovica potok.
Golinjevu su živjeli pripadnici sva tri naroda. Bošnjaci
su: VELAGIĆI -zaselak Velagići nazvan je po istoimenoj
bošnjačkoj porodici koja i danas živi u Golinjevu. Rod je
vrlo star, stoje vidljivo po broju Velagića kuća krajem XIX
st, a i po tome što su se još prije austrougarske okupacije
pripadnici pojedinih grana Velagića međusobno udavali i
ženili. Godine 1893. bile su u Golinjevu 34 Velagića kuće.
Prema njihovoj predaji došli su krajem XVII stoljeća iz
Mađarske, kada je te krajeve izgubila Turska. Kažu da su iz
Mađarske došla tri brata, od kojih se jedan prekrstio, od
drugog su begovi Velagići iz Blagaja kod Mostara, a treći se
naselio na Livanjskom polju. Teško je reći staje tu istina i
da li sa blagajskim Velagićima imaju veze, ali su Velagići u
XVII stoljeću živjeli i u Udbini, u Lici. Udbinski Velagići
prešli su krajem XVII stoljeća u područje oko Bihaća.
Kad kauri Hlivno porobiše,
Porobiše, vatrom popališe.
Zarobiše trista djevojaka,
Zarobiše Atlagića Zlatu.
Progovara kaurski vojvoda:
"Čuli mene, Atlagića Zlato?
Deder uzmi turski abdest na se,
Kod mene ga uzimati nećeš!"
Odgovara Atlagića Zlata:
"Ne budali kaurski vojvodo!
Ako dođe Velagiću Ahmo,
Zor delija, a moj ašiklija,
I tebi će abdest trebovati!"
Kakvu je vojnu funkciju (aga) vršio njihov
predak Veli nije poznato, ali su neki Velagići krajem XVIII
stoljeća bili spahije. Spahija Mehmed Velagić je 1790.
godine trgovao sa dalmatinskim trgovcima.143 Velagići govore
da se dijele na četiri kabile: Osmanoviće, Veliće,
Derviševiće i Muratoviće. U gruntu se pominju i Velagići sa
nadimkom Mujići.144 Velagići su imali nekoliko kmetova na
području Golinjeva i Miša. Jedni Velagići su odselili u
Dragnjić kod Glamoča 1896. godine, gdje su živjeli sve do
posljednjeg rata.145 BAJRAKTAREVIĆI - znaju daje njihov
predak bio kovač kod nekog paše u Golinjevu (vjerojatno u
Čengića), ali nemaju objašnjenje za nastanak prezimena.
Bajraktar je zastavnik u jednoj jedinici vojske.
Kod upisivanja serdengečtijskih aga obavezno je imenovan i
njegov bajraktar, što bi moglo objašnjavati ovo prezime u
Golinjevu. Bajraktarevići su imali samo kmetove Puhale u
istom selu. Od toponima zadržao se naziv Bajraktarevića
harem i drveni Bajraktarevića mlin. To je stari mlin sa
jednim vitlom, sačuvan u izvornom stanju. Vlasnik je bio
Šaćir Bajraktarević; RAŠKOVIĆI - prema vlastitoj predaji
porijeklom su sa Roškog polja, no ipak je ovo tipično
patronimsko prezime (Rašid, Raško). Godine 1893. u Golinjevu
je bila samo jedna kuća Raškovića u kojoj su živjele
porodice Arifa i Osmana, sinova Ibrinih. U Prisoju je 1813.
godine živjela jedna porodica DŽEBO-RAŠKOVIĆ. U Golinjevu su
živjele JAREBICE koje su odselile u Livno, a jedan pripadnik
je prije 1878. godine preselio u Ustiramu kod Prozora. Na
njih još podsjeća lokalitet Jarebičko trnje u Buškom blatu;
ALIMANI - ovdje je 1893. godine bila jedna kuća Alimana, dok
su ostali živjeli u Livnu. Porijeklom su iz Makedonije;
MUJIĆI - od njih je ostalo ime Mujića podvornice prema
Prisoju; MUŠKOVIĆI - seljani vele da onaj mezar sa sabljom
na bašluku na Bajraktarevića haremu pripada jednom gaziji iz
ove porodice. Po predaji ubio je važnog uskočkog vođu,
spašavajući otetu ženu i djecu koje kao roblje povedoše
uskoci u Dalmaciju.
Hrvati su: BATINIĆI - 1741. godine su u Mišima; BERIĆI
(ranije Sablić) -doselili sa Sablića Kose kod Tijarice u
Dalmaciji: CIKOJE - oko 1860. godine doselili iz Studenaca u
Dalmaciji; GALEŠIĆI - 1326. godine se spominju sinovi Galeše
u Livnu, no teorija da su njegovi potomci baš današnji
Galešići, kako to diskretno navješćuje Petrić, samo je
spekulacija; JAKELJIĆI; KLIŠANIN - u Mišima su 1741. godine;
KULISI (ranije Mrkonjić) - Mrkonjići su 1741. u Golinjevu;
MAGIĆI; MIHALJEVIĆI - 1741. godine su u Golinjevu;
MILARDOVIĆI - iz Dobranja u Dalmaciji; PRKE - iz Studenaca u
Dalmaciji; TOPIĆI.
Srbi koji su živjeli u Golinjevu stradali su u Drugom
svjetskom ratu: BOŠKOVIĆI; MITROVIĆI - ima ih u Gubinu;
PAČARI-PAŽINI - bilo ih je i u Prisoju; RATALJ; TOŠIĆI-ŽDERE
- došli iz Srdevića.
BILA
Sastoji se od više zaselaka: Karačić, Bila i Mejdan, te Crni
Vrh. Selo Bila je zabilježeno u prvom turskom popisu
stanovništva krajem XV stoljeća.149 Biskup Miletić selo
označava 1813. kao Karačić (Karagich). Zemlja u Biloj bila
je vlasništvo Rustempašića iz Gornjeg Odžaka kod Bugojna,
skopaljskih Duratbegovića, te livanjskih Baljaka, Mulalića,
Huskića, Karalića i Jahjefendića.150 Još ranije zemlju su
ovdje imali Džepari i Burkići.
Dva stećka nalaze se u zaseoku Mejdan. Jedan kameni sanduk
je obilježen motivom konja i neke životinje u plitkom
reljefu. Na lokalitetu zvanom Gaj nalaze se ostaci starog
muslimanskog groblja. Nema nišana i vidljivi su samo ostaci
kamenih okvira mezarova. Harem je potpuno zapušten i o njemu
niko ne vodi brigu. Uz cestu Livno-Split je malo pravoslavno
groblje sa par križeva bolje izrade, koji datiraju s kraja
XIX stoljeća. U Biloj su dva katolička groblja, oba mlađa. U
selu je više bunara. Baljkov bunar je u Baljcima, na putu, i
dubok je oko 4 metra. Bunar Bila je dubok oko 5 m i ne
presušuje i za najvećih suša.
Ne presušuju ni bunari Ćergovac i Ivankovića bunar. Ovdje je
izvor potoka Lastva. Toponimi Bile su: Ahmetovača, Alčaruša,
Alčevina, Aluga, Bajkov brig, Baljkov bunar, Barica,
Bastišće, Begluk, Berkuše, Bila bunar, Bostani, Brda,
Budžak, Bunar, Busika, Businke, Busišće, Crni vrh, Crnkuša,
Cair, Čaruše, Catra, Ćergovac, Ćurutalije, Dolac, Đeldumuša,
Džeparuša, Gaj, Groblje, Gusto trnje, Hodžinica, Ivankovića
bunar, Jaruga, Jasika, Javorača, Jezera, Jezerine, Jezik,
Kalberovina, Karabuša, Karaluša, Kontača, Kovanluk, Krčine,
Kukuše, Kurtača, Kurtovače, Kužno groblje, Lanišće, Lastva,
Lokva, Lončaruše, Maraguše, Marina kuća, Martezanuša, Mirće,
Močvare, Mogradi, Mučenica, Mukinje, Opačica, Podenkuše,
Podovi, Putine, Rašeljka, Ribnjak, Seferčehajuša, Sirota,
Skladi, Smoljak vrilo, Štrikodol vrilo, Šukanuša, Tavan,
Terduša, Tuk među Opačicom, Ličila, Žalonja.
U Biloj su 1813. godine živjeli muslimani i katolici.
Bošnjaci su: BALJCI -Prema porodičnoj tradiciji Baljci su na
Livanjsko polje doselili iz sela Bajagića kod Sinja nakon
završetka Kandijskog rata. Prema istoj predaji Jusuf Baljak
ode sa turskom vojskom u rat, gdje se pokaza kao hrabar
vojnik, pa mu bi dodijeljen timar u Livanjskom polju, u
Biloj. Bila je tada bila pusto selo. Dobio je i pravo da iz
Kaura dovede kmetove na desetinu. Baljkovu avliju sa visokim
obrambenim zidovima u ljeto 1878. godine opkoliše kmetovi i
zaprijetiše Baljcima da idu iz Bile ili će zapaliti kuću.
Kada ovi otvoriše kapiju, kmetovi im dadoše dva konja i
dvije krave, te zlato koje su imali i povorka Baljaka krenu
preko polja u Komorane kod Borića koji su imali tvrdu kulu i
gdje nije bilo nemira. Sulejman Borić, punac Age Baljka,
dade im smještaj i savjet da ne idu u Hlivno, jer će tamo
biti ubijeni. Dogodine se Baljci pogodiše sa Borićima da im
prodaju nešto zemlje na lijevoj strani potoka u Komoranima,
pa u Splitu zamijeniše nekoliko fesova zlata za austrijski
novac i time platiše. Kmetovi su im bili Baraci iz Bile,
koji su tu prvi put zabilježeni 1829. godine. KARAČE -
preselili su u Livno po austrougarskoj okupaciji 1878.
godine iz zaseoka Karačić.
Danas su u selu samo Hrvati. Hrvatski rodovi u Biloj su:
BADROVI - preselili iz Podgradine; BALTE sa Tijarice u
Dalmaciji prije 1815. godine; BARACI - iz Bajagića kod
Sinja. Bilo ih je 1741. godine u Čaprazlijama; BOLOTINI - iz
Aržana u Dalmaciji. U Bilu su doselili iz Grboreza;
GREBENARI - u Srdevićima su 1741. godine; IVANKOVIĆI -
doselili iz Dobranje u Dalmaciji. God. 1814. upisani su kao:
Caran ili Ivanković (Chiaran alias Ivancovich); KOVAČI - iz
Ljutog Doca u Hercegovini; KRŽELJI - iz Žeževice kod
Zadvarja u Dalmaciji; KUPREŠANIN -doselili sa Kupresa;
MILANOVIĆI - iz Otoka kod Sinja; SEMREN (ranije Subašić) -sa
Klisa u Dalmaciji; ŠPERCI - iz Dalmacije; VIDOVIĆI - ranije
Pravdići iz Dobrog; VRDOLJACI - iz Dalmacije. U Srdevićima
su 1741. godine.
Od Srba zna se za KOZOMARE. God. 1813. u Biloj su bili samo
muslimani i katolici.
BILA-BRINA
Sela Bila, Zabrišće, Guber, Držanlije, Rapovine i Žabljak
smjestila su se uz zapadne i sjeverne obronke brda koja se
steru u polje od planine Tušnice. Izuzetak su Komorani i
Grborezi koji su u polju.
ZABRIŠĆE Smješteno
je na brijegu, desno od ceste koja vodi od Splita prema
Livnu. U defteru iz 1604. godine upisana su dva toponima
koja podsjećaju na ime sela: Breste i Brešić. Dragičević
selo 1741. godine bilježi u obliku Zabrischie, a Bogdanović
1768. godine kao Zabriska. Imanja su ovdje imali Huskići,
Mulalići, Muftići i Čizmici iz Livna, te Durutbegovići iz
Skoplja.153 Na Sturbi ispod Zabrišća stoji Brdarev mlin.154
Toponimi Zabrišća: Bajrak, Baljkuše, Barovine, Begluk,
Biošnica, Bioštica, Boričevina, Brašnica, Brusnica potok,
Ciganski put, Cipac, Čupeljuša, Ćurutalije, Debeljača,
Dranuša, Džamuša, Gnjilovače, Grgine njivice, Huskuše,
Jandruša, Jažva, Kalabuša, Konopi, Krivi begluk, Lugulja,
Luka, Lusčice, Mašet, Medakuša, Mejdan, Okruglica, Okrugljač,
Otok, Perkuša, Pipičino staro kućište, Piskulja, Prosine,
Pučiguz, Rakita, Rivine, Roduše, Spahino vrilo, Spužipolje,
Strujuša, Stup, Sturbica, Vrbica, Zabušni lisac (Zabriške
liske).
I u ovome selu su živjeli Bošnjaci, Hrvati i Srbi.
Bošnjaci su MUFTIĆI -porijeklom su iz Livna, a u Zabrišću su
imali zemljišta nekadašnjeg timara. Ovdje je živio jedan od
pripadnika ovog roda, Pašo Muftić, sin Ibrahimov. Njegov
brat Hasan, kao i Nurko Muftić, sin Ahmetov, imali su ovdje
nekoliko kmetskih selišta.155 Pašo je umro 1895. godine, a
njegovi nasljednici su 1904. godine prodali svoje imanje
Galićima> i preselili u Komorane, gdje i danas žive njihovi
potomci. Svi Galici, od prvog doseljenika Filipa do danas, s
Muftićima se paze kao s rodbinom. Jedni su kod drugih bivali
i u žalosti i u radosti.b7 STRUJE - u Zabrišće i Guber su
doselili iz Priluke. Iselili su u Livno. Muslimansko groblje
u Krivom viru na Sturbi nosi ime Strujino greblje.
Hrvati u Zabrišću su: BRALE - sa Sviba u Dalmaciji;
BRDARI - sa Sviba u Dalmaciji; CRNJAK - preselili iz
Listana; ČEKE - preselili iz Čuklića; DRONJIĆI - u Biloj
1815. godine; FRANJIĆI - iz Smričana; GABRIĆI - preselili iz
Zastinja; GALICI - iz Sviba u Dalmaciji. Filip Galić
(1859-1934) došao je kao momak i smjestio se u jednom
hajatiću koji su mu dali Muftići; GREBENARI - preselili iz
Bile; JURIĆI - preselili iz Lipe; KASALE (ranije Banić) -
preselili iz Prologa; KNEZ - preselili iz Prologa; KOVAČI -
preselili iz V. Kablića; KRŽELJI - iz Dalmacije; LOZANČIĆI
-preselili iz Potočana; ŠIŠKE - doselili sa Sviba u
Dalmaciji; TEKLIĆI - preselili iz Komorana; ZOROJE. U selu
su živjeli starokatolici, ali ih danas više nema.
Nije poznato koji su pravoslavni rodovi bili u Zabrišću
1813. godine, kada su tu evidentirani.
GRBOREZI
Selo
je smješteno uz put koji vodi od Gubera prema Prologu. Na
topografskoj karti iz 1882. godine uz put je bio samo han
Grborezi (Sušica han), dok su dva zaseoka bila u polju,
dosta udaljena od ceste. Razlog tome je što su graditelji
ceste od Gubera do Prologa, izgrađene iza 1860. godine,
izabrali najkraći pravac preko polja, te ostavili Komorane i
Grboreze u polju. Tek mnogo kasnije su počele nicati kuće uz
cestu. Grborezi se spominju u turskom defteru iz 1604.
godine pod današnjim imenom, pa, zatim, u popisu biskupa
Bogdanovića 1768. godine u obliku Garbavzi. Miletić ih 1813.
zapisuje kao Garborecz. U selu i njegovoj okolici
ustanovljeno je postojanje 284 stećka. Na lokalitetu
Mramorje je velika nekropola sa 86 stećaka u obliku sanduka.
Dobar broj je amorfnih formi, slabije obrađenih i bez
plastičnih ukrasa. Ova je nekropola detaljno istražena od
1954-1956. godine i otkriveni su značajni predmeti. Od
ukupno 265 grobova, nalazi su nađeni u 73 grobnice, sa 146
predmeta, većinom nakita. Muslimansko groblje nalazi se uz
glavnu cestu prema Prologu, sa desne strane.
U njemu ima dvadesetak starijih nišana, od kojih je jedan
dio sa natpisima pisanih arebicom. U haremu se pokopavaju
stanovnici Grboreza i Komorana. Na maloj glavici između
Komorana i Grboreza je napušteno katoličko Petrino groblje.
Ovo je srednjovjekovna nekropola sa nekoliko stećaka,
kamenih ploča utonulih u zemlju. Groblje je u XVII ili XVIII
st. aktivirano za ukop katolika iz ovih sela. Selo ima dva
javna bunara: Hodžića i Bolotinov bunar. Ovaj drugi, koji je
u Donjim Grborezima, često presušuje. Zapadno od sela
protječe potok Hodžića jaruga, a u polju ispod sela je
vodotok Stara Studba. Toponimi: Abidovica, Begluk,
Birnoktuša, Blaca, Bolotinov bunar, Boniša, Čardak, Ćatuša,
Divljakinja, Duga njiva, Dugo polje, Dželaguša, Đonlaguša,
Hodžića bunar, Hodžića jaruga, Jagme, Kajuša, Mali Rajkovac,
Marinkuša, Modruša, Mramorje, Petrino groblje, Piskovišće,
Podovi, Prikača, Rajković, Spužipolje, Stara studba, Šafran,
Španjuša, Štit, Torina, Zelija, Žiškuša.
Bošnjaci u Grborezima su: HODŽIĆI - misle da su
najstariji muslimanski rod u selu. Isto prezime nalazi se po
austrougarskoj okupaciji 1878. godine u gradu Livnu,
Rapovinama i Zagoričanima, no nije poznato da li imaju
ikakvu rodbinsku vezu, obzirom na ogromnu frekventnost ovog
prezimena u svim krajevima Bosne i Hercegovine." Prema broju
kuća, porodica je stara; KAMBERI - niko iz porodice ne zna
da su doseljavali odnekuda. Kamberi su živjeli i u gradu.
Kao prezime i mjesno ime je vrlo često. MILACI - ovdje su
doselili iz Lusnića; MUSIĆI - doselili iz Kukavica na
Kupreškom polju; OMERAGIĆI - preselili iz Podhuma; VELAGIĆI
- doselili iz Golinjeva. Ranije su ovdje živjele DUDIJE -
preselili u Vidimlije kod Glamoča, gdje su se prozvali
Dudići; DIZDARI - preselili u Piragića Dolac.
Hrvati su: BADROVI - preseli iz Podgradine; BARACI -
doselili iz Turjaka kod Sinja iza 1878. godine; BOLOTINI -
iz Aržana u Dalmaciji; BRALE - iz Dicma kod Sinja; ČONDRIĆI
- iz Sviba u Dalmaciji; ĆURAK - porijeklom od Duvna; DERONJE
- preselili iz M. Gubera; DOLIĆI - Petrić donosi da su
najstariji u Grborezima, no očito je pogriješio. Dolića nema
čak ni u popisu Miletića iz 1813. godine. Vjerojatno su
preseljeni iz Žirovića ili Gubera; JUKIĆI - iz Bitelića kod
Sinja; KOPRČINE - doselili iz Graba kod Sinja iza 1878.
godine; KOTARCI - iz Aržana u Dalmaciji 1924. godine; MAMICI
- doselili iz Zidina na Buškom blatu; MARKOVI -preselili iz
M. Gubera; MATICI - preselili iz Liskovače na Buškom blatu
1937. godine; PERKOVIĆI - iz Mijakova Sela; PODRUG - iz
Dicma u Dalmaciji; SALAPIĆI -preselili iz Orguza; SUČIĆI -
iz Dalmacije; SUDAR - ranije Kokanović. U Sinju su bili
Tripalovi kmetovi;160 TANDARE - doselili iz Travnika;
TEKLIĆI - preselili iz Komorana; VRDOLJACI - preselili iz
Odžaka. Ranije iz Otoka kod Sinja; VUKADINI - preselili iz
Srđevića. Daljim porijeklom iz Duvna.
U selu su živjeli Srbi ikavci JANKOVIĆI. Došli su iz
Dalmacije. God. 1813. nije bilo pravoslavnog stanovništva u
Grborezima.
KOMORANI
Selo
se od puta pružilo u polje uz potok. No, kao i Grborezi,
Komorani nisu 1882. godine imali, kao danas, kuće uz put
koje povezuju selo sa glavnom cestom. Pod ovim imenom (Comorani)
bilježi ga tek 1741. biskup Dragičević. Muslimanskog groblja
ovdje nema. Pokopavaju se na groblju u obližnjim Grborezima.
U selu su dva pravoslavna groblja, od kojih je jedno, zvano
Jankovo groblje, manje i starije sa 7 stećaka nepravilne
forme i utonulih u zemlju. U njemu su spomenici i križevi iz
1797. i 1803. godine. Groblje je vrlo zapušteno, a grobnice
oštećene. Drugo je pravoslavno groblje novije. Zemlja je
najvećim dijelom bila u rukama Borića, posebno površine
zvane Begluk. Imali su mnogobrojne kmetove do Lusnića.
Toponimi u Komoranima su: Begluk, Bent, Bililo, Boruše,
Jankovo groblje, Krivuša, Mejdan, Obćinica, Saltaguša,
Šćetuša.
Bošnjački rodovi su: BALJCI - preselili iz Bile 1878.
godine; BORIĆI - pamte da su doselili iz Trilja kod Sinja
početkom XVII stoljeća u grad Livno, nakon mletačkog
osvajanja Dalmacije. U gradu je, sredinom XVIII stoljeća,
živio Šabanaga Borić, utemeljitelj jednog Dar-ul Hadisa. Na
padinama Dinare, sjeveroistočno od Sinja, postoji selo
Borići. U selu ih drže za akrame (posjednike), što su doista
bili. Imali su veoma krupne posjede na području Komorana,
Gubera, i Grboreza, do Lusnića na drugoj strani polja.
Porodica je doselila u Komorane u XIX stoljeću iz grada
Livna i izgradila ovdje tvrdu kulu, od koje su ostale samo
ruševine. Druge su im kule stajale u Livnu i između Piragića
Doca i Rapovina. Danas je ostala samo jedna kuća Borića;
GRAHE - Hasan Graho preselio je ovdje iz Ćaića. DIZDARI -
preselili u Piragića Dolac; KALENDERI - doseljeni iz Livna.
Drže da su starinom iz Turske; MILACI - preselili iz Lusnića.
Jedna kuća Milaka u Komoranima bila je kmetsko selište koje
su posjedovali Borići; MUFTIĆI - preselili iz Zabrišća;
NUHBEGOVIĆI - preselili iz Podhuma; ŠEHIĆI -preselili iz
Velikog Gubera. Živjeli su na kmetskom selištu čiji su
vlasnici Borići; TUCAK (TUČO) - u XIX st. iselili u Jakir i
Vidimlije u Glamočkom polju.
Hrvati su: DRINOVCI - preselili iz Gubera. Starinom su iz
Drinovaca kod Ljubuškog; PERAJICE - preselili iz Orguza;
ŠIŠKE - iz Studenaca u Dalmaciji; TEKLIĆI - preselili iz
Ćaića; VRDOLJACI - iz Dalmacije; ŽULJEVIĆI - iz Otoka kod
Sinja.
U selu su živjeli ovi Srbi ikavci: RADIĆI - doselili iz
Glamoča 1946. godine; ŽDERE - preselili iz Gubera.
Porijeklom iz Dalmacije.
GUBER Sastoji se od dva sela: Malog i Velikog Gubera. Mada je
to danas jedno selo, na mapama iz 1882. godine vide su dva
posebna, međusobno udaljena, sela. Mali Guber se pružao od
mosta na rijeci Sturbi do vrha brijega i sav je bio na
desnoj strani puta idući od Livna. Veliki Guber je bliže
Livnu, a naselje je dublje u polju, sjeverozapadno od glavne
ceste. Ime sela se pojavljuje tek 1741. godine u popisu
biskupa Dragičevića. On je u popisu zabilježio niz sela od
Žabljaka do Gubera (villa Xshabich-Gubef), zbog malog broja
katolika na tom području. Primjetno je da je najveći dio
livanjskih Roma doselio iz Gubera.
Mali Guber je imao svoje muslimansko groblje, sastavljeno
od dva nezavisna harema na uzvišenjima pored same rijeke
Sturbe. Između njih je jedna dublja vododerina prokinula
teren. Zapadni harem je potpuno zapušten, sa tri starija
bašluka bez natpisa i više kamenih okvira mezarova, utonulih
u zemlju. O ovome dijelu niko ne vodi brigu. Južni harem je
ograđen i dobro se održava. U njemu su 4 para i 3
pojedinačna starija bašluka bolje izrade i većih dimenzija.
Nedaleko od groblja je prastari put koji je vodio preko
starog mosta. U blizini je, pričaju seljaci, nekada davno
bio i jedan mlin.162 Muslimani iz Velikog Gubera ukopavali
su se ranije u staro muslimansko groblje na vrhu brijega,
iznad Piragića Doca i Rapovina. Danas Guber ima i treće,
aktivno groblje, koje se nalazi istočno od sela. U blizini
ovoga se nalazi i pravoslavno groblje, koje je jedno od
najzanimljivijih pravoslavnih grobalja u livanjskom kraju.
Ima veliki broj dobro klesanih nadgrobnih spomenika sa
arhaičnim formama. Najstariji datiraju iz četrdesetih godina
XIX stoljeća.
Na Sturbi kod Gubera je bilo više mlinova, od kojih je
najveći onaj sa 14 mlinskih točkova na Ogradi Ladauš.
Pripadao je nekada Muftićima iz Zabrišća.163 Stanovnici M.
Gubera vodu su zahvaćali iz Sturbe. Na putu prema
Držanlijama je izvor Škrilje. Guber je od svih livanjskih
sela imao najviše kmetova muslimana. U kmetskom su odnosu
bili Jandrići, Šehići, jedna porodica Milaka i Zrne. Zemlja
je ovdje pripadala Borićima, Firdusima, Ćefama, Fehimovićima,
Hamzalajbegovićima, Ekićima iz Donjeg Vakufa, Arnautovićima,
Smajlkadićima iz Travnika, Teskeredžićima iz Sarajeva,
Insanićima, Latifićima, Zijadićima, Burkićima i Čizmićima.
Bošnjaci u Guberu: BILKIĆI - grana Šabanovića, koji su
preselili u grad; BURKIĆI - živjeli su ranije u Vašarovinama
kod Priluke i Suhači, a zemljišta pod imenom Burkuše nalaze
se i u Srđevićima. Burkići su imali zemlje i u Držanlijama.
Neki su Burkići iseli u Sarajevo nakon 1878. godine; ĆUPE -
ranije su se zvali Dišljen;164 JANDRIĆI - Jandrića je bilo i
pravoslavaca i katolika. Kmetsko selište Jandrić u Guberu
pripadalo je Paši Kurić, udovici Osman-bega Ekića iz Donjeg
Vakufa.
Jedan rod Jandrića, dosta imućan i bez rodbinske veze sa
ovima u Guberu, živio je u gradu polovinom XIX stoljeća.
M1LACI - preselili iz Lusnića; SITNICI -ogranak Šehića,
navodno nazvani po Sitni Šehiću. Prezime su promijenili
nakon 1900. godine. Prema njihovoj predaji Firdusi su im
oteli zemlju u D. Rujanima. Odatle su se preselili na
kmetsko selište Rašid-efendije Arnautovića u Guberu.'66
STRUJE - u Guber i Zabrišće preselili su iz Priluke; ŠEHIĆI
- doseli su iz Rujana. Dio ih se prozvao Sitnić; ZIJADIĆI -
stari su rod u Guberu. Evlija Čelebija 1660. godine spominje
begove Zijadiće. Bili su dobrostojeći zemljoposjednici; ZRNE
- bili su na kmetskom selištu Slipčevića iz Livna;
Ranije su ovdje živjeli: AHMETOVIĆI - grana Šabanovića.
Odselili u Livno 1899. godine; ARNAUTOVIĆI - Hamid, Omer,
Suljo i Rešid, sinovi Nazifa Arnautovića su bili krupniji
zemljoposjednici. Rešid-efendija se spominje povodom
uznemirivanja katoličkog stanovništva sredinom XIX st.
Moguće da su dio Arnautovića iz Travnika; BAJRIĆI - odselili
u Livno; ČAKARI - prodali su imanja 1903. i 1907. godine
Zijadićima i Čizmićima i odselili u Livno; ČALUKA - Hasan
Čaluka, sin Suljin, nekuda je odselio sa porodicom 1896.
godine; ČIZMICI - ovdje je bila samo jedna kuća Čizmica -
Čašifa Čizmica, sina Halilovog. Porodica je izumrla smrću
Čašifovog sina u Drugom svjetskom ratu; MRSA - u M. Guberu
je do 1907. godine kuću imao Osman Mrsa, sin Pašin. Prodao
ju je te godine Zijadićima. SAFIĆI -odselili 1894. godine u
Livno; STRUJE - odselili u Livno. U selu je Strujino
groblje; ŠABIĆI - za njih se zna iz predaje i toponima;
TERZIĆI - iselili 1915. godine u Livno; TOP ALI -jedna
porodica Topala koja je tu živjela odselila je u Busovaču.
Hrvati su: BAKOVIĆI - iz Bajagića kod Sinja; BARACI -
preselili iz Rapovina, a ranije iz Glavica kod Sinja; BRALE
- sa Sviba u Dalmaciji; ČEKE; DOLIĆI - preselili iz Žirovića;
DERONJE - u Komoranima su 1741. godine; DŽEPINE - bili su
ovdje 1743. godine; DRINOVCI - u Guberu se spominju 1815.
godine; JUKIĆI - iz Bitelića kod Sinja; KARADŽE - sa Ciste u
Dalmaciji; MARKOVI - zabilježeni su 1815. godine u Guberu;
MILANO VIČI - prije se zvali Bota. Doselili iz Tijarice kod
Sinja; MOSTARCI - početkom XIX st. doselili od Mostara;
OJVANI -preselili iz Srđevića, gdje su bili 1815. godine;
PETRE - preselili iz Golubića, zaseoka Smričana, na kmetsko
selište bega Arnautovića; POPOVIĆI - doselili odnekuda 1930.
godine; STANICI (ranije Blaževići) - preselili iz Livna,
gdje se spominju 1815. godine; ŠOŠIĆI - doselili sa Aržana
oko 1880. godine u kmetstvo Teskeredžića iz Sarajeva.
U Guberu su živjeli Srbi ikavci: ARNAUTI (ranije
Mihaljice) - preselili iz Čaprazlija; BAILO; ĆEBEDŽIJE -
došli iz Hercegovine kao "ugovornici" kod Milice Nearlović;
DUVNJACI - doselili sa Kupresa "na ženinstvo" kod Arnauta;
LUKIĆI -negdje iz Bosne, "ugovornici" kod Radeta; KOZOMARE -
preselili oko 1860. godine iz Bogdaša; LAGANIN - zvali se
Milisave, potom Laganj, a poslije Laganin. Potiču iz
Eminovog Sela kod Duvna; NEARLOVIĆ - oko 1870. godine iz
Dicma kod Sinja; PO(T)KRAJCI - preselili su iz Prova; RACE -
od Zadra. Na pravoslavnom groblju u Guberu stoji spomenik
Mitra Race, umrlog 1831. godine; RADETE - iz Crne Gore. Bili
na Firdusovoj zemlji u Držanlijama, odakle ih beg preselio u
Guber; TRIŠE - kažu da su najstariji u Guberu; ŽDERE -
doselili iz Srđevića.
DRŽANLIJE Pod
Držanlijama se danas podrazumijeva nekoliko zaselaka koja se
smjestila sa desne strane rijeke Sturbe. Na topografskim
mapama iz 1882. godine to su grupe kuća sa nazivima Golubić,
Karijani, Trčić, Držanlija dolnja, Držanlija srednja i
Držanlija Gornja. Tek 1768. godine Bogdanović donosi naziv
Darxanlia, a Miletić 1813. godine Darxanlie. Pod ovim imenom
su se podrazumijevale samo Držanlije, jer su Golubić (Golubich)
i Karijani posebno zabilježeni. U ranijim popisima ne nalaze
se ovi ili slični nazivi. Prema ovome su tek iza sredine
XVIII stoljeća nastali nazivi Karijani, Trčić i Držanlija
ili su tek tada formirana naselja. Prema broju kuća moglo bi
prije biti ovo drugo. Zemlja je pripadala begovima
Ljubunčićima. Ovdje su zemlje imali Pirije, Karaosmanovići,
Borići i Stanišići iz Livna, Konte izt Držanlija, Hodžići i
Milaci iz Grboreza, Ćupe i Burkići iz Gubera (na Golubiću),
itd.
Muslimanski harem pod imenom Porobijino groblje nalazilo
se sa lijeve strane Sturbe, ispod Karijana. Još jedan
muslimanski harem je na uzvišenju iznad mlina Jakova Kelave.
U blizini je i jedan stećak. Na katoličkom groblju ima manji
broj starijih grobnica sa kvalitetnijim spomenicima. Begovi
Ljubunčići su imali dva mlina u Držanlijama, a jedan Bećir-beg
Hamzalajbegović. Preko Sturbe je izvor Lipo vrilo. Na
području Držanlija su toponimi: Bajkova draga. Barjaci,
Bioštica potok, Boruša, Brižine, Brkića brdo, Brljuša,
Burekuša, Burjakuše, Ciganka, Crna stina, Cirkusa,
Dervinjača, Dilke, Doći, Dražica, Gnjila, Golubić, Gohiša,
Gradina, Jakuše, Jedžuša, Karjani, Kobilića brdo, Košuljice,
Kukavice, Lazevica, Lipo vrilo, Lopar, Markovine, Mehinica,
Osobine, Paljike, Pavića doći, Pločnik, Porobin gas(z);
potok, Prikače, Raduša, Studenac, Škrilja, Terzuša, Trčić,
Tur kuša, Vejzaguše, Zecovi dolac, Zidine.
Do 1878. godine u Držanlijama su živjeli Bošnjaci. Svi su
iselili po okupaciji: BUREK - nekuda odselili; PIRIJE -
preselili u Livno. Zadržali su još zemlje oko Držanlija i
Zabrišća; SKAKE - odselili u Sarajevo; POROBIJE - na njih
sjećaju toponimi: Porobijin gaz i Porobijino groblje ispod
Karijana.
Hrvati su: BIJADERI (Beaderi) - preselili iz Lusnića;
ĆURIĆI - preselili iz Podhuma; DALIĆI - preselili iz Priluke;
DŽAJE - preselili iz Rujana; GALICI -preselili iz Grboreza;
IVANKOVIĆI - preselili iz Bile; KONTE - bilo ih je 1815.
godine u nekoliko sela; MAMIĆI - doselili iz Zidina na
Buškom blatu; MARKOVI -jedan od Markova iz M. Gubera
"ugovorio" se kod Galica; PERIŠE - doselili iz Srđevića;
PERKOVIĆI - iz Mijakovog Polja; PLEHIĆI (ranije Vukadin) -
iz okolice Duvna; POPOVIĆI - preselili iz Čelebića; PRAVDIĆI
- došli iz Dobrog; ROGUŠIĆI -iz Dugopolja kod Sinja;
VRDOLJACI - preselili iz Odžaka; VUKADINI - porijeklom od
Duvna.
PIRAGIĆA DOLAC Od Gubera prema Livnu, sa desne strane puta, smješteno
je malo naselje Piragića Dolac. Piragića Dolac ime duguje
istoimenoj porodici koja je preselila u grad po
austrougarskoj okupaciji 1878. godine. Iznad naselja, na
vrhu brijega gdje počinje jedna velika rivina, i danas stoji
staro muslimansko groblje u kome su se ukopavali muslimani
Velikog Gubera, Piragića Doca, Borića karaule i Rapovina.
Osim što je zapušteno i neograđeno, ovo poveliko groblje
ugroženo je danas i eksploatacijom pijeska (pržine) u
njegovom podnožju. Nekoliko bašluka erozija je odnijela u
dragu koja je presjekla groblje. Ovdje su imanja imali
Firdusi, Piragići, Borići i dr. U Piragića Docu nalazi se
vrelo zvano Česma koje ne presušuje.
U Piragića Docu živjeli su Bošnjaci: DIZDARI - doselili
"na miraz" oko 1890. godine iz Grboreza; JAHJEFENDIĆI - oko
1890. godine prešli na Piragića zemlju; PIRAGIĆI - preselili
u grad;
Srbi: PAŽINI - po vlastitoj predaji potječu iz Crne Gore.
Bili su Piragićevi kmetovi.
RAPOVINE Naselje
se smjestilo iznad rijeke Žabljak, na obronku brda. God.
1882. sastojalo se od tri mala zaseoka: dva sa imenom
Rapovine i treći, sjeverozapadno od Rapovina, pod nazivom
Arnauti. Zapadno, iznad današnje ceste, stoji naselje Borića
Karaula, poslije prozvano Kaursko selo ili Kauri, podjednako
udaljeno od Piragića Doca i Rapovina. Ime Borića karaule
nastalo po velikoj kuli koju su Borići imali na tom mjestu,
prije nego su preselili u Guber i Komorane. Arnauti nose ime
po istoimenoj srpskoj porodici koja je tu živjela. Naziv
Rapovine donosi Bogdanović 1768. godine i Miletić 1813.
godine, ali u ranijim popisima ga nema.
Malo iznad sela je starije katoličko groblje sa velikim
brojem nadgrobnih spomenika, često monumentalnih formi.
Ističu se spomenici Kaića, Jurkića, Miletića, Markovića i dr.
U ovome groblju ukopavale su se i gradske katoličke porodice
u XIX stoljeću. Unutar groblja su dva stećka, a literatura
donosi da je ovdje evidentiran i jedan rimski napis. Ispod
sela, preko Žabljaka, i danas se nalaze ostaci starog mosta
kod koga je bio Kutlešin han. Preko rijeke, na lokalitetu
Ploče, izvire obilno Čizmica vrilo, koje se odmah ulijeva u
Žabljak.
Iznad Rapovina izvire potok iz dva vrela zvana Lucinovac.
Prije gradnje ceste i mosta ispod sela je postojao stari put
koji se pružao od Malog Gubera na Borića Karaulu, pa odatle
iznad Rapovina išao na Donji Žabljak. Zemlju su ovdje imali
Borići, Firdusi, Čizmici, Hodžići, Insanići, Guše i drugi.
Toponimi: Ade, Bajagić draga, Bajagićpotok, Barjaci, Borića
karaula, Bosimiše (Božinuše?), Cipac, Ćavčine, Čizmica
vrilo, Draga, Dubine, Dušica, Đuzelbeguše, Kutlešin han,
Karaule, Konop, Košćunovice, Luke, Majdan, Male šume,
Merdžanuše, Pletine, Ploče, Progon, Rakite, Ramuše, Staro
pojilište, Šantuše, Veliki brig, Veselo, Vignjevače, Vrba.
U Rapovinama žive Bošnjaci HODŽIĆI. Kmetovi su im bili
Jukići iz Rapovina. ŠPAN JE - kuće su im bile gdje su danas
Kreše. Preselili su u Livno početkom XX stoljeća.
Hrvatski su rodovi: BAKOVIĆI - iz Bajagića kod Sinja; BRALE
- iz Dicma kod Sinja; ČONDRIĆI - oko 1879. godine doselili
sa Sviba u Dalmaciji; DŽAJE -preselili iz Listana; ERCEZI -
iz Hercegovine; KREŠE (ranije Drinovac) - porijeklom iz
Drinovaca u Hercegovini; LOVRIĆI - od Sinja; MARINČIĆI -
preselili iz Dobrog; ŠARIĆI - iz Tijarice kod Sinja;
Srbi su ARNAUTI, kmetovi kod Piragića.
ŽABLJAK Ovo
je danas naselje koje se pruža od izvora Žabljaka do Mušića
sela, a istovremeno se stopilo sa Brinom na sjeveru. Na
topografskim mapama iz 1882. godine slika je bila drugačija,
jer je tada bilo nekoliko, međusobno dosta udaljenih
zaselaka sa imenima Žabljak Gornji, Žabljak Dolnji,
Selamović i Vejzagića kuće. Nekoliko kuća između Žabljaka i
Držanlija nosi ime Stupe, po nekadašnjim stupama u Crnoj
stini ispod zaseoka.. Pod imenom Žabjak selo se spominje
1604. godine u popisu Kliskog sandžaka. Dragičević ga 1741.
godine zapisuje kao Žabić (Xshabich), a Miletić 1813. godine
pod nazivom Žabar (Xabar). Jukić Žabljak opisuje 1851.
godine ovako: selo, kod koga izvire rijeka toga imena,
bogata sitnom ribom, ali ne slatkom, 'pirak' zvanom; ovdje
se lijep kamen 'muljika' zvani, kopa, jest nažutkast i
prikladan za rezanje.
Gornji Žabljak smješten je kod izvora ove rijeke. Ovdje
je bilo nekoliko kamenih kula. Hamzalajbegovića kula, tvrdo
ozidana građevina na sprat, služila je za stanovanje, ali je
imala i obrambenu ulogu. Bila je u vlasništvu Bećir-bega
Hamzalajbegovića. To je tipična kamena kuća sa jakim
zidovima i krovom prekrivenim pločama, kakvih je u Livnu i
okolini bilo više. Vrepčeva kula stoji još i danas u
Žabljaku. Na mjestu zvanom Karabegovo brdo nekada stajaše
Karabegova kula. Posljednji je u njoj živio Salih Karabeg,
sin Dervišagin, koji je umro 1902. godine bez muških
potomaka. U Gornjem Žabljaku je prostrano muslimansko
groblje u kome se vide mnogobrojna udubljenja od mezarova.
Kažu da su nastala prilikom neke epidemije, kada je umrlo
mnogo svijeta. U haremu se ističu bašluci na Ohrepovom
mezaru. Stara predaja govori da se na Grepčiću odigrala neka
velika bitka, pa se i danas nalaze kosti poginulih u tom
boju.
Donji Žabljak je nešto niže, na lijevoj strani rijeke i
pri brdu. Spahića kulu u Selamoviću, kod starog mosta preko
Žabljaka, pamte još stariji Livnjaci. Na dva boja, sa
čemerom u prizemlju, stajala je do 60-ih godina, kada ju je
vlasnik Salapić porušio. U njenoj je blizini stajala
Vučkovića kula. Na mjestu gdje je danas elektro-postrojenje
bilo je muslimansko groblje koje je uništeno. Livnjak
Dževdet Vrebac dobro se sjeća tog harema i nišana sa velikim
turbanima na njima. Preko Žabljaka je Mušica, nekada
Vejzagića groblje. U njemu je desetak starijih bašluka, od
kojih samo jedan ima natpis. Groblje je ograđeno, ali stari
bašluci su polomljeni i zapušteni.
Nizvodno, na drugoj obali Žabljaka, ispod Selamovića,
stajala je Vejzagića kula i kuće ove porodice, čineći
poseban zaselak. Toponimi sela: Bajkova draga, Bakica dolac,
Bešleme, Bostan, Braluše, Brig, Brkića brdo. Ciganski dolac,
Čajne, Dolac, Duboki dolac, Duge njive, Dumače, Glavica,
Glavice, Glavni dolac, Gnjilovače, Gontšaninova njiva,
Gradine, Grepčić, Hadži Husejnovo vrilo, Heljdovine,
Kameniti dolac, Karabegovo brdo, Karabunar, Krčevine,
Lakunuše, Lanište, Lugulje, Mašet, Matin pod, Mejdan,
Oklopnjače, Orlovača, Paškule, Peča, Pećina draga,
Plandište, Pot, Progoni, Prosine, Ravni dolac, Razbojine,
Selamović, Slani dolac, Strmkinje, Trnjak, Tvrde njive,
Vučkovine, Zajednice, Žabljak vrilo.
Bošnjaci u Žabljaku: LATIFIĆ - Između Selamovića i
Rapovina kuću i veliko imanje imao je Ejub Latifić, sin
Mehmedov iz Livna; LEDENKO - preselili iz Livna. Porijeklom
su iz Kablića; MUŠICI - žive u današnjem Mušica selu. Po
predaji predak im je jedan vodonoša koji je Turcima pokazao
tajni put za ulazak u tvrđavu Livno, nakon čega su uspjeli
osvojiti grad. Za nagradu dobio je zemlju u Žabljaku. Zemlju
su imali i u Golinjevu; PIRAGIĆI - u blizini Vejazagića kuća
živjeli su Piragići, doseljenici iz Piragića Doca; TERZIĆ -
doselili iz Livna na ženinstvo kod Karabega. God. 1930.
upisani su u matičnoj knjizi pod prezimenom Karabeg-Terzić.
VEJZAGIĆI - predaja kaže da se Veis-aga, predak ove
porodice, prvi popeo na kulu u Livnu i proučio ezan u znak
turske pobjede. Livno pade u turske ruke, a kulu iznad Livna
prozvaše njegovim imenom: Za ove velike zasluge paša reče
Veis-agi, da će ga obdariti, čime god on zaželi. On zaiska u
današnjem Žabljaku toliko zemlje u duljinu i širinu, koliko
top može dobaciti. Uz to zaiska još jednu veoma čudnu
povlasticu, a taje, da na proljeće nitko prije njega ne
smije ubrazditi. Ako bi to tko učinio, da mu ima pravo za
kaznu uzeti najboljeg vola iz jarma. Obje ove želje paša mu
usliša, tako da su Vejzagići sve do skorih vremena
posjedovali najveći dio zemlje oko rijeke Žabljaka, a sve do
okupacije 1878., kako vele, uživali povlasticu "prve brazde"
U zaseoku Vejzagiće kuće stajala je stara kula ove
porodice. Dio ovog roda je sredinom XIX st. preselio u
Vidimlije kod Glamoča; VREPCI - Mujo Vrebac, vjerni pratilac
Ibrahim-bega Firdusa, spominje se 1836. godine. Po
porodičnoj predaji doselili su od Imotskog.
Ranije su u Žabljaku živjele i ove bošnjačke porodice:
ČARDŽIJE - preselili su u Livno, gdje su izumrli; HAĆAMI-
doselili u Žabljak iz Lusnića polovicom XIX st. Preselili su
u Livno; KARABEZ1 - u G. Žabljaku, na Karabegovom brdu, bilo
je više kuća ove begovske porodice. Bilo ih je u Livnu i
Grgurićima.180 VUČKOVIĆI - ovdje su imali kulu; NUHBEGOVIĆI
- sinovi Jusuf-bega Nuhbegovića iselili su iz Zabljaka u
Tursku; OHREPI (Ohrebi) - iselili u Albaniju. Zanimljivi
bašluci u muslimanskom haremu u G. Žabljaku su Ohrepovi;
ORMANI - ovdje je živjela jedna porodica doseljena iz Sturbe;
SPAHIĆ1 - stariji rod u Žabljaku, imao je mnogo zemlje po
Livanjskom polju. Posljednji Spahići iselili su u Livno;
Hrvati su: ANIĆI; BABICI - doselili iz Voštana pred II
svjetski rat; BAJIĆI -iz Žeževice u Dalmaciji. Bili su ovdje
1815. godine; BAKOVIĆI - preselili iz Prologa. Potječu iz
Bajagića kod Sinja; BANDOVI - doselili 1879. godine iz
Voštana u Dalmaciji; BILIĆI - doselili iz Posušja; BRČIĆI -
iz Kamenskog u Dalmaciji; ĆULE -doselili iz Bukove Gore;
ERCEZI - porijeklom iz Hercegovine; GARIĆI; JOLIĆI -doselili
iz Sarajeva; JURČEVIĆI - porijeklom iz Vinice; KOTARCI - oko
1940. godine doselili iz Aržana u Dalmaciji; KREŠE; KRIVICI
- od Bugojna; KROLE -doselili oko 1940. godine iz Kamenskog
u Dalmaciji; LOVRIĆI - preselili iz Odžaka. Porijeklom od
Sinja; MARICI - doselili iz Bosne; MILOLOŽE - iz Voštana u
Dalmaciji; MLADINE - iz Dalmacije; OMAZIĆI - preselili iz
Podhuma. Starinom su iz Rožnjače kod Vinice; PA VICI -
preselili iz Podhuma na ženinstvo kod izumrlih Kneževića;
RADIĆI - preselili iz G. Rujana; RANČIĆI - doselili iz
Budimira kod Trilja oko 1860. godine; SALAPIĆI - preselili
iz Prologa. Porijeklom su iz Otoka kod Sinja; TOTE -
preselili iz Priluke; VRDOLJACI - iz Dalmacije; VUKADINI -
preselili iz Srđevića.
U Stupama žive dvije hrvatske porodice: MIOČI i POPOVIĆI.
Srbi: ARNAUTI (ranije Mihaljica) - preselili iz Gubera.
Porijeklom su iz Dalmacije; BOBUŠIĆI - ranije Lovreni;
BOŠNJACI - preselili iz Prisoja; JAGODICI -bilo ih je i u
Podgredi i Potočanima; MARICI - doselili iz D. Malovana;
MITRANIĆI -bilo ih je i u Livnu; NENADIĆI - doselili iz
Glamoča; VULETE - nepoznato porijeklo; ŽDERE - preselili iz
Zastinja.
BRINA
Selo je smješteno južno i sjeverno od Franjevačkog samostana
Gorica. Ovaj sjeverni dio činilo je tek nekoliko kuća sa
istočne strane povremenog potoka, na mjestu stare tvornice
cementa. Te su kuće izgrađene iza 1860. godine, nakon
gradnje samostana. Stariji dio, južno od potoka Brine, bio
je tek nešto razvijeniji. Između Brine i Begovače su Sučića
Hrasti, koje su Sučići kupili 1881. godine od nasljednika
Muhamed-bega Firdusa. Ovdje se nekada nalazio Ljoljin han još prije vremena
kada su ovdje Sučići izgradili svoje kuće. Mali han
franjevačkog samostana, izgrađen 1875. godine, stajao je na
Gorici. l84 Toponimi u okolici Brine su: Alčelebića njiva,
Balaruša, Bostan, Brina potok, Gradina, Groblje, Kajuše,
Kamenjače, Kratim, Lakumuša, Livuše, Ločuga, Ljoljin han,
Mašet, Orlovača, Podvornica, Rakita, Risovine, Slatka
gorica, Smajlaguše, Spahina draga, Sučića hrasti, Suha brina,
Zvonac.
Ovdje je živjela jedna bošnjačka porodica LATTFIĆA. Kuću i
imanje je imao Hilmija Latifić, sin Mahmutov.
Hrvati su: ŠTEFNERI, MILOLOŽE, PERKOVIĆI, PENJACI, BRALE,
PUHALO, PROPADALE, ČONDRIĆI, LUČIĆI.
DOBRO-ZAGORIČANI Ispod
okomite planinske grede koja se od Livna pruža sve do Borove
Glave, ponegdje prokinute vododerinama i stazama za ljude i
stoku (klancima), smjestila su se sela Podgreda, Potočani i
Zagoričani. Dolje, ispod uske ravnice, smjestilo se Dobro,
selo koje kao prsten okružuje neveliko Dobranjsko polje.
Iznad ovih sela je široka visoravan Krug, koja završava
planinom Cincar na sjeveru, a Borovim poljem na jugoistoku.
Toponimija Kruga je u uskoj vezi sa stanovnicima iz sela od
Podgrede do Zagoričana, jer je stočarstvo bilo osnovna
privredna djelatnost, a na Krugu su bila glavna ispasišta.
Među toponimima su:
Aptuša, Bajkovac, Batinića draga, Bobovnik, Borova glava,
Brkića kosa, Bučine hale, Bunarići, Cigansko polje,
Čardaklija, Česmina draga, Čorbina mekota, Čubilovac, Čula,
Ćelino brdo, Dražice, Duvnjak, Gelina draga, Glamočki put,
Golubnjača, Golubovine, Gradina, Grahova doći, Gvozd,
Jazvinka jama, Jelovača, Jendžini doći, Kanlić, Kapetanovi
doći, Klačine, Kokošji doći, Korita, Kozji doći, Krtinovac,
Kruško polje, Kurozeb mali, Lazina lokva, Mahmutovac,
Majstoruša, Marina kamena. Matica klanac, Mravlja sela,
Mukinovac, Nikolića greda, Orlovac, Pandurica, Pištet,
Pištetak, Pogrudine, Poturove livade, Propalci, Pržine,
Rajkovac, Đogin dolac, Rastovci, Razdolje, Sinanov dolac,
Sinareva glavica, Stara cesta, Stip, Straža, Tanka draga,
Trišnjica, Tutnjevi doći, Varda, Velika draga, Vidimlića
draga, Vodopina draga, Vršak, Zakopanik draga, Zelenuša
lokva, Zloglas, Žuti pod.
PODGREDA
Podgreda je malo selo razvučeno pod samom liticom Grede -
tek nekoliko kuća. Tu jedan rasjed prokida litice kuda je
mogla proći stoka na pašnjake Kruga, a putnici kroz prolaze
Cincara prema Šuici i Kupresu. I danas u Podgredi stoji
stara Bučina kamena kula na kat, koja je, prema načinu
gradnje, imala i obrambenu funkciju. Teška drvena vrata kule
utvrđivala su se sa unutrašnje strane drvenom gredom koja se
uvlačila u posebne rupe na zidovima vrata. U donjem dijelu
su i puškarnice, te rezervni izlaz. Još veća, Jelečeva kula,
opasana zidovima i velikom kapijom nalazi se istočno odavde.
Ostale su tek ruševine kule i ostaci Jelečevih kuća.
Najkrupniji posjednici na ovom području bili su livanjski
Džepari, a zemlju su još imali Jeleči, Buče i Čitači.
Muslimansko groblje, pod imenom Bučino greblje, nalazi se
ispod Bučinih kuća. Ispod sela je izvor Zvonac, a u samom
selu uvijek je bilo stalnih bunara. U zaseoku Grgići je
vrelo Pervanuša, u čijoj je blizini pojilo za stoku. Izvor
ne presušuje. Toponimi Podgrede: Aptuša, Bristuše, Crkvina,
Celin dolac, Čitakov dolac, Čula, Džeparov brig, Džeparova
draga, Džomuša, Hanske njive, Higuše, Kovanluk, Krčovina,
Kruške, Mučevača, Osredak, Podvornice, Pogledala, Rajčova
kosa, Razdolje, Šeremetovo vrilo, Šehuše, Zvonac, Žilica
glavica.
Bošnjaci koji su živjeli u Podgredi: BUČE - preselili su
se u Livno, ali neki povremeno još borave ovdje. Glavnina
ovog roda živjela je u mahali Zavri u Livnu. God. 1893.
ovdje su bile dvije kuće, sinova Muje i Hasana.; ČITAČI -
turskog su porijekla. U Podgredi i danas stoje ruševine više
Čitakovih kuća, a nešto niže nalazi se veliki kompleks
livada, zvanih Čitakov dolac, koje je ova porodica postepeno
rasprodala. Preselili su u Livno, dio u Filipovića Odžak kod
Glamoča, a jedan član porodice u Ključ. U Uništu je toponim
Čitakovića bunari; JELEČI - kao i kod Buča, tek su neke
obitelji ove stare livanjske porodice živjeli u Podgredi.
Stalno su ovdje stanovali sinovi Huseina Jeleča. Dvije kuće
su bile vlasništvo Jeleča iz Livna.186 Imali su dosta zemlje
na Krugu, u Dobrom i Potočanima. RIBE - od ove porodice
ostale su samo ruševine njihove kuće koje zovu Ribine
zidine.
Hrvati: ĆALETE; GRGIĆI;187 TOKIĆI - dvije obitelji
živjele su na kmetskim selištima Hasana i Saliha-efendije,
sinova Mustafe Čitaka.
Srbi: DUVNJACI - doselili od Duvna; ĐURANI - ranije Injci.
Doseljeni iz Gerzova kod Jajca; JAGODICI - iz Tičeva kod
Grahova. Jagodici su bili Džeparovi, a Đurani Čitakovi
kmetovi.
BEGOVAČA
Na Begovači, koja se nalazi između Podgrede i Dobrog, danas
je selo sa istim imenom. Ranije nije bilo nikakvog naselja i
tek je 1927. godine nikla prva kuća. Između Begovače i Grede
nalazi se lokalitet Crkvina sa petnaestak manjih i 5 velikih
stećaka. Na Crkvini su vidljivi ostaci starog groblja. Jedan
od stećaka sa ovog groblja je opisao Lozić: Na stećku sa
ploče svaljenom izrizan je vojnik s-galeom na glavi, na
starinsku oružan, prigolema stasa, i jedra, rukom držeć
kopje upravljeno zajelinom bižečim prid vojnikom, a za
gorostasnim vojnikom leži čovik po pojasu prisičen izrizan
mu trup od pasa do stopa, a gornjeg trupa nejma.m Ova scena
lova je na bočnoj strani; na čeonoj strani je veliki
plastično izrezan ljiljan, a na drugoj čeonoj strani je
uklesan polumjesec. Ovdje je bila i Zlatna gromila, odnosno
Zlatna gruda. Sa izvora na Begovači odvođena je nekuda voda
kamenim tomrucima. Nađeno ih je dosta sa obje strane ceste.
POTOČANI Selo
nije odmah ispod kamene grede kao što je susjedna Podgreda,
nego je smješteno niže. Današnje ime sela se spominje 1592.
godine: Hudaverdi Mehmed-beg, zaim Kliskog sandžaka imao je
dva zemljišta u nahiji Hlivno, u livi Krka (?), u selu
Potočanima: dio Emina Ćejvana, starješine tog sela i čifluk
Velije, haračbaše u Potočanima. Pod istim imenom javlja se i
1741. godine. Na širem području sela, počev od Begovače,
više je mjesta gdje se nalaze gromile i stećci. Na
Klačinama, pod Nikolića gredom, ostaci su gradine. U zaseoku
Mihaljevići, ispod same Grede, lokalitet je Crkvica. Južno
od sela, u Gustoj strani, te na Golobrdu, smještene su
nekropole stećaka. U istom zaseoku je tvrda Brkića kula
zidana od kamena. Radi se, ustvari, o Džeparovoj kuli koja
je u ruke Brkića došla nakon što su sinovi Zulfikara Džepara
odselili u Tursku. Imala je svojevremeno tri kata, a poslije
je svedena na dva.
Do 1974. godine kula je bila prekrivena kamenim pločama, ali
se krov urušio, te su ostali samo dobro očuvani zidovi.
Svaki boj je imao ugrađen odžak. U blizini kule ranije je
postojao drugi objekt, ahar za goste sa isturenim čoškom.
Obje ove kule su bile vlasništvo Muhamed-age Brkića iz
Livna.1 Katoličko groblje zove se Ledina. Nije poznato gdje
se nalazilo muslimansko groblje. Selo ima dosta izvora po
čemu je i dobilo ime. Stalni su izvori Slanuša, Zadužbina i
Javra. Zemlja je najvećim dijelom pripadala Džeparima, a
nešto je bilo na Latifićima, Đuzelbezima i Karabezima.
Džepari su posjedovali osam kmetskih selišta Mihaljević, te
Aniće, Daliće, Pavloviće, Jagodice, Cvitiće, Kiše i Pešiće.
Lozančići su bili na kmetskom selištu Latifića, Vidovići i
Pašalići kod Karabega, a jedna porodica Vidovića u
Đuzelbega.190 Đžepari su ovdje imali dvije stambene kule.
Između Potočana i Podgrede stajao je Žiškin han, do kojeg su
izlazili Livnjaci na ispraćaj ili doček odličnijih gostiju.
Ranije su ovdje živjeli i Bošnjaci u većem broju. Vjerojatno
su odavde livanjski ORTAŠI, obzirom na toponime sa njihovim
imenom. Početkom XX stoljeća doselila je iz Zastinja jedna
porodica Žiška.
Hrvati: ANIĆI; DALIĆI - preselili iz Priluke; JANKOVIĆI -
preselili iz Grgurića; LOZANČIĆI - bili su 1741. godine u
Potočanima; MIHALJEVIĆI - ovdje su 1741. godine; MIŠIĆI -
1741. u Potočanima; PAVLOVIĆI; PERIŠE - preselili iz
Srđevića; VIDOVIĆI - prešli iz Dobrog.
Srbi: CRNOGORCI - preselili iz Zastinja; CVIJETIĆI (ranije
Cvitići) -doselili iz Baljaka kod Šuice, a tamo došli iz
Tičeva kod Grahova; ĆEVAPI - iz Baljaka kod Šuice; JAGODICI
- iz Tičeva kod Grahova; KANLIĆI - iz Donjeg Malovana na
Kupreškom polju; MILISAVE - iz Eminovog sela kod Duvna.
ZAGORIČANI
Ovo je posljednje livanjsko selo prema Šuici. U Darovnici iz
1400. godine spominje se naselje sa istim imenom (...«
Zagorječah), a 1530. godine ovo je timar tvrđavskog imama
Mehmeda, vrijedan 1436 akči.192 Selo je 1711. godine upisano
pod imenom Zagoričani, kada je bilo timar spahije Mehmeda,
vrijedan 3.000 akči.
Ovdje je gradina opasana nasipom sa dvije strane, a sa druge
dvije strmim zidinama. Na njoj je pronađeno mnogo
prethistorijske keramike. Iznad sela nalazi se kamena
gromila zvana Jabukovac, gdje su seljani 1931. godine
otkopali bronzane predmete, prsten, dugme, dvostruku spiralu
i prahistorijsku keramiku. Skeleti u grobovima bili su
orjentirani sjever-jug. Na lokalitetu Ruja je nekropola sa
14 stećaka.
Nekropole stećaka nalaze se i na lokalitetima Glavica i
Ravni dolac. Nešto je veća nekropola kod vrela Vrhovnik,
gdje ima 34 stećka. Muslimansko groblje nalazi se na
lokalitetu Tursko groblje, iznad seoske škole. Vidljivi su
samo ostaci mezarova bez nišana. Istočno od sela, na mjestu
zvanom Kamenice, ostaci su starog groblja, gdje su se, prema
seoskoj tradiciji, sukobile dvije vojske. Na katoličkom
groblju ima veći broj lijepo klesanih spomenika, uglavnom
križeva, s kraja XIX stoljeća.
U XIX st. vlasnici najvećeg dijela Zagoričana bili su
livanjski Brkići, Ćuze i Golubovići. U Brkića su bili
kmetovi Mihaljevići, Kriste i Ivkovići, u Ćuza Lozančići,
Ivkovići, i Suše, a u Golubovića Ivkovići. Ovdje su imali
kmetove i Havale (Ivkovići, Džeke), Bubale (jedna kuća
Ivkovića) i Hodžići iz Rapovina (Maglice i Dalići). U
tapijama se oni nazivaju Hodžić Zagoričanin. Golubovića kula
u Zagoričanima stajala je u tom selu do sedamdesetih godina
XX stoljeća, kada je porušena. Petrić spominje ostatke jedne
turske građevine koju narod zove Golubovića kula.193 Na
Borovoj glavi, u blizini Kraškog polja, bila su dva hana:
Brkića i Dolića. I prije njih postojao je jedan han u
vlasništvu Brkića označen kao Stari han.
Izvor Vrhovnik, koji napaja selo od 1956. godine, spominje
još Lozić kao najglasovitije vrilo. U selu je bunar
Jabukovac. Izvori vode su i Studenac i Kadanj, te stari
Krištin bunar. Toponimi u Zagoričanima su:
Bisaguše, Brkića han, Čukovac, Dolac, Dolića han, Gaj,
Glavica, Jabukovac, Jasenovci, Kadanj, Kalabić, Kamenice,
Krči, Krištin bunar, Kruške, Kuk, Kužno greblje, Liske,
Mukinje, Petrov grob, Poljčakuša, Prodol, Pržine, Ravni
dolac, Rimska cesta, Rudeljevine, Ruja, Spain, Stari han,
Studenac Bunar, Tursko groblje, Vignjevišće, Vrhovnik.
U Zagoričanima su živjeli Bošnjaci do početka XX stoljeća.
Kuće su ovdje imali: BUBALE - žive u Livnu. Više je toponima
označenih kao Bubaluše, a sa istočne strane Cincara, na
Krugu, je Bubalova poljana; ĆUZE - ovdje je bila kuća Age
Ćuze, sina Mehmedovog iz Livna. Vjerojatno su Ćuze grana
Golubovića;194 GOLUBOVIĆI -posljednji od Golubovića koji je
ovdje imao kulu bio je Hafiz Mehmed. Više kuća (sedam
slimena) je imao i kod Džephane u Livnu, koje su izgorjele u
jednom požaru. Od njegovog brata Hajdara potiču današnji
livanjski Golubi: JELEČI - ovdje je kuću imao Salih Jeleč,
sin Hadži Mustafin iz Livna; MURGE - odselile u Livno, u
mahalu Rajčevac.
Hrvati u Zagoričanima: DŽEKE - Džebe u Potkraju kažu za njih
da su došli u najam kod Havala iz Slavonije ili Posavine;
IVKOVIĆI - ovdje su 1741. godine; KELAVE - preselili 1955.
godine iz Dobrog; KRISTE - doselili iz Prisoja na Buškom
blatu; LOZANČIĆI - ovdje su 1741. godine; MIHALJEVIĆI -
preselili iz Golinjeva. Vladić donosi da su bili slobodni i
sa vlastitom zemljom, no prema gruntovnim knjigama nije
tako; RIMCI; SUŠE - doselili od Glamoča.
DOBRO Kao prsten okružuju kuće Dobrog poveliko zatvoreno polje
koje se nalazi ispod Potočana i Zagoričana. U darovnici
bosanskog kralja Stjepana Ostoje iz 1400. godine spominje se
Vladko Klaščić z Dobroga. U Defteru iz 1604. godine je
lokalitet Osočan, što bi mogao biti današnji zaselak Osičani.
Biskup Dragičević ga zapisuje 1741. godine kao Dobro, a
Miletić 1813. godine kao Dobro selio. Aličić donosi predaju
o nastanku imena sela: U turskoj vojsci bio je i jedan
kršćanin, koji se je zvao Leže. Ovaj se čovjek isticao
neobičnom iskrenošću i pravdom, pa ga je paša nazvao "pravdićem".
Istaknuvši se kod osvojenja Livna, paša ga naime zapita:
"Čime želiš pravdiću da te obdarim?" On odgovori: "Paša
dragi, daj mi onaj dobri dolac". Paša mu to pokloni i on se
tu naseli. Po tome se ovo naselje prozva Dobro, a on Pravdić,
pa još i danas njegovi potomci, koji ovdje žive, zovu se
Leže-Pravdići.
U selu ima srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Iznad
Kelavinih kuća je Gradina ili Džirlina gromila, a nešto
sjevernije bila je Džeparova gromila. Na Orlovači, zapadno
od Dobrog, je također gradina. Na cijelom području ima
stećaka. Na lokalitetu Mašeti, kod zaseoka Vidovići,
smještena je nekropola sa 23 stećka, od koji je 5 sanduka.
Jedan je ukrašen motivom mača i polumjesecom. U katoličkom
groblju ima 11 stećaka slabije izrade. Na lokalitetu Brnića
gaj nalazi se nekropola sa 27 stećaka, od kojih su neki
ukrašeni. Jedan slemenjak je ukrašen motivom stiliziranog
drveta i polumjesecom, a jedan kameni sanduk polumjesecom i
tri zvijezde. Još veća nekropola, sa 70 stećaka, nalazi se u
Kelavinom gaju. Ovi su orijentirani istok-zapad. Katoličko
groblje u Dobrom je zabilježeno kao jedno od onih koji imaju
najviše križeva sa uklesanim polumjesecom. Ističu se dva
Pravdića križa s polumjesecom i Kelavin, koji ima jedinstven
oblik. Dva spomenika su djelo majstora Baje koji se potpisao
kao klesar.
Česte su oranice Atlaguše, što govori da su ovo nekada
bili posjedi Atlagića. Najviše kmetskih selišta u Dobrom su
imali Latifići, a zatim Huskići. Zemlju su, također, imali
Alčelebići, Borići, Džirle, Gagići, Huskići i Karabezi.197
Oko 1856. godine neki su Vidovići iskrčili velik kompleks
državnog zemljišta i učinili veliki trošak. Latifići su
tražili da im se prizna pravo na iskrčenu zemlju, pa kako to
Vidovići nisu dali, morali su seliti sa kmetovskog selišta
čiji su vlasnici bili Latifići.198 Dobro su u Livnu često
nazivali Dobro polje Mehmed-age Latifića, zbog veličine
njegovih posjeda ovdje. Dio Dobrog je bio timar spahije
Osmana Latifića iz Livna koji su naslijedila njegova tri
sina.
Hrvati: BRNIĆI - ranije Pravdići; JOLIĆI - preselili iz
Priluke; KARADŽE -iz Ciste u Dalmaciji; KELAVE - iz Roškog
Polja; KRISTE - u Potočanima su 1741. godine; LUIĆI - iz
Lovreća u Dalmaciji; LJUBIČICI - doselili 1932. godine sa
Sviba u Dalmaciji; MAGLICE - preselili iz Grgurića.
Porijeklom iz Voštana u Dalmaciji; MANDIĆI - preselili iz
Grgurića; MANĐERALE - preselili iz Vidoša. Porijeklom su iz
Sinja; MARELJE - doselili iz Travnika. Ovdje su bili 1815.
godine; MARINČIĆI -preselili iz Suhače; MOSTARCI - preselili
iz Gubera; PRAVDIĆI - ovdje su bili 1741. godine; TOKIĆI -
preselili iz Potočana; VIDOVIĆI - grana Pravdića; VRDOLJACI
-preselili iz Srđevića; VUKIĆI - porijeklom iz Dalmacije.
Bošnjačke porodice: GUZILJI - iza smrti Mahmuta Guzilja iz
Dobrog kuću su naslijedili njegovi sinovi Derviš i Huso, te
njihove četiri sestre. Prodali su kuću 1905. godine Brnićima
i nekuda odselili; HUSKIĆI - imali su ovdje dvije kuće u
kojima su povremeno živjela dva brata: Adem i Mujo, sinovi
Agini. Na lastavici kuće koju su Huskići prodali Kelavama,
iznad prozora kuće, stajao je tarih u kome se spominje Hadži
Mustafa Huskić i godina 1279. (1862/63); LATIFIĆI - kuću i
kovanluk (pčelinjak) ovdje je imao Ibrahim Latifić, sin
Osmanov iz Livna. Posjede su ovdje imali SULTANOVIĆI.
LOPATINAC -
TUŠNICA
Niz naselja nalazi se u dolini rijeke Sturbe, koja je, od
Vidoša do Crne stine, proširena u manje polje. I ovdje su
naselja smještena uz obronke brda, kako je to u cijelom
Livanjskom polju pravilo, tražeći zaštitu brda i štedeći
plodnu zemlju ispod kuća. Na obodu ovog polja su Lopatinac,
Lopatice, Smričani, Potok, Drinova Međa, Sturba i Vidoši, a
zatim slijede Grgurići, Megdan, Potkraj i Tušnica
SMRIČANI
Mada bi Lopatice, Lopatinac, Glavice i Potok mogli smatrati
i posebnim selima, obzirom na njihovu međusobnu udaljenost,
obično se uzima da su to zaseoci Smričana. Naziv Smričani
spominje biskup Dragičević 1741. godine (Smricani). U selu
kod škole ima stećaka. Ovdje je bila Bušatlijina kula, koju
je, prema predaji, zapalio hajduk Šimić kada i Gagićevu u
Vržeralima. Gospodari zemlje i kmetova na ovom području bili
su livanjski begovi Bušatlije i Hamzalajbegovići, dok su
nešto zemlje imali Dizdari, Mulalići i drugi. Iznad Smričana
je gradina koja se naziva Gradac. Na Jezercu je smještena
nekropola sa 18 stećaka, slabije obrade i bez ukrasa. Na
području Lopatinca, na lokalitetu Brižine, nalazi se 8
stećaka podijeljenih u tri skupine. Radi se o pločama
utonulim u zemlju. Ostala su dva muslimanska groblja na
području Smričana.
Prije sela, iz smjera Livna, sa lijeve strane ceste je
Bušatlijino groblje. U njemu je ostalo vrlo malo starih
nišana i kamenih okvira mazarova. Po Aličiću u ovo groblje
su ukopavana samo ženska čeljad i djeca Bušatlija, jer
odrasli nisu umirali kod kuće, nego na brojnim bojištima.
Ovaj dio groblja je potpuno zapušten i devastiran. U drugom
dijelu groblja danas se ukopavaju Bašići iz Smričana. Drugo
se groblje, dosta veliko, nalazilo kod škole u Smričanima. U
njemu su, pored muslimanskih nadgrobnih spomenika, i
srednjovjekovni mašeti. Nekada je cesta prolazila u širokom
luku ispod groblja, da bi novi put presjekao groblje. Ostao
je samo jedan uski, neograđeni i zapušteni dio, uz desnu
stranu puta, te nekoliko mašeta pored škole. Na groblju je
sačuvan samo jedan poluuništeni bašluk, kako u selu kažu,
Terzićev. Kod škole se nalazi staro pravoslavno napušteno
groblje sa krstačama. Uz njega, na rubu vododerine, stoji
nekropola sa 26 stećaka.
Ovdje je više stalnih izvora. Iznad Lopatica je izvor
Brzumila, a iznad Smričana Sopot. Među toponimima na
području Smričana, Lopatica, Potoka i Lopatinca izdvajaju
se: Adica, Balbuša, Baltin dolac, Barjačić, Beglučina,
Beljanov dolac, Biluša, Brdine, Brdo, Brezine, Brižine,
Brzumila, Buljac, Cerova glavica, Ciganka, Čajra,
Ćevrljugašica, Divljakinja, Dočić, Dolnja i Gornja glavica,
Drage, Drvarska glavica, Duboka draga, Duga draga, Dujina
perlina, Gavranov kuk, Gluvuša, Gradac, Jandrića dolac,
Jezerac, Jezerovac, Kadinjača Glavica, Katunišće, Košara,
Kratelj, Krivodolice, Kuline, Ledine, Liščica, Luka,
Ljuljevac, Mala Milkovača, Matina draga, Metoka, Milković,
Mlava, Naplavci, Ograde, Oštra glavica, Pažinovac draga,
Pekara, Perline, Potočka draga, Površje, Prilivode, Prluša,
Prosine, Račino groblje, Rakita, Rastina, Rastovac,
Saltaguša, Seline, Sopot, Stanina, Strane, Stupe, Suva
ploča, Topla draga, Velika milkovača, Velika okreta,
Vodoskočija.
HRVATI: BELJANI - doselili iz Grabovice; BEVANDE - iz
Hercegovine; ČEČURE - s Roškog polja. Ovdje su 1815. godine;
ERCEZI - (u zaseoku Lopatice) iz Hercegovine; FRANIĆI;
JURKIĆI - iz Roškog Polja; KARADŽE iz Ciste u Dalmaciji;
KRIVICI - (u zaseoku Lopatice) preselili iz Jagodnjaka pod
Tušnicom. Daljim porijeklom od Bugojna; MANDIĆI - preselili
iz Potočana. Ovdje su 1815. godine; MIHALJEVIĆI - preselili
iz Podhuma 1934. godine; MILO VICI - iz Podgrađa, niže
Zadvarja u Dalmaciji; MIŠIĆI - god. 1815. su u Vidošima;
MIŠKO VICI - (u zaseoku Glavica) iz Tijarice u Dalmaciji.
Zvali se ranije Babić; PAVIĆI - preselili iz Podhuma.
Porijeklom iz Tijarice u Dalmaciji; PERKOVIĆI - (u zaseoku
Potok) doselili iz Mijakova Polja; PERVANI - iz Tijarice u
Dalmaciji; ŠOŠIĆI - iz Voštana u Dalmaciji; VIDOVIĆI - (u
zaseoku Lopatinac) preselili iz Dobrog; VUKOJE - iz Kočerina
u Dalmaciji.
Bošnjaci su: BAŠIĆI - nekadašnji Bušatlijini kmetovi
romskog porijekla. Žive na Ciganskom brdu iznad Smričana.200
MULALIĆ - ovdje su kuću imali Arif i Fazlo Mulalić, sinovi
Mujage, te njihove dvije sestre. Arif je živio u Livnu, a
Fazlo odselio u Tursku; TERZIĆ1 - jedna porodica livanjskih
Terzića doselila je u Smričane 1859. godine. Muho Terzić je
u Glavicama kupio zemlju od Bušatlija. Nije ih bilo 1893.
godine.
Srbi: PAŽINI - iz Gubera; POPARIĆI - preselili iz Prova iza
II svjetskog rata; RACE - dvije porodice Raca bile su 1893.
godine kmetovi sinova Jusufa Dizdara u Potoku. Preselili iz
Gubera; RADOJE - živjeli u Glavicama; SIMIĆI - iz Gubera;
ŽDERE - preselili iz Srđevića.
DRINOVAMEĐA
Nalazi se na brijegu između rijeka Sturbe i Žabljaka.
God. 1882. ovdje je bilo tek nekoliko kuća. Drinova Međa se
spominje 1813. godine kao selo nastanjeno muslimanskim,
katoličkim i pravoslavnim stanovništvom. Ovdje je jedna
nekropola sa 14 stećaka. Između Crne stine i Drinove Međe,
300 metara desno od starog puta, nalazi se manja nekropola
stećaka. Toponimi: Brižine, Čordin greb, Dočić, Dolac, Gaj,
Gazića polje, Gazića rivina, Kruška, Ledine, Lozančića gaj,
Mašet, Međica, Orlovača, Osridak, Pod, Šarića zidine.
Od Bošnjaka ovdje su oko 1880. zabilježeni: SEFERČEHAJIĆI
- Kuće su ovdje imale dvije porodice Seferčehajića: Mehe i
Juse, sinova Omera, te Sulje i Muje, sinova Alije. Njihovi
kmetovi u selu bili su Mamici, Tabaci, Milolože i
Krivici.201 Jedno gradilište na kome je nekada stajala kuća
posjedovali su Ibrahim i Nazif Gorušanin, sinovi Muharemovi.
U selu su imali nekoliko kmetskih selišta: Mamić, Tabak i
Konta.
STURBA Selo
je smješteno u blizini jakog vrela ove rijeke i odatle se
stere zapadu, na uskoj obali između rijeke i strmog brda.
Spominje se kao Studva 1711. godine kada je ovdje spahija
Murad imao timar vrijedan 4.400 akča. Selo i rijeka su
obilježeni današnjim oblikom Sturba na austrougarskim
topografskim sekcijama iz 1882. godine, ali je, na istim
mapama, rijeka ispod Gubera obilježena starijim oblikom
Studba i Stara Stndba, a ispod Priluke je i potok Studbica.
Iznad sela je Ivica gradina na kojoj je pronađena keramika.
Prema ovim nalazima kraj je bio naseljen u kasnom brončanom
i željeznom dobu. U Donjoj Sturbi ima stećaka bez natpisa i
ornamentike. Zemlja i većina kmetova pripadala je
Bušatlijama iz Livna, koji su u Donjoj Sturbi imali kulu i
odžak. Cijeli kraj, od Drinove Međe do Lopatinca,
uključujući Sturbu, bio je najvećim dijelom u vlasništvu
Bušatlija. Ovdje su Hamzalajbegovići iz Livna imali jedan
mlin.
U polju je, oko 150 metara južno od muslimanskog harema,
veća nekropola sa 44 stećka. Stećaka ima i iznad Anića kuća.
Muslimansko je groblje uz put, pored rijeke. Ovo je dosta
star harem, sa nišanima kvalitenije izrade i većih
dimenzija. Dva, sa kamenim sanducima, su veoma zanimljiva,
no jedan je pred rušenjem. Drugo je muslimansko groblje u
Donjoj Sturbi, na lokalitetu Grebnjače. Nišana nema, ostali
su samo kameni santrači utonuli u zemlju. Katoličko Šarića
groblje je u Donjoj Sturbi. Tu su naročito zanimljiva dva
stara križa arhaične izrade. U Donjoj sturbi također ima
stećaka. Jedna nekropola sa 9 stećaka je iznad kuće Stipe
Milolože. U Sturbi je više mlinova. Toponimi: Draga krajnja,
Duboka dola, Gnjilovača, Grabić, Grebnjače, Hamazajbegov
mlin, Ivici, Gradac, Klačina, Ležalo, Lulevac, Osoje,
Perijina draga. Plitki dolac, Pucaniša, Radović, Stupe,
Šamljin dolac, Širokovac, Velačka strana, Zgoni.
Bošnjaci su: KOSITEROVIĆI - begovi Kositerovići spominju
se još krajem XVII stoljeća. U Sturbi je Mahmut-beg
Kositerović 1854. godine bio vlasnik jedne vodenice. U
svojim Adnotaiones variae fra Grga Lozić, sredinom XIX
stoljeća bilježi da su begovi Kositerovići živjeli u Sturbi;
ORMANI - doselili su iz Ljubuškog kraja u XIX st. U selu
Rujašu kod Ljubuškog Ormani su imali svoju kulu. Njihov je
dolazak ovdje u vezi sa Bušatlijama koji su u Vitini kod
Ljubuškog imali odžak. Neki su Ormani živjeli na Kupreškom
polju u Otinovcima, odakle su nekuda odselili,203 a između
Priluke i Glamočkog polja bio je Ormanov han; VELAGIĆI -
preseli iz Golinjeva 1920. godine.
Smričana; PUŠKARI - prije se zvali Uvanović. Doselili iz
Dalmacije; VUKOVIĆI - iz Studenaca u Dalmaciji.
VIDOŠI Bogdanović
je 1768. godine selo zabilježio pod imenom Radinčić. Neki
autori donose da se selo do 40-ih godina XIX stoljeća zvalo
Radinčić, a da je zatim promijenjeno u Vidoše, prema nekoj
udovici Vidošević koja je fratrima poklonila zemlju za Crkvu
izgrađenu 1853. godine.204 Međutim, biskup Miletić bilježi
selo 1813. godine imenom Vidoši (Vidoshi parochia). Selo je
smješteno istočno od izvora Sturbe, nad kojim je Vidoška
gradina. Gradina je, prema nalazima na njoj, bila nastanjena
u prethistorijsko i rimsko doba. Neki drže da je ovdje bilo
rimsko naselje Ad Libros uz značajnu komunikaciju
Salona-Argentaria.205 Sjeverozapadno je Ivica gradina koja
ima nasuti bedem i manjih je dimenzija. Na njivama je
pronađeno rimske i druge keramike. Kod katoličkog groblja
Zelenjak nalazi se nekropola sa 5 stećaka koji su
najmonumentalniji na području Livanjskog polja. Ovi stećci
imaju razne ornamente: čovjeka sa mačem u lovu na jelena,
polumjesece, osmostrane zvijezde i si. U selu ima stećaka i
na na više drugih mjesta.
U groblju Zelenjak više je zanimljivih nadgrobnih
spomenika koji upadaju u oči svojom monumentalnošću i
arhaičnošću forme. Posebno je zanimljiv spomenik podignut
1884. godine Anđi Vukoja, te spomenik na kome je uklesana
porodična geneologija Braja od 1752. godine. Katolička crkva
je najstarija od postojećih katoličkih crkvi u livanjskom
kraju. Podignuta je 1854. godine, kako je napisano na ploči.
Oltar, završen 1870. godine, je djelo livanjskog majstora
Mate Radnića-Baje. Smatra se najvrijednijim Bajinim djelom.
Toponimi Vidoša: Antin dolac, Bajrak, Barin dolac, Bliznac,
Bralin potok, Brig, Brigulja, Čauša, Dražica, Dubokovac,
Gaj, Gorilovac, Gorilovac, Greda, Jezerac, Klačine, Kovčuša,
Kratelj, Liskovac, Lučnjak, Luke, Osoj, Rudine, Steljac,
Stipanov dolac, Šehin dolac, Uzbrdnica, Vidoška gradina,
Zgon.
Stanovnici su Hrvati: BABICI - iz Voštana u Dalmaciji;
BANDOVI - iz Tijarice u Dalmaciji; BATINIĆI - preselili iz
Miša oko 1925. godine; ČUBELIĆI - (i Ćubele) preselili iz
Potkraja. Porijeklom iz Dobranja u Dalmaciji; JOZIĆI - iz
Trilja kod Sinja; KRSTANOVIĆI - doselili od Šuice; LJUBASI -
iz Roškog Polja; MANĐERALE - iz Sinja; MATICI - iz Kamenskog
u Dalmaciji. Ova obitelj Matica bila je od davnine slobodna
i na vlastitoj zemlji;206 MIHALJEVIĆI - preselili iz
Potočana; MIŠICI - u Vidošima su 1815. godine; MLADINE -
preselili iz Bilog Polja; OMAZIĆI - doselili iz Vinice;
SUČIĆI - doselili iz Prisoja na Buškom blatu.
GRGURIĆI Imenom Gargurići (Gargurichi) selo naziva biskup
Dragičević 1741. godine, kao i Miletić 1813. godine (Gargurichi-
Lopaticze). U blizini je i selo Megdan. Na autrougarskim
topografskim kartama iz 1882. godine zabilježeno je pod
današnjim imenom. Ovdje je Mešanovo groblje sa sedam nišana
u koje su se ukopavali Begići, a vjerojatno i Karabezi.
Sadašnje stanovništvo Grgurića ovo groblje naziva Arama, što
je iskrivljeno od harem. Nalazi se na strmini sa lijeve
strane puta prema Tušnici, nasuprot odvojku koji vodi u
selo. Nekad je bilo ograđeno, no od prvobitne ograde skoro
ništa nije ostalo. Pažnju privlače dva gotovo uništena
sanduka sa nišanima. Jedan sanduk, ukrašen rozetama,
rasklopljen je, a nišan je pao pod pritiskom drveta izraslog
iz mezara. Nišani su šehitski, odnosno spahijski, sa
uklesanim sabljama, sjekirama i dugačkim bodežima
interesantne drške. Katoličko groblje u Grgurićima nosi ime
Zeleno groblje. U njemu je vrlo stara krstača sa
polumjesecom, križem i dvjema rozetama. Na Glavici iznad
Grgurića u stijeni je usađen usamljeni križ sa dva
polumjeseca na suprotnim stranama i rozetama.
Po predaji ovi detalji na križu su «moći» koje trebaju
štititi polja od grada i drugih nedaća. O Spasovdanu se na
ovom mjestu sastajao svijet radi blogoslova polja.207 U
zaseoku Dola (Bandovljeva Dola) danas je dosta kuća porodice
Bandov, nekadašnjih Begićevih kmetova, no nekada je tu
stajala samo jedna kuća. Bila je središte jedne od
najmnogobrojnijih patrijarhalnih kućnih zadruga u Livanjskom
polju. Zadrugom od 75 čeljadi upravljao je Ivan Bandov, a
funkcionirala je po principu samodovoljnosti: Tako je u
pomemitoj zadruzi Bandov Ivana, od 75 čeljadi, bilo samo 8
kosaca; jedan je vavik u mlin gonio i dogonio; dve su samo
vodu donosile; dve kruv kuvale; dve su vavik varile čorbu,
manistni, puru i uopšte samo ručak spremale; jedan je stalno
samo opanke pravio itd. U takvoj zadruzi, od svega što bi se
izradilo a prodalo, novac je išao starešini, pa makar i od
drvene čobanske kašike208 Na zidu Bandovljeve kuće stajala
je lijepo obrađena kamena ploča o dolasku Bandova u selo. U
selu su kmetska selišta posjedovali Mulići, Latifići,
Karabezi, Begići i drugi.209 Selo ima stalni izvor zvani
Bunar, koji ljeti ne presušuje. Ispod zaseoka Bandovi je
vrelo Stublina. Među toponimima izdvajaju se: Arama,
Beganovo groblje, Bevanda Ograda, Bućla, Demirovac potok,
Dubokovac, Đerov dolac, Glavica, Gromila, Jabuka, Jagodnjak,
Jarecišće, Kamenjaš, Kulušinac, Mandića glavica, Markasov
majdan, Martinovac, Meduša, Mramor brdo, Obešenjače,
Pašaninac vrilo, Plane, Prosajnovac, Rastovača, Risovac
vrilo, Risovača draga, Urje.
Od Bošnjaka poznati su: BEGIĆI - ova livanjska porodica je
imala kulu u Grgurićima, sa zidovima debljine preko 80 cm.
Svi prozori su bili osigurani čvrstim demirima. Tu je
stajala do 60-ih godina XX stoljeća kada je srušena od
Jankovića, nekadašnjih Begićevih kmetova, koji su tu
izgradili novu kuću.210 KARABEZI - oni su posljednji
Bošnjaci koji su ostali u Grgurićima. Karabegova kula bila
je u vlasništvu Arifa Karabega, koji je preselio u Livno.
Vjerojatno su Karabezi i Begići dvije grane istog roda.
HRVATI: BABICI - iz Voštana u Dalmaciji; BANDOVI - sa
Tijarice u Dalmaciji; BREŠIĆI - iz Dalmacije. Ovdje su 1815.
godine; DUVNJAC1 - starinom su od Duvna; JANKOVIĆI - iz
Dicma kod Sinja. Ovdje su 1741. godine; JOZIĆ1 - iz Trilja
kod Sinja; KRIŽANI - spominju se 1815. godine; KRSTANOVIĆI -
doselili od Šuice; MAGLICE - iz Voštana u Dalmaciji; MANDIĆI
- preselili iz Potočana; MIHALJEVIĆI - preselili iz Potočana;
MIŠIĆI - preselili iz Smričana; SUŠE - u Potočanima su 1815.
godine; ŠAKIĆI - porijeklom iz Dalmacije.
POTKRAJ
Nalazi se pri brdu, sa lijeve strane puta prema Tušnici.
Ispod sela je prostrana ravnica. Zemlja je ovdje pripadala
livanjskim Smajlagićima, te Karabezima, Čitačima i Jelečima.
Ovdje je stajala jedna stara kula koja je porušena.
Muslimanski harem je zapadno od sela. Na istočnoj strani
sela su temelji džamije i ostaci starog muslimanskog
groblja. Na lokalitetu Gnjilovača je staro katoličko Šipića
greblje, za koje se govori da je kužno. Ovdašnji toponimi
su: Bajaguše, Bukovača, Buljan strana, Duge njive, Džebino
korito, Erina draga, Galica strana, Gnjilovača, Kovan,
Kućetina draga, Lanište, Liskovi dolac, Livadice, Malo
plete, Mandak potok, Mrkodol, Musa, Novakov potok, Okapina,
Pandoševo lanište, plandišće, Pleće veliko, Proplanci,
Razdolje, Razvale, Risovac, Smrduša, Stupe, Šarina draga,
Šipića greblje, Šipovača, Žežnice.
Bošnjaci su: DŽEBE - kažu da su doselila 4 brata iz
Livna, odakle ih je protjerao Firdus, oduzevši im zemlju.
Bili su, navodno, u Firdusovoj službi. Jedan od njih, Rašid,
preselio je u Mostar, a trojica su ostala u Potkraju. God.
1893. bilo je 5 Džebinih kuća u Potkraju.2" U Prisoju je
1813. godine zabilježena jedna kuća Džebo-Rašković. Na
području Ljubunčića, Gubera i Suhače su oranice Džebuše.in
GASALI -ovdje je bila Gasalova kula. Danas tu žive Kulisi;
JELEČI - bila je jedna kuća Jeleča; RAMICI - doselili su iz
Stipanića kod Duvna; RIS - posljednji iz ove porodice Salko
Ris pokopan je u mjesno groblje. Ostale su Risove zidine na
suprotnoj strani polja od sela; SMAJLAGIĆ - ovdje je živio
Jusuf Smajlagić, koji se 1913. godine preselio u Livno. Iza
njega je ostala Smajlagića kula;213 UŠANOVIĆI - doselili iza
II svjetskog rata.
HRVATI: BABICI - iz Voštana u Dalmaciji; BANDOVI - sa
Tijarice u Dalmaciji; BREŠIĆI (ranije Mikulić) - porijeklom
iz Dalmacije; ČUBELIĆI - iz Dobranje u Dalmaciji; DŽEKE -
preselili sa Drinove Međe; KELAVE - preselili iz Dobrog oko
1900. godine; KOŽICE - doselili sa Drinove Međe; KRISTE -
preselili iz Dobrog; KRIVICI - iz Jagodnjaka pod Tušnicom.
Starinom su iz Bugojna; KULISI -doselili 1958. godine iz
Golinjeva. Zvali su se Mrkonjić; MANDIĆI - preselili iz
Grgurića; MANĐERALE - preselili iz Vidoša; MARELJE -
preselili iz Dobrog; MIHALJEVIĆI - preselili 1920. godine iz
Livna; MILORADI; PAVIĆI - preselili iz Podhuma. Porijeklom
su iz Dalmacije; PRAVDIĆI - preselili 1945. godine iz
Dobrog; SALAPIĆI - preselili iz Grboreza. Kažu da su sa
Klisa u Dalmaciji.
LIVANJSKA SELA I STANOVNIŠTVO
Najozbiljnije istraživanje sela Livanjskog polja i njihovog stanovništva uradio je 1961. godine M. Petrić. U istraživanju je koristio metodu usmene predaje o porijeklu rodova, kombinirajući ih sa popisima biskupa Dragičevića, Bogdanovića i Miletića, ali samo u slučaju katoličkog stanovništva.
Usmena metoda je pokazala da kod muslimanskog stanovništva ima vrlo malo predaje o eventualnom porijeklu (Petrić priznaje nedostatak pisanih tragova), ali nije konstatirao da najveći dio ovog stanovništva, po svoj prilici, nije doseljavao iz drugih krajeva van Livanjskog polja. Ipak je muslimanska populacija doseljena na Livanjsko polje krajem XVII i početkom XVIII stoljeća bila mala, obzirom da ukupni broj muslimana u Dalmaciji tada nije bio toliki da bi imao dominantnu ulogu. Njihova uloga je još manja kada se zna da su se ovi dalmatinski muslimani raspršili na širem području Bosne i Hercegovine. Islamizacija u ovo doba nije mogla imati ozbiljniji karakter, jer se Livno ne spominje kao područje gdje je to bilo izraženije. Oko 1720. godine u livanjskom kraju već se koncentriralo dosta zaima i spahija kojima su trebali novi timari i kmetovi umjesto izgubljenih u Dalmaciji. Odseljavanje dijela kršćanskog stanovništva dovelo je do ozbiljne nestašice radne snage, pa je svaki kmet bio dobrodošao. Nisu bez razloga Mehmed-beg Atlagić, Pašić Radosličić i Muhamed-beg Durakbegović čak zlatom i suknom podmićivali poglavare doseljeničkih banderija u Dalmaciji, kako bi se ovi povratili u Bosnu. Opraštala su se čak i nedjela u korist povratka.41 Koliko je učešće muslimanskog doseljeničkog stanovništva iz unutrašnjosti Bosne nije poznato, pa je svaka diskusija o tome izlišna. Poseban je nedostatak Petrićevog istraživanja što nije obuhvatio gradske rodove, jer zabilježeni bošnjački rodovi u selima čine oko 15 procenata gradskih od 1893. godine do danas. Kod hrvatskih i srpskih rodova odnos je obratan. Na ovaj način nije se mogla steći ni približna slika stanovništva livanjskog kraja. Sačuvano je izuzetno malo kadijskih sidžila iz Livna koji bi dijelom rasvijetlili problematiku bošnjačkih rodova.
Kod istraživanja hrvatskih rodova Petrić je za pojam
starosjedilaštva postavio kao referentnu točku popis biskupa
Dragičevića iz 1741. godine, kada je popisano 3.326 katolika
u livanjskim selima. Kako je 37 godina prije toga popisa u 7
sela bilo samo 400 katolika u livanjskom kraju, jasno je da
je većina tih «starosjedilaca» doselila u tom vremenu. Soldo
je koristio ovaj Petrićev rad za usporedbu migracija iz
Livanjskog polja na sinjsko područje prije XVII stoljeća i,
naravno, ovakav pojam starosjedilaštva, pa je među sinjskim
rodovima u XVII stoljeću tražio one koji su na Livanjsko
polje doselili tek u narednom stoljeću. Naravno da je na
ovaj način nastala cijela zbrka, posebno što nije vodeno
računa o prečestim promjenama prezimena. Doduše Soldo je
donio imena nekih rodova zabilježenih u dokumentima koji su
stigli iz livanjskog kraja na područje Sinja krajem XVII
stoljeća. On bilježi prezimena Anušić, Bogdanović, Borošić,
Delaš, Dragaš, Điorić, Filović, Jandrijević, Jelinčić,
Kiorić, Luković, Masnić, Mastelić, Milanović, Šabić, Šimić,
Vicić i Živanović, te trgovce Franju Mačukata i Juru Porču,
zanatliju Matu Ivanovića, te Petra Rubelja i Nikolu Milica.
Osim rijetkih, kasnije ovih
prezimena nema na Livanjskom polju.
Dio katoličkog stanovništva se vratio iza
rata na Livanjsko polje, ali je 1714-1718. godine opet
velikim dijelom prebjegao u Dalmaciju zbog novog rata. Iz
ovoga je vidljivo daje najveći dio katoličkog stanovništva,
koje je biskup Dragičević popisao 1741. godine, doselio na
Livanjsko polje nakon 1718. godine. Lika i Cetinska krajina
bili su veliki etnički mikser u kome su se izmiješali
došljaci iz Bosne i Hercegovine, starosjedilačko i vlaško
(morlačko) stanovništvo. Ovo se doseljavanje nastavilo i
kasnije, ali je najveći val bio početkom XIX stoljeća zbog
prilika u Dalmaciji. Poseban je problem poređenje prezimena
iz XIX i XX stoljeća sa onima od prije 250 ili 300 godina,
obzirom na njihovo često mijenjanje. I sami biskupi na
Livanjskom polju su bili suočeni sa problemom prezimena.
Krajem XIX stoljeća u Buškom blatu bilo je katoličkog
stanovništva bez prezimena. Iz iznesenih razloga ovaj rad
nije koristio očito prizvoljan termin starosjedilac za sve
tri etničke skupine.
Primjetno je kod
porijekla srpskih rodova da su doseljenici velikim dijelom
iz okolice Drniša, oko vrela Cetine, Knina, Vrlike i Kotara.
Nešto ih je i od Sinja. Iz Bosne je krajem XVII stoljeća u
Dalmaciju uz katolike prešlo dosta pravoslavnog
stanovništva, od kojih je dio, pod utjecajem franjevaca,
prešao na katoličanstvo. Osim unutrašnjeg doseljavanja važan
je moment 1876. godina, kada se iz sandžaka Bihać,
Banjaluka, Travnik i Novi Pazar razbježalo kršćansko
stanovništvo. Tom prilikom je 2500 osoba naseljeno u
Kadiluke Livno, Duvno i Glamoč.
Najmalobrojnije je stanovništvo ciganskog porijekla, o
kojemu je i najmanje podataka. Na području Bosne i
Hercegovine postojala je izrazita diferencijacija medu ovim
stanovništvom na tzv. Crne Cigane (Gurbeti), Karavlahe i
Bijele Cigane, od kojih su posljednji najbrojniji. Bijeli
Cigani su po selima i gradovima bili cijelo vrijeme strogo
separirani kao posebna grupa, kako od lokalnog muslimanskog
stanovništa, mada su pripadali u najvećem dijelu islamskoj
vjeri, tako i od nomadskih Cigana. Pravilo je da čine
posebne džemate u tzv. ciganskim mahalama (kiptivan
mahallesi), koje su se eufemistički nazivale karanfil
mahalama ili kalender mahalama.
Otuda i naziv Karanfilka za jednu livanjsku
gradsku ulicu. Hadžijahić je uočio pojavu da se Cigani često
situiraju po selima u blizini begovskih odžaka, u pokušaju
da nađu zaštitnike i da se odupru teškom diskriminatorskom i
teškom socijalnom položaju. O jednoj takvoj pojavi piše
Karaula, ne shvativši da naseljavanje grupe Cigana u selo
Ljubunčić nije hir begova Ljubunčića, nego jedna od čestih
pojava po bosanskim selima: ...suviše oni naseliše u
Ljubunčić Cigane, da im konje i Bedevie češu i timare; da
jim uz bubnje igraju i u svirale sviraju, a da ji keršćani
brezpalatno hrane; i da za višu sramotu svetom kerstu svoje
mertce na Glavici kopaju: ali Cigani poštenii od poganih
sverzikerstah, odmakoše svoje mertce od Glavice do Drage,
koja se i danas zove Ciganska Draga. Sličan je slučaj sa
Guberom što je primijetio i Jukić 1845. godine.
Guber jest selo na lijepom mjestu u ravnici, ali poradi
Cigana, koji svi otprije više nego sada kuća imali, drži se
za nastanbinu ciganjsku. Toponimi koji indiciraju na mjesta
življenja Cigana u livanjskim selima su relativno česti:
Ciganuša, Ciganka, Ciganski potok, Ciganska dolina, Ciganska
ada, Ciganski dolac, Ciganski put, Cigansko polje, Cigansko
brdo.
U opširnom defteru iz 1604 godine zabilježeni su slijedeći
toponimi na Livanjskom polju, u nahijama Hlivno i Sarumiše.
U hlivanjskoj nahiji su sela čije je ime ostalo gotovo
nepromijenjeno od tog popisa: Golinjava, Grborezi, Grgurići
(u), Lipe, Donji i Gornji Orgiiz, Podhum, Priluka. Vražen
Ralja (današnja Vržerala) i Žabjak, a u nahiji Sarumiše
Prhovo (sada Provo), Kovačić i G. Sanković (danas Sajković).
Nije poznato ili se dijelom pretpostavlja gdje su se
nalazila naselja (odnosno zemljišta) upisana u spomenutom
defteru pod imenima: Brdinić, Breste, Brešić, Brezine, Bučić,
Goj, Gorić, Grabovčinić, Griz (?), Hočilnić (Močilnić),
Isladina, Gorčica, Ismečani, Istnjane, Ivladović, Lihodub,
Lisan (Lišan), Lišara, Ljubin, Mesan (Mešan), Milećan, Mišan,
Osoćan, Ostoja, Pogilić (Podglinić), Popovčani, Preluga,
Prešić, Rastje (Rašje), Ravna, Svirište, Uzgon, Velja Vas,
Vrbljan, Vrbnica, Vrdo, Vrilovice i Zalužište Obzirom na
karakter popisnih deftera samo su dio ovih naziva stvarno
naselja, a ostalo su nazivi zemljišta.
Kako defteri za Bosanski sandžak do 1537.
godine, kao i za Kliski sandžak od njegovog osnivanja, nisu
prevedeni sa turskog jezika, to su ovdje podaci koje su
donosili pojedini autori, prije svega Spaho. Konačni i
korektni prevodi ovih popisa će nesumnjivo skinuti mnogo
tajnih velova sa imena naselja u prošlosti.Naselja, kao i
ljudi, s vremenom mijenjaju imena i te promjene nije lako
propratiti. Po pitanju utvrđivanja kompletne toponimije
livanjskog kraja nije gotovo ništa urađeno. Izvori toponima
donesenih na ovom mjestu su službene gruntovne i katastarske
knjige, te uporedna literatura. Dio donesenih toponima ipak
u tim izvorima nije moguće pronaći, mada su stari i u
upotrebi.
A. SARUMIŠKA (DONJA) NAHIJA
Idući od zapada, sa Grahovskog polja, cesta prema Livnu
prolazi kroz niz sela u Livanjskom polju koja su nekada
pripadala sarumiškoj, kasnije zvanoj Donjoj nahiji. O samoj
ovoj nahiji, za razliku od livanjske, nema mnogo drugih
podataka, izuzev onih koje pružaju turski defteri iz XVI i
početka XVII stoljeća, u kojima su popisi stanovništva i
tadašnjih naselja na tom području. Granica dvije nahije išla
je pravom crtom preko Livanjskog polja, dijeleći ga na dva
dijela. Na sjeveroistoku se nalazila između sela Kovačić i
Strupnić, pri čemu je posljednje bilo u livanjskoj, a
Kovačić u sarumiškoj nahiji. Sa suprotne strane polja
granica je bila na ponorima rijeke Jaruge, sa Čaprazlijama
na sarumiškoj, a Rujanima na livanjskoj strani.
Mada su sarumiška sela nekada bila dosta
dobro naseljena muslimanskim stanovništvom, ratovi sa kraja
XVII i
tokom XVIII stoljeća uzrokovala su njihovo povlačenje prema
istočnim selima i gradu i gotovo potpuno iščeznuće
materijalne kulture Bošnjaka na tome dijelu Livanjskog
polja. Izuzetak je selo Čelebić, zahvaljujući tome što se tu
nalazio ljetni odžak begova Firdusa, koji su, očito, znali
obraniti svoje. Ovo područje je bilo migracioni pravac
izbjegličkog kršćanskog stanovništva prema mletačkim
teritorijima i muslimanskog stanovništva iz dalmatinskih
krajeva uoči i nakon spomenutih ratova. Kasnije je, opet,
željeni cilj pravoslavnog i katoličkog stanovništva, koje će
se na poziv sarumiških i livanjskih zaima i spahija u masama
doseljavati na timare i čifluke po Livanjskom polju gdje je
bilo dovoljno mjesta i posla.
Od Darovnice
bosanskog kralja Stjepana iz 1400. godine, gdje se nabrajaju
naselja od "...dole od Zavoda u ime Vrdab, Lišćane,
Zabukovije, Sankoviće, Mlijane, Rujane, Lučniće, Čihoviće...",
do gore "...vsu vrhovinu Hlivanjsku...", čini se da nije
mnogo promijenjen način poimanja geografskih pojmova do
danas. I danas su zapadna područja polja "donje polje " ili
"donja sela", a sela na istočnoj strani "gornjepoljsko".
U geografskom smislu nekadašnjem polju
Seramisovu ili današnjem Donjem polju pripadaju redom sela
Grkovci, Crni Lug, Jaruga, Pržine Kazanci (Donji i Gornji),
Sajković, Gubin, Provo i Čaprazlije, sa jedne, te Nuglašica,
Bastasi, Bogdaši, Vrbica Bojmunte, Čelebić i Kovačić, sa
druge strane polja. Podjela sela sa Livanjskog polja na
dvije nanije u budućnosti je odredilo sudbinu ovih naselja,
prije svega u njihovoj etničkoj strukturi. Sela udaljenija
od dobro utvrđenog Livna bila su naseljena pokretljivijim
vlaškim stanovništvom, orijentiranim prije svega na
stočarsko privređivanje.
Zanimljivosti o selu Lopatice
Tako davnih 80-tih godina prošlog stoljeća da bi se omladina
mogla negdje zabavljati u slobodno vrijeme, osnovaše
DISKO KLUB u "Domu kulture" Vidoši, prepoznatljiv u
cijeloj općini Livno, pa i šire. Na tome se nije stalo
pa osnovaše MNK SELJAK LOPATICE (moja malenkost bila
jedan od osnivača), a taj SELJAK s par pojačanja iz
drugih sela postade prvak bivše države i treći u Europi.
Sve su to Lopatice. Nadalje selo Lopatice ima i 5
nogometnih sudaca 3 republičkog ranga. Prvi do sada
mislim i jedini, osnovaše i registriraše UDRUGU za
očuvanje okoliša i zelenila na svom području, prvi u
MZ-i Vidoši asvaltiraše selo i razvedoše javnu rasvjetu,
a više od 35 godina imamo seoski vodovod da bi unazad
nekoliko godina na izvoru rijeke Sturbe napravili crpnu
stanicu na istu se priključili i riješili pitanje zdrave
vode za našu djecu i unučad, a u čast tomu svake godine
selo Lopatice peče vola i organizira zabavu za svoje
mještane i drage nam goste. Eto to su Lopatice. Lopatice
su raritet za razliku drugih sela, kad u drugim selima
nema "žive duše" Lopatičana je na okupu tridesetak,
druže se, balotaju i kod "Kronbe" u kafiću kartaju i
zezaju se. Lopatičani su prvi koji imaju i svoju lovačku
kuću na izletištu "ĆATUŠA". Znači bitno je biti prvi u
nečemu, a kad te već drugi počnu slijediti to nije to.
Ž. Vukoja
DR. ALOIS
MOCK PO OCU LIVNJAKU HRVAT
STOGO ČUVANA OBITELJSKA TAJNA VICEKANCELARA
DR. ALOISA MOCKA
DR.ALOIS MOCK JE HRVAT, OTAC MU JE POKOJNI
ANTIŠA VUKADIN IZ PODGRADINE KOD LIVNA, KOJI JE BIO
TRGOVAC U BEČU
Za vrijeme
domovinskog rata austrijski novinari upitali su dr.
Aloisa Mocka, vicekancelara i ministra vanjskih
poslova Republike Austrije, zbog čega toliko pomaže
Hrvatskoj a on im je odgovorio: „Mene uz Hrvatsku i
Hrvate veže neraskidive veze. Dr. Mock ni tada, ni
kasnije nije objasnio te neraskidive veze, no sudeći
prema tvrdnjama njegovih rođaka, u venama dr. Mocka
teče hrvatska krv! On je kažu naši sugovornici, sin
Ante Vukadina, zvanog Antiša, gastarbajtera iz
Livna! U potrazi za Antišinom rodbinom u Podgradini
pored Livna pronašli smo Peru Milana Vukadina (86),
Antišina nećaka. „Moj stric otišao je u Beč 1929.
godine i bio je trgovac. Pričao je kako je tamo
upoznao majku Aloisa Mocka, Čehinju Katarinu, koja
je bila čistačica i njenog supruga. Antiša je s njim
bio dobar i nedugo nakon što su se upoznali Katarina
je ostala udovica bez djece. Kako je htjela dijete,
imali su vezu iz koje se rodio mali Alojs“ priča nam
Pere. Da je to istina, potvrdio nam je i Stipe Bulić
(67) iz Vancouvera čiji je pokojni otac bio prvi
Antišin rođak.
Prije
negoli će Katarina Mock roditi Aloisa, Antiša se
vratio u Livno i tamo ostao sve do 1939. godine, kad
je ponovno otišao u Beč iz kojeg se nije vratio sve
do demokratskih promjena u Hrvatskoj i BiH. U Livnu
je ostavio suprugu Maru i troje djece: pokojnu
Ljubu, te Ivana i Stipu. Antiša je prije Austrije
bio jako bogat. Imao je Livnu dvije kuće, od toga je
jedna nacionalizirana, a u Zagrebu je za vrijeme NDH
kupio kuću u Palićevoj 58. Prema pričanju moga oca,
Antša je odgajao i školovao Aloisa u Austriji i
svoju djecu u Livnu. Najmlađi sin Stipe završio je
medicinu i doktorirao je u Beču, a danas je liječnik
u Zagrebu, a sin mu Ivan živi u Livnu“ tvrdi Bulić.
Početkom devedesetih Antiša je došao u Zagreb gdje
je najprije živio kod sina Stipe, a onda otišao u
starački dom. „Umro je 2002. i pokopan na groblju u
Vržeralima pored svoje supruge Mare“ kazao je Pere.
O hrvatskim
korijenima nismo razgovarali s teško bolesnim Mockom,
jer nam je njegova supruga Edith rekla kako ne prima
novinare. A dr. Mock, vicekancelar i ministar
vanjskih poslova Austrije od 1987 – 1995. godine,
postao je svojevrsna politička ikona i jedan od
najzaslužnijih za priznanje neovisnosti Hrvatske, a
kasnije i Bosne i Hercegovine, te mu je na otoku
Braču podignut spomenik uz Hansa Dietricha Genschera
i papu Ivana Pavla ll.
Obrada:
selo Miši - Arena, listopad 2009
Za vrijeme Turske vladavine ovim područjima 99%
stanovništva je bilo nepismeno. Turskim vođama i begovima
jednostavno nije odgovaralo da stanovništvo bude obrazovano
i pismeno. Naime, smatrali su da će lakše upravljati sa
nepismenim i neukim stanovništvom i da će manje biti pobuna,
ustanaka i sl.
Sa slomom Osmanlijskog carstva na ove prostore dolazi
Austro-Ugarska 1878. godine koja je imala drugačije poglede
prema stanovništvu i njegovim potrebama. Mnoge stvari koje
stanovnici prije nisu smjeli raditi sada smiju. U tom
vremenu svećenik don Ivo Badrov pokreće ideju da se sagradi
škola u Podgradini koja bi mnogo pomogla u opismenjavanju
lokalnog stanovništva. Nakon što je dobio potrebne dozvole
od tadašnje vlasti započinje gradnja škole oko 1900. godine.
Škola je dovršena 1906. i odmah počinje sa radom.
Razrušena Brkina škola danas ( 2007. godina )
Budući da je ova škola bila prva i jedina u cijeloj župi
Podhum nisu je pohađali samo učenici iz Podgradine nego i
učenici iz ostalih sela iz župe Podhum ( Vržerala, Podhum,
Miši, Bilo polje, Golinjevo ). Pojedini učenici su pješačili
dnevno i po 12 kilometara po kiši snijegu, ledu... U školi
je bio zaposlen jedan učitelj i postojala su četiri razreda.
Cilj škole je prvenstveno bio da se smanji nepismenost
stanovništva koja je u to vrijeme bila prevelika, ali
nastojalo se učenike naučiti ponešto iz svoje povijesti,
kulture, glazbe, likovnog, biologije... Prema svemu ovome
štio je napisano škola opravdano nosi naziv ''kolijevka
pismenosti ovoga kraja'' jer je ustvari to i bila.
Kao što smo već napisali škola je započela sa radom 1906.
godine i radila je neprekidno sve do 1930. godine. Razlog
prestanka sa radom 1930. godine leži u činjenici da se u
Podgradini ( zaseok Glavica ) sagradila nova modernija škola
koja je preuzela ulogu obrazovanja stanovništva. U drugom
svijetskom ratu ''stara Brkina škola'' je nažalost bila
pljačkana u više navrata. Ukradeni su prozori, cigla sa
krova, unutrašnji namještaj i sve vrijedno što se u njoj
nalazilo. Danas Brkina škola leži zapuštena i gotovo do
temelja razrušena. (Preneseno
sa www.podgradina.net)
Počeli radovi u
župnoj Crkvi
Ovih
dana otpočeli su radovi na unutarnjem
uređenju župne Crkve u Podhumu.
Crkva će dobiti potpuno novi
izgled prezbiterija: novi oltar, ambon,
svetohranište, novi pod, krstionica,
postolja za kipove, ukrasi oko stupova,
dvije kamenice za sv.vodu na ulazu u crkvu,
sliku iza oltara te grijanje. Projekt
interijera crkve projektirao je dipl. ing.
arh. Stanislav Kale iz Metkovića.
Ukupna
cijena svih radova iznosi oko 200 000 KM.
Župnik je u
nedjelju pozvao župljane da se odazovu i
potpomognu financiranje radova u crkvi, za
dovršenje započetih radova obitelji bi
trebale izdvojiti po 500 KM. Također
je naglasio i da sve obitelji ne mogu dati
isto, pa je pozvao one koji to mogu da daju
nešto više. Oni koji ne mogu dati sve novce
od jedanput mogu to napraviti u više rata.
Ovom prigodom pozivamo i sve one koji
potječu iz ove župe da nam se pridruže
usvojim prilozima u uređenju naše i njihove
crkve.
Kao što je najavljeno početne
radove izvodi Ivica Miloloža iz Miša.
POlivalentno
djelo O spomeniku našem kultnom slikaru autora
Jakova Brdara, Livnjaka, koji je akademiju završio u
Ljubljani, a kiparstvo specijalizirao u Rimu i Parizu, Zidić
je govorio opširnije; evo samo sažimka:
- Djelo Jakova Brdara a moglo bi se
govoriti i o djelima u množini, jer je to jedan installatio
od dva elementa, dva postamenta i dva fizička lika, jest
uistinu vrlo smjelo ostvarenje i, moram reći, vrlo
interesantno. Ono zaista nije samo krik nekoga novog
figuralnog modernizma nego je to jedna studija, jedan učinak
koji ima više od jednog značenja. To je polivalentno djelo
koje pokazuje u drugom planu više-manje
realističko-ekspresivnu bistu, a u prednjem planu jedan
mutan, nejasan lik koji razvija našu maštu, asocijacije koje
nam govore nešto, a to su i Brdarove riječi, o unutrašnjem
liku nekoga drugog Jurkića, nekog Jurkića koji nije u toj
fizičkoj prepoznatljivosti ... Mladim Livnjacima i
Livanjkama onaj autentični, slični Jurkić ionako ništa ne
znači, jer on za njih živi u slikama. Koji je lik bliži
slikama, ovaj poetski, poetični, koji je Brdar pronašao u
kombinaciji svojih sjećanja, ili ovaj realistični, to je sad
teško reći, ali to je i dobro ...
Treba dodati još i to da se oko spomenika i
mjesta na kojem je postavljen u Livnu rasplamsala žučna
rasprava: ona zlobna i diletantska i on stručna,
dobrohotnija. Uostalom poznato je da i slikari i likovni
kritičari portret (je li to uopće slikarski genre?) vide,
gledaju i ocjenjuju dvojako: kao akademski (sličnost s
modelom) i psihološki (slobodni). Međutim, nedavno čitam:
"Figuracija se vraća", veli Zlatko Kauzlarić Atač. No to je
posve druga tema i ovdje o njoj nije riječ, već je riječ o
Igoru Zidiću, čovjeku sa stavom i principom, o kojem u
nastavku ovog teksta ne kanim napisati nikakav "Festschrift"
(svečanu publikaciju) nego zabilježiti jedno pošteno slovo
koje ovaj univerzalni kulturni poslenik zavređuje.
A. Mišković
Naša blaženica u skladnoj ljepoti javora
Prigodom proslave 30. obljetnice dolaska sestara Družbe
Kćeri Milosrđa u Ploče, župu Plina-Stablina, 8. svibnja
2005. godine postavljen je kip bl. Marije Propetog, djelo
livanjskog umjetnika i kipara Branka ivankovića Mite.
Ovaj je umjetnik izradio i oltarno raspelo za svetište bi.
Marije Propetog u Blatu, a uz izradu oltara, raspela i
drugih motiva poznat je i po izradi svetačkih likova, poput
sv. Leopolda Bogdana Mandića ili pak bi. Majke Terezije.
Kritičari ističu da on u svojini prikazima svetačkih
likovima više nastoji istaknuti onu njihovu ljudsku nego li
svetačku stranu.
Župnik fra Frano Laco je u ime cijele župe dao izraditi kip
bl. Marije Propetoga, utemeljiteljice izvorno hrvatske
redovničke zajednice, u znak zahvalnosti za prisutnost
sestara Kćeri Milosrđa i njihov predani rad u župnom
pastoralu. Budući da umjetnik nije dospio za tu prigodu
posve završiti svoje djelo, ove je godine u veljači iznova
prionuo poslu i njegovo je djelo zasjalo u punom sjaju,
reseći ulaz župne crkve Gospe Fatimske.
Lik Majke Marije Propetog Isusa - isklesan iz bijelog
javora, veličine 170 cm - svojom skladnoŠću i ljepotom
pozdravlja vjernike pri njihovu ulasku u Božji dom i pri
izlasku. Vjer¬nici se rado zadržavaju pred kipom u molitvi i
promišljanju, zahvalni Bogu za svetački lik ove hrvatske
žene i redovnice. Posebice svakog 9. u mjesecu, na spomen
njezina blagdana koji se slavi 9. srpnja, štovatelji bi.
Marije Propetoga okupljaju se na molitvu i utječu za zagovor
u svojim potrebama. Iz mjeseca u mjesec vidno se povećava
broj sudionika te pobožnosti.
Privatni muzej sa eksponatima iz petog
vijeka nove ere
Šezdesttrogodišnji
Izet Alić, umirovljeni limar iz Livna, u svom privatnom
muzeju starina ima više od 2.000 raznih eksponata, među
kojima se nalaze i predmeti iz perioda od petog do sedmog
vijeka nove ere.
Alić je strastveni zaljubljenik u starine s područja
livanjskog kraja koje je počeo skupljati prije dvadesetak
godina, a prikupljene predmete čuva u posebno izgrađenim
prostorijama svoje porodične kuće u Gornjem gradu.
Alićev muzej posjećuju brojni mediji, delegacije i đačke
ekskurzije, ali on nema podršku općinskih vlasti i
institucija za očuvanje ove vrijedne zbirke, kao ni osiguran
adekvatan prostor u kojem bi brojni eksponati bili na pravi
način zbrinuti i dostupni široj javnosti.
On je rekao Srni da je njegov muzej prošle godine posjetio i
ministar kulture i sporta Federacije BiH Gavrilo Grahovac,
koji je obećao financijsku pomoć, ali da je osim verbalne
podrške, sve ostalo na obećanjima.
Kipar Branko Ivanković
počeo klesati najveće Isusovo raspelo na svijetu
Kipar iz
Bile kod Livna Branko Ivanković Mito ovih je dana počeo
klesati Isusovo raspeće za koje tvrdi da će biti najveće
drveno raspelo na svijetu te da će tako ući u Guinnessovu
knjigu rekorda.
Ivanković, koji već 15 godina u slobodnoj formi oblikuje
sakralne likove u drvetu, kazao je da iz jednog komada
orahovog drveta na križu visine 9,10 metara kleše Isusovo
raspeće raspona tri metra i visine 2,20 metara te dodao da
nije poznato da je netko u svijetu do sada u drvetu uradio
raspeće i križ tih dimenzija.
Spomenuto kiparsko djelo Branko Ivanković Mito namjerava
završiti do kraja godine i to tako što će svakodnevno na
njemu raditi po četiri sata.
Kipar Ivanković iza sebe ima 16 samostalnih te veliki broj
zajedničkih izložbi u BiH, Republici Hrvatskoj i drugim
zemljama.
Administrativno uređenje BiH nakon 1945 godine i smještaj
Livna kao kotara u njoj
Godine 1952. Narodna
skupština Bosne i Hercegovine je donijela i proglasila novi
Zakon o podjeli teritorije NR Bosne i Hercegovine.
Njime su ukinute dotadašnje oblasti, a uvedena
upravno-teritorijalna podjela na: 66 srezova, 5 gradova i
418 općina, od kojih su 53 gradske općine.
Nakon
preuzimanja vlasti 28.09.1878. godine Austro-Ugarska počinje
uvoditi svoj, europski način upravljanja. To se u prvom redu
odnosi na sudstvo i s njim u vezi gruntovnicu i katastar,
javnu upravu, školstvo, zdravstvo i druge do tada potpuno
zanemarene javne potrebe. Iako postoje objavljeni radovi o
pobuni mještana Livna i okolice protiv Austrougarske, treba
ipak navesti kako su se pobunili uglavnom Turci i njihovi
sljedbenici kojima je život prije bio dobar i ugodan. Naime,
mještani su masovno bježali ispred turskog zuluma u
Dalmaciju pa se jedva čekalo da dođe do neke promjene.
Dolaskom austrougarske vlasti život postaje
lakši. Slobodno se išlo u crkvu, slobodno držale svinje,
seljak je kasnije oslobođen davanja trećine i još mnogo
toga. U to vrijeme mnogi izbjegli vraćaju se iz Dalmacije
svojim kućama. Pokretači svih kulturnih akcija u Livnu bili
su domaći ljudi, ali su zborovođe, dirigenti i režiseri
najčešće bili stranci. Danas se u Beču nalazi vrlo sadržajna
arhivska građa o Livnu. Među brojnim podacima i planovima
grada zanimljivo je da se spominje Livno kao utvrđeni grad u
Hercegovini.
Srednjovjekovni gradovi - (H)Livno
Kroz stoljeća dumanja
Grad
ponad Duman izvora bijaše mjesto višestoljetnog dumanja,
velikaškog i kraljevskog, dizdarskog i begovskog. Prošavši
živopisne uske ulice livanjske čaršije, gotovo na samom
kraju strmine, ugledah zidine livanjskog starog grada. Teško
pristupačan, odaje sliku nekad tvrde i po svom položaju
dobro branjene gradske fortifikacije. Zaglušujuća buka, koja
se ovdje podno starih zidina rađa u pećini Duman vrela,
prelama se o stoljetnu stijenu pokušavajući naći svoj
smiraj. Saznanje da su se ovi krajevi spominjali veoma
davno, još u devetom stoljeću, budi znatiželju o tomu kako
se ovdje živjelo, koji su sve ljudi ovuda prošli ili se pak
i zadržali. Koje su velmože i kraljevi odsjeli unutar ovih
tvrdih zidina? Kome je sve grad pripadao?
Možda bi samo huka bistričke vode dobrom slušatelju
ispripovijedala zaboravljene dane livanjskog grada. Njegova
povijest seže duboko u srednji vijek. Ne zna se točno tko je
i kada utemeljio grad, ali nema dvojbe da je znao odabrati
mjesto i položaj. Poput otvorenog dlana, prostrano Livanjsko
polje se predalo gradu koji se smjestio na strmim padinama
Bašaljkovca. Nijedna vojska niti trgovačka karavana nisu
mogli proći poljem a da to nisu opazile gradske straže. Dva
su naziva koji su obilježavali ovaj grad. Uz Hlivno, o čijem
podrijetlu naziva postoje različite teze, mnogo češće je bio
u uporabi naziv Bistrički grad. Taj naziv potječe od imena
drevne Župe Bistrica. Istina, kada bosanski kralj Ostoja na
pragu 15. stoljeća ovaj grad daruje vojvodi Hrvoju
Hrvatiniću, on navodi još jednu drevnu župu Hlivno a grad
naziva Bistričkim gradom. Kako god bilo, u sastav bosanske
banovine ova oblast ulazi u vrijeme vladavine bana Stjepana
II. Kotromanića, koji bosanske granice širi na tri velika
polja: Duvanjsko, Livanjsko i Glamočko, odnosno na Završje,
kako se taj prostor u srednjem vijeku nazivao.
Arheološka
iskapanja većeg obujma nisu poduzimana na ovom lokalitetu.
Stoga je i razumljivo da bi studiozna kampanja na iskapanju
otkrila brojne nalaze i rasvijetlila zatamnjene stranice
povijesti. Grad je po osmanskom osvajanju pretrpio brojne
preinake, odnosno nadogradnje i proširivanja, pa bi stoga
tek detaljna arheološka iskapanja dala uvid u
srednjovjekovne osnove grada, koje se danas mogu samo
naslutiti.
Sudeći po čestim spominjanjima u povijesnim vrelima, ovaj je
kraj, kao i sam Bistrički grad, igrao nezanemarivu ulogu u
unutarnjim bosanskim ali i međususjedskim odnosima. Ugarski,
primjerice, izvori navode da je Hlivno 1430. godine bilo u
posjedu bosanskog kralja.
Sam
Tvrtko II. godina spominje svoga kamerarija (dvorjanika)
Hristoju de Hlevna. I kralj Tomaš za svoje vladavine
spominje ovaj grad. Štoviše, on u njemu i boravi 1449.
godine, odakle izdaje pismo nazivajući Hlivno našim (svojim)
dvorom. Samo godinu dana ranije Hlivno se navodi kao grad
pod gospodstvom moćnog hercega Stjepana Kosače. Isti se
gospodar nad gradom ponad Duman izvora spominje i 1454.
godine. Veoma česte, gotovo učestale promjene gospodara nad
gradom, upućuju na to da je posjedovanje ovoga grada značilo
i dobar položaj u odmjeravanju političkih i drugih snaga na
tom prostoru. Ipak, snaga je i bila odlučujuća. Najjači su,
uz sva nadmetanja, zagospodarili Hlivnom. Osmanlije su u
proljetnom osvajanju Bosanskog kraljevstva 1463. osvojili i
Bistrički grad.
Potkraj
iste godine ugarski kralj Matijaš Korvin daruje ovaj grad
hercegovom sinu Vladislavu. Tri godine kasnije, 1466,
pojavit će se novi gospodar Hlivna. Ivaniš Vlatković te
godine sebe naziva vojvodom humske zemlje i Hlivna. Iako se
ne zna godina trajnog osmanskog osvajanja Hlivna, to sigurno
nije bilo mnogo kasnije. Zagospodarivši gradom,
Osmanlije su pojačali njegove bedeme i smjestili posadu
unutar grada. Hlivno će postati jedna od polaznih točaka za
osmanske upade u Dalmaciju.
Promišljajući
o srednjovjekovnoj povijesti Bistričkog grada djelomice
pronađoh odgovore na postavljena pitanja tko i kada je
prošao njegovim stazama i kulama, tko je sve gospodario
njegovim zidinama i motrio na polje podno njega. Čini se još
samo jeka Dumana produljuje ta promišljanja, podsjećajući na
stoljeća kraljevskih i velikaških, dizdarskih i begovskih
dumanja unutar grada.
LIMUN - tajna koja se
ljubomorno čuva !
Probajte ovo
Iscijedite pola limuna, razrijedite sa pola litre mlake vode
i piješ.
jednostavno, alkalizira tijelo, super je.
Limun (citrus) je čudotvoran proizvod za ubijanje
kancerogenih stanica. Snažniji je 10000 (deset tisuća) puta
od kemoterapije.
Zašto mi ovo saznajemo tek sada ?
Zato što postoje laboratorije koje su zainteresirane za
proizvodnju jedne sintetičke verzije koja će im donijeti
ogromnu zaradu.
Vi od sada možete pomoći jednom prijatelju obavještavajući
ga da je limunov sok blagotvoran za sprečavanje te bolesti.
Njegov ukus je lijep i ne stvara one strašne posljedice kao
kemoterapija.
Ako imate mogućnosti, zasadite limunovo drvo na terasi ili u
vrtu. Koliko ljudi umire dok se ljubomorno čuva ova tajna,
da ne bi bili pogođeni multimilioneri velikih korporacija.
Kao što znate, stablo limuna je nisko, ne zauzima mnogo
prostora i
poznato je po svojim raznolikim plodovima. Možete uzimati
limun na razne načine: možete jesti plod, cijediti ga i
praviti razna pića i kolače.
Pripisuju mu se razna svojstva, ali najpovoljniji efekat ima
na ciste i tumore. Ova biljka je dokazani lijek protiv svih
tipova raka.
Smatra se takođe da je on antimikrobski agens širokog
spektra protiv bakterijskih infekcija i gljivica, da je
efikasan protiv internih parazita i crijeva, da regulira
veoma visoki krvni pritisak i živčane poremećaje i da
djeluje antidepresivno.
Izvor ove informacije je fascinantan: on potiče od jednog od
najvećih proizvođača lijekova na svijetu, koji tvrdi da
poslije više od 20 godina rada u laboratoriji od 1970. god.
je konstantirano da limun uništava maligne stanice u
dvanaest vrsta raka, među kojima je rak debelog crijeva,
dojke, prostate, pluća i gušterače. Sastojci ove biljke su
pokazali da djeluju 10000 (deset tisuća) puta bolje od
Adiamicina, kemoterapijske droge za usporavanje rasta
kancerogenih stanica. Ono što je još iznenađujuće je to što
limun uništava kancerogene stanice, a ne utječe na zdrave
stanice.
Naučni institut za zdravlje, L. L. C. ; 819 N. Koz ul.,
Baltimore, MD, 1201.
Institut de Sciences de la Santé ; L. L.L., 819 N. Causez
Street,
Baltimore, MD 1201.
POŠALjITE SVIMA ! ! !
NE ČUVAJTE OVO SAMO ZA SEBE ILI ZA VAŠ SAJT ! ! ! ...
POŠALjITE PRIJATELjIMA. NEKA ZNAJU ! ! !
Žirović, 23.XII.
1800 - 20. VII. 1875. Naslikao: Gabrijel Jurkić
Fra Lovro Kraula
Fra Lovro Kraula rođen je u Žiroviću pokraj Livna.
Školovao se u Fojnici i u Mađarskoj. Bio je tajnik
biskupa fra A. Miletića. Drugi dio života proveo je
u livanjskom kraju kao gvardijan i župnik. Zaslužan
je za gradnju samostana i crkve na Gorici, a inače
je gradio crkve, župne kuće i škole.
Napisao je 1875. tzv. Spomenicu o položaju Hrvata
katolika u livanjskom kraju i dostavio je caru u
Beč, zbog čega je nase navukao gnjev osmanske
vlasti. Kad se, na blagdan sv. Ilije vraćao iz
Prispa nakon slavlja sv. mise, dočekala su ga tri
muslimana i udavila. Osmanske vlasti nisu dale ni
liječnika ni komisiju da ga pregleda, što su fratri
tražili. Bio je najprije pokopan u samostanskom
groblju u Gorici, a kasnije mu je tijelo preneseno u
samostansku crkvu.
Narod ga i danas štuje kao mučenika.
U
Svjetlu riječi, br. 274, od siječnja 2006, fra
Anđelko Barun opisuje njegovo ubojstvo:
"Umorni starac od 75 godina je 20. srpnja 1875.
poslije pučke mise,jašući na konju i moleći krunicu
prolazio ispod svog rodnog sela Žirovića. Upravo na
planiranom mjestu dočekali su ga, oborili s konja i
počeli daviti. Kad su vidjeli da to teško ide,
htjede ga Nuria jatagom probosti, ali mu Avdibeg
reče: Ne, zar ne znaš što nam je Mujaga rekao. Tada
ga okrenuše na prsa, glavu mu uvališe u pijesak, a
potom sva trojica sjedoše na njega. Nemoćni je
starac neko vrijeme zvao upomoć, ali se brzo ugušio.
Kad se osvjedočiše da je mrtav, krvnici se udaljiše.
Gledali su to čobani u polju. Čak se Jure Ištuk
približio i iz grma i izbliza motrio sve što se
događalo."
IZ ČISTA MIRA
Svijet je ovaj volio pjevati. I muškarci i žene. Pjevalo se
kad je god prilike za to bilo: u svatovima, na sijelima, u "čupaljama"
(kad se žene okupe da "čupaju" vunu); u "kupelicama" (kad se
na livadi skuplja sijeno); u "komušaljama" (kad se
"komušaju" kukuruzi); u "vlačiljama" (kad žene "vlače" vunu
ili lan); uz blago na pašnjaku; u "kopačima" (kad se
odmaralo na "mejašu" /međi/ između dvaju "galja" ili kad bi
njiva bila do kraja iskopana. Ništa neobično nije bilo da
netko u bilo kojoj situaciji, uz bilo kakav posao, ničim
vidljivim potaknut, onako "iz čista mira", za svoju dušu
zapjeva. O tome zorno svjedoči i ova zgoda. Orao na
Radovićima već postariji čovjek Nine Mišić /"Čokalo"/
(1874-1956) iz Sturbe, odličan pjevač koji je uživao u "ustresavici".
Volovi lagano vuku plug. Tišina.
Najednom začuje Nine kako Pauša, žena Nikole Manđerala iz
Vidoša, vrsna pjevačica ustresavice zapjeva gore daleko i
visoko na Vidoškoj gradini. Naredi on volovima: "Ohooo!"
Volovi stadoše. Nine će ti goniču volova: "Predahnimo malo,
brate! Da se u miru Katine pisme nauživamo". Pa kad Pauša
zamaknu s ovcama iza gradine i glas joj zamuknu, na Ninin
znak volovi opet skladno povukoše
i plug produži prekinutu brazdu. Ustresavica se pjevala u
svim selima, i svako je imao dobrih pjevača.
U Zagoričanima su, npr., ponajbolje "ustresali" Ilija
Ivković (Tomin) i Mate Mihaljević (Stipanov). Boško Babić
(1915-1995) iz Potkraja, osim stoje dobro guslio, vrlo je
vješto gusle i pravio i rezbario, a posebno lijepo na
sviralama svirao. Dobar majstor za pravljenje svirala bio je
Hrvoje Mihaljević (1909-1942) iz Zagoričana, a Marko Ćurić
/"Kudić"/ (1910-1953) iz Glavica veselje je donosio svugdje
gdje bi se oglasio svirkom na svom "miščiću". Svirale i
diple s "miščićem" (mijehom) svirali su i Stipica Perković
(1883-1959) iz Potoka i Stipe Suša (1911-2005) s Mejdana, a
u Zagoričanima još ranije je na miščiću svirao Mato Džeko
(1879-1938). Na dvojnicama najbolje je svirao Mirko
Mihaljević-Zuber (1906-1945).
Po vještini u sviranju na usnoj "muzici" (harmonici)
zapamćeni su Ivić Mandić (1914-1976) iz Potkraja, Pavo
Mihaljević (1915-1996) iz Zagoričana, Pero ("Žele") Matić
(r.1922) iz Vidoša. Uz usnu harmoniku igralo se "u kolu".
Ići "u kolo" značilo je u uobičajeno vrijeme naći se na
određenom mjestu radi zabave (radi pjesme i igre u kolu,
radi nadmetanja u bacanju kamena s ramena, nadmetanja u
trčanju i skakanju u dalj). U "kolu" se zagledali
("zamirali") momci i cure, koje su se odatle često i
"umicale". Čim bi se čulo: "Rekla je!", nastalo bi
podvriskivanje i cika, a izabranike bi opkolilo mnoštvo
radoznalih. Odatle bi uz pjesmu i vrisku cura pošla s momkom
njegovoj kući. U "kolu" se često samo dogovarala udaja, koju
je valjalo da potvrde curini roditelji. Stoga je momak sa
svojom družinom dolazio uvečer u djevojkinu kuću daje od
roditelja "išće". Odatle bi je uz pristanak roditelja
"umakao", ili bi se pak ugovorilo da sve ide "na lipo", a to
je značilo da je cura pristala na udaju, ali da će u
roditeljskoj kući ostati sve do vjenčanja (dok se u
međuvremenu ne obave sve
uobičajene procedure: od "kolača", "prošuje",
"prstenovanja", do triju "navišćenja" u crkvi.)."
U "kolu" bi se ašikovalo, dogovarala se noćna sijela.
Djevojka koja je obećala momku da joj može "doći na silo"
budna gaje te noći čekala. Kad bi se oglasio kucanjem na
njezin prozor, ona bi prilazila prozoru i nastavili bi
ašikovanje. Nakon više takvih "sila", kad bi se bolje
upoznali i zbližili, puštala bi momka u kuću da tamo "side".
Bilo je slučajeva da djevojka više momaka stavi na kušnju,
pa svakom obeća "silo". A kad bi se okupili pod njezinim
prozorom, morali su se "žakati", tj. tražiti od djevojke da
se izjasni koji će od njih ostati na silu. Već bi se
sutradan pročulo tko je sinoć kod te djevojke "dobio žaku"
(bio odbijen), a koga je ona odabrala. Bilo je takvih
djevojaka koje bi (da dođu na glas) namamile momka da ih
"dođe pitat" (zaprositi ih) pa ga pred svjedocima odbiju
("dadnu mu džigaru"). To bi bilo popraćeno mijaukanjem,
klepetom zvona i zajedljivim dobacivanjima prisutnih
radoznalaca, naročito dječurlije. Ali za veliki se grijeh
držalo kad netko momku kudi djevojku ("meće joj granu na
put").
Poslije božićnog ručka još od starine se u "kolo" išlo na
ledinu pod Džebinom gredom iznad Potkraja. Poslije se
uobičajilo da se svake nedjelje (od Božića do Uskrsa)
poslije podne kolo igra na Rudinama (nakon Drugog svjetskog
rata za nekoliko godina i u fratarskoj bašti uz Vidošku
crkvu) dok na koncu "kolo" nije sišlo u vidoški dom kad
Zelenog groblja. Kod crkve bi se utanačio i dogovor u kojem
selu i u čijoj kući će određenog dana biti "silo". Na
Stipanjdan se kolo igralo na Rudinama, na Ivanjdan kod
groblja u Zagoričanima (na mjestu današnje crkve). Vrijeme
"kola", zabave, ženidbe i udaje prestajalo bi na Poklade,
pred "Čistu sridu" (Pepelnicu). Pred Poklade po selima su
hodale "mačkare" Dječaci od 12 i mladići do 30 godina
oblačili su se kao svatovi i karikirali ih. Među "svatovima"
su "did" i "baba" i jedan zvonar. "Did" tjera magare na
kojemu su bisazi. Mačkare bi zastale pred svakom kućom i
otpjevale: "Evo sela i odžaka, / evo žene i čovika. / Ova
kuća od temelja, / muž i žena od plemena. / Ovde će nam
dobro biti, / dobro će nas darovati: dat će strina što je
vridna, / dat će ujna što je dužna, / dat će teta što je
rekla, / dat će baka što je jaka: /
oku sira trvenoga, / pleće mesa debeloga, / bocu vina rumenoga, / samun kruva
ljuljavoga".
U svim spomenutim prilikama pjesme i igre
bilo je na pretek. A kad je "kolo" preselilo kod vidoškog
doma, tad se već organiziraju i u domu priredbe i igranke. U
to vrijeme pri rudniku Tušnica radi kulturno-umjetničko
društvo "Stipo Omazić". Od početka (od 1953. god.) vodi ga
učitelj Anto Bilić, a potom nastavnica Božana Kasalo.
Priredbe i zabave priređivane su za Dan rudara i Prvi maj
održavale su se u Domu i u rudarskoj baraci u Tušnici, u
kojoj je za te potrebe bila izrađena improvizirana
pozornica. Tad se počelo igrati uz zvuke harmonike. Svirao
bi Ćamil Jahjefendić, električar zaposlen u "Rudniku".17
Godine 1954. u Livnu su kod braće Džaja (Mirka, Ive i Ante)
tromjesečni tečaj sviranja na harmonici završili Mile Krišto
(r. 1933) iz Dobrog i Pero Jozić /"Ćućur"/ (1931-1988) iz
Vidoša. Nekoliko godina oni će svirati na igrankama u Domu.
Prvu harmoniku u ovome kraju imao je Jozo Perković
(1914-2004) iz Glavica. Svoju "omega" kupio je 1923. godine.
Učio gaje svirati stariji mu brat Pero, tad već svršeni
učenik livanjske trgovačke škole. Nikica Jolić iz Katuna po
povratku s rada iz Belgije donio je 1935. godine harmoniku i
svirao na njoj. Lijepo je svirao i na fruli (kao i braća mu
Matko i Ilija).19 Rahmo Bašić iz Smričana uoči Drugog
svjetskog rata imao harmoniku i svirao na omladinskim
zabavama po sijelima. Ivo Miloloža (r. 1949. god.) iz Sturbe
profesionalno se bavi muzikom. Nakon završene srednje
muzičke škole u Sarajevu od 1966. godine član je Udruženja
estradnih umjetnika BiH, te član KUD-a "Ivo Lola Ribar" u
Sarajevu. Na harmonici je pratio mnoge velike pjevače
narodnih pjesama (Zairna Imamovića, Zoru Dubljević, Himzu
Polovinu, Šabana Šaulića, Mitra Mirića...), a svira i
ozbiljnu glazbu. S orkestrom "Buzuki" i ploče je snimao.
Luka Vidović (r. 1949. god.) iz Dobrog (poznatiji pod
nadimkom Slavko) pjevač je narodnih pjesama. Snimio je
nekoliko ploča. Njegov sin Dejan također se bavi muzikom.
Specijalizirao se kao klavijaturist u svom bendu "Makao".
Nakon Drugog svjetskog rata harmoniku je imao Perija
("Duleša") Milorad iz Potkraja, a njegov sin Slavko ("Best")
također je izrastao u dobrog pjevača koji zabavlja goste na
mnogim slavljima, i ne samo u ovoj župi. Do odlaska u
Austriju po tome je bio poznat i Milan Vidović (r. 1954) iz
Dobrog. Danas to isto čini i Boško Marelja (r. 1960) iz
Dobrog. Novo vrijeme donijelo je i novi repertoar, nove
melodije, novu muzičku pratnju obogaćenu drugim
instrumentima, moderna tehnička pomagala (mikrofone,
pojačala, snažne zvučnike). Današnji se mladi svijet na
drugačiji način zabavlja.
Preneseno iz knjige Stipe Manđerala: "S Vidoške
gradine".
O djelu
Gabrijela Jurkića:
Od
početka Jurkićevo djelo je u kontinuitetu prožeto blagošću i
poetičnošću njegove prirode, iako ga najprije prikazuju kao
"jednog od najvećih i najosebujnijih ličnosti čitavog
perioda" (1911-21.), a zatim ga potiskuju na marginu kao
"skromnog slikara svog kraja, arhajske jednostavnosti
gledanja". Činjenica je da je Jurkić svojim djelom i
osobnošću uvijek bio u suprotnosti sa strastvenošću i
borbenošću avangarde. Slučajnost ili sudbina odredila je
njegovo slikarsko školovanje u akademskom Beču.
Njegovo
prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je
romantičarskim raspoloženjem, inspiriran je krajolicima (Kod
ovaca, Marina I), a karakterizira ga i niz izvrsnih portreta
gdje uspijeva duboko proniknuti u biće sebi dragih i bliskih
ljudi i tako ih približiti i samom promatraču (Moja majka,
Fra Eugen).
Od
dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja,
postaje impresionistički slobodan, koristi se
poentilističkom tehnikom slikanja, uvodi više svjetla na
platno (kao da ga je oslobodio iz pukotine, jer ono je od
početka prisutno). Slika efekte svjetla i bijele boje
(Impresija, Snježna idila), otvarajući širok spektar boja
(Dvije sestre u suncu). Kako je sam rekao dotaknuo je svijet
koji nema granica.
U
svojoj možemo reći trećoj slikarskoj fazi, Gabrijel slika
bosanske krajolike, uspjevajući dočarati atmosferu određenog
trenutka, na bezvremenski način. Religioznost u njegovom
djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode, a ne kroz
religijske motive. Njemu se priroda otvorila, tražio je
ljepotu, dakle istinu i u tome je uspio.
Utočište
i mir nalazi u ateljeu franjevačkog samostana na Gorici. Tu
umire i svoje slike oporučno ostavlja samostanu, a time i
samom gradu Livnu. Godine 1995. u prostoriji FMGG-a otvorena
je galerija sa stalnim postavom slika Gabrijela Jurkića,
prema odabiru Ivice Šiška, akademskog slikara i profesora na
ALU u Zagrebu, uz podršku ministarstva za kulturu Republike
Hrvatske.
Osim
stalnog postava slika Gabrijela Jurkića, u prostorijama
samostana izložene su uz Gabrijelove i slike starih
majstora, kao i suvremenih umjetnika (Fra A.Kaić, I. Šeremet,
Lj. Lah, I. Šiško,...).
Na
Međunarodni dan muzeja 18. svibnja u prostorijama
novosagrađenog muzeja na Gorici u Livnu, u organizaciji
Franjevačkog muzeja i galerije Gorica – Livno, otvorena je
izložbacrteža
Gabrijela Jurkića pod nazivom „Umjetnik crta
posvećenje“.
Livno - grad bogate prošlosti
Na
području na kom prevladava kamen i škrta, ali plodna zemlja,
nastalo je jedno od najstarijih naselja u Europi koje je
poznato već 892. godine. Bogatstvo arhitekture, spomenika
kulture, ilirskih gradina starijih od 3000 godina,
srednjovjekovnih stećaka, crkvi i džamija, svjedoči o burnoj
povijesti i susretu različitih civilizacija na ovom
području.
U Livnu se održava i bogat kulturni program. Samo u
organizaciji Hrvatske matice iseljenika Bosne i Hercegovine
i Hrvatske kulturne zajednice održava se nekoliko vrlo
značajnih kulturnih priredbi od šireg interesa, kao
na primjer smotra hrvatskih pjevačkih zborova s područja F
BiH, zatim već tradicionalna smotra izvornih folklornih
skupina bosanskohercegovačkih Hrvata uz sudjelovanje 37
folklornih skupina s područja FBiH i preko tisuću amatera
te, također već tradicionalna, smotra hrvatskih puhačkih
orkestara u FBiH.
Livno
Livno
je grad u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Leži ispod
planine Cincar (2006 m nadmorske visine) i
brda Bašajkovac (oko 1000 m nadmorske visine), na 17.
stupnju istočne geografske dužine i 43,5. stupnju
sjeverne geografske širine. Grad se smjestio na uzvišenju,
na sjeveroistoku Livanjskog polja koje zahvaća
površinu od oko 410 km2. Gradu pripadaju sela: Zastinje,
Suhača, Mali i Veliki Kablići, Priluka, Prisap, Žirović,
Ljubunčić, Lusnić, Strupnić, Kovačić, Čelebić, Bojmunti,
Radanovci, Bogdaši, Vrbica, Sajković, Gubin, Provo,
Čaprazlije, Donji i Gornji Rujani, Lištani, Odžak, Ćajić,
Prolog, Lipa, Čuklić, Ćosanlije, Tribić, Orguz, Srđevići,
Bila, Zabrišće, Držanlije, Grborezi, Komorani, Guber,
Rapovine, Dobro, Potočani, Zagoričani, Žabljak, Drinova
Međa, Sturba, Potok, Smričani, Glavica, Tušnica, Potkraj,
Megdan, Grgurići, Vidoši, Lopatice, Lopatinac,
Golinjevo, Miši, Podhum, Vržerale i Podgradina. Livanjsko,
najveće kraško polje na svijetu, okružuju planine:
Cincar (prema Kupresu), Krug, Golija, Staretina i Šator
(prema Glamoču), Grabovica i Tušnica (prema
Tomislavgradu), te Dinara i Kamešnica (prema Sinju, RH).
Prema Bosanskom Grahovu nema planinski
masiv.
U gradu, odmah ispod Bašajkovca je izvor bistre vode, Duman,
koji stotinjak metara dalje postaje rijeka. Čista i
hladna Bistrica.
Prije naseljavanja Slavena, na području današnje općine
Livno živjelo je ilirsko pleme Dalmati, stočari, koji su
se kasnije bavili i trgovinom. Krajem 13. i početkom 14.
stoljeća, Livnom upravljaju sinovi hrvatskog bana Pavla
Šubića, te Mihovilovići. Sredinom 14. stoljeća Livnom
rukovode Galešići koji ga ustupaju ugarsko-hrvatskom
kralju Ludvigu I. Anžuvincu, nakon čije ga je smrti bosanski
kralj Stjepan Tvrtko pripojio Bosni 1387. godine.
Zadnje godine 14. stoljeća, bosanski kralj Stjepan Ostoja
darovao je livanjsku župu Hrvoju Vukčiću - Hrvatiniću,
a od 1430. do 1436. godine pod upravom je bosanskog kralja
Tvrtka II. Od 1444. do 1449. godine, u Livnu
je stolovao bosanski kralj Stjepan Tomaš. Nakon njega,
gradom je upravljao Vladislav Hercegović, te Ivaniš
Vlatković. (Stipo M. Crnjak)
...
„Nijedan čin ljubaznosti, ma kako malen bio,
nije uzaludan..“
Prvi
put pod ovim imenom spominje ga Dragičević 1741. godine. U
turskom defteru iz 1604. godine nije upisano ovakvo selo.
Ovo je staro selo begova Firdusa koji su tu kulu podigli još
1707. godine. Osim stare kule, koja danas pripada Rimcima,
na Firduse podsjeća mnoštvo toponima. Na području sela i u
neposrednoj okolici ima 12 ilirskih gromila, što dokazuje
kontinuitet naselja još od ilirskog doba. 
Posljednje
je sarumiško selo prema Livnu. Iznad sela se vide tragovi
rimske ceste, a u selu je nekoliko stećaka. Bilo je 1865.
godine naseljeno stanovnicima sve tri konfesije. Medu
vlasnicima kmetskih selišta u Kovačiću su livanjski
Hamzagići, Delalići i Šeremeti. Lozić je oko 1860. godine
našao u selu stari bunar zapušten od seljaka.
Smješten
je u vrhu jedne duboke uvale uvučene u podnožje planine
Golije koja dijeli Livanjsko i Glamočko polje. Na istočnom
dijelu sela je lokalitet Gradina sa dobro očuvanim nasipom
ovalnog oblika i primjercima stare keramike. Ime sela
spominje se 1733. godine, kada je neki Jovan iz Strupnića, u
blizini hlivanjske tvrđave, tužio Luku Jarika iz Dalmacije
zbog duga. U selu je velika nekropola sa 79 stećaka. 
Ime
je dobilo prema livanjskoj begovskoj porodici čiji je ovo
bio zeamet. U defteru iz 1604. godine upisan je toponim
Ljubin. Selu pripadaju zaseoci: Gornje Selo, Dolac ili Donje
Selo, Gnjila i Podkraj. Pod današnjim imenom selo spominje
1731. godine Salih Lubinčevi (iz Ljubunčića). Dragičević
selo 1741. godine zapisuje kao Glhibuncich. Selo je doticala
rimska cesta, a u blizini katoličkog groblja vidi se
srednjovjekovna nekropola sa stećcima od muljike. Na
lokalitetu Crkvina, prema predanju mještana, bila je stara
crkva. 
Selo
se dijeli na Donje i Gornje Rujane. Neki drže da je to
naselje Ruibne u povelji bosanskog kralja Stjepana Ostoje iz
1400. godine, no sve do 1741. godine nema sličnog imena u
popisima. Tada je biskup Dragičevic zabilježio Gornje i
Donje Rujane, koji se 1768. godine vode kao jedno selo. U Fojničkom grbovniku, među starom srednjovjekovnom gospodom,
spominje se Klešćić iz Rujana. Lozicu su stari seljani
pričali da se selo ranije zvalo Žilić, no u izvorima nema
sličnog imena. Selo je ležalo na jednoj od glavnih
tranzitnih ruta svih migracija stanovništva. 
Ranije se selo zvalo Atlagića odžak. Ova begovska
porodica javlja se u livanjskom kraju pod imenom Atlibegović
početkom XVII stoljeća i već u to vrijeme ima svoj odžak u
ovome selu. Bosanski kadija koji je 1637. godine odsjeo na
čifluku Atlibegovića spominje veliki hanedanski odžak.
Zapisao je da braća Atlagići svojim novcem goste putnike,
ponekad i po sto njih dnevno. 
Od
Prologa do Lipe sela su smještena pod Kamešnicom. Iza
Prologa slijede Orguz, Tribić, Ćosanlije, Čuklić i Lipa. Na
Kamešnici i terenima koji se spuštaju do sela mogu se naći
ovi toponimi: Bliznica, Bršćane, Bukovac, Burnjača, Čavinica,
Čorbovina, Debela kosa, Drage, Duića dolac, Goli humac,
Gradina, Gromila, Gromile, Gvozd, Jauci Humci, Janski humac,
Javornjak, Jazvina draga, Kolibalka, Konj, Krivodol, Krndije,
Kula na pisku. Kida Prolog, Kurjan, Lazine, Ledina ploča,
Livadice, Livodica voda, Medina, Mihaljevci, Mihaljevica,
Miličić, Milin klanac, Mrakova kuća, Oštra glavica, Pajnica,
Pašnjača, Police, Poljana, Privije, Ravni orgus, Razdolje,
Razorine, Seline, Seljačka vrata, Sinokos, Smrdljikovac,
Sfrmica, Šalovina gora, Šikal, Travarica, Trnove seline,
Trnovo polje, Turski dolac, Vrila.
Selo je dobilo ime po planini Prolog pod kojom je smješteno.
Leži na kraju jedne duboke drage koja odatle vodi ka vrhu
Prologa i predstavlja prirodni put iz Livanjskog polja prema
Dalmaciji. Stazom iz podnožja Prologa još su u srednjem
vijeku prolazile trgovačke karavane iz Bosne prema Splitu, a
prava cesta je napravljena tek u XIX stoljeću. Za kontrolu
tog trgovačkog puta izgrađena je kula sa jakom posadom na
Vrhu Prologa. Njena važnost se ogledala i u tome što je
imala posadu od 40 ljudi i dizdara, a to je zaista rijetko
kada se radi o kulama. 
Nadovezuje
se na Prolog i pruža pod Kamešnicom prema istoku. Stalno
naselje na mjestu Orguza postojalo je još u prahistorijsko
vrijeme, kako su pokazali nalazi na gradini iznad sela.
Ispod gradine je vodila rimska cesta. Pod imenom Možda je to
Orrus koji se spominje 1400. godine u darovnici bosanskog
kralja Ostoje (... iz Orus).
Selo
je udaljeno samo 500 metara od Ćosanlija. Ime mu se
pojavljuje prvi put 1711. godine kao zeamet zaima Mehmeda.
Čuklić je u XVIII stoljeću svojina livanjskih begova
Ljubunčića i vjerojatno je zaim Mehmed pripadnik ove
porodice. U bici kod Banjaluke, u boju sa Austrijancima,
poginuo je jedan od Ljubunčića iz Čuklića (... Beg Ljubunčić
od sela Čuklića). Selo je poslije pripalo Atlagićima. Kuću
je u Čukliću 1817. godine posjedovao Mehmed-beg Atlagić. Od
davnina ovdje su svoj timar imale i spahije Karalići iz
Skopja. O tome donosi Karaula: Svake godine dogagjali su se
veliki inadi megju Župnicim i Spahijama i Karalićim; tako
god. 1832. u miesecu Rujnu (septembru) po noći pobjego iz
Čuklića u Vidoše k meni č.o. Mato Antunović Fojničak, gorko
plačući na zulum Karalića. U selu su kasnije posjede imali
sarajevski Ćurčići i Huskići iz Livna.
Između
Lipe i Podgradine nema sela, što je začudno. No sa druge
strane ovog uskog rukavca Livanjskog polja, u dužinu gotovo
cijelog Tribnja od Bile do Podhuma, smjestilo se selo
Srđevići. U popisu bosanskih spahija 1711. godine upisano je
selo Budimić u hlivanjskoj nahiji, što može biti današnji
Budmilić. Budimić je tada bio timar spahije Mustafe,
vrijedan 6.000 akča. U austrogarskim topografskim mapama iz
1882. godine Srđevići su prikazani kao veoma razvučeno selo
sa nekoliko izolovanih i međusobno udaljenih zaselaka:
Budmilić (danas kažu
Selo
je usred ravnice koja veže Srđevičko i Bilo polje. Ime je
dobilo po ponoru Vražje ralje. Spominje se već 1400. godine
u darovnici bosanskog kralja kao Važerac. Klaić pogrešno
donosi oblik Predislav iz Vražerak, a potom, nabrajajući
sela piše ga kao Vražerane (Varšerale). U Defteru iz 1604.
godine selo se naziva Vražen Ralja, dok je na smotri
bosanskih spahija 1711. godine na rijeci Prut upisan naziv
Vražerale. Te je godine svoj timar u ovome selu imao spahija
Ahmed. Timar je donosio 4.800 akči. Biskup Dragičević ih
bilježi 1743. godine kao Vraxerali, Bogdanović 1768.
Vrasarela, a Miletić 1813. Vraxerala. Selo je u XIX stoljeću
pripadalo begovima Gagićima, koji su tu imali svoj odžak i
uz njega kulu. 
Selo je smješteno na brdu između Podhuma i Golinjeva.
Naselje je nastanjeno u srednjem vijeku, a kasnije je
nastavilo da egzistira pod istim imenom. Spominje se 1400.
godine (Vučihna Mratinović iz Miš); 1470 - Misi; 1604 -
Mešan; 1711 - Mišani; 1741 - Missi. Na lokalitetu Bili brig
smještena je velika nekropola stećaka, koja je po broju
grobnica najveća u livanjskom kraju. Broji 181 stećak, od
čega je samo 18 sanduka. U Kliskom groblju, zapadno od ove
nekropole, pored arhaičnih nadgrobnih spomenika ima pet
stećaka, a tri su na manjem uzvišenju. 
Posljednje selo u ovome nizu je Golinjevo, smješteno
ispod padina Male Tušnice. Sastoji se od zaselaka Kula,
Velagiči i Golinjevo. Selo je ranije nosilo ime Vučić. U
defteru s kraja XV st. zapisano je kao Večuć (Večoć), a
1604. godine ima već ime Golinjava. No, 1711. godine vodi se
kao Vučić. Tada je spahija Mustafa u Vučiću imao timar
vrijedan 4.866 akča. Selo se razvilo, pa je Vučić bio
zaselak Golinjava nastanjen kršćanskim stanovništvom,
zapravo onaj dio koji je krajem XIX stoljeća ucrtan u
austrougarskim topografskim mapama kao zaselak Golinjevo.
Radi toga je tako obilježen timar spahije Mustafe. I tokom
XVIII st. naziva se Golinjevo.139 Biskupi Dragičević i
Bogdanović ga 1741., odnosno 1768. godine upisuju pod imenom
Vucichi. Toponimi sa nazivom Golinjevo sreću se i na drugim
mjestima u Livanjskom polju. Iznad sela je lokalitet
Gradina. 
Smješteno
je na brijegu, desno od ceste koja vodi od Splita prema
Livnu. U defteru iz 1604. godine upisana su dva toponima
koja podsjećaju na ime sela: Breste i Brešić. Dragičević
selo 1741. godine bilježi u obliku Zabrischie, a Bogdanović
1768. godine kao Zabriska. Imanja su ovdje imali Huskići,
Mulalići, Muftići i Čizmici iz Livna, te Durutbegovići iz
Skoplja.153 Na Sturbi ispod Zabrišća stoji Brdarev mlin.154
Toponimi Zabrišća: Bajrak, Baljkuše, Barovine, Begluk,
Biošnica, Bioštica, Boričevina, Brašnica, Brusnica potok,
Ciganski put, Cipac, Čupeljuša, Ćurutalije, Debeljača,
Dranuša, Džamuša, Gnjilovače, Grgine njivice, Huskuše,
Jandruša, Jažva, Kalabuša, Konopi, Krivi begluk, Lugulja,
Luka, Lusčice, Mašet, Medakuša, Mejdan, Okruglica, Okrugljač,
Otok, Perkuša, Pipičino staro kućište, Piskulja, Prosine,
Pučiguz, Rakita, Rivine, Roduše, Spahino vrilo, Spužipolje,
Strujuša, Stup, Sturbica, Vrbica, Zabušni lisac (Zabriške
liske).
Selo
je smješteno uz put koji vodi od Gubera prema Prologu. Na
topografskoj karti iz 1882. godine uz put je bio samo han
Grborezi (Sušica han), dok su dva zaseoka bila u polju,
dosta udaljena od ceste. Razlog tome je što su graditelji
ceste od Gubera do Prologa, izgrađene iza 1860. godine,
izabrali najkraći pravac preko polja, te ostavili Komorane i
Grboreze u polju. Tek mnogo kasnije su počele nicati kuće uz
cestu. Grborezi se spominju u turskom defteru iz 1604.
godine pod današnjim imenom, pa, zatim, u popisu biskupa
Bogdanovića 1768. godine u obliku Garbavzi. Miletić ih 1813.
zapisuje kao Garborecz. U selu i njegovoj okolici
ustanovljeno je postojanje 284 stećka. Na lokalitetu
Mramorje je velika nekropola sa 86 stećaka u obliku sanduka.
Dobar broj je amorfnih formi, slabije obrađenih i bez
plastičnih ukrasa. Ova je nekropola detaljno istražena od
1954-1956. godine i otkriveni su značajni predmeti. Od
ukupno 265 grobova, nalazi su nađeni u 73 grobnice, sa 146
predmeta, većinom nakita. Muslimansko groblje nalazi se uz
glavnu cestu prema Prologu, sa desne strane. 
Selo
se od puta pružilo u polje uz potok. No, kao i Grborezi,
Komorani nisu 1882. godine imali, kao danas, kuće uz put
koje povezuju selo sa glavnom cestom. Pod ovim imenom (Comorani)
bilježi ga tek 1741. biskup Dragičević. Muslimanskog groblja
ovdje nema. Pokopavaju se na groblju u obližnjim Grborezima.
U selu su dva pravoslavna groblja, od kojih je jedno, zvano
Jankovo groblje, manje i starije sa 7 stećaka nepravilne
forme i utonulih u zemlju. U njemu su spomenici i križevi iz
1797. i 1803. godine. Groblje je vrlo zapušteno, a grobnice
oštećene. Drugo je pravoslavno groblje novije. Zemlja je
najvećim dijelom bila u rukama Borića, posebno površine
zvane Begluk. Imali su mnogobrojne kmetove do Lusnića.
Toponimi u Komoranima su: Begluk, Bent, Bililo, Boruše,
Jankovo groblje, Krivuša, Mejdan, Obćinica, Saltaguša,
Šćetuša.
Pod
Držanlijama se danas podrazumijeva nekoliko zaselaka koja se
smjestila sa desne strane rijeke Sturbe. Na topografskim
mapama iz 1882. godine to su grupe kuća sa nazivima Golubić,
Karijani, Trčić, Držanlija dolnja, Držanlija srednja i
Držanlija Gornja. Tek 1768. godine Bogdanović donosi naziv
Darxanlia, a Miletić 1813. godine Darxanlie. Pod ovim imenom
su se podrazumijevale samo Držanlije, jer su Golubić (Golubich)
i Karijani posebno zabilježeni. U ranijim popisima ne nalaze
se ovi ili slični nazivi. Prema ovome su tek iza sredine
XVIII stoljeća nastali nazivi Karijani, Trčić i Držanlija
ili su tek tada formirana naselja. Prema broju kuća moglo bi
prije biti ovo drugo. Zemlja je pripadala begovima
Ljubunčićima. Ovdje su zemlje imali Pirije, Karaosmanovići,
Borići i Stanišići iz Livna, Konte izt Držanlija, Hodžići i
Milaci iz Grboreza, Ćupe i Burkići iz Gubera (na Golubiću),
itd. 
Naselje
se smjestilo iznad rijeke Žabljak, na obronku brda. God.
1882. sastojalo se od tri mala zaseoka: dva sa imenom
Rapovine i treći, sjeverozapadno od Rapovina, pod nazivom
Arnauti. Zapadno, iznad današnje ceste, stoji naselje Borića
Karaula, poslije prozvano Kaursko selo ili Kauri, podjednako
udaljeno od Piragića Doca i Rapovina. Ime Borića karaule
nastalo po velikoj kuli koju su Borići imali na tom mjestu,
prije nego su preselili u Guber i Komorane. Arnauti nose ime
po istoimenoj srpskoj porodici koja je tu živjela. Naziv
Rapovine donosi Bogdanović 1768. godine i Miletić 1813.
godine, ali u ranijim popisima ga nema. 
Ovo
je danas naselje koje se pruža od izvora Žabljaka do Mušića
sela, a istovremeno se stopilo sa Brinom na sjeveru. Na
topografskim mapama iz 1882. godine slika je bila drugačija,
jer je tada bilo nekoliko, međusobno dosta udaljenih
zaselaka sa imenima Žabljak Gornji, Žabljak Dolnji,
Selamović i Vejzagića kuće. Nekoliko kuća između Žabljaka i
Držanlija nosi ime Stupe, po nekadašnjim stupama u Crnoj
stini ispod zaseoka.. Pod imenom Žabjak selo se spominje
1604. godine u popisu Kliskog sandžaka. Dragičević ga 1741.
godine zapisuje kao Žabić (Xshabich), a Miletić 1813. godine
pod nazivom Žabar (Xabar). Jukić Žabljak opisuje 1851.
godine ovako: selo, kod koga izvire rijeka toga imena,
bogata sitnom ribom, ali ne slatkom, 'pirak' zvanom; ovdje
se lijep kamen 'muljika' zvani, kopa, jest nažutkast i
prikladan za rezanje.
Ispod
okomite planinske grede koja se od Livna pruža sve do Borove
Glave, ponegdje prokinute vododerinama i stazama za ljude i
stoku (klancima), smjestila su se sela Podgreda, Potočani i
Zagoričani. Dolje, ispod uske ravnice, smjestilo se Dobro,
selo koje kao prsten okružuje neveliko Dobranjsko polje.
Iznad ovih sela je široka visoravan Krug, koja završava
planinom Cincar na sjeveru, a Borovim poljem na jugoistoku.
Toponimija Kruga je u uskoj vezi sa stanovnicima iz sela od
Podgrede do Zagoričana, jer je stočarstvo bilo osnovna
privredna djelatnost, a na Krugu su bila glavna ispasišta.
Među toponimima su: 
Selo
nije odmah ispod kamene grede kao što je susjedna Podgreda,
nego je smješteno niže. Današnje ime sela se spominje 1592.
godine: Hudaverdi Mehmed-beg, zaim Kliskog sandžaka imao je
dva zemljišta u nahiji Hlivno, u livi Krka (?), u selu
Potočanima: dio Emina Ćejvana, starješine tog sela i čifluk
Velije, haračbaše u Potočanima. Pod istim imenom javlja se i
1741. godine. Na širem području sela, počev od Begovače,
više je mjesta gdje se nalaze gromile i stećci. Na
Klačinama, pod Nikolića gredom, ostaci su gradine. U zaseoku
Mihaljevići, ispod same Grede, lokalitet je Crkvica. Južno
od sela, u Gustoj strani, te na Golobrdu, smještene su
nekropole stećaka. U istom zaseoku je tvrda Brkića kula
zidana od kamena. Radi se, ustvari, o Džeparovoj kuli koja
je u ruke Brkića došla nakon što su sinovi Zulfikara Džepara
odselili u Tursku. Imala je svojevremeno tri kata, a poslije
je svedena na dva. 
Selo
je smješteno u blizini jakog vrela ove rijeke i odatle se
stere zapadu, na uskoj obali između rijeke i strmog brda.
Spominje se kao Studva 1711. godine kada je ovdje spahija
Murad imao timar vrijedan 4.400 akča. Selo i rijeka su
obilježeni današnjim oblikom Sturba na austrougarskim
topografskim sekcijama iz 1882. godine, ali je, na istim
mapama, rijeka ispod Gubera obilježena starijim oblikom
Studba i Stara Stndba, a ispod Priluke je i potok Studbica.
Iznad sela je Ivica gradina na kojoj je pronađena keramika.
Prema ovim nalazima kraj je bio naseljen u kasnom brončanom
i željeznom dobu. U Donjoj Sturbi ima stećaka bez natpisa i
ornamentike. Zemlja i većina kmetova pripadala je
Bušatlijama iz Livna, koji su u Donjoj Sturbi imali kulu i
odžak. Cijeli kraj, od Drinove Međe do Lopatinca,
uključujući Sturbu, bio je najvećim dijelom u vlasništvu
Bušatlija. Ovdje su Hamzalajbegovići iz Livna imali jedan
mlin.
Bogdanović
je 1768. godine selo zabilježio pod imenom Radinčić. Neki
autori donose da se selo do 40-ih godina XIX stoljeća zvalo
Radinčić, a da je zatim promijenjeno u Vidoše, prema nekoj
udovici Vidošević koja je fratrima poklonila zemlju za Crkvu
izgrađenu 1853. godine.204 Međutim, biskup Miletić bilježi
selo 1813. godine imenom Vidoši (Vidoshi parochia). Selo je
smješteno istočno od izvora Sturbe, nad kojim je Vidoška
gradina. Gradina je, prema nalazima na njoj, bila nastanjena
u prethistorijsko i rimsko doba. Neki drže da je ovdje bilo
rimsko naselje Ad Libros uz značajnu komunikaciju
Salona-Argentaria.205 Sjeverozapadno je Ivica gradina koja
ima nasuti bedem i manjih je dimenzija. Na njivama je
pronađeno rimske i druge keramike. Kod katoličkog groblja
Zelenjak nalazi se nekropola sa 5 stećaka koji su
najmonumentalniji na području Livanjskog polja. Ovi stećci
imaju razne ornamente: čovjeka sa mačem u lovu na jelena,
polumjesece, osmostrane zvijezde i si. U selu ima stećaka i
na na više drugih mjesta. 
Najozbiljnije istraživanje sela Livanjskog polja i njihovog stanovništva uradio je 1961. godine M. Petrić. U istraživanju je koristio metodu usmene predaje o porijeklu rodova, kombinirajući ih sa popisima biskupa Dragičevića, Bogdanovića i Miletića, ali samo u slučaju katoličkog stanovništva.
Šezdesttrogodišnji
Izet Alić, umirovljeni limar iz Livna, u svom privatnom
muzeju starina ima više od 2.000 raznih eksponata, među
kojima se nalaze i predmeti iz perioda od petog do sedmog
vijeka nove ere.
Kipar iz
Bile kod Livna Branko Ivanković Mito ovih je dana počeo
klesati Isusovo raspeće za koje tvrdi da će biti najveće
drveno raspelo na svijetu te da će tako ući u Guinnessovu
knjigu rekorda.
Godine 1952. Narodna
skupština Bosne i Hercegovine je donijela i proglasila novi
Zakon o podjeli teritorije NR Bosne i Hercegovine. 
Nakon
preuzimanja vlasti 28.09.1878. godine Austro-Ugarska počinje
uvoditi svoj, europski način upravljanja. To se u prvom redu
odnosi na sudstvo i s njim u vezi gruntovnicu i katastar,
javnu upravu, školstvo, zdravstvo i druge do tada potpuno
zanemarene javne potrebe. Iako postoje objavljeni radovi o
pobuni mještana Livna i okolice protiv Austrougarske, treba
ipak navesti kako su se pobunili uglavnom Turci i njihovi
sljedbenici kojima je život prije bio dobar i ugodan. Naime,
mještani su masovno bježali ispred turskog zuluma u
Dalmaciju pa se jedva čekalo da dođe do neke promjene.
Grad
ponad Duman izvora bijaše mjesto višestoljetnog dumanja,
velikaškog i kraljevskog, dizdarskog i begovskog. Prošavši
živopisne uske ulice livanjske čaršije, gotovo na samom
kraju strmine, ugledah zidine livanjskog starog grada. Teško
pristupačan, odaje sliku nekad tvrde i po svom položaju
dobro branjene gradske fortifikacije. Zaglušujuća buka, koja
se ovdje podno starih zidina rađa u pećini Duman vrela,
prelama se o stoljetnu stijenu pokušavajući naći svoj
smiraj. Saznanje da su se ovi krajevi spominjali veoma
davno, još u devetom stoljeću, budi znatiželju o tomu kako
se ovdje živjelo, koji su sve ljudi ovuda prošli ili se pak
i zadržali. Koje su velmože i kraljevi odsjeli unutar ovih
tvrdih zidina? Kome je sve grad pripadao?
Arheološka
iskapanja većeg obujma nisu poduzimana na ovom lokalitetu.
Stoga je i razumljivo da bi studiozna kampanja na iskapanju
otkrila brojne nalaze i rasvijetlila zatamnjene stranice
povijesti. Grad je po osmanskom osvajanju pretrpio brojne
preinake, odnosno nadogradnje i proširivanja, pa bi stoga
tek detaljna arheološka iskapanja dala uvid u
srednjovjekovne osnove grada, koje se danas mogu samo
naslutiti.
Sam
Tvrtko II. godina spominje svoga kamerarija (dvorjanika)
Hristoju de Hlevna. I kralj Tomaš za svoje vladavine
spominje ovaj grad. Štoviše, on u njemu i boravi 1449.
godine, odakle izdaje pismo nazivajući Hlivno našim (svojim)
dvorom. Samo godinu dana ranije Hlivno se navodi kao grad
pod gospodstvom moćnog hercega Stjepana Kosače. Isti se
gospodar nad gradom ponad Duman izvora spominje i 1454.
godine. Veoma česte, gotovo učestale promjene gospodara nad
gradom, upućuju na to da je posjedovanje ovoga grada značilo
i dobar položaj u odmjeravanju političkih i drugih snaga na
tom prostoru. Ipak, snaga je i bila odlučujuća. Najjači su,
uz sva nadmetanja, zagospodarili Hlivnom. Osmanlije su u
proljetnom osvajanju Bosanskog kraljevstva 1463. osvojili i
Bistrički grad.
Potkraj
iste godine ugarski kralj Matijaš Korvin daruje ovaj grad
hercegovom sinu Vladislavu. Tri godine kasnije, 1466,
pojavit će se novi gospodar Hlivna. Ivaniš Vlatković te
godine sebe naziva vojvodom humske zemlje i Hlivna. Iako se
ne zna godina trajnog osmanskog osvajanja Hlivna, to sigurno
nije bilo mnogo kasnije. Zagospodarivši gradom, 
Promišljajući
o srednjovjekovnoj povijesti Bistričkog grada djelomice
pronađoh odgovore na postavljena pitanja tko i kada je
prošao njegovim stazama i kulama, tko je sve gospodario
njegovim zidinama i motrio na polje podno njega. Čini se još
samo jeka Dumana produljuje ta promišljanja, podsjećajući na
stoljeća kraljevskih i velikaških, dizdarskih i begovskih
dumanja unutar grada.
oku sira trvenoga, / pleće mesa debeloga, / bocu vina rumenoga, / samun kruva
ljuljavoga".
